No, unatoč napetom tempu i impresivnoj glumačkoj izvedbi glavne postave, posljednjih pet epizoda ponovno je potonulo pod teretom već poznate boljke – neuvjerljivih, stereotipnih VIP likova čija prisutnost ne samo da ne pridonosi narativu, već ozbiljno narušava cjelokupni dojam. Šteta, jer treća sezona ima gotovo sve: briljantnu režiju, atmosferu na rubu podnošljivog, iznimnu glumu – i iznenađujući cameo trenutak koji je malo tko očekivao.
Da, pojavljivanje Cate Blanchett u posljednjim minutama – kao tajanstvene američke regruterice koja ukršta poglede s enigmatičnim gospodarom ceremonije Hwang In-hom (Lee Byung-hun) – pravi je potez. Neočekivan, moćan, simboličan. No odmah se nameće pitanje: ako su uspjeli angažirati jednu od najvećih živućih glumačkih diva, zašto onda ponovno gledamo iste loše VIP glumce koji su gotovo uništili dojam sezone?
Već u prvoj sezoni, VIP-ovi – ta kubrickovska, Eyes Wide Shut-inspirirana galerija dekadentnih bogataša – imali su ulogu u kreiranju društvene kritike: komentar na klasne razlike u stilu Bonga Joon-hoa, s dozom sarkazma i brutalnosti. No, njihova izvedba tada je bila toliko ispod razine ostatka serije da su bili gotovo jedina slabost. U trećoj sezoni, taj se problem ne samo ponavlja, već multiplicira – VIP-ovi dobivaju još više prostora, još više replika, i još manje opravdanja za svoje postojanje.
U četvrtoj epizodi, očekuje se šok kad se otkriju identiteti nekih maskiranih čuvara – koji zapravo pripadaju krugu VIP-ova. No, umjesto napetosti, scena izaziva zbunjenost: kakav je smisao maski ako smo ih već ranije vidjeli? I što je s dijalozima? Loše napisani, još lošije odglumljeni, nerijetko neugodnog seksističkog tona i karikirane bahatosti. Posebno “američki VIP s dugom kosom i bradom” koji izgleda kao da je generiran u AI programu s temom „tech-bro karikatura 1 % elite”. Teško je gledati, a još teže shvatiti zašto su ti likovi dobili toliku minutažu.
Jedini djelomično gledljiv među njima je Englez s prizvukom Bond-negativca – bar ima određenu dozu karizme. No američki VIP-ovi ostaju problematični: bučni, mizogini, opsceni i karikaturalno groteskni. Ako je ovo pokušaj društvene satire, onda je previše doslovan, i definitivno preloše glumački izveden.
A onda – Blanchett. Sjaji u tih nekoliko sekundi koliko je prisutna na ekranu, i podsjeća nas kako Squid Game zna biti elegantan, promišljen i kinematografski uzbudljiv kad to želi. Pa ipak, ta razina produkcijske moći – dovesti Cate Blanchett! – još više baca svjetlo na razočaravajući kontrast u kvaliteti između glavnih i VIP likova. Zar nije bilo pametnije taj dio budžeta iskoristiti za dovođenje kvalitetnih glumaca koji bi VIP-ovima udahnuli autentičnost i prijetnju koju njihova uloga zahtijeva?
Ako već moramo trpjeti VIP podzaplet, najmanje što zaslužujemo su – pristojni glumci. Jer glavna postava zaslužuje više. I mi, publika, zaslužujemo bolje.
