Glumac na rubu sloma i umjetna inteligencija koja zna previše: Predstava koja razotkriva istinu o svijetu u kojem već živimo

Miran Kurspahić pripada krugu suvremenih kazališnih autora koji vlastiti umjetnički identitet oblikuju na sjecištu različitih izvedbenih i autorskih praksi, pri čemu se njegov rad ne iscrpljuje u samoj režiji, nego se širi prema pisanju, glumi i konceptualnom oblikovanju predstava koje nastaju kao rezultat promišljenog, ali otvorenog i procesualnog rada. Njegov kazališni rukopis odlikuje se dinamičnim spojem ironije, društvene osjetljivosti i sklonosti prema žanrovskom miješanju, pa se u njegovim predstavama često prepoznaje istodobna prisutnost humora i nelagode, lakoće i dubine, kao i stalna težnja da se publiku ne zadrži na površini zabave, nego je uvuče u prostor preispitivanja vlastitih stavova i navika.

AI u umjetnosti: Je li nam potrebna nova definicija kreativnosti?

Kako digitalna ljepota oblikuje naše lice i percepciju svijeta?

U srcu Zagreba, između bijelih zidova Z Centra, postavljaju se platna američke umjetnice Gretchen Andrew, čiji rad „Facetune Portraits“ otvara nevidljive slojeve naše digitalne svakodnevice i stavlja pred nas pitanje što znači „stvarno“ lice u vremenu algoritama. Publika ulazi u prostor gdje ulje na platnu susreće robotiku, gdje potezi kistom surađuju s programiranim pokretima i gdje se stvarnost susreće s digitalnim idealom ljepote, a svaka sjenka i svaka linija zrcale našu opsjednutost filtriranim identitetima. Gretchen Andrew ne nudi odgovore, već priziva promišljanje o tome kako aplikacije za uređivanje lica oblikuju naše poimanje sebe i drugih, i kako je proces „facetuniranja“ postao gotovo neprimjetan ritual svakodnevnog predstavljanja.