SF anime, feministička utopija, mađarska nostalgija i obiteljske priče

SF anime majstora Tezuke

Punokrvni, spektakularni znanstvenofantastični anime Feniks: Sjećanje na cvijet adaptacija je priče iz nedovršenog ciklusa mangi Hi no Tori legendarnog Osamua Tezuke koji ga je smatrao svojim životnim djelom. Redatelju Shojiru Nishimiju, koji je rana iskustva stjecao na klasiku Akira, a stil formirao oko atraktivnih akcijskih prizora i iznimno fluidne animacije, ovo je drugi dugometražni film. Kao i predložak, film istražuje teme života, smrti, sjećanja i međuljudskih odnosa u kontekstu humanog i kozmičkog vremena. Na dalekom planetu Edenu Zemljani George i Romi pronalaze novi dom, ali nakon njegove smrti pri pronalasku vode ona ostaje sama sa sinom Cainom i robotom Shivom. Romi odluči stupiti u kriogenički san kako ne bi umrla od bolesti, a sina ostavlja robotu na brigu, no greškom umjesto 13 prespava 1300 godina. Ono što će ugledati kada se probudi produkt je rafinirane znanstvenofantastične mašte – njezina Odiseja tek počinje. Kao i svako djelo koje govori o ljubavi i čežnji što nadilaze ontološke granice pa sadrži kozmičku tugu i nostalgiju za iskonom, Feniks: Sjećanje na cvijet emocionalno je zahtjevna SF pripovijest koja u drugom dijelu prelazi u fantastično putovanje s ekološkom opomenom, kritikom suvremene civilizacije, bajkovitim arhetipovima i raskošnim prikazima uistinu alternativnih svjetova. 

Mađarska nostalgija za 1990-ima

Pelikan plava, film Lászla Csákija o grupi mladih krivotvoritelja željezničkih karata tematizira otvaranje granica i čežnju za putovanjem nakon pada komunizma u Mađarskoj. Riječ je o dugometražnom animiranom dokumentarcu (prvom u mađarskoj povijesti) temeljenom na audiozapisima trojice protagonista i drugih svjedoka, no iako se koristi i principima igranog filma (često je poigravanje žanrovskim konvencijama, a pojedini kadrovi snimljeni su Super 8-icom kako bi se postigla estetika 90-ih), prije svega koristi evokativnu 2D animaciju u nostalgičnoj, obzirnoj i detaljnoj rekonstrukciji prošloga vremena u koje nas prenosi i adekvatni soundtrack. Ritmičan, dinamično montiran i kadriran, Pelikan plava film je sjećanja na slobodu, zajedništvo i vrijeme tranzicije – oda mladosti u europskim 1990-ima. Kako shema krivotvorenja (koju omogućuju činjenice da se karte pišu ručno uz pomoć naslovnog indigo papira i da zagrijani Domestos briše tintu) prerasta iz privatne „kombinacije“ u posao, film poprima i konture klasičnog caper filma u istočnoeuropskom improvizacijskom ruhu, ali zadržava temeljno humoran ton i ispovjednu strukturu. Film prema ideji oskarovca Gábora Siposa (producenta Šaulovog sina) nastajao je više od desetljeća, a započeo je kao tabla stripa. 

Indijska feministička utopija

Sultanin san Isabel Herguere naslonjen je na istoimenu dulju pripovijetku bengalske spisateljice i aktivistice Begum Rokeye Hossain koja je 1905. zamislila feminističku, tehnološki naprednu utopiju Ladyland inverzne rodne segregacije u kojoj su muškarci zatvoreni u kuće, a žene vladaju svijetom na temeljima znanosti, obrazovanja i zdravog razuma. Simbolički pregnantni film meditativna ritma i snolike atmosfere najvećim dijelom prati međutim španjolsku animatoricu Ines koja se u Indiji oduševi pričom pa putem umjetnosti i različitih susreta kreće u identitetsku, rodnu i filozofsku potragu za autoricom i aktualizacijom njezina teksta. Moguće dijelom autobiografsko, to je ujedno i terapijsko traganje djevojčice koja je s jedanaest godina iskusila male gaze. Između zamišljaja i jave, indijskog kulturnog imaginarija, Španjolske i Italije, eklektičan Sultanin san sadrži i ispjevanu biografiju Rokeye Hossain i druge pjevne umetke, njezine citate iz usta ansambla likova te cameo uloge slavnih znanstvenika Mary Beard i Paula B. Preciada. Film kombinira tamnije, rukom slikane vodene boje, kolaž, siluete i estetiku mehndi tetovaža s digitalnim likovima, postižući stanovitu transparentnost i mizanscenski raspored koji je istovremeno plošan i višeplanski, s mnoštvom detalja u ornamentalnom prikazu fantastičnog svijeta. Isabel Herguera (r. 1961) afirmirana je baskijska autorica s međunarodnom karijerom redateljice, profesorice i kritičarke kojoj je Sultanin san dugometražni debi. 

Bajka i slapstick za cijelu obitelj

Široko i Kraljevstvo vjetrova, francusko-belgijski film Benoîta Chieuxa, raskošna je obiteljska bajkovita fantazija koja je svojim maštovitim svjetotvorstvom i likovima zaslužila Nagradu publike Annecyja. Nadrealistička logika i onirizam te povremena psihodelična estetika neke su kritičare podsjetili na klasike Žuta podmornica Georgea Dunninga i Fantastični planet Renéa Lalouxa, ali za razliku od njih ovaj je film u potpunosti prilagođen i mlađim uzrastima jer je mašta, uz sestrinsku ljubav i iscjeliteljsku moć pripovijedanja, tema djela. Galeriju protagonista čine sestre Juliette i Carmen (pretvorene u mačke prelaskom u fantastični svijet kroz igru školice), dječja spisateljica Agnes, usamljeni čarobnjak – gospodar oluja Široko i pticolika pjevačka diva Selma, ali i čitav niz drugih neobičnih bića (poput čangrizave igračke čije izražavanje nakon kvara otkliže u apsurd) koja ponekad prizivaju Avanture male Chihiro i Mojeg susjeda Totora, a ponekad Alisu u Zemlji čudesa i Čarobnjaka iz Oza. U kinu iznimno imerzivan i često duhovit, film je ipak daškom melankolije nošenja s gubitkom bliske osobe i snažnim emocijama adresiran i na odrasle gledatelje koji će zajedno s djecom uživati u animiranom letu iznad prekrasnih prizora, pamtljivoj simfonijskoj partituri i besprijekornom pripovijedanju. Ako ove godine stižu pogledati samo jedan animafestovski film, obiteljima bi Široko i Kraljevstvo vjetrova trebao biti prvi izbor jer podsjeća na lijepa vremena klasičnih, visoko produciranih animiranih bajki.

Linda želi pile! Sebastiena Laudenbacha i Chiare Malte, pobjednik Annecyja, također je prilagođen mlađim uzrastima. U središtu komične fabule jurnjava je za kokoši od koje samohrana majka želi kćeri napraviti omiljeno jelo koje je sjeća na oca. Bogat ansambl likova (bedasti policajac, zaljubljeni kamiondžija pjesničke duše i zločesta trenerica joge) francuskog grada u kojem se upravo zbiva štrajk doprinosi realističkoj ambijentaciji, ali i najboljem francuskom humoru situacije. Blago ekscentričan odnos majke i kćeri snažnih karaktera, dječje nepodopštine i usmjerenost na vlastite ciljeve, ali i općenita anarhičnost događanja (duh pobune) prispodobiva slapsticku daju dopadljiv, energičan i nerijetko urnebesan film, iako se ustvari radi o razgradnji žalovanja usmjerenjem na život, dječje želje i sretne uspomene. Metaforički potencijal djela ne mora dakle biti u prvom planu za mlađeg gledatelja, iako je doista riječ o gladi prije svega za emocijama, odnosno o prikazu nekonvencionalnog nošenja s tugom i krivnjom. Lindina piletina, naime, njezin je kolačić madlen u kojemu se krije otac, Talijan izvanrednih kulinarskih sposobnosti, kojega se jedva sjeća. Film nimalo površno nudi uvid i u izazove samohranog majčinstva, ali zahvaljujući i elementima mjuzikla, brzom tempu i fluidnom pokretu zadržava vedar ton i lepršavost. Zaigrano šarenilo ekspresivnih boja (nijanse žute i narančaste, ljubičaste i ružičaste te crvene) naneseno je unutar snažnih crnih crta ponešto skicoznih likova čiji rubovi po potrebi nestaju (ili se boja preko njih prelije u eksterijerima pa sjaje poput krijesnica) kako bi se posredovala emocionalna stanja, a posebno kreativno riješeni su noćni prizori. Stil je to koji donekle podsjeća na Laudenbachov prošli animafestovski film Djevojka bez ruku, a pomalo i na ambicioznije slikovnice i stripove franko-belgijske škole. 

Dirljiva karikatura odrastanja

Adam se polako mijenja, kanadski coming of age film s kojim je Joël Vaudreuil slavio na A festivalu u Ottawi temelji se na karikaturalno-grotesknom, relativno minimalističkom stilu pomalo nalik Beavisu i Buttheadu i crnom humoru postvarenih metafora priče o tinejdžeru čije se tijelo mijenja u skladu sa zlonamjernim bakinim komentarima i vršnjačkim nasiljem. Uz niz tipičnih motiva filmova o odrastanju (prijateljstvo, ljubav, ljetni poslovi, bande, nespretnost i nesigurnost, samopouzdanje, obitelj, pitanja identiteta, klasne razlike), Adam se polako mijenja suprotno mogućim očekivanjima nameće se kao djelo snažnih emocija koje unutar prizora neugode (bizarne situacije razigravaju sporogoreći prikaz svakodnevice) kriju autentični potencijal empatije. Smješten u malom kvebečkom gradiću 1990-ih, film uspijeva veristički zahvatiti mnoge aspekte teme dok očuđenje postiže i zvukom (moguće nadahnutim midi glazbom onodobnih videoigara) i pomaknutim zamišljajima/snovima. Stil filma i Vaudreuilovo ime bit će poznati pravim Animafestovim šmekerima koji će se sjetiti Niskog riječnog toka prikazanog 2014. godine u Velikom natjecanju kratkometražnog filma. 

Svjetski festival animiranog filma – Animafest Zagreb održat će se u Zagrebu od 3. do 8. lipnja 2024.

PRESS AKREDITACIJE: http://animafest.hr/hr/2024/tickets_accreditations/accreditations/press