U tim videozapisima nema uputa, nema koraka do sreće i nema obećanja o boljoj verziji sebe. Govori se o životu onakvom kakav jest – o bolesti, o posvojenju, o razvodu, o majčinstvu, o strahovima, umoru i malim, tihim trenucima koje svi živimo, ali ih rijetko izgovaramo naglas. Upravo ta nenametljiva iskrenost, lišena potrebe da se nešto objasni ili popravi, pokazala se kao nešto što je mnogima nedostajalo.
Iza sadržaja koji se munjevito proširio društvenim mrežama stoji Barbara Udovičić, pedesetjednogodišnja Riječanka, profesorica psihologije i magistrica ekonomije, dugogodišnja novinarka i urednica. Iako iza sebe ima znanje, iskustvo i reference koje bi joj omogućile nastup s jasne pozicije autoriteta, Barbara svjesno bira suprotan put. Na njezinim društvenim mrežama nema podučavanja, nema recepata za bolji život i nema poruka o neprestanom radu na sebi. Umjesto toga, prisutno je osobno iskustvo, izgovoreno bez ambicije da se pretvori u univerzalnu istinu.
„Sve što dijelim proizlazi isključivo iz mog osobnog iskustva, a ne iz potrebe da nekoga učim ili savjetujem. Govorim o onome što sam živjela i kako sam to doživjela – o bolesti, o majčinstvu, o razvodu, o posvojenju i o svakodnevici. Ne nudim rješenja jer ih često ni sama nemam, a ne mislim ni da ih uvijek trebamo imati. Čini mi se da smo postali umorni od stalnih savjeta i ideje da se moramo neprestano popravljati. Ono što ja mogu ponuditi jest prostor u kojem nitko nema obvezu biti bolja verzija sebe, nego samo biti čovjek“, kaže Barbara, dodajući kako brojke i pregledi za nju ostaju sporedni, gotovo usputni dio cijele priče.
U vremenu u kojem se povjerenje često pokušava osvojiti glasnoćom, sigurnim tvrdnjama i jasnim odgovorima, Barbara publiku osvaja upravo suprotnim pristupom – tišim, nesigurnijim i izrazito ljudskim. Ne postavlja se iznad drugih, ne nudi se kao autoritet i ne pokušava nikoga voditi ili mijenjati. Njezina prisutnost temelji se na ravnopravnosti i dijeljenju, a ne na poziciji moći.
U njezinim se videozapisima isprepliću različite uloge – majke, novinarke, psihologinje – ali nijedna od njih nije istaknuta kao etiketa ili alat za građenje osobnog imidža. Često se, s blagim humorom, pojavljuje i njezina trinaestogodišnja buldožica, za koju Barbara kaže da joj duguje strpljenje, osjećaj za mjeru i važne lekcije o prihvaćanju. Sve te dimenzije čine sadržaj koji djeluje nenamješteno, iskreno i oslobođeno potrebe za dokazivanjem.
Možda je upravo zato njezin sadržaj otvorio nešto novo na domaćoj digitalnoj sceni – prostor koji ne pripada ni influencerima ni coaching industriji, nego osobnom iskustvu. Prostor u kojem publika nema zadatak biti bolja, uspješnija ili otpornija, nego jednostavno prisutna.
Bez plana, bez strategije i bez obećanja o promjeni, u svega nekoliko dana nastala je zajednica okupljena oko sadržaja koji ne nudi odgovore, nego prepoznavanje. A u svijetu hiperprodukcije i stalnih savjeta, upravo je to postalo rjeđe nego ikad. Kad se prestanemo truditi biti autoritet, ljudi počnu slušati – i, što je možda još važnije, počnu se prepoznavati jedni u drugima.
