Besprijekorne nijanse ZagrebDoxove Međunarodne konkurencije

Neizostavno novinarsko pitanje „Koji bi film izdvojili“ za selektore i umjetničkog direktora ZagrebDoxa, Nenada Puhovskog, ove će godine biti posebno teško. Spoj broja filmova i njihove kvalitete onemogućava brz i jednostavan odgovor, čak i kad bi ga se smjelo posve iskreno dati. Proces odabira filmova za festival uvijek se provlači kroz nekoliko faza rada, na tom iscrpljujućem putu iz ovih ili onih razloga otpadnu neki naslovi, neki se sami povuku, a o nekima se nema niti prilika pregovarati. Finalna selekcija je uvijek kompromis u kojem se često najviše razbija glava oko onoga što je propušteno. S obzirom na svu silu filmskih nagrada, ali i svjetskih premijera u natjecateljskim programima ZagrebDoxa čini se kako su organizatori imali prilično lagodnu godinu.

Vjerojatno najatraktivniji je naslov Četiri kćeri Kaouther Ben Hanije koji je nakon pobjede na posljednjem Cannesu pohodio more festivala i pri tom osvojio brojne nagrade. Ne treba to čuditi jer je uistinu riječ o jedinstvenom filmskom i postupku i iskustvu intimnog putovanja prepunog nade, pobune, međugeneracijske komunikacije i osjećaja sestrinstva koje dovodi u pitanje same temelje naših društava. Puno toga je pod znak pitanja doveo i film Šifra 1489 Shoghakat Vardanyan. Redateljica je dvije godine dokumentirala sebe i svoje roditelje dok su iščekivali vijesti od sudbini njezina mlađeg brata, mladog glazbenika koji je nestao na prvoj crti brutalnog rata u Gorskom Karabahu. Film je na najprestižnijem dokumentarnom festivalu, amsterdamskoj IDFA-i proglašen najboljim i od strane stručnog žirija i od strane žirija kritike.

Svojim jedinstvenim vizualnim stilom Peter Mettler nas vodi na meditativno putovanje u formi audiovizualnog dnevnika, od Appenzellskih Alpa do karantene u Torontu, velikodušno i skladno propitujući univerzalnu ljudsku sudbinu u svom dvosatnom dragulju Tamo gdje raste trava. Vizualna atraktivnost se lako nalazi i u filmu Sirena Eilifa Bremera Landsenda o mladoj Sisilie Skagen. Ona će uskoro postati nova kapetanica ribarskog broda koji je naslijedila od svog oca, morskog vuka Bjørna, čije oči zure u nju s tetovaže na podlaktici. Rezultat je kompaktna, empatična četrnaestominutna minijatura koja slavi i prikazuje tradicionalnu djelatnost kroz prizmu dvije reprezentativne, osebujne osobe. Još jedan norveški film nas vraća u okrilje prirode: Drugačija divljina Silje Evensmo Jacobsen. Na maloj farmi u norveškoj šumi Payneovi žive izoliranim životom u želji da budu divlji i slobodni. Maria, Nik i njihovo četvero djece dovoljni su sami sebi. Djeca se školuju kod kuće, a svi zajedno i teže povezanoj obiteljskoj dinamici i životu u skladu s prirodom.

Monogamija starog znanca ZagrebDoxa, Ohada Milsteina, nas vodi na uzbudljivo putovanje u svijet ljubavi i intimnosti unutar ozbiljnih romantičnih veza. U braku redateljevih roditelja više nema ljubavi, a njihov odnos predstavlja odjek njegova vlastitog braka. Mati Diop pak, kao predstavnica novog vala afričke kulture i kulture afričke dijaspore u Zagreb šalje svoj film Blago Kraljevstva Dahomey s kojim je trijumfirala na nedavno završenom Berlinaleu. Film na divan način miješa stvarnost s kreativnošću, a ujedno je važan svjedok utjecaja kolonijalne prošlosti na sadašnjost. Slična iskustva zasigurno ima i redateljica Asmae El Moudir, mlada marokanska redateljica koja želi znati zašto ima samo jednu fotografiju iz djetinjstva i zašto djevojčica sa slike zapravo nije ona. Njen je film Laž nad lažima laureat prošlogodišnjeg Cannesa, ali i brojnih drugih festivala. Iznimno zanimljiv je i film Marungka Tjalatjunu (Uronjeni u crno) u kojem se koredatelj Derik Lynch, pripadnik naroda Yankunytjatjare, vraća na selo radi duhovnog iscjeljenja, pri čemu mu nadolaze sjećanja na djetinjstvo.

Obiteljski odnosi česta su sadržajna nit kojom je isprepleten ovogodišnji ZagrebDox, a dobar primjer za to je finski dokumentarac Radovi u tijeku Markusa Toiva. Nekadašnje ideje, propusti i propasti današnji su dugovi samom sebi glavnog protagonista Markkua koji na vlastitom, višedesetljetnom gradilištu pokušava shvatiti sebe, ali i upoznati vlastitog oca. Iz Finske u Dansku! Redateljica Zara Zerny, film Tvoja jeka. Iskrenim, dubokim intervjuima prikazuje se skupina Danaca i Dankinja u dobi od 80 i više godina. Oni s dirljivom otvorenošću i iskrenošću iznose razmišljanja o izgubljenim ljubavima, koje na ovaj ili onaj način više nisu uz njih. Film je senzualan, životno afirmirajući portret generacije koja se polako oprašta.

Ratne teme redovita su dokumentarna preokupacija, pa tako redateljski dvojac Ivan Ostrochovský i Pavol Pekarčík filmom Fotofobija odlaze u ukrajinsko podzemlje koje čuva živote, a istodobno Vladimir Loginov u filmu Dječak svoju pažnju usmjerava na svjetla pozornice, odnosno na jedan govor Vladimira Putina, točnije: na  dječaka koji stoji iza njega. Jedno od lica rata nudi i film Daleko od kuće još nekih autorskih Doxovih znanaca: Simona Lerenga Wilmonta i Alise Kovalenko. Oni donose priču o izdržljivoj djevojci, jakim obiteljskim vezama, prijateljstvima i utjehi koju možemo pronaći u sportu. Još jednu pločicu u mozaiku nudi film U retrovizoru. To je autentična, intimna opservacija rata koja prati više generacija ukrajinskih civila dok naglo napuštaju svoje domove i oslanjaju se na pomoć volonterskog kombija redatelja Macieka Hamele kako bi pobjegli od po život opasnog sukoba.

Velik broj filmova autorica na ovogodišnjem ZagrebDoxu je činjenica na koju se organizatori ponose, a razlog za to je značajan i odvažan debitantski dugometražni film redateljice Alan Zhang, Ova žena, majstorski se hvata u koštac s bezbrojnim izazovima s kojima se suočavaju žene u suvremenoj Kini. Olga Lucovnicova s druge strane u svom Predmetu 817 govori o tajni koja muči naselje Kyštym u Uralu još od Staljinova doba. Mještani govore o čudnim događajima koji su se odvili prije nekoliko desetljeća i koji su doveli do postupna odumiranja njihove nekoć užurbane zajednice.

I još dva filma iz međunarodne konkurencije za kraj: Od kiše do kiše i Au revoir, mopsi. Prvi, redatelja Andrewa H. Browna i  Mosesa Thuranira,  je nastao tijekom četiri godine i putem veličanstvenih snimki istražuje djetinjstvo uhvaćeno unutar tradicionalne kenijske kulture koja je postala žrtvom klimatskih promjena. Nešto sasvim drugačije, no donekle na istom djetinjem tragu je posljednji naslov koji se ovdje prikazuje, Au revoir, mopsi. Redatelj Brett Allen Smith snima svog novorođenog sina i psa koji glume njega i njegove kućne ljubimce iz djetinjstva. Pritom se suočava s vlastitim lažnim sjećanjima uz pomoć kolaža filmskih i digitalnih snimaka te isječaka iz videoigara.

Čini se kako je međunarodna konkurencija ovogodišnjeg ZagrebDoxa gotovo nenadmašna stoga je jedno sasvim sigurno: ocjenjivački sud neće imati lagan posao. Ali niti sami gledatelji! Odabrati vlastite favorite gotovo je nemoguć zadatak!