Čini vam se da godine nekako sve brže prolaze, evo već je stiglo proljeće, a kao da smo tek nedavno raskitili božićnu jelku? Prisjećate se dana kad vam se kao djeci činilo da ljeto traje godinama, a sada kao da sva godišnja doba prolaze u treptaju oka? Ne brinite se, niste jedini koji se tako osjećate, a mnoge zanima zašto nam se čini da vrijeme brže prolazi što smo stariji.
Stručnjaci imaju odgovor na to pitanje, i ne, nema veze s pandemijom i društvenim mrežama koje su preuzele moderan stil života.
Zašto nam se čini da vrijeme brže prolazi kad smo stariji?
Postoji razlog zašto se možda osjećate kao da su godine tekle sporo kad ste bili dijete, a da sada lete. Stručnjaci kažu da se naša percepcija vremena uvelike mijenja kako starimo, zbog čega nam se čini da određena razdoblja brzo prolaze.
“Čini se da je naša percepcija dana, tjedana, godina i te vrste vremena posebno pod utjecajem naše perspektive: doživljavamo li to u ovom trenutku ili gledamo unatrag na vrijeme?”, rekla je Cindy Lustig, profesorica psihologije na Sveučilištu u Michiganu.
Dodala je da na percepciju vremena također utječe pamćenje i koliko ste toga doživjeli. Za osmogodišnjaka je tjedan dana veliki dio života. Za 80-godišnjaka tjedan je puno manji dio života, što pridonosi osjećaju da je brzo prošao.
Osamdeset ipak nije osam
Jedan dan u životu umirovljenog 80-godišnjaka može izgledati kao da prolazi sporije od onog 8-godišnjaka koji je zaposlen u školi. Međutim, kada se obje osobe osvrnu na mjesec ili godinu unatrag, starijoj osobi to će se razdoblje činiti kao da je brže prošlo.
Za to postoji više razloga. 80-godišnjacima njihov život vjerojatno ne izgleda puno drugačije nego kad su imali 78 ili 79, “tako da se u tom slučaju osvrću na manje događaja”, rekla je Lustig. “Kada pogledate unatrag, što je vaša svakodnevica manje raznolika, to će vam se više činiti da je vrijeme brzo prošlo.”
Drugim riječima, naš mozak počinje spajati vrijeme kad su dani ili tjedni slični. Dakle, za 80-godišnjaka koji većinom radi istu stvar svaki dan, godina će se pomiješati u njihovim mislima i osjećat će se kao da je brzo prošla.
Zašto nam se čini da vrijeme brže prolazi i kako ga usporiti?
Nove i uzbudljive stvari u danu su ono što čini dane i mjesece drugačijima i tako ih izdvaja u našem umu.
“Naši su mozgovi dizajnirani da bilježe promjene”, rekao je Adrian Bejan, profesor strojarstva na Sveučilištu Duke i autor nedavno objavljene knjige “Vrijeme i ljepota: Zašto vrijeme leti i ljepota nikad ne umire”.
Nedavno smo obilježili 115. Međunarodni dan žena – 8. ožujka od 1911. godine posvećujemo borbi za ženska prava, ravnopravnost spolova i društvo u kojem žene imaju jednake mogućnosti kao i muškarci. Od te smo 1911. napredovali – žene su izborile pravo glasa, pristup obrazovanju i tržištu rada, kao i zakonske zaštite od diskriminacije. I dok nam se čini da koračamo prema ravnopravnijoj budućnosti, novo je istraživanje ukazalo na zabrinjavajući trend – generacija Z pokazuje sve konzervativnije stavove o rodnim ulogama i sve češće dovodi u pitanje ideju ravnopravnosti spolova.
Polako nam se približava sezona alergija, no pelud, prašina i ambrozija nisu jedini mogući okidači ovih neugodnih reakcija. Iako možda zvuči suludo, na društvenim se mrežama nedavno pokrenula nova rasprava – sve više žena tvrdi da su alergične na svoje partnere.
Gotovo smo sigurni da velika većina onih koji imaju kućne ljubimce, a pritom uglavnom mislimo na pse jer znamo da mačke “vode svoju politiku”, vole kad se oni ušuškaju uz njih! Taj osjećaj, kao i kad ljubimac zijeva i priprema se za spavanje, neopisivo je sladak i umirujući. Stoga se često može čuti da spavanje u krevetu uz s kućne ljubimce pozitivno utječe na mentalno zdravlje vlasnika
Dok se društvene mreže često povezuju s osjećajem otuđenosti, one istodobno otvaraju prostor za brže i snažnije povezivanje oko društveno relevantnih pitanja. Među platformama koje dominiraju ističe se My Voice My Choice, nastala kao građanska inicijativa koja se zalaže za pristup sigurnom i zakonitom pobačaju u Europskoj uniji.
Između profesionalnih ambicija, novih medijskih formata i jednog od najuzbudljivijih privatnih razdoblja u životu, Nikolina Ćosić danas stoji mirno, sigurno i svjesno svega što je prošla. Nakon godina provedenih pred kamerama Hrvatska radiotelevizija, gdje je kao urednica i voditeljica jednog od najgledanijih dnevnika u zemlji ostvarila djevojački san, priznaje da se najljepše promjene doista događaju onda kada odlučimo slušati sebe. Razdoblje televizijske prepoznatljivosti pamti kao dinamično, zahtjevno i istodobno iznimno lijepo poglavlje koje ju je profesionalno oblikovalo, ali i osobno ojačalo.
Postoje lica koja pamtimo po vijestima koje su izgovarala, ali i ona koja pamtimo po načinu na koji su ih izgovarala. Među njima je i Tomislava Vučelić — godinama jedno od najuvjerljivijih i najsmirenijih prisustava informativnog programa Hrvatska radiotelevizija. U vremenu kada su televizijski studiji bili simbol sigurnosti i profesionalnog vrhunca, djelovalo je gotovo nezamislivo da netko s takve pozicije poželi tišinu umjesto reflektora. No upravo se to dogodilo.
Daleko smo dogurali od prvog vala feminizma početkom 20. stoljeća. Žene danas imaju više prava, izbora i vidljivosti nego ikada prije – pristup obrazovanju, radnom tržištu i javnom prostoru u zapadnim se zemljama više se ne dovodi u pitanje kao nekad. Ipak, unatoč svim tim pomacima, stvarna ravnopravnost i dalje je daleko od idealne – nasilje nad ženama i u 2026. je stvaran i vrlo relevantan problem, a vlasti u mnogim državama i dalje dovode u pitanje žensku autonomiju nad vlastitim tijelom. Tu je i nejednakost na radnom tržištu – ona je danas suptilnija nego prije pedeset, pa čak i dvadeset ili deset godina, ali zato i teže prepoznatljiva. Ta neravnopravnost i dalje snažno oblikuje svakodnevice žena diljem svijeta.
Postoje koncerti koji se pamte po glazbi, oni koji se pamte po atmosferi, ali i oni rijetki koji ostaju upisani u kolektivno sjećanje publike kao snažno emotivno iskustvo. Upravo takvu večer Zagreb je doživio u velikoj dvorani Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog, gdje je umjetnik Božo Vrećo još jednom potvrdio zašto se njegovo ime danas izgovara s posebnim poštovanjem kada je riječ o suvremenoj interpretaciji sevdaha.
U prepunoj dvorani Arena Zagreb održan je veliki koncert jednog od najvoljenijih regionalnih pjevača – Hari Mata Harija – kojim je obilježio impresivnih četrdeset godina svoje bogate glazbene karijere. Večer prožeta emocijama, nostalgijom i zajedničkim pjevanjem tisuća glasova bila je više od koncerta; bila je svojevrsno putovanje kroz desetljeća glazbe koja je obilježila živote mnogih generacija.
Gotovo dvadeset godina nakon što je modni svijet kina osvojila oštra, duhovita i nezaboravna priča o ambiciji, karijeri i moći, publika se ponovno vraća u svijet časopisa Runway. Dugoočekivani nastavak kultnog filma Vrag nosi Pradu 2 uskoro stiže na velika platna, a vijest da su ulaznice već dostupne u prodaji razveselit će sve obožavatelje filma koji je obilježio jednu generaciju.
Postoji nešto neobično iskreno u rukama. Dok lice često skrivamo iza šminke, raspoloženja ili dobro uvježbanog osmijeha, ruke gotovo uvijek govore istinu. Na njima se vidi tempo života, razina stresa, koliko spavamo, koliko vremena odvajamo za sebe – i koliko smo, barem na trenutke, izgubile kontrolu nad vlastitim danima.
U vremenu kada se glazba sve češće konzumira brzo i površno, a emocije se svode na kratke digitalne trenutke, mladi hrvatski glazbenik Josip Čolić odlučuje krenuti suprotnim putem – onim koji vodi prema introspekciji, iskrenosti i dubokoj emotivnoj priči. Nakon što je publiku već zaintrigirao singlovima “Iluzije” i “Mogao sam”, pjesmama koje su otvorile prostor za osobne ispovijedi i promišljanja o odnosima, Čolić sada predstavlja svoj treći singl “Niko k'o ja”, novu glazbenu etapu koja najavljuje nadolazeći album “San”, čije je objavljivanje planirano tijekom ljeta.
