Mislili smo da nas nakon Goe više ništa ne može oduševiti, a onda smo stigli u Jaipur – grad koji izgleda kao prizor iz bajke i koji nas je potpuno razoružao
U tzv. Ružičasti grad, Jaipur u državi Rajasthan na sjeverozapadu Indije, stigli smo iz Goe. Istini za volju, nakon cijelog tjedna na prekrasnim plažama Goe, povratak u gradsku vrevu nije nam bio niti malo privlačan. Zbog nezgodnih termina letova i niza kombinacija, jednu smo cijelu noć proveli na aerodromu u Bangaloreu pa smo u Jaipur stigli s jednim danom zakašnjenja.
Među turistima prilično popularan, Jaipur je zapravo prilično sređen i ugodan grad. S populacijom nešto većom od 3 milijuna ljudi, on je deseti po veličini indijski grad. Osnovan je u 18. stoljeću, a zbog ružičaste boje prirodnog pješčenjaka od kojeg su napravljene nekadašnje kraljevske palače Jaipura kao i niz drugih zgrada, grad je dobio svoj prepoznatljivi nadimak „Pink City“. Jaipur je i urbano poslovno te sveučilišno središte Rajahstana, no čim kročite u ovaj grad, dominantno se osjeća njegova kraljevska kulturna baština. Rahajstan je uistinu zemlja maharadža, što potvrđuju brojne palače i utvrde unutar i izvan zidina nekadašnjeg starog grada. U Jaipuru smo smješteni u hotelu Om Tower koji se nalazi na sjajnoj lokaciji. Kao i dosad u Indiji, smještaj smo riješili putem Bookinga.coma zbog povoljne cijene i zapravo odlične vrijednosti za novac.
Iako smo već prvi dan isplanirali naše kretanje i razgledavanje grada, sve smo odlučili stopirati dok ne popijemo kavu. Nažalost, sve ove dane u Indiji nismo uživali u ispijanju tog omiljenog napitka jer kava na većini mjesta jednostavno nije bila dobra. Zbog toga smo se ovaj put dobro pripremili i pročitali nekoliko članaka o Jaipuru te o ovdašnjim cool mjestima za kavu i brunch. U većini njih spominjalo se mjesto pod nazivom Anochi pa smo mu i mi odlučili dati šansu. Ako vas put ikad nanese u Jaipur, Anochi vam od srca preporučujemo. Stol ćete, kao i mi, vjerojatno malo čekati, a zatim i dijeliti s drugim ljudima, ali kad probate najbolju kavu stručno pripremljenu u french press vrču te najmaštovitije kombinacije zdravih slastica, za koje tvrde da su organskog podrijetla, shvatit ćete da se isplati čekati red. Okrijepljeni, krenuli smo u istraživanje grada.
Tuk tukovi i taksiji nalaze se na svakom uglu, no mi smo kao i uvijek odlučili pješačiti. Vjerujemo kako tako možete najbolje upoznati grad i primijetiti neke slike, „komadiće života“, koji bi vam inače sigurno promaknuli. Od majmuna koji se veru po vrhovima zidina starog grada, vozača tuk tuka kojega je svladala vrućina poslijepodneva, djece koja se igraju na ulici, trgovaca koji vas ne prestaju dozivati i pozivati u svoje shopove, molitve sa zvučnika obližnje džamije, prosjaka, zanatlija, pasa, krava… – svi su oni dio šarene i živopisne mase na ulicama Jaipura. Ulaz u stari grad lako ćete prepoznati jer dramatično odskače od drugih dijelova Jaipura. Omeđen zidinama, vidno prljaviji i životniji, podsjeća na indijsku verziju starog Rima.
S bezbroj uskih uličica i bazara, prolazeći kroz ružičaste zgrade, stići ćete do prvog popularnog turističkog odredišta – astronomskog opservatorija Jantar Mantar koji je dao izgraditi maharadža Sawai Jai Singh II, pripadnik kaste radžputa. Jai Singh II. je bio veliki zaljubljenik u znanost i astronomiju pa je dao izgraditi čak pet Yantra Mantri u Indiji, no najveći i najpoznatiji je ovaj u Jaipuru koji je i upisan na UNESCO-ov Popis svjetske baštine. Jantar Mantar u Jaipuru se zapravo sastoji od 14 velikih geometrijskih građevina za mjerenje vremena, predviđanje pomrčina, praćenje položaja zvijezda, uzdizanje i silazak planeta te određivanje udaljenosti nebeskih tijela. U neposrednoj blizini Jantar Mantara, nalazi se Gradska palača maharadža. Nekadašnji vladari Jaipura ovdje su stolovali, a njihovi današnji potomci još uvijek koriste određene prostorije koje su zatvorene za javnost. Impresivnom palačom prepoznatljive ružičaste boje dominira prekrasno unutarnje dvorište i ovo je mjesto zasigurno jedno od najljepših u Jaipuru. Ako vas zanima kako žive potomci maharadžeJai Singha II., osnivača Jaipura, dovoljno je na Instagramu upisati pachojaipur. Profil Padmanabha Singha otkrit će da je mladi princ strastveni i talentirani igrač pola koji je svoju zemlju predstavljao na nizu natjecanja u tom sportu, kao i da je ljubitelj putovanja s dozom luksuza i jedan od najpoznatijih indijskih predstavnika visokog društva iako mu je tek 21 godina. Tek 10 –tak minuta pješke od Gradske palače, nalazi se još impresivnija Palača vjetrova. Tzv. Hawa Mahal sagrađena je 1799. godine za vrijeme vladavine Maharaja Sawai Pratap Singha kao dio gradske palače namijenjene ženama.
Ono što vidite s ulice zapravo su balkoni, točnije nizovi balkona te 953 prozora s kojih su žene na kraljevskom dvoru neometano mogle promatrati život na ulici, a da one pri tome ostanu skrivene od pogleda pučana kako i nalažu vjerski propisi. Smiraj dana ostavili smo za uživanje u jednom od popularnijih restorana i roof top barova u Jaipuru – Kaylan rooftop baru i restoranu s kojega se pruža fantastičan pogled na grad. Jaipur je grad dobre energije, sjajne arhitekture i hrane pa osjećamo grižnju savjesti što smo u zadnji čas željeli otkazati naš dolazak ovdje i produljiti boravak na plažama Goe. Osjećamo da ovaj grad ima štošta za ponuditi stoga se veselimo novom danu koji ćemo provesti u njemu. Fun fact o Jaipuru: ovo je najstariji urbanistički planiran grad u Indiji te se smatra jednim od najbolje planiranih gradova uopće. Sagrađen je prema tradicionalnom Hindu sustavu arhitekture, ali u kombinaciji s tzv. znanošću o umjetnosti. Grad je bio podijeljen avenijama širokim oko 34 metra u šest četvrti, koje su nadalje bile razdijeljene pravilnom mrežom ulica.
Drugi dan u Jaipuru započeli smo doručkom na još jednom sjajnom mjestu – Curious Life Coffee Roasters Cafeu. Slično kao i u Anokhiju, i ovdje ćete pronaći slasne zalogaje u zdravim verzijama te odličnu kavu. Od tog mjesta do strogog centra Jaipura, odnosno njegovog starog dijela pješačili smo nekih 45 minuta, odnosno nešto malo više od 4 kilometra. Probijati se kroz gužvu u Jaipuru ekscentrično je iskustvo za nas Europljane koji se ne možemo načuditi činjenici da unutar cijelog tog kaosa, buke, opasnog prometa, ljudi zapravo sasvim normalno funkcioniraju. Bez obzira na buku, prljavštinu, neugodne mirise, činjenicu da često netko urinira po pločniku (ako ga uopće ima), ljudi jednostavno izvade svoje plastične stolice i neobavezno te opušteno čavrljaju. Neki od njih rade, neki drijemaju, a neki samo promatraju. Zaista se ne mogu sjetiti kad sam zadnji put u Zagrebu, gradu koji volim i koji doživljavam svojim, vidio ljude da se zapravo druže i smiju i čavrljaju na ulici. To je kod nas nepoznato. Zadubljeni u plava svjetla naših ekrana, sa slušalicama u ušima, mi ne primjećujemo život oko sebe. Šteta, jer čini mi se da tako mnogo toga propuštamo. S tim mislima, nastavili smo se probijati i napokon uspjeli doći do gradske palače koju smo posjetili jučer.
Ispred nje uspjeli smo ispregovarati dobru cijenu do Amber utvrde koja je od središta grada udaljena nekih 11 kilometara. Iako će vas vozači tuk tuka pokušati uvjeriti da biste im vožnju do tog mjesta trebali platiti 400, 500 pa i više indijskih rupija, istina je da je za tu udaljenost, prema indijskim standardima, korektno platiti 200-tinjak rupija što je oko 19 kuna. Amber ili Amer fort (oboje je točno) ogroman je kompleks koji je izgradio Raja Man Singh na brdu Cheel ka Teela, a podno njega nalazi se jezero Maota. Ova čuvena utvrda podijeljena je u 4 različita dijela, a svaki od njih ima vlastita vrata i dvorište. Iako su i palača i pejzaž prekrasni, posjet ovom mjestu ostavlja i svojevrstan gorak okus u ustima budući da se nepromišljenim turistima u sklopu posjeta nudi i zloglasno jahanje slonova. Sve do vrha utvrde možete tako doći na slonu, koji će vas i spustiti sve do grada te tako sudjelovati u kaotičnom prometu zajedno s tuk tukovima, automobilima, motorima, biciklistima i pješacima. Otužna scena koju dugo potom ne možete izbaciti iz glave.
Slonovi su moćne i plemenite životinje čija svrha na zemlji zasigurno nije da zabavljaju razmažene i samožive turiste za zapada. Kako bi bili poslušni, slonovi su od malih nogu izloženi najbrutalnijim oblicima mučenja pri čemu ih se drži u kavezu, vezuje za drveće, udara metalnim predmetima, izgladnjuje i sl. Također, mnogi ne znaju da jahanjem slonova možete oštetiti njihovu kičmu koja nije predviđena da podnosi teret. Zaista se nadam da će Indija, Tajland kao i druge zemlje u okruženju u kojima postoji ova barbarska praksa, u bližoj budućnosti zabraniti iživljavanje nad ovim prekrasnim bićima. Na povratku iz Amber forta zaustavili smo se kod Jal Mahala (Palače na vodi), jednog od omiljenih mjesta koje u Jaipuru posjećuju stranci. Nevjerojatno lijepo zdanje koje izgleda kao da je iz neke bajke, nalazi se usred jezera Man Sagar i školski je primjer tzv. Rajput stila u gradnji.
Dan smo priveli kraju večerom u popularnom Jaipur Adda restoranu koji se nalazi na vrhu hotela Nirvana. Iako nismo imali rezervaciju, uspjeli smo ugrabiti stol i uživati u prepoznatljivim indijskim jelima, pripremljenima na suvremeni način. Ako ste ljubitelj malo začinjenije hrane i „žešćih ukusa“, ovo će vas mjesto oduševiti. Na putu do hotela stali smo do ljekarne i doznali kako Indijci ne trebaju kupiti cijelo pakiranje lijeka. Primjerice, za ibuprofen koji je nama trebao, ljekarnik nas je pitao koliko nam blistera treba. Jedan nas je stajao nešto malo manje od dvije kune. U Jaipuru smo obavili i sjajan šoping – ne znam je li to zbog zalaska u tridesete, ali osim nekih sitnica za obitelj i prijatelje, na ovom smo putovanju kupili zapravo samo hrpu knjiga. Od nekih klasika do biografije Mahatme Gandhija i učenja Sadhgurua – sjajne naslove kupili smo po super cijenama. Kao bolje razmislim, to su sve odlične investicije.
Postoje gradovi koje nakon putovanja možemo gotovo precizno nacrtati iz sjećanja, možemo se prisjetiti njihovih trgova, mostova, ulica i pročelja, možemo rekonstruirati put kojim smo svakoga jutra išli prema središtu grada i gotovo bez razmišljanja navesti naziv hotela u kojem smo spavali, ali postoje i oni drugi gradovi, mnogo važniji za naše osobno pamćenje, kojih se ne sjećamo toliko po onome što smo u njima vidjeli koliko po onome što smo u njima osjećali.
Postoje putovanja koja pamtimo po znamenitostima, muzejima, restoranima i savršeno fotografiranim mjestima, ali postoje i ona druga, tiša i mnogo osobnija putovanja, čije najvažnije trenutke nikada nismo zapisali u bilježnicu, nismo ih označili na karti i nismo ih unaprijed zamislili kao nešto što ćemo jednoga dana prepričavati drugima.
Rijeka uskoro dobiva novo mjesto na kojem se neće dolaziti samo na ručak ili večeru, nego i bez posebnog razloga, tek toliko da se popije dobra kava uz more, uhvati nešto za pojesti, naruči koktel i ostane malo dulje nego što je bilo planirano. Na riječku obalu stiže doca Restaurant, Bar & Lounge, nova gastronomska i društvena adresa smještena unutar obnovljenog Jadrana na Pećinama, a već sada je jasno da je njezina ambicija puno veća od klasičnog hotelskog restorana.
Jadran je ovog ljeta dobio novu adresu koja bi lako mogla postati jedno od onih mjesta o kojima se govori i nakon što prođe sezona, jer je u Novom Vinodolskom otvoren Mövenpick Hotel & Residences Kvarner Bay, prvi resort ovog švicarskog hotelskog brenda na hrvatskoj obali, zamišljen ne samo kao još jedan hotel uz more, nego kao cjelogodišnje odredište u kojem se odmor, gastronomija, wellness i vrijeme provedeno s ljudima do kojih nam je stalo prirodno stapaju u jednu zaokruženu priču.
Ljeto je oduvijek bilo sinonim za odlazak, promjenu ritma i željno iščekivani predah od svakodnevice, no posljednjih nekoliko godina sve se više mijenja način na koji ljudi razmišljaju o samom putovanju, jer ono više nije tek nužan korak između polazišta i odredišta, nego sastavni dio odmora koji može biti jednako ugodan, opuštajući i ispunjen kao dani provedeni na željenoj destinaciji. Umjesto višesatne koncentracije za upravljačem, nepredvidivih prometnih gužvi, sporog napredovanja u koloni prema obali, neprekidnog razmišljanja o prometnim pravilima, zaustavljanjima, potrošnji goriva i pronalasku slobodnog parkirnog mjesta, sve više putnika odlučuje se prepustiti vožnju nekome drugome kako bi vrijeme provedeno na putu konačno postalo vrijeme rezervirano isključivo za njih.
Zagrebački hotel Esplanade uvršten je na prestižnu međunarodnu platformu 50 Best Discovery, pažljivo odabranu zbirku preporuka najboljih restorana, barova, hotela i vinarija iz cijeloga svijeta, koju razvija organizacija The World's 50 Best.
Ljeto ne mora nužno značiti višednevni odmor na obali kako biste se odmaknuli od svakodnevnog ritma i pronašli prijeko potreban predah. Sve više ljudi tijekom toplijih mjeseci bira jednodnevne izlete koji spajaju boravak u prirodi, aktivan odmor, kvalitetnu gastronomsku ponudu i opuštenu atmosferu, a upravo se među takvim destinacijama posljednjih godina ističe Ozalj, gdje je Dnevni boravak na Kupi postao jedno od najprivlačnijih mjesta za bijeg iz grada. Smješten tek nešto više od pola sata vožnje od Zagreba, ovaj jedinstveni koncept tijekom cijelog ljeta nudi sadržaje koji jednodnevni izlet pretvaraju u iskustvo nalik pravom godišnjem odmoru, pružajući posjetiteljima priliku da provedu dan okruženi zelenilom, bistrom rijekom i opuštajućom atmosferom daleko od gradske vreve.
Postoje gradovi koje možemo upoznati kroz razglednice, turističke karte i popise najpoznatijih atrakcija, ali postoje i oni koje zaista počinjemo razumijevati tek kada ih doživimo kroz navike, male rituale i mjesta na koja se stanovnici iznova vraćaju. Upravo iz takve perspektive nastao je novi Obiteljski vodič kroz Zagreb autorice Ane Grzunov, poznatije kao Travel&LIVe, digitalno izdanje koje hrvatsku metropolu ne predstavlja samo kao turističku destinaciju, već kao grad svakodnevnog života, obiteljskih trenutaka, skrivenih lokacija i autentičnih iskustava.
Dom se danas često promatra kroz prizmu estetike, kvadrature i komada namještaja koji se pojavljuju u katalozima, na društvenim mrežama i u fotografijama savršeno uređenih interijera, pa se lako stvara dojam da je za lijep prostor potrebno mnogo novca, dizajnerski namještaj i besprijekorno usklađena paleta boja. Međutim, najprivlačniji interijeri gotovo nikada nisu oni u kojima je sve novo, skupo i pomno odabrano prema jednom katalogu, nego oni prostori u kojima se osjeća prisutnost ljudi koji u njima žive, njihove navike, uspomene, karakter i odnos prema predmetima koje su tijekom godina unosili u svoj život. Takav dom ne djeluje kao izložbeni salon, nego kao prirodan nastavak osobe koja ga nastanjuje, zbog čega njegova ljepota ne proizlazi iz savršenstva, nego iz autentičnosti.
Postoje gradovi koje nakon putovanja možemo gotovo precizno nacrtati iz sjećanja, možemo se prisjetiti njihovih trgova, mostova, ulica i pročelja, možemo rekonstruirati put kojim smo svakoga jutra išli prema središtu grada i gotovo bez razmišljanja navesti naziv hotela u kojem smo spavali, ali postoje i oni drugi gradovi, mnogo važniji za naše osobno pamćenje, kojih se ne sjećamo toliko po onome što smo u njima vidjeli koliko po onome što smo u njima osjećali.
Postoje putovanja koja pamtimo po znamenitostima, muzejima, restoranima i savršeno fotografiranim mjestima, ali postoje i ona druga, tiša i mnogo osobnija putovanja, čije najvažnije trenutke nikada nismo zapisali u bilježnicu, nismo ih označili na karti i nismo ih unaprijed zamislili kao nešto što ćemo jednoga dana prepričavati drugima.
Postoji nešto gotovo paradoksalno u načinu na koji danas pokušavamo živjeti mirnije. Kada osjetimo da smo pod stresom, kupujemo aplikaciju za meditaciju, rezerviramo vikend izvan grada, počinjemo trenirati, planiramo kvalitetnije obroke, čitamo knjige o osobnom razvoju i pokušavamo bolje organizirati vrijeme, a zatim sve te aktivnosti pažljivo raspoređujemo u kalendar koji je već toliko ispunjen da u njemu jedva ostaje mjesta za još jedan slobodan sat. Odmor je tako prestao biti suprotnost obavezama i postao još jedna obaveza, opuštanje je dobilo vlastitu metodologiju, a vrijeme provedeno bez konkretnog cilja počeli smo doživljavati gotovo kao izgubljeno vrijeme.
Postoji nešto vrlo jednostavno, gotovo nevidljivo, u načinu na koji se osjećamo iz dana u dan, a što često pokušavamo objasniti velikim stvarima, promjenama rasporeda, novim rutinama, vikendima izvan grada ili nekim dugo odgađanim odmorom, iako se naš stvarni osjećaj života najčešće oblikuje puno tiše, kroz ono što radimo gotovo automatski i bez posebnog razmišljanja. Tijelo ne poznaje naše planove, obećanja koja sami sebi dajemo ponedjeljkom ujutro ni odluke koje donosimo nakon još jednog napornog dana, nego prepoznaje obrasce koji se ponavljaju, vrijeme kada odlazimo spavati, koliko se krećemo, jesmo li cijeli dan proveli zatvoreni između četiri zida, jedemo li u miru ili između dva sastanka, pijemo li dovoljno vode, ostavljamo li prostor za predah i imamo li ljude s kojima možemo razgovarati bez osjećaja da stalno nekamo žurimo.
