Slaven Pavlović za HELLO!: “Prvi buket mi je bio katastrofa – danas ljudi plaču kad vide moje aranžmane

Danas, u njegovoj cvjećarnici Florista, svaki aranžman nosi trag tih prvih dodira sa zemljom i mirisa ruža nakon kiše. Za njega, cvijeće nije posao nego produžetak sjećanja, rituala i obiteljskog nasljeđa. Iako je radio u konobama i na modnim pistama, ti poslovi bili su tek vježba iz brzine, estetike i odnosa s ljudima – priprema za ono što će kasnije postati njegov životni poziv. U cvjećarstvo je ušao gotovo slučajno, iz znatiželje, ali vrlo brzo je shvatio da tu pripada. Prvi nespretni buket možda je izgledao kao “šumska eksplozija”, no baš ga je taj neuspjeh zauvijek zarazio stvaranjem.

U trenucima kad bi se drugi obeshrabrili, Pavlović je pronašao izazov. Njegovi buketi postali su scena na kojoj svaka boja ima ritam, svaka tekstura priča, a svaka grančica svoju ulogu. XXL buketi danas su njegov zaštitni znak – kompozicije koje izazivaju uzdahe, suze i osmijehe, aranžmani koji ulaze u automobile s jednakim iznenađenjem kao i u srca klijenata. Inspiraciju pronalazi svugdje: u boji jedne hortenzije, u priči klijenta, u prolaznom trenutku tišine. Jesen mu je najdraža sezona jer nosi melankoliju i puninu, a Instagram bundevice dokaz su da cvijeće može biti i igra i spektakl.

Njegova snaga nije samo u estetici, nego u iskrenosti. Florista nije nastala iz trenda ni iz kalkulacije, nego iz potrebe da nastavi nešto što je započelo pod sjenom bakina oraha. U svakoj odluci, od palete boja do izbora materijala, osjeti se težnja za autentičnošću. Pavlović je jedan od onih ljudi koji je iz izazova lockdowna izašao jači, pretvorivši ograničenja u kreativni proboj. Uz YouTube i TikTok kanale, otvorio je svijet cvjećarstva publici koja u njegovim videima pronalazi terapiju i inspiraciju.

Ono što ga razlikuje od drugih nije samo talent ni vizualna raskoš, nego činjenica da njegovi buketi nisu predmeti – oni su emocije. Klijenti u njegovoj cvjećarnici ne kupuju cvijeće, oni kupuju uspomenu, osjećaj, trenutak. I možda upravo zato Slaven Pavlović danas nije “samo” cvjećar, nego pripovjedač – čovjek koji boje, mirise i oblike prevodi u priče koje ostaju. Njegova je poruka jednostavna, a snažna: cvijeće nije luksuz, ono je podsjetnik na ljepotu svakodnevice i most između ljudi, prošlosti i budućnosti.

Koje je najranije cvjetno sjećanje iz djetinjstva provedenog s bakom?

Moj najraniji cvjetni trenutak vezan je uz bakino dvorište u Retfali, gdje je svaka gredica imala svoje “pravilo”, a svaki cvijet svoju priču. Sjećam se da je ispod jednog starog oraha rasla ružičasta hortenzija, i taj prizor me uvijek vraća u djetinjstvo. Baka je bila tiha žena, ali je znala govoriti jezikom biljaka – umjesto da mi kaže “budi strpljiv”, dala bi mi da gledam kako raste pelargonija iz pelcera. Najviše sam volio kad bi mi dopustila da zalijem cvijeće – s malom kantom u rukama, osjećao sam se kao da mi je povjerila nešto sveto. Ponekad sam znao ujutro rano ustati samo da prvi obiđem vrt i provjerim je li nešto novo procvjetalo. U tom vrtu sam naučio da biljke imaju ritam koji ne možeš forsirati, nego moraš pratiti. Cvijeće me tad nije zanimalo “kao cvijeće”, nego kao dio zajedničkog rituala sa ženom koja je bila stup naše obitelji. Gledati nju kako presađuje sadnice ili razgovara s ružama za mene je bilo dublje od igre – to je bio način života. Iako tada nisam razumio pravu vrijednost tih trenutaka, osjećaj mira i sigurnosti koji sam doživio ostao je u meni zauvijek. Kad zatvorim oči, još uvijek mogu prizvati miris domaće ruže pomiješan s vlagom zemlje nakon kiše. Zanimljivo je kako neke slike ne blijede, već s godinama postaju još jasnije. Baka nije koristila velike riječi, ali me naučila da se vrijednosti prenose tihim primjerom. Cvjetovi u njezinom vrtu nisu bili “uređenje”, oni su bili obitelj. Danas, kad u svojoj cvjećarnici radim aranžmane, često se sjetim njezinih poteza rukom, njezinog strpljenja. Iako me fizički više nema tko usmjeravati, čini mi se da još uvijek zalijevam ono što je ona posadila. Cvijeće za mene nikad nije bilo samo posao – ono je nastavak odnosa koji je počeo davno, u djetinjstvu, pod sjenom oraha i uz mirise koje nikad neću zaboraviti.

Kako se osjećate kada zamislite vrt svoje bake i današnju cvjećarnicu Florista?

Kad zatvorim oči i zamislim bakin vrt, osjećaj je gotovo identičan onome koji danas imam kad stojim u svom prostoru, u Floristi. Bakin vrt bio je moje prvo sklonište – tiho, mirno i ispunjeno bojama koje su tada za mene bile čarolija. Sve je imalo svoj red, ali nije bilo kruto – baš kao što danas želim da izgleda moj poslovni prostor. Kad sam u cvjećarnici, ponekad zastanem, osluhnem miris cvijeća u zraku, čujem tišinu između koraka, i shvatim kako su ta dva svijeta zapravo jedan. Baka je radila s ljubavlju, bez stresa, jer nije “morala”, nego je voljela. I ja danas želim da svaki moj aranžman, svaki buket, nosi tu istu nježnost. Florista nije nastala zbog trenda ni kalkulacije, nego iz duboke potrebe da nastavim nešto što je započelo davno, s njom. Klijenti ponekad komentiraju kako moj prostor “ne izgleda kao tipična cvjećarnica”, i u tome je stvar – nisam htio da izgleda kao trgovina. Htio sam da izgleda kao nastavak vrta – otvoren, topao i intiman. U oba prostora vlada isti princip: poštovanje prema biljkama, prema prostoru, prema ljudima. Svaki kutak Floriste ima svoju funkciju, kao što je svaki kutak bakinog vrta imao svoj miris. Ta spona između djetinjstva i današnjeg posla za mene nije sentimentalna fraza – ona je stvarna. I možda je upravo zato Florista ljudima posebna – jer je iskrena. Jer se u njoj ne prodaje samo cvijeće, nego se prenosi osjećaj. I svaki put kad uđem u nju rano ujutro, u tišini, osjetim da nisam sam – baka je tu, u svakom listu, svakoj boji, svakom mirisu.

Koja je bila prva biljka ili cvijet koji ste stvarno zavoljeli i zašto?

Prva biljka koju sam stvarno zavolio bila je hortenzija, i to ona starinska, ružičasta i plava koja je rasla uz bakinu ogradu. Nije bila najraskošnija, nije imala jaki miris, ali imala je prisutnost. Gledao sam je kako se iz dana u dan mijenja – kako se latice šire, pa skupljaju, kako boja postaje dublja. U djetinjstvu mi je izgledala kao neki ogromni sladoled, pa sam je znao dirati prstima da vidim je li prava. Iako tada nisam znao kako se zove, osjećao sam da ima “nešto svoje”. S vremenom sam počeo primjećivati kako ljudi staju ispred nje, komentiraju, dive se – i taj osjećaj da nešto što raste “samo tako” može izazvati pažnju i emociju u meni je probudio poštovanje. Kad sam kasnije naučio da hortenzije mijenjaju boju ovisno o kiselosti tla, to me potpuno oduševilo. Kao da biljka zna gdje je i kakvo je okruženje, pa se tome prilagodi – ali zadrži svoju ljepotu. Danas ih često koristim u buketima jer unose punoću, dubinu i nježnost u isto vrijeme. Za mene hortenzija nije samo cvijet, ona je metafora prilagodbe, elegancije i tihe snage. I kad god je uključim u aranžman, imam osjećaj da radim s nečim poznatim, bliskim. Ta prva “zaljubljenost” nije prošla – ona se s godinama samo produbila.

Kada ste znali da je cvijeće Vaš životni poziv?

Nisam to znao od prve. Nije to bio trenutak poput filma, gdje netko doživi prosvjetljenje i odmah zna da je to – to. Meni se to dogodilo postepeno, tiho i gotovo neprimjetno. Počelo je s poslom u cvjećarnici koji sam prihvatio bez velikih očekivanja. Prvih dana sam samo slušao, gledao, pokušavao. Onda su došle prve narudžbe koje sam samostalno odradio. Prvi put kad je klijentica rekla: “Nikad nisam dobila ovako lijep buket”, nešto se u meni prelomilo. Osjetio sam da ono što radim ima smisla, da izaziva emociju kod drugih. Počeo sam razmišljati o bojama i oblicima i kad sam bio doma, gledao cvijeće po cesti drugačijim očima. I ono najvažnije – prvi put sam se veselio ponedjeljku. To je za mene bio znak da nisam samo “na poslu”, nego da sam na svom putu. Kasnije, kad sam odlučio otvoriti Floristu, nije bilo dileme. Znao sam da je to moj smjer, da je to nešto u čemu mogu rasti bez zadrške. Nije me vodio novac, ni slava koju sad imam kao netko za koga mediji kažu “najpoznatiji cvjećar u Hrvatskoj” nego taj osjećaj da sam tu gdje trebam biti. I kad ljudi danas pitaju kako znaš da je nešto tvoj poziv – kažem: znaš kad više ne možeš zamisliti da radiš nešto drugo.

Kako su prethodni poslovi (modeling, konobar) oblikovali Vaš današnji profesionalni stav?

Možda na prvu zvuči kao da modeling i konobarenje nemaju veze s cvjećarstvom, ali meni su ta iskustva bila jako važna. Rad u ugostiteljstvu me naučio brzini, fleksibilnosti i multitaskingu. Tamo nije bilo vremena za razmišljanje – radi, služi, trči, slušaj, smješkaj se. A najvažnije – nauči čitati ljude. Naučio sam kako pristupiti svakome individualno, kako prepoznati tko je došao samo “po proizvod”, a tko po iskustvo. S druge strane, modeling mi je otvorio oči prema estetici, kompoziciji i izražavanju bez riječi. Kad staneš pred kameru, moraš ispričati nešto pogledom, stavom, položajem ruku – a danas u cvjećarstvu isto to radim bojama, teksturama i cvijećem. Oboje me naučilo da prezentacija nije površna stvar – ona govori puno o tebi. I da ono što vidiš izvana mora imati pokriće iznutra. Zahvaljujući konobarenju, znam što znači raditi pod pritiskom, dok mi je modeling dao smirenost i osjećaj za detalj. I možda najvažnije – oba posla su me naučila kako izgleda rad u okruženju koje nije uvijek poticajno. Kad znaš kako je kad te ne cijene, lakše znaš cijeniti sebe kad dođe tvoje vrijeme. Zato danas, kad vodim svoj posao, biram ljude koji unose dobru energiju, i radim s poštovanjem – jer sam iskusio i suprotno. Ta škola mi je bila besplatna, ali vrijedna.

Jeste li očekivali da ćete ozbiljno ući u cvjećarstvo kad ste se “iz šale” javili za posao u cvjećarnici?

Ne da nisam očekivao – nisam ni sanjao. Taj oglas za posao bio je više neka znatiželja nego konkretna ambicija. Bio sam u fazi života kad nisam znao kamo idem, samo sam znao da više ne želim ići u smjeru u kojem sam do tada išao. Kad sam prvi put ušao u cvjećarnicu, osjetio sam mir. Nije to bila čista “kemija”, više neka tiha potvrda iznutra. Sjećam se kako sam gledao stol pun cvijeća i pomislio: “Ovdje sve ima smisla.” Nisam znao latinske nazive, ni sezonalnost, ni cjenike – ali sam znao da želim učiti. Prvi mjeseci bili su kombinacija nesigurnosti i oduševljenja. Šefica me puštala da pokušavam, a ja sam stalno gledao tutoriale, listao druge radove, gledao ideje. Iako je sve krenulo kao “malo da se zaposlim”, vrlo brzo je to postalo nešto puno više. Kad sam prvi put složio buket koji je klijent uzeo s osmijehom – srce mi je preskočilo. I tada sam znao – ovo nije prolazna faza. Ovo je početak nečeg stvarnog. Tada nisam znao kamo to vodi, ali sam znao da ne želim natrag. Cvjećarstvo me pronašlo kad sam ja najmanje tražio – i to je najljepši dio cijele priče.

Kako je izgledao Vaš prvi pokušaj izrade buketa i što ste iz tog trenutka naučili?

Moj prvi pokušaj izrade buketa bio je – najblaže rečeno – šaren i prenatrpan. Imao sam ideju da ću sve lijepo uklopiti, ali rezultat je više izgledao kao šumska eksplozija. Pobrkao sam visine, boje, proporcije – i naravno, cvijeće se počelo raspadati čim sam ga podignuo. Ali ono što mi je ostalo u sjećanju nije bila sramota, nego uzbuđenje. I osjećaj da stvaram nešto svojim rukama. Bilo je to kao da prvi put sviraš gitaru i znaš da ne zvuči savršeno, ali ti se sviđa. Naučio sam da je kompozicija više od instinkta – da je to zanat. Da moraš razmišljati o ritmu, kontrastu, mirisu, pa čak i težini buketa. U tom trenutku sam si obećao da neću odustati dok ne savladam sve što me fascinira. I nisam. Danas, kad gledam stare fotografije tog buketa, ne sramim se – smijem se. Jer vidim točno gdje sam počeo. I znam da bez tog pokušaja, bez te zbrke i tih grešaka, nikad ne bih postao ono što sam danas. Taj prvi buket bio je moj učitelj – bez riječi, ali s porukom.

Koliko su Vam pomogli poticaji države, a što ste sami morali nositi na leđima?

Državni poticaji su mi, iskreno, došli kao jedno veliko olakšanje u trenutku kad sam se lomio hoću li uopće otvoriti vlastiti posao. Oni ti ne riješe sve, ali ti daju onu početnu sigurnost da nisi sam. Meni su omogućili da uredim prostor, kupim prve vaze, pribavim osnovne alate i krenem bez osjećaja da svaki trošak znači – “ovo je možda kraj”. Ali, realno gledano, 90 % toga što sam izgradio nije došlo iz sustava – došlo je iz mene. Bio sam sam svoj menadžer, knjigovođa, dostavljač, stilist i čistač. Kad svi odu doma, ti još čistiš pod. Kad je nedjelja, ti još odgovaraš na poruke. Kad je blagdan, ti nisi na odmoru – ti si u punom pogonu. I to je nešto što ti nitko ne kaže kad potpisuješ papire za firmu. Poticaji ti mogu dati opremu, ali ne mogu ti dati volju. Ne mogu ti dati izdržljivost ni snalažljivost. A upravo to je ono što nosiš na leđima svaki dan. Najteže nije bilo fizički, nego mentalno – izdržati sumnje, tuđe i vlastite. Ali baš zbog toga još više cijenim svaki uspjeh koji sam sam izgradio. I zato danas, kad gledam sve oko sebe, mogu iskreno reći – ovo nisam dobio, ovo sam zaslužio.

Kako ste se nosili s lockdownom nakon samo dva mjeseca rada?

Bio je to kao hladan tuš usred najljepšeg sna. Tek sam otvorio, počeli su dolaziti prvi klijenti, društvene mreže su se pokretale, a onda – sve je stalo. U početku sam bio zbunjen i iskreno prestravljen. Imaš svježe registriranu firmu, troškove koji idu, a prihod ti nestaje preko noći. Sjećam se kako sam sjedio u cvjećarnici, gledao u poluprazne police i pitao se: “Što sad?” Ali nisam mogao dugo sjediti. Taj nemir u meni tražio je rješenje. Počeo sam nuditi dostave, aranžirati bukete kod kuće, snimati sadržaj i dijeliti kako sve to izgleda iza kulisa. I ljudi su reagirali. Počeli su me podržavati, naručivati cvijeće “da nekome poprave dan u izolaciji”, i tada sam shvatio – čak i kad je sve zatvoreno, emocije ne staju. A cvijeće je upravo to – emocija. Lockdown me natjerao da budem još kreativniji, još prisutniji, i još zahvalniji za svaku narudžbu. Naučio me da ne mogu kontrolirati svijet oko sebe, ali mogu kontrolirati svoj trud i svoju reakciju. I iz te krize sam izašao jači. Kad danas gledam unatrag, ponosan sam što nisam stao. Jer svaki buket koji sam tada složio bio je, na neki način, i meni lijek.

Što Vam je nateže palo u prvim godinama vođenja vlastitog biznisa?

Najteže mi je bilo nositi tu konstantnu težinu odgovornosti – osjećaj da sve ovisi o meni. Kad si zaposlenik, imaš svoje zadatke i ideš kući. Kad si vlasnik, ti si uvijek “uključen”. Prve godine su bile posebna vrsta izazova – financijski, emocionalno, fizički. Nemaš luksuz da se razboliš, da uzmeš dan odmora, da ne odgovoriš na poruku. Bilo je dana kad bih doslovno samo šutio jer nisam imao snage za više. Sve sam gradio sam – od zidova, preko dekoracija, do identiteta brenda. I kad nešto ne bi išlo kako treba, nisam imao na koga prebaciti odgovornost. U isto vrijeme, najgore su bile tišine – oni dani kad nema narudžbi, kad se pitaš ima li ovo smisla, kad razmišljaš je li sve bila greška. Ali upravo ti trenuci su me kalili. Kroz njih sam naučio disciplinu i otpornost. Naučili su me da je uspjeh skup malih pobjeda koje nitko ne vidi. I iako je bilo teško, danas mogu reći da sam zahvalan tim danima jer su me naučili izvući snagu i kad misliš da je nemaš. Bez tih žestokih dana, nikad ne bih znao cijeniti ove današnje – kada sve to ima smisla i kad me ljudi na ulici prepoznaju upravo zbog mojih cvjetnih snova koje sam sanjao a sad se dešavaju i to mi je najveći poklon,rekao sam sebi na početku SLAVENE TEBE ĆE LJUDI KAD PROĐEŠ ULICOM ZNATI PO BUKETIMA ..i evo ga, moja upornost i ljubav prema ovom poslu je to napravila 🙂

Koji su Vam najvažniji savjeti koje ste dobili ili koje biste željeli da ste tada čuli?

Jedan od najvažnijih savjeta koji sam čuo bio je: “Radi kako želiš da te ljudi pamte.” Na prvu jednostavno, ali kad ga stvarno shvatiš, promijeni ti sve. Naučiš da nije važno biti najveći, nego najiskreniji. Drugi savjet koji mi je ostao zauvijek urezan jest: “Ne moraš sve odmah.” Kad kreneš s vlastitim poslom, imaš osjećaj da moraš sve znati, sve imati, sve stići – odmah. A istina je da je to maraton, a ne sprint. I znaš što? Volio bih da mi je netko rekao da je u redu ne znati. Da je u redu griješiti. Da je u redu reći: “Ne znam, ali ću naučiti.” Najteže su bile sumnje u tišini – kad svi misle da ti ide dobro, a ti se pitaš je li ovo što radiš dovoljno. Zato danas, kad netko mene pita za savjet, kažem mu: slušaj sebe više nego što slušaš algoritme, trendove i mišljenja onih koji nikad nisu pokušali. Još jedan savjet koji mi je puno značio: nauči reći “ne”. Ne moraš pristati na sve. Ne moraš raditi ono što ti ne leži, samo zato što “bi trebalo”. Autentičnost je valuta koja s vremenom samo raste. I da – okruži se ljudima koji te ne troše, nego te pune. Tvoj tim, tvoje okruženje – to je tvoja baterija. Nemaš luksuz da te iscrpljuju oni koji ne vjeruju u ono što radiš.

Kako dolazite na ideju XXL buketa – je li inspiracija spontana ili planska?

Ideja za XXL buket nikad ne nastaje preko noći, ali često dolazi iz vrlo spontanog trenutka. Nekad vidim cvijet u kombiju dobavljača  i već tada u glavi počinje konstrukcija. Ponekad je inspiracija u boji, ponekad u osobi koja je naručila buket. XXL buketi su moji scenski komadi – sve što osjećam, sve što vizualno volim, sve što želim poručiti, stane u njih. No iza tog dojma spontanosti stoji jako puno planiranja. Odabir vrste cvijeća, stabilnost konstrukcije, trajnost materijala, transport – sve to mora biti savršeno posloženo. Jedna pogrešna procjena i buket neće preživjeti dan. Zato je to spoj slobode i kontrole. Ne mogu ga napraviti na brzinu, ali ne mogu ni previše racionalizirati – jer kad previše misliš, izgubiš magiju. Često ih zamišljam kao koreografiju – ritam latica, kontrasti tekstura, pad zelenila. Svaki buket je drugačiji jer svaki nosi drugu priču. Najbolje ideje dođu kad nisam pod pritiskom – kad čistim, kad šetam, kad ne radim ništa s cvijećem. Tada mi dođe: “Aha! Ovo bi bila bomba!” I tada krenem – prvo u glavi, a onda u ruke. I ono što na kraju nastane uvijek me iznenadi – jer nisam ga radio samo za klijenta, nego i za sebe.

Možete li opisati emocionalni doživljaj u trenutku kada završite XXL buket?

Kad završim XXL buket, osjećaj je nevjerojatno složen. Prvo me preplavi tišina – kao kad glazbenik odsvira zadnji ton, pa nastane ona praznina koja traje sekundu, ali nosi sve. Stanem, pogledam, udahnem, i znam – gotovo je. Osjećam umor u rukama, zatezanje u leđima, ali i neku euforiju iznutra. Taj trenutak je samo moj. U njemu nema publike, nema klijenta, nema društvenih mreža – samo ja i buket. Znam da će ga uskoro netko drugi vidjeti, ali ja ga tada gledam kao nešto što je dio mene. Ako sam taj dan bio sretan – to se vidi. Ako sam bio tužan – to se osjeti. Taj buket je kao preslik mog unutarnjeg svijeta. Često se dogodi da me toliko ponese emocija da doslovno zaboravim vrijeme. Znam sjediti i gledati gotov buket 10 minuta bez riječi, kao da sam napravio neko umjetničko djelo, iako je “samo cvijeće”. A onda dolazi predaja. Kad vidim reakciju klijenta, to me obori. Ljudi nekad zaplaču, nekad se nasmiju kao djeca, nekad ostanu bez teksta ili ono sto najčešće znaju reci AJMEEEE KOLIKI JE I HOĆE MI TO STAT U AUTOMOBIL – i tada shvatiš da cvijeće ima moć. Ne moć da promijeni svijet, ali da uljepša dan. I svaki put kad završim XXL buket, osjetim zahvalnost – što imam ruke da stvaram, srce da osjećam i ljude koji to prepoznaju.

Koji Vam je do sad bio najneobičniji ili najizazovniji zahtjev klijenta?

Bilo je svakakvih zahtjeva, ali neki zaista ostanu zapamćeni zauvijek. Jedna klijentica je došla i rekla: “Želim buket koji izgleda kao da ga je složila šumska vila na LSD-u.” Hahahahah U početku sam mislio da se šali, ali bila je potpuno ozbiljna. Objasnila mi je da želi nešto organsko, raspršeno, ludo, bez imalo pravila – i meni je to bio izazov iz snova. Kombinirao sam sve moguće teksture – suhe grane, bršljan, cvijeće koje je izgledalo kao da je uvelo, ali namjerno. Ispalo je kao buket iz neke fantasy serije, i kad sam ga predao, rekla je: “Ovo je najčudnije i najljepše što sam vidjela.” Ali nije to jedini put da me netko šokirao – bilo je i zahtjeva da u buket uključim novčanice, pa plastične patkice, pa čak i minijaturne bočice rakije. Svaki put kad mislim da sam sve vidio – dođe novi poziv koji me razuvjeri. I to je ono što obožavam u ovom poslu i ako mi je najzanimljivije bilo kad je došla gospođa i pitala mogu li rekonstruirat buket s vjenčanja njezine majke, ali ga malo modernizirati – granice ne postavljaš ti, postavlja ih inspiracija i klijent. A ja sam tu da pokušam tu viziju prevesti u nešto stvarno. Neki bi rekli da je to kič, ali ja kažem – to je izazov koji te tjera izvan okvira. I iskreno, najluđe ideje često završe kao najzabavniji trenuci u poslu.

Što Vas inspirira kod koncepta “Instagram bundevice”?

Instagram bundevice su mi jedna od najdražih jesenskih fora koje sam uveo u Floristu. Počelo je iz čiste igre – u sezoni bundeva sam poželio spojiti ono rustikalno i šik. I tako sam prvi put izrezao bundevu, očistio je i unutra složio cvijeće – a kad sam to objavio na Instagramu, reakcije su bile nevjerojatne. Ljudi su me zasipali porukama: “Hoću i ja ovakvu!”, “Molim te, napravi mi to za useljenje!” Taj spoj prirodnog, sezonskog i vizualno jakog sadržaja odmah je postao viralan. Inspirira me to što od jednostavne bundeve, koju svi vide kao povrće ili jesenski dekor, mogu napraviti mali cvjetni spektakl. Volim igrati s oblicima, ponekad je prelakiram, ponekad ostavim sirovu. Dodam trave, svijeće, suho bilje, mašte koliko hoćeš. Instagram bundevice nisu samo lijep ukras – one pričaju priču o jeseni, o kući, o toplini. A kad ih klijenti podijele i tagiraju me, to mi je potvrda da cvijeće može živjeti i van vaze. Bundeva je baza, ali cvijeće je ono što unese dušu. I upravo u tome je čar – spajati ono što ne ide “po pravilima”, a da na kraju ispadne nešto što ti ljudi pamte.

Kako se snalazite kada neki buket ne ispadne onako kako ste zamišljali?

Kad buket ne ispadne kako sam ga zamislio – a to se dogodi češće nego što ljudi misle – prvo doživim mali unutarnji meltdown. U meni se probudi perfekcionist koji želi da sve bude savršeno. Znaš ono kad sve složiš, pogledaš iz daljine i vidiš da nešto “ne štima”, ali ne znaš odmah što? E, to. U takvim trenucima naučio sam ne paničariti. Prvo se odmaknem, doslovno fizički – izađem, udahnem zrak, pogledam buket kao da ga vidim prvi put. I često tada shvatim gdje sam pretjerao ili gdje nešto fali. Nekad promijenim jedan jedini cvijet i sve sjedne. Nekad sve razmontiram i krenem ispočetka. Nema tu ega – samo želja da ono što radim ima smisla. Naučio sam da greške nisu znak da ne znaš raditi, nego da si dovoljno svjestan da tražiš bolje rješenje. I da, najteže je kad je rok blizu, a ti znaš da nisi “pogodio”. Ali baš tada se rađa kreativnost. U tim trenucima naučiš najviše – o sebi, o cvijeću, o procesu. I kad konačno složiš verziju koja ti legne – osjećaj je kao da si složio Rubikovu kocku bez poznavanja algoritma. Buket ti “klikne”, i znaš da si ga uskladio s onim što si imao u glavi.

Kako birati paletu boja i cvjetne materijale za aranžmane?

Biranje palete boja i materijala za mene je kao da režiram scenu u kazalištu – sve mora imati svoju svrhu, ali ništa ne smije preglasati ono drugo. Prvo gledam tko je naručio aranžman – kakva je osoba, kakvu poruku želi poslati, i koja je prigoda. Sve kreće od emocije – je li to nešto nježno i romantično, ili nešto jako, glasno, upečatljivo. Ako je za rođenje djeteta, biram meke tonove, nježne teksture, puno bijelog i pastelno ružičastog ili plavog. Ako je za rođendan jedne karizmatične žene, onda ide nešto s karakterom – možda burgundy, narančasta, boja hrđe, s izraženim zelenilom. Gledam i sezonu – priroda ti sama daje što trebaš, i sve izgleda bolje kad je usklađeno s godišnjim dobom. Ako je jesen, neću se praviti da je proljeće. Zatim gledam teksture – volim kontraste: meko i grubo, svilenkasto i mat, sjajno i suho. Paletu slažem kao da radim sliku – mora imati osnovu, akcent, prijelaz, dubinu. Ponekad je klijent donese inspiraciju s interneta, i onda radim reinterpretaciju – nikad kopiju. Osim boja, razmišljam i o mirisu – neki ljudi vole izražene mirise, neki ne podnose intenzivni orijentalni ljiljan ili eukaliptus. Buket mora “disati” – i fizički i estetski. Mora imati ravnotežu, ali i dinamiku. Volim kada buket izgleda kao da se sam posložio – iako iza toga stoji sat vremena finog podešavanja. I jako pazim da se ne ponavljam. Svaki buket mora imati nešto novo – drugačiju nijansu, neočekivan detalj, posebnu vrpcu. Jer klijent zaslužuje osjećaj da je njegov buket jedan jedini – baš kao on.

Koja sezonska cvjetna kombinacija vam je najdraža – i zašto baš ta?

Jesen mi je bez konkurencije najdraže cvjetno razdoblje. Ima nešto u tim bojama koje nisu ni potpuno žive ni potpuno mrtve – nego točno između. Jesen je za mene doba kad priroda usporava, ali još uvijek daje zadnji maksimum – i to me fascinira. Najdraža kombinacija mi je ona u kojoj spojim duboke bordo nijanse s karamel tonovima, maslinasto zelenom i zlatnim akcentima. Volim koristiti dalije, hortenzije koje su već na prijelazu boje, tamne karanfile, ukrasne trave, eukaliptus i sušene ruže koje daju tu laganu melankoliju. Nema cvijeta koji ne izgleda dramatično u jesenskoj paleti – čak i jednostavni list postaje važan. Ta kombinacija za mene simbolizira zrelost, prihvaćanje promjena i tišinu koja nije prazna nego puna značenja. Jesen je kao duboka emocija – ne mora vikati, ali sve kaže. I aranžmani koje tad radim uvijek su dublji, slojevitiji, bogatiji. Volim kad klijentica uđe i kaže: “Hoću nešto u jesenskim tonovima” – jer onda znam da mogu pustiti ruku i srce da se dogovore bez previše razmišljanja. Jesenski buketi ne pokušavaju biti savršeni – oni pokušavaju biti iskreni. I to mi je najljepše. Volim čak i kad list požuti ili cvijet ima mrljicu – to su tragovi vremena, a ja njih ne skrivam. Jesen mi daje najveći prostor za igru, za spajanje nespojivog, za balans između elegancije i sirovosti. I zato ću uvijek reći: da mogu raditi samo jednu sezonu cijelu godinu – biram jesen, svaki put.

Ima li neki cvijet koji biste rado vidjeli češće ili ga teško nabavljate?

Postoji nekoliko cvjetova koje obožavam, ali ih nažalost rijetko imam priliku koristiti jer su teško dostupni ili preosjetljivi za duži transport. Prva na toj listi je ranunkula. Ima nešto čarobno u tim savršeno složenim, gustim laticama koje izgledaju kao da su nacrtane rukom. Kad je vidim, kao da gledam mali cvjetni svemir – tako je precizna, a opet nježna. Volim je u svim bojama – od nježno bijele do tamno crvene. No ranunkule su često sezonske i brzo planu čim dođu na tržište. Drugi cvijet koji me oduševljava je japanska anemona. Ima nešto filmsko u njoj – djeluje kao da lebdi, kao da je u slow motionu. Ali isto tako, jako je krhka i ne trpi grubo rukovanje. Postoji i australska banksia koju sam nekoliko puta nabavio za XXL bukete – izgleda kao cvjetna skulptura, ali košta pravo malo bogatstvo i moraš je naručiti unaprijed. Imam i jedan starinski favorit – đurđicu. Volim njezinu čistoću, miris koji je kao djetinjstvo, ali je problem što traje jako kratko i teško se uklapa u velike aranžmane. Sve ove biljke za mene nisu samo materijal – one su simboli nečega što je rijetko, posebno, skoro pa svetačko. Kad ih dobijem, ponašam se prema njima kao da radim s dragocjenim relikvijama. I svaki put kad uspijem složiti aranžman s njima, osjećam kao da sam složio pjesmu, ne buket. Volio bih da su češće dostupne, ali možda je baš njihova rijetkost ono što im daje čar. Jer da ih imam svaki dan – možda ih ne bih cijenio toliko. Ovako, svaki put kad ih dodirnem, osjećam zahvalnost što sam cvjećar.

Što Vas je potaknulo pokrenuti YouTube kanal i TikTok profil?

Iskreno, počelo je iz potrebe da cvjećarstvo pokažem iznutra – bez filtera, bez lažnih priča, bez “produkcije”. Htio sam ljudima pokazati da cvijeće nije samo nešto što staviš u vazu, nego proces, emocija i osobni izraz. Kad sam prvi put uzeo mobitel u ruke i snimio kako nastaje buket, nisam ni slutio da će to ikoga zanimati. Ali reakcije su bile toliko snažne da sam znao – tu ima nešto. Ljudi su komentirali: “Nisam znao da je ovo ovako zanimljivo”, “Volim tvoj miran glas dok slažeš”, “Ovo mi je terapija”. I tada sam odlučio: želim biti prvi cvjećar u Hrvatskoj koji ozbiljno gradi svoj brend kroz YouTube i TikTok, ne kao hobi, nego kao stvaran, prepoznatljiv sadržaj. Želim da se zna – Florista nije samo cvjećarnica, to je prostor, osoba, priča. Video mi je dao slobodu da budem ono što jesam, bez cenzure. Pokazujem i kad mi ne ide, i kad mi pukne vaza, i kad se oznojim dok nosim buket po kiši. I ljudi to vole jer je stvarno. Danas me prepoznaju na ulici, u dućanu, na svadbama – znaju reći: “E, ti si onaj iz Floriste s TikToka i Instagrama, gledam te svako jutro.” I to mi je neprocjenjivo. Ne zbog ega, nego jer sam kroz video spojio ono što volim – komunikaciju i cvijeće. Znam da gradim nešto što je veće od mene – platformu koja spaja ljude kroz estetiku, miris, boju i – mobitel. I neću stati dok Florista ne postane sinonim za kreativno, moderno i iskreno cvjećarstvo. Ovo je tek početak.

Kako se osjećate kada nekome osobno uručujete buket – poput slavnih osoba?

Osobno uručivanje buketa uvijek mi je poseban trenutak – bez obzira na to je li riječ o javnoj osobi ili baki koja slavi rođendan. Ali kada je riječ o poznatima, priznajem – u meni se probudi dodatna doza treme, ali i ponosa. Jer znam da će taj buket biti fotografiran, objavljen, komentiran, i želim da bude savršen. Prvi put kad sam nosio buket glazbenici, sjećam se da sam vježbao kako ću stajati dok ga predajem, da ne izgledam kao stativ s cvijećem. Kad sam joj pružio buket, ona je rekla: “Ajme, ovo izgleda kao da pjeva.” I ja sam znao – pogodio sam. Kod slavnih osoba najvažnije mi je očitati njihovu vibru. Ne radim bukete samo po vanjskoj slici, nego po onome što osjećam da nose u sebi.

Hana Hadžiavdagić Tabaković primjerice, zaslužuje buket koji pjeva balade – elegantan, mekan, pomalo nostalgičan bas kao jedna prava pa hajde reci ćemo diva  dok Meri Goldašić bi dobila nešto s karakterom – malo glamura, malo divljine, da ju oslikava kao ženu koja se ne boji biti svoja. Taj trenutak kada se oči sretnu, kada se one nasmiju i kažu “Hvala ti, ovo je predivno” – to se ne zaboravlja. I nije to više samo posao. To je veza između mene, cvijeta i osobe koja ga prima. I dok ljudi vide samo predaju buketa, ja u glavi vrtim sve sate rada, svaku odluku, svaku kombinaciju boja koju sam mijenjao dok nisam bio zadovoljan. To su trenuci koji potvrđuju da radim nešto što ima smisla. I što je najvažnije – da to što radim ne ostaje samo na stolu, nego dolazi do srca.

Jeste li ikada doživjeli neku neugodnu reakciju zbog toga što ste muškarac u cvjećarstvu? Kako ste to prevladali?

Nažalost, da – i to više puta nego što bih volio priznati. Bilo je situacija kad su ljudi ušli u cvjećarnicu, pogledali me, i rekli: “A gdje je teta što radi bukete?” Ili: “Ti si samo tu da mi predaš, jel’ da?” U početku me to znalo pogoditi, jer sam osjećao kao da moram dvostruko dokazivati da znam što radim. Muškarac s cvijećem? Nekima je to čudno, nekima smiješno, nekima – neprihvatljivo. Bilo je i komentara tipa: “Ti si sigurno neki artist, je li to sad moderno?” I onda vidiš da ne misle ništa zlobno, ali nose predrasude koje su duboko usađene. No s vremenom sam shvatio – ne moram objašnjavati. Moram pokazivati. Svaki put kad netko uzme moj buket i ne može vjerovati da sam ga ja složio, to mi je najtiši, ali najsnažniji odgovor. I ono najljepše – te iste osobe koje su me prvi put gledale s rezervom, postale su moji stalni klijenti. A najviše je muškaraca koji su me gledali kao izvanzemaljca kad su prvi put ušli u cvjećarnicu, a oni su sad glavni i primarni klijenti Florista. Danas više ne trošim energiju na to da se objašnjavam. Ja sam cvjećar, i to ne “usprkos tome što sam muškarac”, nego zato što sam čovjek koji voli cvijeće. Rod nema veze s osjećajem za ljepotu, za balans, za emociju. I svaki put kad neki klinac dođe i kaže da bi i on volio raditi s cvijećem, znam da sam pomaknuo tu granicu. Možda samo za milimetar, ali pomak je pomak. I za mene je to pobjeda.

Koliko Vam je važna interakcija s pratiteljima na društvenim mrežama?

Društvene mreže su za mene više od alata za promociju – one su moj dnevni dnevnik, moj izlog i moj dnevni kontakt s ljudima koji vole ono što radim. Pratitelji nisu samo brojke, to su stvarni ljudi koji mi svakodnevno pišu, komentiraju, dijele svoje doživljaje, šalju slike buketa koje su dobili. I ta interakcija mi znači više nego što sam ikad mislio da će. Ujutro, kad otvorim Instagram i pročitam poruku tipa: “Hvala ti, buket me rasplakao”, ili “Tvoj video mi je popravio dan” – znam da nisam samo cvjećar. Znam da sam nekome bio podrška, inspiracija ili samo nečije malo veselje u danu. Posebno mi je važna autentičnost – ne odgovaram šablonski, nego kao čovjek čovjeku i kod mene u cvjećarnici nema “Vi” svi smo si na “ti” i to se ne zove NEPOŠTOVANJE to se zove prijateljski pristup klijentu i ljepša povezanost  I to ljudi prepoznaju. Mnogi mi kažu: “Osjećam da si isti u videima i u stvarnosti.” I to mi je najveći kompliment. Komunikacija s pratiteljima mi daje vjetar u leđa, ali i konkretne ideje – često kroz njihove poruke dobijem inspiraciju za nove bukete, tematske dane ili sadržaj. Puno njih su s vremenom postali stalni klijenti, neki čak i prijatelji. Volim kad s njima dijelim i sumnje, ne samo uspjehe – jer je to stvarna veza. Kad ti netko napiše: “Znaš, gledam te već mjesecima i danas sam odlučila naručiti prvi buket”, znaš da si uspio stvoriti povjerenje. Društvene mreže mi nisu samo kanal – one su moj dnevni kontakt s ljudima kojima sam važan. I zbog njih nikad neću delegirati sve – želim biti prisutan, stvaran, svoj.

Kojoj biste slavnoj osobi najradije osobno uručili buket i što bi za Vas bio poseban trenutak?

Bez razmišljanja – Hana Hadžiavdagić Tabaković i Meri Goldašić. Znam da mnogi odmah pomisle na Severinu, jer je ikona ali…već je dobila i bilo je super iskustvo i naravno da je i ona nevjerojatna žena, ali Hana i Meri imaju u sebi neku posebnu toplinu i ženstvenost koja mi je bliža. Hanu pratim godinama – njezin rad sam pratio kroz mnoga razdoblja života. Uvijek mi je djelovala kao žena koja je istovremeno snažna i ranjiva, glamurozna i skromna. Za nju bih složio buket koji izgleda kao pjesma – nježan, pastelnih tonova, s puno bijele, ružičaste i suptilnih mirisa. Za Meri Goldašić bih išao u potpuno drugom smjeru – nešto moderno, nekonvencionalno, s puno karaktera. Možda kombinacija boja koje “ne bi smjele ići zajedno”, ali kad ih spojiš – eksplozija. Bio bi to moment u kojem ne nosim samo cvijeće, nego i poštovanje, divljenje, i priznanje za ono što te žene predstavljaju. U tom trenutku ne bih bio “slavni cvjećar”, nego samo netko tko im iz srca želi darovati nešto što nije s polica – nego iz duše. Bio bi to trenutak gdje se moj posao i moj ukus poklope s njihovom osobnošću, i to bi mi bilo posebno. A priznat ću ti nešto – taj trenutak već vizualiziram u glavi. I jednom, kad se dogodi, neće biti iznenađenje. Bit će potvrda da se snovi koje gajiš iskreno i radiš prema njima – jednom zaista i ostvare.

Možete li podijeliti najzabavniju reakciju ili anegdotu koju ste doživjeli s klijentima?

Iako mi mnogi ne vjeruju dok to ne čuju uživo a pričao sam bas u puno intervjua i medijima – da, stvarno sam jednom uz buket dostavio i prase. Ne figurativno, ne dekoraciju – pravo, pečeno prase. Sve je počelo kao šala – klijent je zvao i rekao da želi buket za rođendan poslati kćerki, Pitao me: “Može li buket uz pečenku?” I ja, u svom stilu, kažem – sve može. Mislim si, pa hajde, ako ćemo slati poruke kroz cvijeće, zašto ne bismo slali i – prase? I ako sam ja mislio da se čovjek šali, bio je ozbiljan – a ja sam to tek shvatio kad me pitao tj. rekao TO BI TREBALO NAREZATI HAHAHAHA. Organizirali smo dostavu, ja sam složio pravi buket  – raskošan, razigran, crven, žut, zelen,roza.. i dolje u gepeku – prase. Kad sam to objavio na TikToku, video je eksplodirao. Ljudi su komentirali stotinama – “Cvjećar koji nosi prasce”, “Florista, kralj!”, “Buket s prilogom, molim!” Taj video je vidjelo preko 250 tisuća ljudi, a priču sam ponavljao i u raznim medijima, i na radiju, i na podcastima. I svaki put kad je spomenem, ljudi se smiju kao prvi put. A meni je to najljepši dio posla – kad cvijeće ne bude samo ukras, nego komunikacija. Kad kroz svoj posao mogu nekome uljepšati dan, izmamiti smijeh, pa i šok – znam da radim nešto što vrijedi. Jer danas, kad je sve instant i dosadno, svaka iskrena reakcija je zlata vrijedna. I da, ako treba – ponovit ću. Buket + prase = Florista moment za pamćenje.

Jeste li ikada odbili narudžbu jer nije odgovarala Vašoj viziji? Kako ste to riješili?

Jesam, i to ne jednom. I nije bilo lako. Kad gradiš svoj posao iz ljubavi, logično je da želiš ugoditi svima. Ali onda dođe narudžba koja ti jednostavno “ne leži”. Primjerice, netko želi buket u kombinaciji boja koja se kosi sa svim mojim estetskim načelima – neon narančasta s crnom i plastičnim ružama, plastičnim leptirima, šljokicama….. I sad, naravno da mogu to složiti tehnički, ali znam da taj buket neće imati moj potpis, moju dušu. I zato sam odlučio – ako ne mogu stati iza toga, neću to raditi. Naučio sam pristojno i s poštovanjem objasniti klijentu da to što traži jednostavno nije u skladu s mojim stilom. Nekad im ponudim kompromis – “ajmo probati nešto slično, ali u Florista verziji”. Većina ljudi to prihvati s razumijevanjem. A oni koji ne prihvate – nisu moji ljudi, i to je u redu. Čuvam svoj brend i svoju reputaciju, i zato biram biti vjeran sebi. Jer kad bi svaka narudžba bila “kako klijent hoće”, moj potpis bi nestao. A onda to više nije Florista. To je copy-paste. Ne radim za galeriju – radim za emociju. A emocija mora biti iskrena. Naučio sam da je “ne” ponekad najzdravija riječ koju možeš izgovoriti za dobrobit onoga što gradiš.

Koji su Vaši planovi za širenje – unutar Hrvatske ili izvan nje?

Imam veliku viziju, ali s obje noge na zemlji. Ne želim rasti samo zbog rasta. Želim rasti smisleno. Prvo želim dodatno ojačati ono što već imam – svoj tim, ponudu, produkciju sadržaja, suradnje. Već sam počeo razmišljati o edukacijama – kako da ono što radim ne ostane samo meni, nego da se prenese dalje. U Hrvatskoj još uvijek nema puno suvremenih edukacija za cvjećare koje spajaju estetiku, biznis i online prisutnost. Tu vidim veliki prostor. Dugoročno, da – Florista kao brend može živjeti i izvan Hrvatske. Već imam klijente iz Njemačke, Austrije, Švicarske koji naručuju za obitelj u Osijeku. San mi je otvoriti show room u Zagrebu – ne klasičnu cvjećarnicu, nego prostor u kojem se spajaju cvijeće, dizajn, fotografija, edukacija, doživljaj. A nakon toga – zašto ne i Beč, Ljubljana, možda čak i neka pop-up suradnja u Parizu. Ali sve s razlogom. Ne želim raditi franšize koje će izgubiti dušu. Gdje god da idem, želim da ljudi znaju: “Tu je Florista.” I da to znači više od mjesta – da znači standard, doživljaj, kvalitetu, emociju. Cilj mi nije biti svugdje. Cilj mi je biti tamo gdje ima smisla. A korak po korak – sve se stigne.

Što znači “biti lider svoga posla” – i što biste savjetovali drugima koji razmišljaju o samostalnom početku?

Biti lider svog posla ne znači imati najviše pratitelja, najviše klijenata ili najveći promet. To znači biti odgovoran za energiju koju tvoj brend odašilje. To znači znati kada stati, kada krenuti, kada šutjeti, a kada reći “e, sad je dosta”. Liderstvo je biti prvi koji dolazi i zadnji koji odlazi. Prvi koji daje priznanje timu, a zadnji koji traži zahvalu za sebe. Ja sam kroz Floristu naučio da je lider onaj koji vodi primjerom. Ako ja ne dam sve od sebe, ne mogu to tražiti od drugih. Ako ne vjerujem u ono što radim – nitko drugi neće. Ljudi osjete iskrenost. Zato je lider onaj koji zna zadržati viziju i kad dođu loši dani. Koji zna sanjati, ali i računati. Koji zna stajati iza svakog buketa, svakog posta, svakog poteza. Moj savjet onima koji žele u poduzetništvo? Prvo – zapitaj se zašto to radiš. Ako je samo zbog novca, nećeš izdržati. Ako je zbog ideje, zbog vrijednosti koju nosiš – onda idi. Drugo – okruži se ljudima koji vjeruju u tebe i kad ti ne vjeruješ u sebe. Treće – spremi se na sve: padove, sumnje, iscrpljenost. Ali znaj: ako radiš iz prave motivacije, sve to ćeš preživjeti. I četvrto – njeguj svoju osobnost. Tvoj biznis je produžetak tebe. Ako si ti dosljedan, i tvoj brend će biti. Biti lider znači nositi odgovornost sa stilom – i uz smijeh, i kad je teško.

Kako održavati ravnotežu – druženje, općenito i energiju – unatoč svakodnevnim zahtjevima posla?

Iskreno? Teško. Nema tu čarobne formule. Kad si u poslu koji živi 0–24, pogotovo ako ga radiš s ljubavlju i želiš da svaki detalj bude top, granica između “posao” i “privatno” vrlo lako se izbriše. Imao sam faze kad nisam znao koji je dan, kad bi mi poruke stizale u 2 ujutro i ja bih ih svejedno čitao. Ali onda sam naučio – ako ne punim sebe, ne mogu puniti druge. Počeo sam postavljati granice. Nedjeljom ne radim ni izuzetke prijateljima “HAJDE MOLIM TE NABRZINU “. To je prvo. Drugo – naučio sam reći “ne” pozivima koji me troše, a više “da” onima koji me pune. Druženje mi je jako važno – kad sam s prijateljima, ja se resetiram. Nisu to uvijek ludovanja, nekad je samo kava, šetnja, dobra hrana, tišina. I to je sasvim dovoljno. Povremeno se povučem – moram. Moram da bih ostao svoj. Najveći izazov je balans između dostupnosti i zdravog mira. Kad si stvorio brend oko sebe kao osobe, ljudi te žele stalno, i to je kompliment, ali i izazov. Zato biram aktivnosti koje me “odvoje” od posla – družim se, putujem, idem na izlete. I što sam stariji, to više cijenim male rituale – jutarnje skrolanje po mobitelu bez žurbe, kvalitetno provedeno vrijeme s prijateljima, večeru bez notifikacija. Energiju ne nalazim u odmoru, nego u ravnoteži. A ta ravnoteža dolazi kad naučiš da nisi stvoren da goriš svaki dan. Stvoren si da svijetliš kad treba – i za druge, i za sebe.

Koja je jedna (ili više) životna lekcija koju biste istaknuli iz dosadašnjeg puta i zašto vam je ona najvažnija?

Najvažnija lekcija koju sam naučio – i koju nosim sa sobom svaki dan – jest da sve što vrijedi, treba vremena. U vremenu kad svi žele sve odmah, ja sam naučio čekati. I ne samo čekati, nego raditi dok čekam. Učio sam da se najbolji rezultati ne rađaju iz perfekcije, nego iz upornosti. Greške nisu kraj, nego korak. Svaki pad koji sam doživio naučio me kako ustati drugačije. Naučio sam i da ono što te najviše plaši – često skriva tvoju najveću priliku. Kad sam ulazio u cvjećarstvo, nisam imao plan B. I to me natjeralo da dam sve od sebe za plan A. Naučio sam da ne moraš imati sve odgovore da bi krenuo. Moraš imati vjeru, ruke i srce. Shvatio sam da nije svaki pljesak priznanje – najvažnije priznanje je ono koje daš sam sebi, kad znaš da si dao sve. I možda najdublja lekcija – da autentičnost uvijek pobjeđuje. Da ne moraš biti najglasniji, samo najiskreniji. Naučio sam ne uspoređivati se, jer svaki put kad gledam tuđi put, gubim korak na svom. I naučio sam da ljepota nije u onom što vidiš, nego u onom što osjetiš. Kao kod buketa – nije stvar u boji, nego u dojmu koji ostane. I ako mogu jednu poruku poslati mladima, onima koji tek kreću – neka to bude ova: Ne čekajte da sve bude savršeno. Počnite sada. Jer život, baš kao i cvijeće, najviše cvate onda kad ga njeguješ s pažnjom, ne s kalkulacijom. A ja sam živi dokaz da se s kantom vode, idejom i hrabrošću – može stvoriti čudo.