“Ja konkurenciju nemam” – Donovan Pavleković bez cenzure o modi, egu i luđacima

U svijetu u kojem su modne piste često bezopasne, a haljine stvorene da se sviđaju, Donovan je došao s potpuno suprotnim planom – da izazove. Od prvog dana, dok su drugi klinci crtali kuće i sunca, on je zamišljao modne editorijale, komentirao odjevne kombinacije prisutnih i bez srama kritizirao modni ukus učiteljica. Bio je to, kako kaže, prvi dokaz da moda nije njegov bunt, nego jezik – alat za preživljavanje u sredini koja ga nije razumjela. Danas, nekoliko performativnih kolekcija kasnije, s brendom Donovan Studio, postao je glas onih koji znaju da se moda ne nosi, nego osjeća.

Donovan ne dizajnira odjeću – on kreira stav. Svaka trenirka ima narativ, svaka torba svoje raspoloženje, a prozirna haljina u njegovoj viziji nije komad tkanine, nego filmski kadar iz nepostojećeg ljetnog ljubića. On ne traži potvrdu od mase, iako ju je, usput budi rečeno, već dobio. Njegova konfekcija nije tiha – ona vrišti u boji, teksturi i poruci. Što ako netko ne razumije krvave štikle ili gipsane čizme? To je, kaže Donovan, njihova nemoć, ne njegov problem.

Moja odjeća nije za svakoga. I to je poanta

U zemlji u kojoj i dalje krojimo haljine za bal dok nam tramvaji kasne, Donovan bez zadrške kombinira “visoko” i “niže” – i tu razliku ruši kao pravilo koje mu nikad nije bilo logično. On je i dizajner, i performer, i – kako sam priznaje – s ponosom “luđak” koji zna da je sve ovo jedna velika kazališna predstava. TikTok za njega nije prijetnja, nego prostor slobode, a kad ga pitaju je li previše za hrvatsku scenu, uz osmijeh odgovara: “Možda, ali previše za koga?”

Ako me ne razumiješ, to je tvoj problem – ne moj

U ovom intervjuu, Donovan ogoljuje svoj kreativni proces, bez filtera i bez izgovora. Govori o strahu kao pogonskom gorivu, o želji da nikad ne bude ukroćen i o neutaživoj potrebi da pomakne granice – modne, društvene i osobne. I možda se nikad neće pojaviti na hrvatskoj modnoj pisti, ali njegova prisutnost je sveprisutna – u komentarima, u street styleu i u svakom komadu koji sa sobom nosi pitanje: Tko si kad se usudiš odjenuti Donovan?

Upoznajte dizajnera koji se ne pita kamo ide moda, nego kamo nas još može odvesti.

Donovan, sjećaš li se trenutka kad si prvi put pomislio: “Moda je moj jezik”? Je li to bio bunt ili nužnost?

Prvi pravi pokušaj dokazivanja da je moda moj jezik i nužnost je bila na upisu u prvi razred osnovne škole. Umjesto da sam nadležnima pokazao koliko sam uistinu pametan za svoje godine, ja sam bez prekida pričao o tome što bi kome od nazočnih odjenuo. Nisam se suzdržavao ni reći što se meni nije svidjelo. Pričao sam o trendovima, što se nosi, iako u tom trenutku nisam ni znao čitati, a kamoli što je trend. Meni moda nikada nije bila bunt. Uvijek je to bilo moje sredstvo i ono nužno da prebrodim sve što je ispred mene. Nažalost, tijekom odrastanja u Bjelovaru, taj moj izmišljeni jezik nitko nije razumio. A profesori, učitelji i svi “velikani” su pokušali taj jezik prevesti na onaj u kalupu, bez nečeg posebnog. Srećom imao sam roditelje koji isto nisu razumjeli taj jezik, ali su me pustili da “baljezgam” i na sve klimali glavom. Mogu li obući prsluk u školu? Možeš. Mogu li se izblajhati? Možeš. Može li pomoć s haljinom od papira? Može. Profesore može li ovo na natjecanje na kojem će sigurno pobijediti? Ne može.

Tvoje kolekcije često izgledaju kao da su dio nekog performansa, a ne nečije garderobe – gdje završava moda, a počinje tvoja osobna pobuna?

Ja uvijek za svoje kolekcije kažem da su zaleđene slike. Ja iskreno odjeću ne vidim u pokretu. Možda je do toga što sam se bavio fotografijom, a možda i do toga što ja ne mislim da sva moda treba biti funkcionalna, nosiva, pa čak ni ugodna. Moram priznati da sam prije više bio pobunjenik, ali da sam onda shvatio da se nemam kome buniti, ni zbog čega. Ispred sebe imam sve – talent, mladost, ruke koje me slušaju, publiku koja voli što radim i stariju gardu modnih dizajnera zbog kojih ja mogu biti što jesam. Performans? Da. Svaka odjevna kombinacija ima u sebi element performansa. Bio on fiktivni prikaz muške mladenke ili samo tinejdžerice koja trči po svoj latte u Studio trenirci. Ja iskreno to ne vidim, ali čujem od drugih da se pobuna uvijek osjeti. Mislim da je ona bitna za one čije priče ja pokušavam ispričati.

Kad pogledaš unatrag, bi li rekao da si gradio karijeru ili rušio pravila jedno po jedno?

Ja bih rekao oboje. Mene je svega strah. Bilo me strah biti dizajner bez diplome, pa sam si ju zaradio. Bilo me strah biti dio mase, pa sam se od nje odvojio čim sam mogao. Bilo me strah kršiti pravila, ali ja za njih nisam ni znao. I tako svaki dan. Sagradim karijeru da bi bio čvrst, uspješan i stabilan i onda srušim sve na jedan dostojanstven, pristojan način. Ali mislim da to osoba u sebi ili ima ili nema. To je stalno vaganje. Ali strah i trema su najbolji prijatelji u građenju jedne karijere koja je pred mojim vratima. Gradim svoju priču, ali rušim pravila mode. Gradim svoju ličnost kroz modu, ali rušim pravila o tome što bih ja trebao odjenuti. I mislim da je to pravi način. Ništa ne prepuštam slučaju, svaka cigla i svako srušeno pravilo su planski tu. Čak ni cufanje na mojem traperu nije neplansko.

Čini se da više stvaraš stav nego odjeću – može li se tvoje ime nositi bez  izazivanja pogleda?

Točno to. Moja odjeća je kupljeni stav. Svaki komad ima priču i nosi neku emociju. Ako nosite moj Škarnicl bag, onda ste on the go. Ako nosite prozirnu haljinu, onda trčite bosi po plaži i pijete vodu s limunom. Čak i crna trenirka ima cijeli stav vezan uz to što smijemo a što ne nositi na sastanke. Neki će reći balavci na sastanke nose trenirke i to je bunt ili nepoštovanje, ja kažem to su krpe koje pokazuju kako se osoba osjeća. Moje ime ne može napraviti ništa a da ne izazove nešto. Što je genijalno. Samo ime izaziva dizanje obrve i pitanje ‘jel ti to zaista ime’? A zamislite tek kako je s modom koja vrišti prkos, slobodu i znatiželju?! Sada već postoji grupa ljudi koji su oduševljeni komadima s mojom etiketom ili ljudi koji ne mogu vjerovati da su kupili Donovan Studio komad. U svakom slučaju, ja to svoje ime sa stavom obožavam. Hvala tata i mama na predobrom imenu i ludoj osobnosti.

Imaš li osjećaj da su tvoje kolekcije više manifesti nego konfekcija – i je li te ikad bilo strah da si otišao predaleko?

Kao što sam već rekao, mene je strah svega. Ali strah je opravdan jer osjećam odgovornost prema sebi i svom egu. Moje editorijal kolekcije su manifesti mojih emocija. One su zbroj svega onog što mi se već dogodilo, s tračkom snova o boljim danima. Konfekcija je meni pojam od kojeg sam bježao. Nisam mislio da će ikada brend ovako zaživjeti i da će svaka moja torba imati svog vlasnika negdje daleko od mene. I mislim da svi koji očekuju da je konfekcija dosadna i prodana, ja kažem da ne rade dobru konfekciju. Moja konfekcija je i promišljena i ekološka. Ustvari sve moje ode predaleko.

Bilo to nešto vidljivo ili nešto što znam samo ja. Na primjer, predaleko je otišlo što sam tražio savršen traper gotovo dva mjeseca. Je li to netko vidio? Ne. Je li zbog toga traper Škarnicl još bolji? Itekako. Nekim ljudima je sve predaleko, ali takvi se pronalaze samo u TikTok komentarima. Takvi to moje predaleko ne nose.

Kad ljudi ne razumiju tvoje radove, recimo gips čizme ili trenirke s paparazzi motivima, je li to njihova nemoć ili tvoj luksuz?

Ja sam te pojmove razdvojio na dva principa. Tu je Studio kolekcija, kao nosivi koncept mog rada za šire mase. A s druge strane je editorial kolekcija koja je nešto nedostižno, moje i samo moje. Mnogi ne razumiju krvave štikle ili gips čizme. I to je u redu. Te stvari sam napravio kao ekstenziju svoje duše i svojih misli. Hoće li to netko razumjeti, to mene ne zanima. Ja sam svoju dušu dao kroz te radove i na gledateljima je da odluče o tome što žele ili ne žele. Ali ja mislim da sve što ja radim ima dozu nedostižnosti i luksuza u sebi. Pri tome ne mislim na cijene, nego na to da se ljudi trebaju odvažiti nositi Škarnicl. To ne može baš svatko. Ali kada odluče, zaljube se jer osjete što sam osjećao ja pri radu. Luksuz nije skupoća nego kako sam ja napravio da se vi osjećate u tom komadu. I to bi trebala biti zadaća svih dizajnera, a ne puko izbacivanje istih kolekcija iz sezone u sezonu.

Je li ti ljepše kad ti kažu da si umjetnik, dizajner, performer – ili kad te jednostavno nazovu luđakom?

Prije su me više zvali umjetnikom. Sada je to ipak dizajner. A ovo luđak? To je svakodnevica. Tko u ovom poslu nije lud, ali uspješan? Nama trebaju ti odvažni luđaci koji će pomicati granice i svijet. Treba se usuditi. Ako to znači biti luđak, onda sam luđak s ponosom. Performer? Pa možda sam i to. Kad god izbacim neki video, pogledam se i mislim si pa ti glumiš sebe. Ja sam toliko lud da ne moram niti glumiti. Ja sam eto bivši umjetnik, sadašnji dizajner i performer luđak kada ja mislim da je to potrebno.

Koliko si puta čuo da si “previše” za hrvatsku scenu – i što im kažeš kad te pokušaju ukrotiti?

Prije sam to stalno slušao. Posebno od jedne blogerice (pozdrav njoj koja je pala u zaborav jer je bila “premalo” za išta). Sada su ljudi to prihvatili i to ili žele gledati izdaleka ili žele biti dio tog mog svijeta. U svakom slučaju ja imam respect prema tome. Ukrotiti me ne može nitko. Jarac u horoskopu mi tvrdi da ne čujem, ne vidim nikog osim sebe i svog puta. Ustvari bi svi ljudi trebali biti takvi. Tko je jarca ukrotio, taj ga je i pojeo. A ja? Ja neću biti pojeden to je sigurno. Ja sam taj koji jede. Jer da nisam jeo prije, posebno za vrijeme fakulteta dok me većina profesora pokušala ukrotiti, ja sada ne bih davao ove odgovore, nego bih radio neki 9-5 posao i imao potpuno drugo viđenje mode. ‘Jesti’ je ustvari veliki strah za druge. Što one koji se boje, što za one koji u to ne vjeruju.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Donovan Studio (@donovan_studio)

Imaš li uopće ambiciju biti razumljiv širokoj publici ili ti je draže ostati svojevrstan modni misterij?

Pa ja mislim da je u mojoj srži ostati misterij, a da to publika i ne zna. Svi vide finalni produkt koji je nadam se genijalan. Ali što stoji iza njega? To znam samo ja. Nitko ne može reći da ne želi biti razumljiv i voljen, ali ja mislim da to nikada neću biti. Prvo, muškarac sam u ženskoj industriji. Drugo, mlad sam u industriji koja štuje velikane do njihove smrti. Treće, lud sam što je veliki red flag. I četvrto, imam toliko srca i gorim za boljitkom. Tko to shvati bar malo, shvatit će koliko volim ono što radim i koliko je moja moda jednostavna.

Kad si osmislio kolekciju “The New Classic”, jesi li se zapravo narugao pojmu klasike – ili si joj dao novi život u sivoj trenirci?

Itekako sam se narugao svemu. Zaista mi je dosta više slušanja ‘ne možeš obući ovo tamo, ne možeš obući ovo tu’. Naravno, postoje situacije u kojima se dress code mora ispoštovati, ali  da se netko djevojci smije jer se sredila za nešto nebitno? Ne dozvoljavam. Moja publika i ja smo sređeni kada mi to želimo. Mi nosimo trenirke kada mi to želimo. I to na način koji razumijemo samo mi. Nisam siguran da sam dao dozvolu za otkrivanje jednog od komada jesenske kolekcije, ali neka ovo bude teaser za ono što dolazi. Kada već toliko volite New classic.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Donovan Studio (@donovan_studio)

Je li modna kritika u Hrvatskoj uopće još živa, ili se svi samo gledaju i šute iz straha da ne ispadnu “neukusni”?

Ja mislim da je moja kritika mode – neukusna. Sirova je, realna je i u krajnju ruku MOJA. Uvijek napomenem da je riječ o mojem mišljenju. A to što se meni želudac diže na određenu majicu ili torbu, to je moja stvar. Isto tako ja nikada ne pričam o ljudima, već o krpama koje nose. I nerijetko namjerno kažem krpe kako bih smanjio vrijednost i bitnost odjeće. Kritika u modi je živa kroz, možda dvije osobe. Mene često pitaju tko mi je dao pravo da komentiram nečiji styling. Uvijek prvo krenem od svog znanja i svoje diplome, zatim svog rada i u krajnju ruku svojeg imena koje sam izgradio. Svi mi možemo komentirati modu, ali govorimo li činjenice – to je već upitno. Isto tako, modna kritika treba biti relevantna. Da, stalno referiranje na modu prijašnjih dekada je bitno, ali je li svaka predimenzionirana haljina određena kopija dizajnera? Ne.

Što misliš o dizajnerima koji i dalje crtaju haljine za balove u zemlji gdje jedva imamo javni prijevoz?

I trebaju. Ja sam dizajner koji crta ono što ne može izraditi i uvijek ću maštati o boljem i većem. Moda je umjetnost i ako je netko financijski može isproducirati – go for it. Svoje sam kolekcije otplaćivao poduže vrijeme, ali je li moja duša nahranjena? Itekako. Svaka modna stvarčica ima svog kupca i svoju publiku. Koliko god mala bila. Ja znam da moju tattoo muscle jaknu ne može kupiti bilo tko, ali znači li to da je ja ne trebam proizvesti sebi za dušu? Ne.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Donovan Studio (@donovan_studio)

Kad vidiš modne događaje u Zagrebu, osjetiš li uzbuđenje ili ti dođe da sve srušiš i napraviš vlastiti kataklizmični show?

Donovan modna revija u Hrvatskoj se neće dogoditi nikada. Ali svaki modni događaj u meni budi uzbuđenje jer me veseli kad moji kolege i prijatelji produciraju bilo što. Ako nastavimo ovom silaznom putanjom, ostat ćemo na ogromnoj trgovini koja se sada renovira u shopping centru. Zna me čak i naljutiti kad me kolege ne pozovu na modne revije ne zato što mi to puca ego, nego zato što nisam imao priliku odjeću vidjeti uživo, izbliza i iskomentirati je na društvenim mrežama. Zovite me na modne revije, obećavam da ću biti pristojan u recenzijama!

Postoji li itko na sceni tko ti je stvarna konkurencija – ili se više boriš protiv dosade nego protiv drugih dizajnera?

Ja konkurenciju nemam. Evo odličan naslov za klikove. Ali pri tome ne mislim da sam bolji od drugih nego da moj proizvod možete naći samo kod mene. Moju estetiku možete naći samo kod mene. I da moj način rada nema nitko drugi. U krajnju ruku, bio sam prvi na našim prostorima koji je izlio svoj plastični korzet, a sada ga ima svaki drugi brend. Znači li to da se ja trebam boriti protiv drugih? Ne. Ja radim u svoje vrijeme i kako ja želim. Ne pratim nikakve rokove ili prijašnje trendove. S druge strane, sve više čujem da me dizajneri smatraju konkurencijom. I to baš oni koji imaju moj duboki naklon. Oni nek trče, nek se bore i natječu. Ja ću sjediti, crtati i navijati za svoj rad.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Donovan Studio (@donovan_studio)

Koliko si puta čuo “Donovane, daj nešto nosivo”? I koliko te to uopće još može nasmijati?

Više ne. Od sada postoji Donovan studio kolekcija čije komade možete pronaći i kupiti na Instagram profilu donovan_studio. Požurite jer su nove kolekcije uvijek u tijeku i prodaji. A moji ne nosivi komadi su tu da podižu prašinu i kreativnost moje ličnosti. Što me nasmijava? Apsolutno sve. Ja se smijem svemu, jer, once again, pričamo o krpama.

Svoj rad često opisuješ kroz političke i društvene poruke – je li moda tvoje oružje, terapija ili kazalište?

Moja moda je preslika mojih žudnji, misli i inspiracije. Nekima daje dojam oružja. Itekako. Modom se borimo protiv dosade. Terapija? Nikako. Poludio sam već 100 puta oko kolekcija i tko kaže da je šivanje smirujuće nije izradio muscle jaknu niti plastični korzet sa zlatnim rukama. Kazalište? Kazalište su moje društvene mreže, gdje sve prezentiram. Moje teme su uvijek provokativne, škakljive ali i bitne. Moramo pričati o svemu i ništa nam ne smije biti tabu.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Donovan Studio (@donovan_studio)

Smeta li ti što te mnogi svrstavaju među “TikTok dizajnere” – kao da platforma umanjuje tvoju stvarnu kreativnu težinu?

Ako me svrstavaju pod TikTok dizajnera – super. Dok ne čujem da sam umišljeni balavac, dobro je. Moj brend je naklonjen mlađoj publici. Gdje je mlađa publika? Na TikToku. Mislim da je bilo jednostavno slijediti logičan put. Uz to, Instagram me iskreno umorio. TikTok je vrlo opušten, realan – pukneš, pa što bude. A što se tiče kreative, nažalost da. TikTok je sve samo ne istinski kreativan. Ljudi ne cijene kvalitetu i umjetnički pothvat. Žele to brzo, odmah i sada bez puno razmišljanja ili uljepšavanja. Što je kontrast na modnu industriju koja bi trebala biti “lijepa”.

Kad te napadnu u komentarima, a znaš da dolaziš iz svijeta znanja, studija i rada – koliko ti je važno da odgovoriš, a koliko da se nasmiješ?

Moram priznati da biram kada ću odgovoriti. TikTok je zaista realan i ja apsolutno ništa ne fejkam. Ako sam taj dan ljut i pod naponom, ljudima koji komentiraju loše je bolje da stanu jer sam spreman za palež. A ima dana kada vidim neki komentar i samo ga zaobiđem. Ustvari, postoje neke stvari na koje ne dopuštam da mi se išta komentira. A to su kreativa, znanje i nešto zaista osobno. Ima par persona koje idu na neke niske grane, ali to je do njih. Ja nisam tu da im pružam psihičku pomoć ili da hranim njihovu mržnju prema svemu. Ja sam tu da ih razveselim i da bar na minutu i pol zaborave stvarni život.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Donovan Studio (@donovan_studio)

Jesi li ikada napravio nešto samo zato da vidiš reakciju – bez da si bio 100 % uvjeren u ideju?

Da. Upravo jučer sam izbacio AI verziju The Škarnicl baga načinjenog od tijesta, odnosno peciva. Količina poruka je bila nevjerojatna. S jedne strane su ljudi pitali gdje se može kupiti, a s druge im nije bilo jasno kako sam to napravio. Bilo je jako očito da je riječ o foto montaži, ali eto. To je bila samo moja mala šala da ljude razveselim te večeri. A u svoje ideje ja ne vjerujem gotovo nikad. Tek kad zažive i prođu dobro onda počnem vjerovati u njih. Ne znam koliko torbi sam morao napraviti da shvatim da je ljudi zaista imaju u svojim kućama.

Hrvatski dizajneri često prešućuju svoje frustracije – zašto se tebi čini važno prozvati stvari javno, imenom i prezimenom?

Nitko ne želi gledati nešto što nije dobro. Pri tome mislim da ljudi radije gledaju savršene živote i zdravlje. Nitko ne želi gledati surovu i tužnu hrvatsku realnost. Ali ja sam otvorena knjiga, oduvijek. Svima sve govorim u lice i nikada ne pravim podjelu na ‘kad si tu’ i ‘kad nisi’. Svi znaju što ja o kome mislim, a posebno o njihovim stylinzima. Nije mi problem odgovoriti na pitanje “kakav mi je outfit”.

Ako si se već usudio to pitati, dobit ćeš iskren odgovor jer znam da ti mogu pomoći. Uz to, ja isključivo pričam o krpama, nikad o ljudima, postignućima i njihovim životima. Krpe se lako promjene, zla osobnost i šutnja nikako.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Donovan Studio (@donovan_studio)

Jesi li ikad odbio raditi s nekim jer ti se činio “modno nepošten”? I što za tebe uopće znači modna poštenost?

Redovito i uživam u tome. Moda nije za svakog, moje dizajne posebno custom made stvari ne može nositi i imati svatko. Ja sam vlasnik brenda i ja odlučujem tko će te specijalne komade nositi (za razliku od studio kolekcija). Imam potpuno pravo na to i odbijam da me lažne persone i pojedinci nose. Nema tih novaca koje bi mi se ponudilo da surađujem s određenim ljudima. Crna lista postoji i ti ljudi to vrlo dobro znaju. Ovo možda zvuči jako umišljeno, ali prije svega moji komadi su moja ljubav i predanost i ne mogu dozvoliti da ih nose osobe s čijim se vizijama i iskrivljenim idejama ne slažem.

Modna poštenost je prije svega shvaćanje koliko nositi modu i biti “fashion” ustvari košta. Jako je skupo biti fashion. Da bi netko bio modna ikona, treba uložiti brdo novca da to postane.

Imaš li osjećaj da hrvatska moda više oponaša nego što istražuje – i ako da, koga svi kopiraju?

Pa koliko god hrvatska scena bila mala, zaista imamo svega. Imamo avangardu, imamo street, imamo za starije i mlađe. Svatko si može pronaći nešto. Danas ne možemo više ne imitirati. Jer sve postoji. Tko god je imalo upućen u modu, bit će žrtva stila htjeli to prihvatiti ili ne. Isto tako Hrvati imaju kolektivni stil i poimanje mode i ustvari kopiraju jedni druge. Ja vam sada mogu točno reći što se nosi na Cvjetnom trgu, što oko Save i što u shopping centrima. I to je okej. Svaka zemlja to ima.

Koliko ti znači da si ujedno voljen i osporavan – je li to zapravo tvoja najdraža dualnost?

Jedno diže drugo. Lijepo je biti voljen i prihvaćen, ali kad te stariji kolege osporavaju – to zna zaboljeti. Ali, to je njihovo mišljenje, ne moje. Na meni je da radim svoje kolekcije, brinem se o svom imidžu i da radim ono što volim. Ja sve što radim prvenstveno radim za sebe. I ja na kraju dana moram time biti zadovoljan, onda kupci, onda mama i tata, onda konkurencija i slično. I da, volim tu dualnost. Oduvijek postoji u meni i zauvijek će postojati jer “imam jezičinu”. Ali možda sam ja taj koji će progovoriti o nekim stvarima dok drugi šute. I u krajnju ruku olakšati sljedećoj generaciji, kao što su stariji kolege olakšali meni. Baš se često toga sjetim i zahvalim njihovim greškama koje ja ne moram ponoviti.

Postoji li trenutak kad se poželiš odmoriti od svega – gipsa, simbola, TikToka, komentara – i biti samo ti, bez kolekcije?

Moram priznati da sam nedavno mislio da mi treba pošteni odmor. Pokušao sam i poludio. Ono što meni trenutno godi je sudjelovati u svakom dijelu procesa izrade mojih kolekcija. I da imam još koji sat i još koju ruku radio bih i više. Jako sam umoran, ništa ne stignem, ali ja ovo volim više od svega. Više me brine kada ne stignem sve. Volio bih neke dijelove dati drugima u ruke, ali control freak u meni to još ne može.

Nadam se da će uskoro doći vrijeme koje ću moći posvetiti izradi nove editorijal kolekcije budući da su studio kolekcije sada u prvom planu. I veselim se tom tjednu, dva tjedna, tri kad ću biti nepodnošljivo iziritiran, zaboravljat ću jesti, ali ću iznjedriti kolekciju života.

I za kraj – kad sve skineš sa sebe, metaforički i doslovno – ostaje li ispod svega još uvijek samo onaj klinac koji je znao da neće nikada šutjeti?

Ako sam obučen ili gol, ako sam sređen ili zmazan, ako šutim ili govorim – zauvijek ću biti klinac koji neće šutjeti. Ja sam uvijek isti i uvijek ću biti iskren i na čisto. Nema kod mene fejkanja. Ali ima jedna stvar koju obožavam i koja je pomalo i suluda, ali nema boljeg osjećaja nakon cijelog dana rada, umiti lice i ispuhati nos od svih konaca i čestica materijala koji lete po cijele dane. Na taj način očistim svoju dušu. A što se ovog dijela KLINAC tiče, dokle god ću moći musti taj izraz, must ću ga.