Mladi dizajner transformira luksuznu vjenčanicu u urbani hit: Kako traper komplet iz eNVy rooma redefinira modu

Svojim pristupom, Dario spaja racionalno i emocionalno – ponekad kreira intuitivno, bez skice, a ponekad precizno, kroz konstrukciju i matematiku. Poseban mu je izazov rad s materijalima, gdje svaka tkanina budi bajkovite ideje i potiče kreativnu igru. Nedavno je reinterpretirao eNVy vjenčanicu, transformirajući luksuznu, svečanu haljinu u urbani komplet od trapera i štofa, spajajući snagu i sofisticiranost. Taj kontrast materijala pokazuje njegovu sposobnost da poveže svakodnevicu i luksuz u jedinstvenu modnu priču.

Dario je ponosan što će njegov rad biti predstavljen u Muzeju suvremene umjetnosti, pred publikom i profesionalcima, gdje moda stoji ravnopravno uz druge umjetničke forme. Fakultet mu je dao temeljna znanja i disciplinu, ali njegova znatiželja i entuzijazam guraju ga dalje od klasičnih okvira. Njegova suradnja s brendovima, poput eNVy rooma pokazuje koliko je odan estetici, ali i spreman riskirati i stvarati novo.

Za Darija, moda nije zatvorena kutija, već polje u kojem luksuz i svakodnevica, emocija i konstrukcija, inovacija i poštovanje tradicije, koegzistiraju i stvaraju nešto novo. Njegov rad je dokaz da mladost, strast i predanost mogu oblikovati estetiku koja nadilazi generacije. Svaki komad koji stvori nosi njegov osobni rukopis, ali i poštuje viziju brenda s kojim surađuje. Njegova energija i znatiželja čine ga jednim od najperspektivnijih mladih dizajnera na domaćoj sceni. Dario ne stvara samo odjeću – on stvara priče koje ljudi mogu nositi.

Možete li se ukratko predstaviti i reći nam što Vas je dovelo do svijeta mode?

Ja sam Dario, imam 22 godine, trenutno pohađam diplomski studij modnog dizajna na Tekstilno-tehnološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Rođen sam u Novoj Gradišci, a srednjoškolsko obrazovanje stekao sam u Školi primijenjene umjetnosti i dizajna u Osijeku, također u sličnom usmjerenju – na smjeru Dizajn odjeće.

Tijekom osnovnoškolskog i srednjoškolskog obrazovanja, nažalost (a možda i na sreću), nisam bio jedan od onih koji su od početka znali čime će se baviti. Oduvijek me privlačila umjetnost, no ne isključivo u formi mode. Interesi su bili raznoliki: slikarstvo, film, fotografija, glazba, kiparstvo… i ti interesi ni danas nisu nestali. No moda ima gotovo čarobnu sposobnost povezivanja svih tih interesa u jednu opipljivu cjelinu. Iako nije jedina, ona je ipak moja najveća ljubav.

Tek sam kasnije osvijestio da je moda zapravo od djetinjstva bila dio mene – od zapažanja i komentiranja detalja na majčinim odjevnim kombinacijama u ranoj dječjoj dobi do kasnije potrebe za „furanjem“ izgleda koji se razlikovao od onog normativnog u manjoj sredini u kojoj sam odrastao. Moja majka također je imala posebnu ulogu. Njegujući vlastiti stil, uvijek je veliku važnost pridavala izgledu te kvalitetnim, bezvremenskim odjevnim komadima. Tako je i danas.

U modu sam se službeno zaljubio tijekom ranih tinejdžerskih godina, provodeći dane u iščekivanju svake nove revije vodećih modnih kuća. Naravno, uz imena koja većina mladih dizajnera navodi kao ona koja su ih navela da se zaljube u modu – poput Alexandera McQueena, Johna Galliana i Jean-Paula Gaultiera – meni je posebno priraslo srcu jedno ime koje se ne spominje često u kontekstu umjetničke forme mode, a to je Gianni Versace. On je stvorio sliku žene koja se potpuno razlikovala od većine žena u okruženju kakvo čini mali slavonski grad. To je velikim dijelom oblikovalo i estetiku koja me inspirira.

Što Vas osobno najviše pokreće u procesu stvaranja – emocija, forma, materijal ili nešto drugo?

U stvaranju za mene ne postoji strogo pravilo. Ponekad je to emocija koja me u jednom trenutku potakne da krenem u kreaciju – bez skice, bez pravila, sve dok ne dovršim započeto, koliko god vremena bilo potrebno. S druge strane, forma ponekad aktivira onu moju racionalniju, matematičku stranu, što je čudno jer da pitate neku od mojih profesorica iz matematike, rekle bi da ja nemam matematičku stranu. Kroz konstrukciju sam ipak zavolio i taj aspekt, ali samo do jedne granice. Nećemo pretjerivati.

Često mi pogled privuče neki detalj na nekoj kreaciji – forma ramena, ovratnika ili samo ušitak. Pa provedem sate dešifrirajući kako je to postignuto, ali i što još može nastati iz toga. Volim oba pokretača, no sve ovisi o trenutku. Kada znam što želim, krećem od forme i posvećujem se detaljima. Kada je emocija ta koja vodi, nema vremena ni za skicu – proces jednostavno krene sam od sebe.

A materijal… To je posebna priča. Kada mi se neki svidi, u trenutku se redaju bajkovite ideje. I tako ga svaki put kupim, donesem doma i stavim na već poveću hrpu koja, nažalost, ne može promijeniti činjenicu da dan ima samo 24 sata. Ali upravo emocija i istraživanje forme su ono što sprječavaju hrpu materijala da probije strop.

Kada biste morali svoj dosadašnji rad opisati u tri riječi, koje bi to bile?

Senzualno, ženstveno, simbolično.

Kako ste reagirali kada ste saznali da ste odabrani da budete dio ovog projekta uz eNVy room?

Budući da je diplomski studij na TTF-u početak praktičnog djelovanja i pretvaranja ideja u realizirane cjeline, bio sam iskreno iznenađen dobivenom prilikom. To je naravno velika čast, no još veća odgovornost za opravdanjem ukazanog povjerenja.

ENVy Room jedan je od brendova koje izrazito cijenim i čiji rad pratim od samog njihovog početka. Oni su jedan od onih brendova čije sam revije iščekivao i prije desetak godina. Tada je to bilo u sklopu Fashion.hr-a, a sada su jedni od rijetkih na domaćoj sceni koji održavaju samostalne revije. To su postignuća koja posebno cijenim i poštujem, ali i i dokaz su da se predanošću, kvalitetom i vizijom može uspjeti i na našem malom tržištu.

Tim više to je i mene osobno potaknulo da dam sve od sebe u ovom projektu. Platforma koju je eNVy room pružio meni i mojim kolegama nije samo prilika da pokažemo što možemo, nego i prostor u kojem svatko od nas može rasti, učiti i graditi vlastiti put.

Koja je bila Vaša početna ideja pri odabiru bridal modela i što Vas je u njemu privuklo?

Smatram da eNVy room ima veliki broj dodirnih točaka s mojom osobnom estetikom u dizajnu. Iz tog mi razloga nije bilo teško pronaći model koji rezonira s mojim razmišljanjima i osjećajem za modu. Teži dio zadatka zapravo je bio taj što sam morao izbor svesti na samo jedan model, iako ih je bilo više koji su me na različite načine inspirirali. Izbor je ipak pao na asimetričnu haljinu čistih i preciznih linija koje joj daju moderan, ali istovremeno skulpturalan karakter.

Posebno me osvojila činjenica da ova kreacija, iako ne sadrži dekorativne elemente tipične za haljine iz bridal kolekcija, ipak odiše dinamikom i posebnom igrom strukture i teksture. Kontrast glatke, pravilne, mat površine s jedne strane i bogate tekstilije presvučene sitnim biserima, kamenčićima i kristalićima s druge, stvara snažan vizualni dojam. Upravo taj spoj minimalizma i raskoši daje haljini svečanost, ali i suvremenost. No ostaje dovoljno univerzalnom da se može reinterpretirati i u drugačijem kontekstu.

Za mene je taj kontrast bio i izazov i inspiracija – kako od vjenčanice, u osnovi kreacije strogo namijenjene jednom trenutku i simbolici, stvoriti nosiv komad koji može živjeti izvan tog okvira. Upravo je to stvaranje nosivog odjevnog komada postavljeno kao temeljni zadatak projekta. Pritom sam želio zadržati onu svečanu dimenziju koja haljinu čini posebnom, ali joj dodati i novu funkcionalnost kroz interpretaciju u vidu drugih odjevnih oblika.

Na koji ste način reinterpretirali odabranu vjenčanicu i koliko ste u nju unijeli svog osobnog rukopisa?

U samom sam početku odlučio otići u dijametralno suprotnom smjeru od vjenčanice, luksuza i svečanog odjevnog predmeta kao takvog. Dizajn sam htio odraditi u materijalu koji gotovo da ne može biti stavljen u istu rečenicu s pojmom luksuza. Traper je u tom smislu bio nepobjediv izbor. Traperice, primarno proizvedene kao dio karakteristične radničke uniforme u doba Gold Rusha stoje kao kontrapunkt vjenčanici.

Umjesto svile i veza s kristalićima i perlama, kontrast grubog plavog trapera i sivog, prugastog štofa, zadržava istu ideju sofisticirane trodimenzionalnosti. Kroz zaobljene, skulpturalne krojne dijelove preuzete s vjenčanice, naglašava se igra volumena i strukture. Dok vjenčanica koristi pročišćenu eleganciju, ovaj model nudi sirovu čvrstoću i taktilni kontrast.

Na vjenčanici se kontrast gradi između glatke, mat površine i raskošnog vezenog materijala, dok se u ovom modelu isti princip prenosi kroz opoziciju trapera kao industrijskog, svakodnevnog materijala i štofa koji nosi klasičnu, gotovo svečanu notu. Upravo to ovom kompletu inspiriranom vjenčanicom daje mogućnost stiliziranja u svakodnevnim, kao i u svečanijim prilikama. To je proces u kojem sam osjećao da zaista povezujem vlastitu estetiku s estetikom brenda, dajući elementima eNVy vjenčanice urbani duh u materijalu kao što je traper.

Za mene je to bila prilika da na vrlo direktan način pokažem kako vidim modu – kao prostor u kojem luksuz i svakodnevica mogu postojati zajedno, međusobno se nadopunjavati i stvarati nešto novo.

Koliko je za Vas izazovno bilo balansirati između poštovanja estetike eNVy rooma i stvaranja nečeg potpuno novog?

Izazov je bio velik, no upravo je u tome bila i sama poanta projekta. Da sam ostao u zoni komfora i krenuo u predvidljivom smjeru, tada ni vjenčanica ne bi doživjela nikakav obrat, a zadatak bi izgubio smisao. U početku sam bio svjestan da je granica između poštovanja estetike eNVy rooma i stvaranja nečeg novog vrlo tanka, no to me nije obeshrabrilo. Upravo suprotno – potaknulo me da dodatno istražim i promišljam o samoj biti njihove estetike. ENVy oduvijek povezujem s elegancijom, sofisticiranošću i osjećajem za žensku siluetu, pa je za mene izazov bio pronaći način da sve to zadržim, a da pritom unesem svoj osobni rukopis.

Znao sam da se neće raditi o pukoj reprodukciji, već o reinterpretaciji, u kojoj mora postojati vidljiva crta onoga što oni jesu i onoga što ja jesam kao dizajner. To je zahtijevalo svojevrsnu disciplinu – ostati vjeran njihovom senzibilitetu, a opet biti dovoljno hrabar da se odmaknem i dam nešto svoje. Zato sam i odlučio otići u potpuno suprotnom smjeru od onoga što vjenčanica tradicionalno predstavlja: od luksuza, svile i perli prema nečemu sirovom, snažnom i urbanom. U tom balansiranju između poštovanja i inovacije sam pronašao najviše slobode. Poveznica dvaju estetika gradi se kroz poštivanje i oslobađanje svake zasebno. To je za mene je bilo ključno jer sam tako povezao ono što eNVy room predstavlja na modnoj sceni s onim što ja želim izraziti kroz vlastiti dizajn.

Možete li nam otkriti neki detalj ili tehnički postupak u Vašem radu na koji ste posebno ponosni?

To su ipak poslovne tajne. Šalu na stranu, u iscrpnoj potrazi za savršenim materijalom potrebno je misliti na apsolutno svaki detalj izrade. Kakav je pad materijala? Ima li materijal određeni postotak elastina? Je li taj postotak prevelik ili pak nedostatan? Ako se kreacija izrađuje iz više materijala, koji se od tih materijala upotrebljava na kojem dijelu. Kako to utječe na izgled, a kako na izdržljivost odjevnog predmeta? Tisuću je opcija, a najmanja pogreška može dovesti do toga da izrađeni predmet ne izgleda ni približno zamišljenome.

U svojoj potrazi, s obzirom na siluetu kreacije te voluminozne krojne dijelove na rukavima jakne te bokovima hlača, tražio sam izrazito čvrst, kruti traper bez elastina koji će savršeno držati zamišljenu formu. Nakon duge potrage, pronašao sam točno ono što sam zamislio. No – prvi problemi nastali su već u krojenju. Naime materijal je bio toliko tvrd da sam morao izrezivati svaki krojni dio zasebno, jer je izrezivanje dva sloja materijala istovremeno bilo nemoguće – unatoč velikim profesionalnim krojačkim škarama.

No, to je bio tek početak muke kod izrade. Šivanje nije bilo ništa jednostavnije, ali sam na jakni u određenim dijelovima rukava nekim čudom uspješno spojio osam slojeva tog tvrdog trapera! Broj slomljenih igala vjerojatno odgovara broju kristalića na polaznom modelu vjenčanice (smijeh). Fun fact: hlače mogu stajati same, uspravno, bez lutke.

Što za Vas znači činjenica da će Vaši radovi biti prikazani u Muzeju suvremene umjetnosti, pred publikom i industrijom?

Iskreno, pomisao da će moj rad biti prikazan u Muzeju suvremene umjetnosti još mi uvijek zvuči pomalo nestvarno. To je prostor u kojem sam navikao gledati izložbe drugih umjetnika, a sada ću imati priliku da i moj rad stoji ondje. Već sama ta činjenica ulijeva osjećaj ponosa, ali i dozu treme koja te tjera da budeš najbolja verzija sebe. Nije mala stvar stajati pred publikom i industrijom i pitati se kakve će reakcije biti, no upravo je u tome i čar.

Za mene je ovo prilika da vidim kako moj rad diše izvan fakultetskog okruženja, pred očima stvarnih ljudi koji dolaze iz različitih sfera – od stručnjaka, pa sve do posjetitelja koji možda uopće nisu iz svijeta mode. To je ono što me veseli, jer svatko u radu vidi nešto svoje, a moda na kraju i jest komunikacija bez riječi.

Posebno mi je drago što će sve to biti u MSU-u, mjestu koje doživljavam kao središte suvremenih ideja, gdje moda ima priliku stati ravnopravno uz druge oblike umjetnosti. Osjećam da je to svojevrsna potvrda da sam na dobrom putu, ali i poticaj da nastavim gurati granice još dalje.

Osim ozbiljnog dijela, tu je i onaj zabavni – uzbuđenje zbog samog događaja, kao i osjećaja da radim nešto što se ne događa svaki dan. Ovo je iskustvo definitivno jedno od onih za pamćenje i poticanje priče mog daljnjeg rada. Na osobnoj razini, ovo vidim i kao trenutak potvrde, ali i kao motivaciju da nastavim graditi svoj put s još većom strašću i predanošću. Muzej suvremene umjetnosti za mene nije samo prostor, već simbol – da je trud koji sam uložio prepoznat i da ima vrijednost izvan okvira fakulteta.

Kako gledate na ulogu Tekstilno-tehnološkog fakulteta u formiranju mladih dizajnera u Hrvatskoj?

Tekstilno-tehnološki fakultet svakako ima veliku ulogu u formiranju mladih dizajnera u Hrvatskoj jer nam daje prostor i alate da savladamo osnove struke. To je polazišna točka koja nam daje potrebna temeljna znanja iz konstrukcije, tekstilnih materijala, povijesti umjetnosti i mode. TTF daje dobru bazu i sigurnu platformu za početak, no istina je da nije uvijek najbrži u praćenju suvremenih tendencija.

Ipak, ono što se ne može osporiti jest da nas fakultet uči temeljnim znanjima – od povijesnog razvoja umjetnosti i mode do tehničkih vještina potrebnih za sam proces stvaranja. Ta akademska strogoća ima svojih prednosti jer gradi disciplinu i upornost. No, u tome leži i paradoksalna vrijednost TTF-a. Tjera te da sam istražuješ, da tražiš poveznice između teorije i prakse i da oblikuješ vlastiti dizajnerski jezik. Naučiš da formalno obrazovanje nije cilj, već odskočna daska za daljnji razvoj, a sve ostalo ovisi o tvojoj motivaciji i radoznalosti.

Meni osobno, fakultet je dao temelj i znanja koja su mi bila neophodna. Rekao bih da je to najveća lekcija TTF-a: pružiti osnovu, ali te istodobno natjerati da sam potražiš više.

Koji je, po Vašem mišljenju, najveći doprinos brenda eNVy room hrvatskoj modi i koliko Vas je njihova estetika inspirirala?

Smatram da je najveći doprinos brenda eNVy room hrvatskoj modi to što su uspjeli stvoriti kontinuitet i prepoznatljivost u okruženju gdje moda često funkcionira samo sezonski i kratkoročno. Njihova estetika nije samo niz kolekcija, već konzistentna priča koja traje već više od 20 godina i koja je postala sinonim za ženstvenost, eleganciju i sofisticiranost na domaćoj sceni. Dokazali su da se i na malom tržištu može graditi ozbiljan brend koji opstaje i razvija se unatoč svim izazovima. S početkom gradnje brenda od temelja, danas su jedni od rijetkih domaćih dizajnera koji uspijevaju održavati samostalne revije. To dokazuje njihovu ozbiljnost, hrabrost i posvećenost poslu. Izrazito mi je drago da uz svoje uspjehe i dalje obraćaju pažnju na mlade dizajnere te daju svoju podršku razvitku novih talenata.

Njihova estetika na mene je utjecala kroz sam način na koji oblikuju žensku siluetu. S fokusom na naglašavanje ženstvenosti, no s dozom sofisticiranosti. Za mene osobno, eNVy room je primjer kako se vlastita vizija može pretvoriti u dugoročan projekt koji s godinama gradi povjerenje publike i industrije. Njihova estetika me potaknula da i u svom radu tražim jasnu liniju i dosljednost, ali i da uvijek ostavim prostor za igru i inovaciju.

Kako biste opisali aktualnu modnu scenu u Hrvatskoj – što je ono što Vas veseli, a gdje vidite prostor za napredak?

Joj… Veseli me što se sve više mladih pojavljuje sa svježim idejama. No, nažalost, te ideje ne vrijede mnogo dok ne postoji sustavna podrška industrije. Umjesto stabilne modne infrastrukture imamo niz pojedinaca koji se bore sami, svatko na svoj način, a uspiju tek rijetki. I to je u redu – ne možemo uspjeti svi. Ali, iako je publika sve otvorenija, velika većina još uvijek ne vidi značaj u podržavanju domaćeg dizajna te radije potroši budžet u svima nam dragom dućanu koji se ne zove Nara.

Pesimistično ili ne, teško je govoriti o napretku kada dizajneri moraju trošiti više energije na logistiku i financije nego na samu kreativnost. Veseli me svaka nova generacija koja dolazi s hrabrošću i željom da pomakne granice, ali istovremeno ne mogu ne primijetiti da mnogi talenti s vremenom nestanu jer jednostavno nemaju uvjete za opstanak. Prostora za napredak ima – i to prvenstveno u sustavu koji bi modu konačno trebao prepoznati kao industriju, a ne kao sporednu atrakciju. No, unatoč svim tim nedostacima, uvijek ostaje istinita ona dobra stara: „tko hoće, nađe način; tko neće, traži izliku.“

Processed With DarkroomFOTO: Stefan Spanić

Što mislite da je presudilo da baš Vi budete izabrani među studente koji će sudjelovati u ovom projektu?

Vjerujem da je ono što je presudilo ponajviše moja znatiželja i spremnost da uvijek tražim nešto više od onoga što se vidi na prvi pogled. Kada radim na zadatku, ne zadovoljavam se samo osnovnim rješenjem, već volim istražiti i otkriti što sve još može nastati iz jedne ideje. Mislim da se upravo ta potreba za istraživanjem osjeti u mom radu.

Također, trudim se svemu pristupiti s entuzijazmom, jer smatram da se energija koju uneseš u proces uvijek prenosi i na završni rezultat. Također, ne bojim se izaći izvan okvira i riskirati, jer vjerujem da se samo tako može napraviti nešto novo. Za mene projekt nikada nije samo obaveza, nego prilika da pomaknem vlastite granice i da se pokažem u najboljem svjetlu. I vjerujem da su upravo ta znatiželja, predanost i spremnost na izazove bile ono što je prevagnulo da baš ja budem izabran. Ili je izbor napravljen s povezom na očima, i to je opcija.

Na koji način vidite svoju buduću suradnju s modnim brendovima i koliko Vam je važna ta poveznica između akademskog i profesionalnog svijeta?

Svoju buduću suradnju s modnim brendovima vidim kao iznimno važan korak u profesionalnom razvoju. Akademsko okruženje daje nam temeljna znanja, disciplinu i prostor za eksperimentiranje, ali realnost je da prava škola počinje tek kada se zakorači u industriju. Tek tada zapravo gradimo put ideje od papira do ormara. Smatram da suradnje s brendovima nisu samo prilike za učenje, već i test karaktera. Tu se vidi koliko smo spremni prilagoditi se timskom radu, koliko znamo slušati, ali i koliko možemo ostati vjerni vlastitoj estetici. Za mene je upravo ta ravnoteža najzanimljivija, kako pronaći način da unesem dio svog rukopisa u nešto što ipak mora funkcionirati kao zajednički projekt.

Akademski svijet daje slobodu, ali i određenu zaštitu od tržišnih realnosti. Profesionalni svijet pak nosi izazov, odgovornost i ponekad hladan tuš kada shvatiš da kreativnost nije uvijek prioritet. No, baš je zato ta poveznica važna, jer balans ideala i stvarnosti nije bitan samo u modi.

Kad zamislite sebe za deset godina, gdje biste voljeli biti – na kojoj modnoj pisti, u kojem ateljeu ili s kakvim projektom?

Inače imam dvije strane – kod jedne sve mora biti isplanirano i na crtu, a druga je potpuno spontana. I još uvijek ne znam koja od njih zapravo vodi glavnu riječ. Ponekad mi odgovara potpuna kontrola i planiranje svakog detalja, a ponekad uživam u kaosu koji donese najbolja rješenja. To su dvije energije koje se stalno izmjenjuju i, na neki način, održavaju ravnotežu.

Ne preferiram velike planove daleko unaprijed. Ne zato što nemam ambicija, nego zato što vjerujem da život uvijek donese prilike koje ne možemo ni zamisliti. To sam već mnogo puta iskusio, i svaki put me iznenadilo koliko neočekivani put može biti plodonosniji od onog isplaniranog. Zato nastojim biti otvoren i fleksibilan – pustiti da stvari idu svojim tokom, ali svakoj prilici za napredak uvijek reći “da”.

Ono što pouzdano znam jest da se vidim u modnoj industriji. Hoće li to biti kroz dizajn, industriju, showbusiness ili neki sasvim drugi aspekt, tek ćemo otkriti. Smatram da upravo otvorenost prema različitim ulogama može donijeti najviše iskustva i oblikovati me kao kompletniju osobu.

Moja pretpostavka, naravno, jest da će na kraju biti sve – odjednom. I iskreno, u tome nema ništa loše. Volim dinamiku i ideju da se paralelno bavim različitim stvarima koje me nadahnjuju. Na kraju, moda nije zatvorena kutija, već polje u kojem se prepliću različite discipline.