U moru predvidljivih narativa i generičkih pokušaja da se spoje prošlost i sadašnjost, Fiume o morte! čini upravo suprotno – ruši formu da bi je ponovno izgradio. Film razigrano balansira između dokumentarnog i igranog, stvarnosti i fikcije, prošlosti i suvremenog trenutka, sve to uz dozu inteligentnog humora, nadrealnih scena i estetski profinjene vizije.
Zlatne Arene nisu došle slučajno – osim Bezinovićeve režije, film je nagrađen i za produkciju (Vanja Jambrović i Tibor Keser), casting (Sara Jakupec), scenografiju (Anton Spazzapan), kostimografiju (Tajči Čekada i Manuela Paladin) te masku (Ivana Pralija). Svaki segment filma odiše strašću, predanošću i umjetničkom slobodom koja se ne viđa često.
Ali to nije sve. Bezinovićev filmski potpis dobio je i važno priznanje u obliku godišnje nagrade Vedran Šamanović, koju dodjeljuju najvažnije domaće filmske udruge autorima koji inovativnim pristupom šire granice filmskog izraza.
Uspjeh filma ne staje samo na festivalskim priznanjima. Već je u Rotterdamu osvojio nagradu FIPRESCI, prikazan je na 35 svjetskih festivala, a ono što ga čini istinskim fenomenom ljeta je činjenica da je s više od 27 000 gledatelja postao najgledaniji hrvatski dokumentarni film od osamostaljenja.
Što to govori o publici? Da su gladni autentičnih priča. Da cijene eksperiment, hrabrost i zaigranost. Da znaju prepoznati kada im se nešto ne servira, već im se pruža s iskrenošću i bez podcjenjivanja.
Nastavite čitati nakon oglasa
Ako još niste pogledali Fiume o morte!, možda je vrijeme da to učinite. Jer neki filmovi su više od filma – oni su pokret, manifest i ogledalo vremena u kojem živimo.
