Film “The Exorcist” (hrv. Egzorcist) redatelja Williama Friedkina iz 1973. godine ostaje jedan od najutjecajnijih horor filmova svih vremena, inspirirajući nekoliko nastavaka i čak televizijsku adaptaciju.
No, zašto? Današnjoj publici provokativne priče, šokantno filmsko nasilje i krv te kreativni viralni marketing nisu strani, pa zašto “The Exorcist” mnogi i dalje smatraju najboljim horror filmom?
The Exorcist je temeljen na istinitoj priči
U čast nedavno preminulom Williamu Friedkinu, zaista prepoznatljivom filmskom autoru koji je preminuo 7. kolovoza 2023., istražimo film koji mnogi smatraju njegovim vrhunskim remek-djelom koje je definiralo njegovo nasljeđe – “The Exorcist” – i saznajmo zašto je riječ o jednom od najutjecajnijih horor filmova tijekom proteklih pet desetljeća.
Temeljen na istoimenom romanu Williama Petera Blattyja iz 1971. godine (koji je utemeljen na istinitoj priči), “The Exorcist” priča priču o glumici Chris MacNeil i njezinoj 12-godišnjoj kćeri Regan koja se počinje čudno ponašati. Nakon što Chris potraži pomoć liječnika i psihologa kada se stanje njezine kćeri pogorša, ona na kraju odlučuje zatražiti pomoć oca Damiana Karrasa kako bi saznala što s njom nije u redu.
Kao što naslov filma sugerira, Karras utvrđuje da je Regan opsjednuta vragom i nevoljko pristaje izvesti opasni egzorcizam uz pomoć iskusnog svećenika i paleontologa, oca Lankestera Merrina. Jedan od najzapaženijih aspekata produkcije “The Exorcist” su specijalni efekti – oteklina grla, povraćanje juhe i taj đavolji glas!
Koristeći jednostavne tehnološke metode, William Friedkin i njegov tim su uspjeli stvoriti specijalne efekte bez upotrebe CGI-ja, odnosno efekte koji nisu kompjuterski generirani. Bili su toliko uvjerljivi da su gledatelji u kinima padali u nesvijest, povraćali i ostavljali svoje prijatelje same na sjedalima.
Kako bi postigli zastrašujući okret Reganinog vrata od 360 stupnjeva, Friedkinov tim za specijalne efekte stvorio je fiberglas kalup od njezine glave postavljene na gumenu lutku – kreativna metoda koja je postala norma za specijalne efekte. Tim je lutki čak dodao pokretljive oči i “dah” kako bi sve to bilo uvjerljivije.
U jednoj posebno uznemirujućoj sceni na početku filma, počinjemo primjećivati da nešto nije u redu s Regan kada hoda unatrag niz stepenice na rukama s ustima punim krvi — scena koja je izvorno izostavljena iz kinoprikazivanja i dodana kasnije u produženom redateljskom izdanju.
Reganino hodanje niz stepenice na način pauka postignuto je uz pomoć žica koje su pomogle kaskaderskoj glumici – iako je u produženoj verziji redateljevog izdanja korišten CGI kako bi se to postiglo.
The Exorcist je koristio posebne efekte da bi stvorio strašnu atmosferu
Da bi stvorili iluziju hladnog okruženja, filmaši danas dodaju dah u postprodukciji, no to u ovom filmu nije učinjeno na taj način.
Umjesto toga, tim za specijalne efekte je donio uređaje za klimatizaciju stila kako bi smanjio temperaturu na setu “The Exorcista” na 4 stupnja, što je učinilo da dah glumaca bude vidljiv tijekom paranormalnih scena.
Ti detalji su atmosferu učinili organskom, vjerodostojnom i gotovo realističnom. Osim uznemirujućih efekata i jezivih estetika, marketinški i distribucijski tim mislio je na religioznu temu egzorcizma pa je film pušten u distribuciju 26. prosinca, odmah nakon Božića, velikog kršćanskog blagdana. Religijske skupine su prosvjedovale — što je marketinški tim iskoristio kako bi film proširio svoj doseg i privukao publiku. Glasine sa seta su procurile u javnost, pružajući besplatnu reklamu i potičući znatiželju o spaljenim setovima, ozljedama i čak smrtnim slučajevima tijekom produkcije. Ovi marketinški trikovi se i danas koriste u industriji.
Današnja publika je toliko naviknuta na nasilje i krv da se često pita zašto se “The Exorcist” smatra najstrašnijim filmom svih vremena. Međutim, imajte na umu da je “The Exorcist” bio prvi takve vrste – horor film koji je pomaknuo sve granice tog žanra (a ne treba zaboraviti ni umjetničke norme). Ljudi nisu bili pripremljeni za ono što su vidjeli – bespomoćnost ljudskog tijela opsjednutog đavlom, psovke koje dolaze iz usta djeteta, nasilje i hodanje kao pauk s polomljenim udovima. Sve su to bile nove i zaista šokantne stvari u to vrijeme. Sada takvo što možete vidjeti i u nekom traileru.
Film je uzrokovao srčane udare i pobačaje
Viralni video reakcije publike na izvorno kinoprikazivanje pokazuje koliko su gledatelji bili šokirani 1973. godine. Jedan je policajac izašao iz kina i rekao: “To je nešto što nisam vidio cijeli svoj život. To je nešto drugačije. Gledao sam mnogo filmova, ali nikada nisam vidio ništa slično.” Vlasnici kina su unajmljivali zaštitare i dodatno osoblje da upravljaju histeričnom publikom. Ljudi su povraćali po prolazima, padali u nesvijest, prijavljeni su čak i hitni medicinski slučajevi poput srčanih udara i pobačaja.
Ova iskustva samo su pridonijela reputaciji i pričama o “The Exorcistu”: Ovaj film toliko je strašan da ćete doživjeti srčani udar! Toliko jeziv da ćete povratiti svoje kokice. Kako bi ga itko, a posebno obožavatelji horora, mogli propustiti?
Kako bi film koji je potaknuo takvu reakciju kod cijele generacije koja je išla u kino mogao ne postati kultan?
Unatoč ograničenom kinoprikazivanju u samo 30 kina, “The Exorcist” je zaradio 1,9 milijuna dolara u prvom tjednu ($13 milijuna današnjih), postavši rekorder za R-rated horore. Prodaja ulaznica premašila je 200 milijuna dolara, što je danas otprilike 1,3 milijarde dolara.
“The Exorcist” je doslovno promijenio mišljenja kritičara o horor filmovima, otvarajući put ostvarenjima kao što su “Misery” Roba Reinera (1990.), “Black Swan” Darrena Aronofskog (2010.) i “Get Out” Jordana Peelea (2017.).
Iako je “The French Connection” dominirao na dodjelama Oscara – i donio Williamu Friedkinu Oscara za najboljeg redatelja – “The Exorcist” će održati njegovo ime živim. Imamo posla s kreativnom vizijom – i drskošću – koja je zaista šokirala ljude zastrašujućom pričom temeljenom na stvarnim događajima, kao i genijalnošću redatelja da surađuje s timom koji je mogao tu viziju oživjeti inovativnim efektima i provokativnom strukturom priče.
Ono što bi inače moglo biti razočaravajuće, u Friedkinovim rukama postalo je ono što je The New York Times nazvao “kinematografskim proučavanjem zla u suvremenom svijetu.”
Tijekom siječnja Kulturno informativni centar u Zagrebu postaje mjesto susreta filmskih znalaca, znatiželjnika i ljubitelja domaće kinematografije kroz program Omiljeni domaći krimi klasici, u sklopu kojeg se prikazuju četiri ključna ostvarenja hrvatskog kriminalističkog filma nastala u razdoblju od pedesetih do devedesetih godina 20. stoljeća. Program se odvija u sklopu ciklusa Tuškanac u gostima, u partnerstvu s Hrvatskom kinotekom pri Hrvatskom državnom arhivu, a publici nudi rijetku priliku da na velikom platnu ponovno pogleda filmove koji su oblikovali domaći krimi žanr, pritom ga duboko ukorijenivši u lokalni prostor, društvene okolnosti i psihologiju likova koji se nalaze na rubu sustava.
Najduži televizijski doček ove godine priprema Dalibor Petko! Tradicionalni novogodišnji specijal njegovog showa na CMC televiziji počinje 31. prosinca u 20 sati i traje čak pet sati – potpuno bez reklama.
Filmska karijera Brigitte Bardot jedna je od najintrigantnijih i najslojevitijih priča europske kinematografije, ne samo zbog broja filmova koje je snimila, nego zbog načina na koji je svaki njezin nastup redefinirao odnos između glumice, publike i društvenih očekivanja. U razdoblju kraćem od dvadeset i pet godina, Bardot je snimila gotovo pedeset filmova, ostavivši iza sebe opus koji nije samo filmska kronologija, već i emocionalna i kulturna mapa jednog burnog stoljeća.
Završetkom prve sezone serije It: Welcome to Derry gledatelji su ostali suočeni s istim pitanjem koje već desetljećima prati priču o zlokobnom klaunu Pennywiseu – može li se zlo ikada uistinu zaustaviti ili se ono, poput samoga vremena, samo neprestano vraća u novim oblicima. Emitiranjem posljednje epizode zaključena je prva, izrazito mračna i atmosferična sezona ove HBO-ove serije, koja je uspjela proširiti poznati svijet romana Stephena Kinga te ga dodatno produbiti kroz povijesnu, psihološku i mitološku prizmu gradića Derryja.
Obožavatelji serije Stranger Things danas konačno dolaze do odgovora na jedno od najčešćih pitanja uoči završetka kultne Netflixove priče – koliko zapravo traje oproštaj od Hawkinsa. Uoči božićnog objavljivanja završnog dijela pete sezone, kreatori serije otkrili su točne minute posljednjih epizoda, što jasno pokazuje da se radi o završnici epskih razmjera.
Objavljen je prvi službeni trailer za „Odiseju“, novi film Christophera Nolana, čime je započelo odbrojavanje do jednog od najiščekivanijih filmskih događaja posljednjih godina. Riječ je o Nolanovu prvom dugometražnom projektu nakon „Oppenheimera“, filma koji je 2024. godine osvojio Oscara za najbolji film i najbolju režiju, a ovoga puta slavni redatelj okreće se jednom od temeljnih djela zapadne civilizacije – Homerovu epu „Odiseja“.
U povijesnom preokretu koji mijenja način na koji milijuni gledatelja diljem svijeta prate prestižne filmske nagrade, Oscari će od 2029. godine biti ekskluzivno emitirani na YouTubeu. Ova promjena označava kraj više desetljeća dugog prijenosa ceremonije na televizijskom kanalu ABC i početak nove ere u kojoj digitalne platforme preuzimaju primat u prijenosu velikih kulturnih događaja.
Kad stane na scenu, Dorian Stipčić zna da glas sam po sebi nije dovoljan. On ne pjeva samo note, nego priču, emociju, trenutak koji publika osjeti prije nego što izgovori prvu riječ. Mladi Varaždinac, glumac i pjevač s klasičnim obrazovanjem i bogatim kazališnim iskustvom, ove godine čeka svoj trenutak kao PRVA REZERVA na Dori s pjesmom "Loved". I dok mnogi gledatelji vide samo finaliste i spektakularne izvedbe, Dorian zna da pravi izazov počinje puno prije nego se upale reflektori: u disciplini, strpljenju i pripremljenosti koja nastaje godinama provedenima u kazališnim dvoranama.
Pjesma Andromeda, s kojom se grupa Lelek ove godine predstavlja na Dori, na prvi pogled djeluje kao suvremena etno-pop kompozicija snažne emocionalne gradnje i hipnotičkog refrena. Međutim, već nakon prvog slušanja postaje jasno da se iza njezina zvuka ne krije tek estetska igra tradicijom, nego duboko promišljena naracija o identitetu, pamćenju, ženskom iskustvu i povijesnom teretu koji se prenosi s koljena na koljeno. Andromeda je pjesma koja ne traži brzu reakciju, nego strpljivo slušanje i razumijevanje konteksta iz kojeg je proizašla.
