Deset filmova Diane Keaton koji su promijenili način na koji gledamo žene na filmu
U vremenu kada su filmske junakinje često bile tek sjene uz glavne likove, pojavila se Diane Keaton — glumica čiji su likovi bili ranjivi, duhoviti i prkosni u isto vrijeme. Njezin opus proteže se kroz više od pet desetljeća, a filmovi Diane Keaton postali su sinonim za promišljenu ironiju, preciznu emociju i neponovljivu prisutnost na ekranu. Svaki od njezinih filmova nosi trag osobnosti koja nije glumila da bi bila voljena, nego da bi bila istinita.
Svih deset filmova povezuje isti osjećaj istinitosti koji je Keaton uvijek nosila sa sobom. Njezini likovi nisu bili stvoreni da bi se svidjeli, nego da bi pokazali da život, baš kao i umjetnost, ponekad ne traži objašnjenje.
1. Annie Hall (1977.)
Film koji je obilježio cijelu njezinu karijeru i preoblikovao pojam romantične komedije. Diane Keaton je u ulozi Annie donijela novu vrstu ženskog lika – inteligentnu, pomalo nesigurnu, ali duboko autentičnu. U tom liku prepoznale su se žene koje nisu željele biti savršene. Film je osvojio četiri Oscara, uključujući onaj za najbolju glumicu, i zauvijek upisao Keatonino ime u filmsku povijest.
2. The Godfather (1972.)
Prije nego što je postala Annie Hall, Diane Keaton bila je Kay Adams, tiha, ali moralno snažna figura u svijetu mafije. Diane Keaton je često tumačila žene koje nose unutarnji nemir iza mirnog lica, a upravo je ta suzdržanost u „Kumu“ učinila njezinu izvedbu još upečatljivijom.
3. The Godfather Part II (1974.)
U nastavku legendarne sage, Keatonina Kay postaje simbol razočaranja i otpora. Njezin hladan pogled i odlučnost u ključnim scenama odraz su emocionalne težine žene koja odbija biti talac tuđe moći. Film je dokaz njezine sposobnosti da kroz tišinu ispriča priču jaču od dijaloga.
4. Manhattan (1979.)
U ovom filmu Woodyja Allena, Keaton tumači lik Mary Wilkie, intelektualke koja živi između cinizma i nježnosti. Film je crno-bijela studija urbane nesigurnosti, a Keaton je u njemu oličenje emocionalne inteligencije koja ne pokušava impresionirati, nego razumjeti.
5. Interiors (1978.)
U jednom od najtežih i najintimnijih Allenovih filmova, Keaton istražuje granice tuge, tišine i obiteljskih odnosa. Njezina izvedba bila je suzdržana, ali razoružavajuće stvarna. Filmovi Diane Keaton često su nudili prostor u kojem su emocije disale bez teatralnosti, a „Interiors“ je savršen primjer te suptilne snage.
6. Reds (1981.)
U filmu Warrena Beattyja, Keaton je utjelovila novinarku Louise Bryant, ženu koja pokušava spojiti ljubav, idealizam i političku strast. Film joj je donio drugu nominaciju za Oscara i potvrdio njezin status glumice koja ne bira uloge zbog glamura, nego zbog dubine.
7. Baby Boom (1987.)
Romantična komedija s društvenom pozadinom osamdesetih prikazuje Keaton kao poslovnu ženu koja nasljeđuje dijete i mora preispitati vlastite prioritete. U toj priči o ravnoteži između karijere i majčinstva, Keaton je pronašla ton koji je i duhovit i iskren, bez sentimentalnosti.
8. Father of the Bride (1991.)
Kao Nina Banks, Keaton je utjelovila majku koja promatra kako joj se obitelj mijenja. Film je pun topline i humornih trenutaka, ali i one tihe nostalgije kojom Keaton zna obojiti i najsvakodnevnije scene.
9. The First Wives Club (1996.)
Kao jedna od triju žena koje nakon razvoda odluče preuzeti kontrolu nad vlastitim životima, Keaton je pokazala koliko lako može spojiti komediju i ozbiljnost. Film je postao kultan jer je otvoreno govorio o ženskoj solidarnosti, ali i o dostojanstvu koje dolazi s godinama.
10. Something’s Gotta Give (2003.)
Romantična drama u kojoj Keaton glumi spisateljicu Ericu Barry, donijela joj je novu generaciju obožavatelja. Njezina izvedba, prožeta humorom i ranjivošću, bila je dokaz da filmovi Diane Keaton i dalje istražuju složenost ženskog iskustva — sada kroz prizmu zrelosti i samopouzdanja.
Elon Musk je u nedjelju na platformi X izjavio da je dobitnik dvaju Oscara, redatelj Christopher Nolan, „izgubio svoj integritet“ dok se raspravljalo o spekulativnoj ulozi Lupite Nyong’o u filmu „Odiseja“, u ulozi Helene Trojanske.
Komedija Svadba, u režiji Igora Šeregija, ostvarila je povijesni uspjeh i upisala se u anale domaće kinematografije kao najgledaniji hrvatski film svih vremena, s impresivnih 374.213 gledatelja u hrvatskim kinima. Film je realiziran u produkciji kuće Eclectica, dok distribuciju potpisuje Duplicato Media u suradnji s Blitz grupom.
„Pa, vidi što je T.J. Maxx dovukao…“, ironično dobacuje britki umjetnički direktor Nigel, kojeg ponovno tumači Stanley Tucci, dok se Andy Sachs (Anne Hathaway) trijumfalno vraća u redakciju časopisa Runway. Jedini je problem u tome što je Miranda Priestly, koju ponovno glumi Meryl Streep, uopće ne pamti. „Ona je jedna od Emily“, usputno pojašnjava Nigel u prvom traileru za Vrag nosi Pradu 2.
U povijesti suvremene filmske i televizijske umjetnosti rijetke su glumice koje su uspjele istodobno biti kultne, popularne i umjetnički relevantne kroz više desetljeća, a još rjeđe one koje su pritom ostale dosljedne vlastitom senzibilitetu i intelektualnoj preciznosti. Catherine O’Hara pripada upravo toj iznimnoj kategoriji. Njezina karijera, koja se proteže od improvizacijske komedije sedamdesetih godina do televizijskog vrhunca 21. stoljeća, predstavlja rijedak primjer evolucije talenta koji nikada nije izgubio ni oštrinu ni toplinu.
Dokumentarni film „Rimski san“ autorice i scenaristice Antonie Hrvatin Roth kroz osobnu priču obitelji Hranilović pokazuje koliko snaga duha, ljubav i vjera mogu biti snažni čak i u trenucima koji se čine bezizlaznima. Protagonistice filma su majka i kći, Elizabeta i Mia, čiji životni put svjedoči o tome kako se suočiti s neizmjernom tugom, kako izdržati bol i kako pronaći smisao u svakodnevnim izazovima, čak i kada život udara najjače.
Zagreb uskoro dobiva novo mjesto za privatna druženja i gledanje multimedijskog sadržaja. Riječ je o BrickClubu, privatnoj mini kino dvorani smještenoj u povijesnom podrumu iz 19. stoljeća u Gundulićevoj ulici 26, koja posjetiteljima omogućuje da sami biraju sadržaj, društvo i atmosferu.
Centar za kulturu Histrionski dom u Ilici 90 ovog će veljače ugostiti posebni filmski ciklus posvećen nedavno preminuloj Diane Keaton, legendarnoj glumici i oskarovki koja je svojim likovima i stilom trajno obilježila američku kinematografiju.
Valentinovo se često pretvara u niz očekivanih gesta – cvijeće koje traje nekoliko dana, pokloni koji brzo završe zaboravljeni. No posljednjih godina sve je izraženija potreba za darovima koji imaju dublje značenje. Onima koji ne ostaju vezani uz jedan datum, već se prirodno uklapaju u svakodnevne rituale. U takvom kontekstu, Melem se pojavljuje kao logičan, ali i neočekivano emotivan izbor – jer, zapravo, ljubav počinje od malih gesta, a ponekad i od malih briga za sebe: budi sam sebi Melem, ili budi i ti nekome drugome Melem.
U svijetu u kojem je sve glasno, brzo i često pretjerano, Valentinovo sve više traži suprotan pristup. Manje spektakla, više značenja. Manje objašnjavanja, više osjećaja. Upravo tu na scenu stupa senzualni minimalizam – estetika koja ne osvaja količinom, već kvalitetom, linijom i dodirom.
One nas fasciniraju jer pokazuju da ljubav, u svom najautentičnijem obliku, može biti smjela, izdržljiva, tragična ili inspirativna – često sve odjednom.
Valentinovo – dan koji svi pomalo volimo zvati klišeom. Crvene ruže, srca na svakoj kartici, znakovi pažnje i pokloni koji možda nisu nužni, ali jednostavno oduzimaju dah. I baš u toj predvidivoj, gotovo filmskoj atmosferi krije se istina: želimo nekome pokazati koliko nam znači. Bez velikih riječi, ali s jasnom porukom.
U popularnoj kulturi veličina penisa već se desetljećima poistovjećuje s moći, samopouzdanjem i seksualnom kompetencijom. Od filmova i glazbe do sportskih svlačionica i internetskih memeova, poruka je jasna: veće znači bolje. No iza tog uvriježenog narativa krije se stvarnost o kojoj se rijetko govori – ona u kojoj veličina ne donosi nužno prednost, već često otvara niz fizičkih, emocionalnih i psiholoških izazova.