U tišini zagrebačkog dana, zauvijek je utihnula klavirska dionica koja je desetljećima govorila više od riječi. Matija Dedić, vrhunski glazbenik i istinski pjesnik klavira, preminuo je u 53. godini života, ostavivši iza sebe opus koji nije bio tek glazba – bio je to život pretočen u tonove, čežnje pretočene u harmonije, i sjećanja pretočena u ritmove.
Rođen u kući u kojoj su poezija i glazba disali jedno za drugo – kao sin Arsena Dedića i Gabi Novak – Matija je glazbu naslijedio, ali je nije samo nastavio: uzdigao ju je vlastitim rukopisom, ispisanim između crno-bijelih tipki. Još kao dijete pokazivao je dar koji se ne uči – ono urođeno razumijevanje tišine između tonova.
Njegov glazbeni put bio je put istinske posvećenosti i neprekidnog traganja. Školovanje u Grazu, usavršavanje kod legendi jazza poput Johna Taylora i Barryja Harrisa, suradnje sa svjetskim i domaćim glazbenicima – sve to nije bilo puko dokazivanje vještine, već neprekidna potraga za onom notom koja dira dušu.
Njegova diskografija, bogata i raznolika, svjedoči o čovjeku koji se nije bojao tišine, ni emocije. Bilo da je svirao Gibonnijeve pjesme, skladao u čast Dori Pejačević ili, možda najintimnije, ponovno otkrivao glazbeni svijet svoga oca na albumu Matija svira Arsena, Matija je uvijek ostajao vjeran istini koja dolazi iznutra.
Bila je to tiha elegancija njegova stila – bez imalo potrebe za spektaklom, a opet duboko snažna. Njegov klavir nije tražio pažnju, ali ju je uvijek zavrijedio. Njegove izvedbe nisu bile demonstracija moći, već nježan razgovor između srca i instrumenata, između prošlosti i budućnosti.
Bio je most između svjetova: klasike i jazza, popularne i ozbiljne glazbe, generacija koje su s njegovom glazbom rasle i onih koje će tek otkriti što znači slušati glazbu srcem.
Odlazak Matije Dedića nije samo gubitak jednog iznimnog pijanista. To je odlazak čovjeka koji je znao kako se govori kad se šuti, koji je razumio da najdublje emocije često ne trebaju riječi. Njegova glazba ostaje – kao trag, kao utjeha, kao podsjetnik da istinska umjetnost nikad ne umire.
U vremenu koje često zaboravlja tišinu, Matija nas je podsjećao koliko ona može biti glasna. Hvala mu na svakom tonu, na svakom dahu između nota. Neka mu bude mirno kao što su mirne bile njegove melodije.
Eurosong je desetljećima volio sebe zamišljati kao sigurno utočište glazbe – prostor u kojem se politika zaustavlja na vratima pozornice, a reflektori obasjavaju isključivo pjesme, izvođače i obećanje zajedništva. No povijest tog natjecanja pokazuje da se stvarnost uvijek, prije ili kasnije, probije kroz scenografiju. Odluka Nema, pobjednika Eurosonga 2024., da vrati svoj trofej Europskoj radiodifuznoj uniji (EBU), nije samo osobni čin savjesti, nego i simbolički rez u tkivu natjecanja koje se već godinama bori s vlastitim proturječnostima.
Reality zvijezda u novoj epizodi The Kardashians otvoreno progovorila o apstinenciji, ljubavnim brodolomima i tome zašto joj danas solo život savršeno odgovara.
Pjevačica je pokazala originalne i uređene kadrove iz spota 'Dio mene' te iskreno progovorila o odluci da u javnosti još neko vrijeme sakrije trudnoću.
Pop boje, blagdanski motivi i luksuzne teksture definiraju Chanel Holiday ekskluzivnu blagdansku selekciju modnih dodataka koja u prvi plan stavlja sofisticiranu interpretaciju božićne estetike. Kolekcija je osmišljena kao hommage sezoni slavlja, uz naglasak na detalje koji čine razliku.
Postoje LEGO setovi koji se slažu, izlože i s vremenom padnu u zaborav. A postoje i oni rijetki, pomno osmišljeni modeli koji nadilaze granicu igračke i postaju predmet želje, razgovora i statusa. Upravo takav je novi LEGO Icons set inspiriran serijom Stranger Things – Creel House, mračna kuća iz Hawkinsa koja u Hrvatsku stiže za svega nekoliko dana i već sada se smatra jednim od najpoželjnijih kolekcionarskih izdanja ove godine.
Eurosong je desetljećima volio sebe zamišljati kao sigurno utočište glazbe – prostor u kojem se politika zaustavlja na vratima pozornice, a reflektori obasjavaju isključivo pjesme, izvođače i obećanje zajedništva. No povijest tog natjecanja pokazuje da se stvarnost uvijek, prije ili kasnije, probije kroz scenografiju. Odluka Nema, pobjednika Eurosonga 2024., da vrati svoj trofej Europskoj radiodifuznoj uniji (EBU), nije samo osobni čin savjesti, nego i simbolički rez u tkivu natjecanja koje se već godinama bori s vlastitim proturječnostima.
