
Zanima vas kako Vatreni provodi slobodan dan? Nikad ne biste pogodili!
Utakmicu je obilježio jedan zanimljiv detalj izvan terena – način na koji su reprezentativci proveli slobodno vrijeme uoči susreta.
01 travnja 2026

U povijesti domaće glazbe postoje rijetki trenuci koji ne označavaju samo uspjeh jednog izvođača ili jednog albuma, nego dubinsku promjenu načina na koji publika sluša, razumije i doživljava glazbu. Upravo takav status danas ima album “Second to None” grupe ET, čije luksuzno vinilno reizdanje, tri desetljeća nakon njegova nastanka, ne predstavlja tek nostalgičan povratak, nego potvrdu njegove trajne estetske i produkcijske relevantnosti.
Kada se danas ponovno preslušavaju originalne snimke, postaje posve jasno da je dugovječnost tog albuma rezultat svjesne odluke njegovih autora da napuste uske okvire tadašnje domaće scene i usmjere se prema zvuku koji je bio u koraku s globalnim glazbenim strujanjima. Kako ističe Darko Juranović D’Knock, prijelomni trenutak dogodio se tijekom boravka u Londonu, gdje su, uronjeni u atmosferu tadašnje klupske i DJ kulture, iz prve ruke osjetili energiju svjetske scene te spoznali potencijal spoja vlastitog hip-hop nasljeđa s novim elektroničkim zvukom. Taj susret različitih utjecaja rezultirao je produkcijskom odlukom koja će obilježiti cijeli album: stvaranjem ravnoteže između čvrstog ritma, naglašene bas linije, prepoznatljivih harmonijskih motiva i izražajnih, melodičnih vokala.
Proces oblikovanja tog zvuka nije bio linearan ni jednostavan. Naprotiv, kako naglašava Boytronic, rani pokušaji benda bili su obilježeni traženjem identiteta i stilskim oscilacijama između rapa, R&B-a i dance glazbe, pri čemu su različite autorske tendencije često vodile u različitim smjerovima. Međutim, upravo je to razdoblje eksperimentiranja bilo nužno kako bi se kristalizirala ključna ideja: da glazbena podloga može i treba slijediti svjetske trendove, dok melodija i tekst moraju ostati duboko ukorijenjeni u lokalnom senzibilitetu. U toj naizgled jednostavnoj, ali produkcijski zahtjevnoj ravnoteži krije se temeljni razlog zbog kojega su pjesme s albuma zadržale svoju svježinu i komunikativnost.
Dolazak Ivane Vrdoljak Vanne predstavljao je dodatnu, presudnu prekretnicu u oblikovanju zvuka grupe. Njezin vokalni izraz unio je novu razinu emocionalne uvjerljivosti i melodijske jasnoće, čime je otvoren prostor za strukturiranije pjesme s naglašenim refrenima i prepoznatljivim tematskim okvirom. Time je ostvaren ključan pomak od dominantno groove-orijentiranog pristupa prema formi koja je istodobno zadržala klupsku energiju, ali i omogućila snažnu identifikaciju šire publike.
Simbol tog prijelaza nedvojbeno je pjesma “Tek je 12 sati”, čiji je nastanak paradigmatičan primjer autorskog i produkcijskog procesa benda. Polazeći od jednostavnog, ali sugestivnog rifovskog motiva, pjesma se postupno razvijala kroz pažljivo oblikovanje aranžmana, pri čemu nijedan element nije bio prepušten slučaju. Dugotrajno traženje odgovarajućih zvukova, višekratno preispitivanje strukture i čak naknadno pisanje rap dionica svjedoče o visokoj razini posvećenosti detaljima. Unatoč tomu, autori danas s dozom ironije ističu kako pjesma sadrži i određene tehničke nesavršenosti, koje, međutim, nimalo ne umanjuju njezinu snagu, nego dodatno potvrđuju autentičnost procesa iz kojega je proizašla.
Posebnu dimenziju zvuku albuma dala su i tehnološka ograničenja vremena u kojem je nastajao. U uvjetima analogne produkcije, bez mogućnosti beskonačnih digitalnih intervencija, svaki je element zahtijevao promišljanje i preciznu izvedbu, što je, prema riječima D’Knocka, poticalo veću razinu kreativnosti i eksperimentiranja. Upravo ta kombinacija ograničenja i autorske ambicije rezultirala je zvukom koji i danas djeluje uvjerljivo, zadržavajući prepoznatljivu toplinu i dinamiku.
Jedan od ključnih doprinosa albuma leži i u činjenici da je među prvima na ovim prostorima uspostavio ravnotežu između radijskog i klupskog konteksta. Pjesme su bile oblikovane tako da zadrže energiju potrebnu za plesni podij, ali i jasnoću i pamtljivost nužnu za širu medijsku prisutnost. U tome je važnu ulogu imao upravo spoj rap dionica i snažnih vokalnih refrena, pažljivo integriran u jedinstvenu cjelinu, što je tada predstavljalo inovativan pristup.
Današnje vinilno izdanje dodatno naglašava vrijednost tog albuma, ne samo kao glazbenog zapisa, nego i kao kulturnog artefakta. Kako ističe D’Knock, vinil vraća iskustvo slušanja u njegovu puninu, zahtijevajući koncentraciju i angažman, čime se ponovno uspostavlja odnos prema albumu kao zaokruženoj cjelini, a ne tek zbiru pojedinačnih pjesama.
U konačnici, “Second to None” ostaje primjer rijetke sinergije autorske vizije, produkcijske hrabrosti i povijesnog trenutka. Njegova trajna prisutnost u kolektivnoj memoriji, kao i činjenica da ga s jednakim intenzitetom prihvaćaju nove generacije slušatelja, potvrđuju da je riječ o djelu koje nadilazi vrijeme u kojem je nastalo. To nije samo album koji je obilježio jednu eru, nego i jedan od ključnih trenutaka u kojem je domaća glazbena scena jasno artikulirala svoju sposobnost da bude istodobno suvremena, autentična i univerzalna.

Darko: Kada danas slušam originalne pjesme albuma „Second to None“, jasno mi je da je ključ dugovječnosti bio u odluci da izađemo iz lokalnog okvira i napravimo nešto što će biti u koraku s tadašnjom svjetskom scenom.
Prijelomni trenutak bio je odlazak u London, gdje je DJ Fresh Jay, kao pridruženi član ET-ja, završio pri samom vrhu DMC natjecanja (DMC World DJ Championships) za najboljeg DJ-a na svijetu. Taj cijeli DMC moment, atmosfera i energija koju smo tamo doživjeli, dali su nam potpuno novi pogled na stvari. Nekoliko dana prije toga bili smo i u Royal Albert Hallu gdje su nastupali Felix, Bizarre Inc i Moby, a kasnije nas se posebno dojmio i klupski nastup grupe Bizarre Inc. To iskustvo nam je potpuno promijenilo perspektivu.
Po povratku u Zagreb počeli smo razmišljati kako spojiti naš hip-hop background s tim novim elektroničkim zvukom koji nas je oduševio. Ključna produkcijska odluka bila je upravo ta kombinacija čvrstog beata, jake bass linije, prepoznatljivog harmonijskog rifa, koji nosi cijelu pjesmu, i melodičnih, pamtljivih vokala. Balans između svih glazbenih elemenata, pamtljivih pjevačkih melodija i dobrih tekstova, pokazao se kao ključ dugovječnosti albuma na pop-klupskoj sceni. Pratili smo trendove, ali sve smo filtrirali kroz vlastiti identitet, pa je zvuk bio globalno aktualan, ali prepoznatljivo naš. Zato te pjesme i danas funkcioniraju.
Boytronic: To je bilo jasno još pri stvaranju prvog (neuspješnog) albuma u studiju “Krešimir” HRT-a gdje smo htjeli biti i rap i R’n’B i pomalo dance, no tad smo se stilski tražili i svatko od nas je naginjao na svoju stranu bez jasnog zvučnog identiteta, no ipak, već smo tada zvukovno odskakali od svega domaćeg. S početkom rada na četiri nova singla (preteča albuma „Second to None”) smo nabavili najaktualnije sampleove pa je logično da smo zvučali bok uz bok svjetskoj ili bar Eurodance sceni. Puno smo eksperimentirali i dugo aranžirali te miksali kako bi zvučali kao neki naši uzori. Uglavnom smo to i dobili.
S današnjeg produkcijskog gledišta zvuči pomalo jeftino, ali je to top zvuk 90-ih, i dalje jednako dobro zvuči, kako na radiju, tako i u klubovima. Ključno je bilo dobiti nešto što melodijski i tekstualno zvuči kao da je s ovih prostora, a da je podloga svjetska – i tu je zapravo tajna našeg uspjeha. Mi smo imali „pjesme”. Bez dobre pamtljive melodije, dobrog teksta i uvjerljive interpretacije, ni najbolji studio ni najbolja produkcija ne znače apsolutno ništa. Zato te pjesme i traju dan danas.

Darko: Remaster za vinil napravio je Goran Martinac i odradio vrhunski posao. Zvuk je osvježio, izbalansirao dinamiku i prilagodio ga vinilu, bez gubitka originalnog identiteta. S obzirom na to da smo već u startu, kad smo radili originalno izdanje albuma, dobili sound koji je u tom trenutku bio globalno aktualan, nismo htjeli mijenjati tu autentičnost, jer pjesme s albuma i danas zvuče dobro, imaju snagu i dugovječnost. Analogni format dao je toplinu i dubinu snimkama.
Boytronic: U početku smo sve radili i kao engleske verzije jer smo bili uvjereni da ćemo se probiti vani, ali ta je ideja nestala nakon što je lansiran hit „Tek je 12 sati“. Stoga je sada objavljena i engleska verzija te pjesme, kao i druge dvije. Tada, nakon uspjeha „Tek je 12 sati“, to zaista nije bilo više važno.
Ja sam osobno često znao i na nekim svojim drugim projektima, kao i za ET poslije, raditi neke „verzije” koje su zapravo ogoljeni aranžman, u smislu da se mutira dosta kanala ili još doda neki sound pa je to neki nebitni rmx koji je završavao na mojim master datovima ili kao bonus track na izdanju. Gore spomenute pjesme nije više imalo smisla stavljati na album nakon što smo totalno prekrižili san o uspjehu vani. Mogle su komotno stati na nosače zvuka, ali nismo htjeli miješati kruške i jabuke.

Darko: Teško je uspoređivati to vrijeme s današnjim jer su okolnosti potpuno drugačije. Čar tog albuma leži upravo u tom analognom pristupu i činjenici da nije bilo hiperprodukcije kao danas. Radili smo s tada najmodernijom opremom koju smo imali na raspolaganju i u studiju Nostradamus, zajedno s Mirom Buljanom, izvlačili maksimum. Mogućnosti nisu bile beskonačne, pa smo kroz eksperimentiranje i puno rada dolazili do rješenja koja su oblikovala naš prepoznatljiv zvuk. Upravo ta kombinacija ograničenja i kreativnosti dala je karakter koji i danas zvuči uvjerljivo.
Bismo li danas to reproducirali na isti način, teško je reći. Danas je sve dostupno i pristup bi sigurno bio drugačiji, ali cilj bi bio isti – dobiti snažan, prepoznatljiv zvuk koji funkcionira u vremenu u kojem nastaje. Siguran sam da bismo, uz iskustvo koje imamo, našli način da napravimo nešto jednako relevantno, ali prilagođeno 2026. godini.
Boytronic: ET je startao kao rap band. D’Knock i ja smo odrasli zajedno uz hip-hop kulturu, plesali breakdance i slušali rap muziku. Srećom, početkom 90-ih, u tadašnjim stranim produkcijama rap je uveden u plesnu dance glazbu pa nam je bilo idealno da imamo taj spoj, iako je meni, kao tekstopiscu svih rapova, to na neki način bila izdaja, jer sam odrastao na hard core rapu i ovo mi je bila najgora linija manjeg otpora – da zvučimo kao neki loši Talijani koji imitiraju rap. Ruku na srce, i najbolji rapperi bi na tim podlogama zvučali jeftino. Ali eto, uspjeli smo to izbalansirati i to je još jedan vrlo važan detalj zbog čega smo ljudima zvučali „svjetski”, ali i naš ET trademark.
Manje je poznato da je za „Tek je 12 sati” postojala i snimljena prva verzija rap dionica na double timeu (2 takta – jedan stih), ali to se vuklo kao magla i bilo je neslušljivo. Da je ostalo tako, sigurno bi bilo ključno za neuspjeh. Noć nakon što smo snimili nisam mogao zaspati i preko noći je nastao ovaj rap koji je na snimci. Progutao sam „rapperski ponos” i spasio stvar. Nekad je kompromis spas, a nekad neuspjeh. Srećom, imali smo na prvom albumu dance s rapom pa je zvučalo OK, tako da nije bio eksperiment, ali vrijedilo se opeći i to ispraviti.

Darko: Dolazak Vanne bio je jedan od ključnih trenutaka koji je promijenio našu produkcijsku filozofiju. Već u završnici hip-hop faze počeli smo razmišljati šire i sve više pratiti tada aktualnu elektroničku scenu, gledali MTV i upijali što se događa vani. U tom periodu važnu ulogu imao je Ilan Kabiljo, s kojim smo radili prve produkcije i razne mikseve, što nam je otvorilo pogled prema drugačijem, širem zvuku. On je tada imao duet s Ivanom, koja će kasnije postati Vanna, i upravo kroz tu suradnju sve se prirodno povezalo.
Prijelomni trenutak dogodio se kroz pjesmu „Molitva za mir”, gdje je Vanna zapravo postala službeni član benda. Donijela je vrhunski vokal i energiju koji su odskakali od svega što se tada moglo čuti kod nas. S njom smo dobili ono što je bilo presudno – konkretne melodijske linije, pjesme s jasnim strofama i pamtljivim refrenima, a ne samo groove i rap dionice. U produkcijskom smislu, to nam je otvorilo potpuno novi prostor. Spoj jakih melodija, pjevanja na visokoj razini i snažnih tekstova omogućio nam je da se približimo široj publici, a da ne izgubimo urbani identitet. Upravo ta kombinacija postala je temelj zvuka koji je kasnije definirao „Second to None”.
Boytronic: Mogu, ali neki detalji će ostati prešućeni jer ni kuhari ne otkrivaju svoje sve recepte, odnosno tajne. Klavirski rif je bio početak svega. Zapravo i nije bio klavirski, nego na nekom lead soundu inspiriran s „Don’t you want me – Felix” temom. Uopće ne sliče, ali imaju taj neki monumentalni moment. To smo tek u studiju promijenili u klavir s još pokojim soundom, ali su onda neupućeni „sluhisti” tvrdili da sliči na Dr. Albana, što je totalna glupost. Sve se sklapalo nakon rifa, groove, bass, ostali soundovi i, naravno, melodija. Rap je nastajao paralelno, i kao što sam gore objasnio, išao je u potpuno krivom pravcu pa je napisan i snimljen ispočetka.
Užasno smo puno vremena trošili preslušavajući tonu DAT traka sa sampleovima i tražeći soundove, iako je tada izbor bio puno manji, ali smo zaista mi dobili gomilu toga iz Londona pa nismo niti jedan detalj prepuštali slučaju. Naravno da ima grešaka.
Oko melodije se gradi aranžman jer se u protivnom ne daje mogućnost melodiji da se razvije, a na našim prostorima su tekst i glazba ključni.
Zapravo „Tek je 12 sati” ima dvije velike greške; prvu je u 33 godine primijetilo dvoje ljudi, a druga je sad prilikom masteriranja za vinil izašla na vidjelo. I uopće nisu ni važne ni ključne za uspjeh pjesme, ali eto, dogodi se.

Darko: Utjecaj globalne hip-hop i dance scene bio je i svjestan i intuitivan u isto vrijeme. Mi smo od samog početka bili totalno u hip-hop filmu – slušali smo sve što se moglo nabaviti, pratili što se događa vani i to smo živjeli – i kroz glazbu i kroz stil života. U to vrijeme nije bilo interneta, nego si morao doći do kaseta, emisija, ljudi koji su imali informacije, i to je stvaralo jednu posebnu povezanost s tim zvukom.
Nismo analizirali trendove kao danas, nego smo jednostavno radili ono što nam je u tom trenutku dolazilo prirodno i što nas je najviše pokretalo. Electro funk, hip-hop, kasnije i taj klupski sound koji smo doživjeli u Londonu, sve se to spontano počelo slagati u naš izraz. Taj moment Londona i DMC-ja bio je dodatni „okidač” koji nam je potvrdio da smo na pravom putu.
Darko: Naš odnos je u kreativnom i produkcijskom smislu bio prirodan i spontan, bez stroge podjele uloga. Nije bilo ega, fokus je bio isključivo na rezultatu, a melodije i tekstovi su bili okosnica pjesama. Ideje su dolazile sa svih strana, svi smo bili uključeni u proces stvaranja. U studiju se događala posebna kemija, puno smijeha i zezancije, ali i ozbiljnih rasprava oko svakog detalja.
Boytronic je imao dobar osjećaj za harmonije i melodije i pisao je rap lirike. Sjećam se trenutka kad mi je odsvirao harmonijski krug, taj poznati rif iz „Tek je 12 sati“, odmah sam znao da imamo banger. Nakon toga smo danima tražili zvukove i peglali svaki segment pjesme, od melodije do teksta. U nekim drugim pjesmama netko drugi bi „povukao“. Vanna je također bila kreativna u melodijama i tekstovima, dok je Miro Buljan, kao odličan muzičar, sve to sjajno povezivao i balansirao naše energije.
Mene je najviše zanimalo kako svi segmenti pjesme funkcioniraju zajedno tj. produkcijski final. Cijeli album „Second to None“ produkcijski smo odradili Boytronic, Miro Buljan i ja. Recimo, kod miksanja sam znao biti velika „picajzla“. Radili smo analogno, svaka korekcija bila je ručna, pa smo mikseve stalno provjeravali i po klubovima. A ja sam se znao dodatno solo vraćati i po nekoliko puta, spajao bih DAT uređaj na miks pult tadašnjih DJ-eva kako bih dodatno provjerio sound u usporedbi s aktualnim svjetskim hitovima.
Taman kad smo mislili da je gotovo, ja bih ih nazvao: „Ajmo još jednom!“ Njih dvojica u šoku, a ja uporan. Recimo, neki detalj u miksu bi mi zasmetao, npr. „crash“ mi je zvučao preglasno i rokerski, pa bih ih maltretirao: „Please, ajmo uskladiti i taj dio!“ I tad je nastala teška zezancija oko tog „crasha“ pa smo se na kraju svi bacali po podu od smijeha.

Boytronic: Vizualni identitet se nametnuo od onog momenta kad sam osnovao grupu i nacrtao logo ET s idejom da on bude nositelj svega kad se ugleda i da ta dva slova budu poveznica na glazbu i vizualni identitet i to smo njegovali godinama. S izdanjem albuma „Second to None” taj neki vizual je ostao samo kroz covere albuma i na plakatima. S glazbenom produkcijom nije imao nikakvih dodirnih točaka. Zapravo sam zamislio da smo team kako i slovo „T” sugerira i da se ne namećemo kao individue, ali to je bilo neizbježno, jer svatko ima svoj personality koji je htio istaknuti, kako kroz stvaralački udio, tako i vizualno kroz styling. No ET kao logo s manjim promjenama se zadržao do danas i, nakon 39 godina, svakome s ovih prostora je jasno o čemu ili komu se radi kada ga ugleda.
Darko: Apsolutno, ograničenja tehnologije tada su nas zapravo tjerala na veću kreativnost. Nisi imao beskonačne opcije kao danas, nego si morao iz onoga što imaš izvući maksimum. To je značilo puno više razmišljanja, eksperimentiranja i traženja rješenja.
Radili smo s opremom koja je imala svoja ograničenja, ali upravo ta ograničenja su nas usmjeravala. Nisi mogao kliknuti i dobiti gotovu stvar, nego si morao znati što želiš i kako do toga doći. Puno toga se radilo ručno, bez automatike. Mislim da je baš zbog toga nastajao karakter u zvuku. Nisi mogao sve ispeglati do savršenstva, ali si dobio energiju i autentičnost. Danas je sve dostupno i tehnički savršeno, ali ponekad baš ta lakoća uzme dio te „borbe” koja je tada bila sastavni dio procesa. Ne kažem da je danas teže ili lakše, nego drugačije.

Boytronic: To je bilo neizbježno. S velikim mega uspjehom dolaze pratitelji i oni koji to kopiraju, isto tražeći svoje mjesto pod suncem, ganjajući vlastiti uspjeh. S velikim brojem izvođača koji njeguju taj zvuk nastaje jedna velika scena. No u toj sceni ima onih koji zalutaju, tražeći uspjeh preko noći, i ne rade to sa srcem kao mi s backgroundom, u smislu naslušanosti rap i disco glazbe. Pa i pop i svih živih žanrova. Glazbena širina. No ET je imao to nešto, taj jasan iskristaliziran pop zvuk, pop melodiju i jasne tekstove, za ono vrijeme dosta provokativne.
Zapravo vrlo jednostavan recept za uspjeh kojem smo kumovali – i biti u pravo vrijeme na pravom mjestu, mrvica sreće, i biti prvi u nečemu novome na ovim prostorima.
Darko: Postoji, i to više njih, ali jedan od ključnih je način na koji smo sve glazbene elemente spajali u jednu cjelinu koja nosi pjesmu od početka do kraja. Bilo je tu dosta eksperimentiranja te aranžmanskih i produkcijskih trikova, koji su definirali cijeli zvuk.
Druga stvar je pristup miksu. Pazili smo na prostor i frekvencije u odnosu na tadašnje standarde kod nas. Mi smo već tada razmišljali kako će to zvučati u klubu na velikom razglasu, a ne samo na radiju ili kućnim zvučnicima. Zato smo testirali pjesme u realnim uvjetima i prilagođavali miks dok ne bi „sjeo” kako treba.
Također, kombinacija rap dionica i snažnih pjevanih refrena bila je produkcijski precizno balansirana. Nije bilo jednostavno spojiti ta dva svijeta da djeluju prirodno, a ne kao dva odvojena elementa. Mislim da je upravo taj balans bio dosta ispred vremena na ovim prostorima.
I možda najvažnije, radili smo zvuk s idejom da bude globalno aktualan. Publika to ne mora svjesno prepoznati, ali osjeti razliku.

6. 9. 1993. Zagreb, Hrvatska – Snimanje spota za pjesmu Tek je dvanaest sati grupe ET – Electro team, odrzano je u Hrvatskom narodnom kazalistu u Zagrebu, na za pocetak rujna neuobicajenoj hladnoci od 13 stupnjeva Celzijusa. Najveci hit hrvatske dance glazbe 90-ih imao je i najskuplji spot ikad snimljen u Hrvatskoj. Rezirali su ga Adonis Culibrk – Boytronic iz ET-a i poznati redatelj spotova Denis Wohlfart. U spotu koji je zamisljen kao modernizirana prica o Pepeljugi na tulumu u HNK, Vanna se nasla u ulozi djevojke koja se cijelu vecer zabavlja s princem koji na kraju bala odlazi s drugom zenom. U spotu se pojavljuje mnostvo dobrovoljnih statista – pjevac Sandi Cenov, aktualna Miss Hrvatske Elena Suran, manekenka Nives Burek, model Ruza Pecek, boksac Stjepan Bozic, karatist Dragan Jurilj, Tanja Tomic i mnogi drugi.
Electro team je u lipnju 1987. godine u Zagrebu osnovao Adonis Culibrk – Boytronic. Bendu se na Boytronicov poziv pridruzio Darko Juranovic (danas D’Knock), tada DáReal odnosno Doc. Krajem 1980-ih u sastav dolazi Nino Mlinac – Sky Rocker i zadrzava se u bendu nekoliko godina. U proljece 1991. u ET iz dueta Ilan & Ivana dolazi Ivana Ranilovic (Ivanin duet s Ilanom Kabiljom) te uzima umjetnicko ime Vanna. Grupa ET u sastavu Boytronic, DáReal i Vanna djelovala je do 1998. godine. Snimio Sinisa HancicFOTO: ET spot Tek je 12 sati HNK - Photo by: Siniša Hančić
Boytronic: Ja nisam stao s radom ET-ja i prošao sam sve – od euforija do malo manjih euforija pa i do pasivnih uživatelja. Bitno je istaknuti da ET sada „odgaja” treću generaciju slušatelja i da je sada energija na našim koncertima gotovo identična kao u 90-ima. Neki novi klinci su otkrili stare ET hitove, ali i novije pa to samo potvrđuje da dobra pjesma ne stari. ET je vokalno oduvijek live. No 90-e su bile posebne u smislu da smo se i mi kao izvođači formirali, ali i odgajali novu generaciju koja je to usadila njihovim klincima. Biti posljednji u zadnjoj dekadi 20. stoljeća koji mijenja zvuk na ovim prostorima je velika stvar, tim više jer se od 2000. na ovamo globalno zapravo ništa novo značajno, u smislu glazbenih promjena, nije dogodilo, već samo crossoveri i pretakanja „iz šupljeg u prazno“.
Darko: DJ kultura i rad s gramofonima imali su veliki utjecaj u našoj ranoj fazi dok smo bili primarno hip-hop bend. Boytronic, SkyRocker i ja, te DJ Fresh Jay kao top DMC DJ. Kroz breakdance, DJ-eve i cijelu tu kulturu učili smo kako funkcionira groove s rapom, kako pjesma „diše“ na podiju i koliko moćno treba zvučati na svim vrstama zvučnika i prostora, pogotovo zato što smo koristili Boytronicovu ritam mašinu Roland TR-808 i pjesme su bile pune sub-bassova. U toj fazi razmišljali smo dosta iz DJ perspektive.
Nakon Londona i tog cijelog DMC iskustva, stvari su se počele mijenjati. Počeli smo povezivati hip-hop i elektroniku na drugačiji način, i u studiju Nostradamus krenuli graditi zvuk koji je bio više usmjeren prema globalnom klupskom soundu. I dalje su postojali hip-hop elementi, ali smo ih počeli integrirati u širu sliku.
Tu smo zapravo promijenili način razmišljanja. Nismo više gledali samo kako će stvar funkcionirati u DJ setu, nego kako napraviti pjesmu koja ima klupsku energiju, ali i pop formu. To znači da pjesma mora imati strukturu, refren, melodiju i priču, a da istovremeno zadrži energiju i plesnost.
Boytronic: Svako stvaranje pjesme je uvijek mali eksperiment. Nikad ne znaš što će na kraju ispasti. Jedan zvuk vuče drugi, melodija nalaže neke promijene itd. Ništa kod nas tada nije bilo strukturirano niti plansko. Samo srce i želja da puno toga kažemo pjesmama u okviru novca kojim smo platili studio. Vjerujem da kod nikoga tada, a ni prije ni poslije, nije bilo planova osim imati što bolje pjesme odnosno „ubosti hit”. Kada se to dogodi, sve dalje ide nekim automatizmom.
Darko: Razmišljali smo itekako o međunarodnom potencijalu, to nam je od početka bilo u glavi. Već prije albuma „Second to None” imali smo nastupe vani i neke pokušaje da nešto napravimo i izvan granica Hrvatske. Cilj nam je uvijek bio napraviti zvuk koji može stati uz bok svjetskoj produkciji.
Kad su izašle pjesme poput „Tek je 12 sati” i krenuo album, počele su dolaziti i ponude izvana, ali većinom nisu bile dovoljno konkretne ni sigurne da bismo u njih ušli. Paralelno se dogodila ogromna euforija u regiji koja nas je potpuno iznenadila. Nastupa je bilo nenormalno puno, bukirali su se i po godinu dana unaprijed, a reakcija publike bila je nevjerojatna. Taj intenzitet prirodno nas je usmjerio na ono što se događalo ovdje.
Želja za međunarodnom karijerom nikad nije nestala, ali okolnosti su nas u tom trenutku povukle u priču koja se rijetko događa i koju smo maksimalno živjeli.
Boytronic: Već sam to učinio dva puta. 2003. Na albumu „Decade“ i to od tada u tim verzijama izvodimo na svojim koncertima i publici je to isto. Podjednako pjevaju i uživaju. Nadalje, 2014. sam skinuo originalne Vannine vokale sa širokih traka i s par talentiranih producenata napravio nove verzije zvukom uz bok Guetti i sličnima, no DJ-i nisu imali sluha za to jer su prestali biti odgajatelji publike, već produženi prst vlasnika klubova i organizatora, a i narodnjaci su preplavili eter i postali mainstream, tako da je to tada ostalo neprimijećeno, bez obzira na to što je vokal isti.
Darko: Bilo je izuzetno važno jer smo od početka znali da pjesma mora živjeti na oba mjesta – i na radiju i u klubu. Ako imaš samo klupski pristup produkciji, to često stvara ograničenje u hitoidnosti, a ako pak imaš samo pristup za radio, pjesma nema tu energiju na podiju, što se od naših pjesama tada očekivalo, jer su imale takvu formu. Mi smo tražili spoj ta dva svijeta i to nam je bio jedan od glavnih ciljeva. Groove i ritam morali su biti dovoljno jaki za klub, a melodije, refreni i tekstovi pamtljivi za širu publiku. Vannin vokal dao je pjesmama emociju i širinu, dok su rap dionice i beat zadržavali urbani karakter.
Pazili smo da pjesma ima jasnu strukturu i hook koji će odmah „uhvatiti” slušatelja. Na kraju se sve svodilo na to kako pjesma funkcionira u praksi – čim smo vidjeli da ljudi pjevaju refren, znali smo da smo pogodili.
Boytronic: Niti jedna. Svaka ima neki svoj pečat i detalj oko kojeg smo se malo više trudili. Neke su nastale u dahu. Najviše smo se zapravo trudili oko balada – da zvuče onako poput Mariah ili Whitney – ali i to je išlo relativno brzo. Ako znaš što želiš i kad to mozgaju četiri ambiciozne glave, onda sve ide svojim tokom.
Darko: Dinamika rada u studiju bila je intenzivna, ali jako kreativna. Bili smo različite osobnosti, svatko sa svojim stavom i energijom, pa je proces bio stalna razmjena ideja, ponekad i rasprava s istim ciljem – doći do najboljeg rezultata.
U studiju Nostradamus provodili smo sate radeći na detaljima, vraćali se, mijenjali sitnice i testirali razne varijante. Ideje su se kroz rad često potpuno transformirale. Boytronic, Vanna, Miro Buljan i ja nadopunjavali smo se na jedan poseban, ludi način.
Bilo je puno smijeha i zezancije, ali i ozbiljnog rada. Znali smo se i „zakačiti“, ali uvijek konstruktivno, pjesma je bila iznad ega. Upravo iz tog spoja različitih energija nastajale su stvari koje traju i danas.
Boytronic: Ako govorimo o regiji, onda su debelo kaskali za ET-jem. Samo ono što je ET sa strane producirao (Sandi, Tony) je bilo u real timeu. Iskreno, nisam pratio regionalnu scenu niti me zanimala. Slušao sam stranu glazbu i tu imao uzore. Realno smo „krivi” za nastanak turbo-folka.
Darko: Za mene je to velika čast i potvrda da ono što smo radili nije bilo slučajno. U tom trenutku nismo razmišljali da radimo nešto što će ostati zapisano kao dio povijesti, nego smo jednostavno slijedili svoj osjećaj i viziju i radili glazbu kakvu smo željeli čuti, bez kalkulacije.
Kad danas vidimo da te pjesme i dalje žive, da ih pjevaju nove generacije i da se vrte u klubovima i na radiju, to daje posebnu težinu cijeloj priči. Shvatili smo da smo bili dio nečega što je pomaknulo granice i otvorilo prostor novoj glazbenoj energiji na ovim prostorima i to nas čini ponosnima.
Najveća vrijednost je što je publika to prepoznala i prihvatila s godinama. Bez publike ništa od ovoga ne bi imalo smisla – to doživljavam kao naš zajednički uspjeh.
Boytronic: Ne znam, nisam to nikada radio. Znam samo da ima nekih tehničkih detalja koji se za vinil moraju ispoštovati. Za CD tada nije bilo nikakvih priprema osim da nam je signal svih pjesama isti. Tada se nije radilo ovo dinamičko „nabrijavanje“ niti se radilo posebno za radio jer to nije postojalo. Postojala je samo tehnički ispravna snimka. Ovo danas su gluposti koje su plasirali neuki producenti koji samo žele da im pjesme glasno zvuče. Time je ubijena dinamika, pjesme ne dišu. No, s obzirom na to da svi slušaju mp3, trud više i nije toliko bitan, a i sampleovi su takvi da stiskom jedne tipke imate pola aranžmana. Druga vremena, velike mogućnosti, ali sve veći manjak talenta, kako skladateljski, tako i interpretativno.
Darko: Vinil donosi drugačije iskustvo već na prvi kontakt. Nije stvar samo u zvuku, nego u cijelom ritualu – uzmeš ploču u ruke, pogledaš omot, pročitaš knjižicu i pustiš glazbu. Slušaš je s više pažnje, nije samo u pozadini.
Zvučno, vinil ima toplinu i „body” koji dolaze iz analognog zapisa, a to ovom albumu prirodno odgovara jer je tako i nastajao. Digital je danas standard i daje dostupnost, ali vinil daje intimniji doživljaj.
Mislim da vinil danas ima i dodatnu vrijednost jer vraća fokus na album kao cjelinu, ljudi ga doživljavaju i kao kolekcionarski predmet, što ovom izdanju daje dodatnu vrijednost, jer prvi put izlazi na vinilu.
Boytronic: Ja sam osobno, kao producent i autor, radio puno toga izvan ET-ja i mog matičnog zvuka u godinama poslije i mislim da to dođe s godinama i usavršavanjima. Tada, s 23 i 24 godine, radili smo što smo htjeli i znali, napravili onako kako smo osjećali i nitko nam na tom putu nije stajao niti nas je usmjeravao. Učili smo na greškama, ali i na uspjesima. Ima i na tom albumu različitosti i smjerova i nije baš sve dance. S današnje pozicije meni to tako ne izgleda, a nije ni onda. Više kao ispunjenje snova.
Darko: ET zvuk je spoj čvrstog klupskog groovea, prepoznatljivih harmonijskih rifova i snažnog vokala, produciran s idejom da zvuči globalno, a ostane autentično naš.
Boytronic: Iskreno, sumnjam. No uvijek postoji šansa za nekoga, negdje… Vrijeme će pokazati.

Kako i sama kaže, ovo je idealno rješenje za užurbane dane: samo ubacite sastojke, ispečete i uživate. A ako ostane viška – lako ga možete spremiti za sutra.
01 travnja 2026

U društvu djevojke Petre, mladi nogometaš uživao je u opuštenom danu, ali osim idilične kulise, pažnju nam je privukao i njegov besprijekoran ležerni stil.
01 travnja 2026

Ono što ovaj kaput čini posebnim je materijal – mješavina s metalnim vlaknima koja stvara diskretan, ali efektan sjaj.
01 travnja 2026

Bogati cvjetni motivi u dubokim bordo tonovima isprepleteni sa zlatnim detaljima, uz luksuznu teksturu i naglašene rukave, daju ovoj jakni gotovo umjetnički dojam.
01 travnja 2026

Utakmicu je obilježio jedan zanimljiv detalj izvan terena – način na koji su reprezentativci proveli slobodno vrijeme uoči susreta.
01 travnja 2026