„Ne prihvaćam svaki novac“: Ivana Delač o cijeni glamura, dizajnerima koje je odbila i svemu što publika ne vidi iza Riječkih stepenica

Za tu priču važno je razumjeti i samu Ivanu Delač, jer Riječke stepenice od početka nisu bile tek još jedan projekt u njezinu poslovnom portfelju. Magistrica ekonomije, poduzetnica i nekadašnja Miss Universe Hrvatske u svijet organizacije velikih događanja nije ušla samo iz želje za spektaklom, nego s idejom da Rijeka dobije vlastitu modnu priču, prepoznatljivu po lokaciji, atmosferi i otvorenosti prema publici. Stepenice kojima je kao gimnazijalka prolazila na putu do škole s vremenom su postale pozornica na kojoj su se predstavljale hrvatske modne kuće, etablirani dizajneri, mladi autori i brojna poznata lica.

Upravo je lokacija od početka bila jedan od najvažnijih dijelova koncepta. Riječke stepenice nisu zamišljene kao događaj koji bi mogao biti održan bilo gdje i samo privremeno smješten u Rijeku. Njihov identitet proizlazi iz spoja mode i grada, iz kamenih stuba u središtu Rijeke, publike koja se okuplja na otvorenom i činjenice da modna pista na nekoliko sati postaje dio svakodnevnog urbanog prostora. Ivana Delač zato je tijekom godina dosljedno inzistirala na tome da se osnovni koncept ne izgubi, čak i kada su postojale komercijalno atraktivnije mogućnosti. Jedna od njezinih najvažnijih odluka bila je zadržati slobodan ulaz i sačuvati manifestaciju kao događaj koji pripada gradu, a ne zatvoreni spektakl namijenjen samo odabranoj publici.

Takva odluka možda se na prvi pogled ne čini kao poslovno najlogičnija, ali upravo u njoj najbolje se vidi način na koji Ivana Delač razmišlja o projektu. Riječke stepenice za nju nisu samo pitanje prihoda od jedne večeri, nego dugoročnog stvaranja vrijednosti. Velika publika daje dodatnu vrijednost dizajnerima, partnerima i medijima, dok otvorenost događaja stvara osjećaj pripadnosti koji se teško može kupiti bilo kakvim marketinškim budžetom. Upravo zato manifestacija danas ima vrijednost koja nadilazi samu modnu pistu.

Jer ono što publika vidi samo je završni rezultat višemjesečnog rada. Iza nekoliko sati programa stoji složena produkcija koja počinje mnogo prije nego što se postave prva svjetla. Od osmišljavanja koncepta i programa, financijske konstrukcije i prijava na javne pozive do pregovora s partnerima, sponzorima, dizajnerima, institucijama i medijima, svaki segment zahtijeva precizno planiranje. Tu su zatim televizijska produkcija, scenarij, modeli, mjere, fotografije, fitting, redoslijed izlazaka, glazba, make-up, frizura, rasvjeta, razglas, sigurnost, protokol, akreditacije, logistika, vizuali i društvene mreže.

Kada se sve to zbroji, postaje jasnije zašto Ivana Delač govori o Riječkim stepenicama kao o ozbiljnom poslovnom sustavu, a ne samo o modnoj večeri. Posebno zato što velik dio tog procesa tijekom godine vodi izravno sama. Iza jedne manifestacije tako se ne kriju samo mjeseci priprema nego stotine e-mailova, telefonskih razgovora, sastanaka, pregovora, promjena i odluka koje publika nikada neće vidjeti. Na sam dan događaja taj se sustav pretvara u precizno koordiniran tim u kojem svaki čovjek ima svoju ulogu, a kada program uključuje desetke sudionika i velik broj modnih revija, prostor za pogrešku postaje minimalan.

Dodatnu razinu zahtjevnosti donosi činjenica da se sve odvija na otvorenom i da događaj uključuje televizijski prijenos uživo. Vremenski uvjeti ne mogu se kontrolirati, a televizijski program ne poznaje mogućnost ponavljanja. Model mora izaći u pravom trenutku, odgovarajuća kombinacija mora biti spremna, glazba mora krenuti, kamera mora uhvatiti ono što slijedi, voditelj mora imati točnu informaciju, dok se iza pozornice već priprema sljedeća kolekcija. Ono što publici izgleda jednostavno i elegantno upravo je rezultat činjenice da je velik broj ljudi unaprijed predvidio gotovo svaki mogući problem.

U gotovo dva desetljeća Riječke stepenice prošle su i kroz razdoblja u kojima se činilo da je nastavak projekta ozbiljno upitan. Pandemija je manifestaciju zaustavila na dvije godine, a promijenili su se i troškovi produkcije, uvjeti poslovanja i cijela kreativna industrija. Ipak, projekt je svaki put pronašao razlog za nastavak. Za Ivanu Delač taj razlog nije samo tradicija. To je prije svega mreža ljudi koja je kroz godine nastala oko Riječkih stepenica – dizajnera, obrtnika, mladih autora, učenika, modela, fotografa, producenata, medija, partnera i institucija.

Upravo taj dio priče možda je najmanje vidljiv, ali je poslovno i društveno jedan od najvrjednijih rezultata projekta. Riječke stepenice omogućile su mladim dizajnerima da dobiju profesionalnu vidljivost, obrtnicima nove kontakte, učenicima iskustvo stvarne modne produkcije, a različitim ljudima iz kreativnih industrija prostor za susret i potencijalnu suradnju. Neki od tih kontakata ostali su jednokratni, dok su drugi s vremenom prerasli u poslovne odnose koji traju i danas.

Zato Ivana Delač uspjeh Riječkih stepenica ne mjeri samo brojem posjetitelja ili medijskih objava. Financijska održivost, interes partnera, kvaliteta dizajnera i medijski doseg važni su pokazatelji, ali jednako važnim smatra mogućnost da se nakon jedne modne večeri dogode nove suradnje, da mladi autor napravi prvi ozbiljan profesionalni korak ili da obrtnik dođe do novog poslovnog kontakta. U tom smislu Riječke stepenice funkcioniraju kao platforma čiji se pravi učinci često ne vide odmah nakon završetka programa.

Tijekom godina pritom se promijenio i sam poslovni model. Ono što je 2007. počelo kao manji projekt danas zahtijeva višestruke izvore financiranja, dugoročna partnerstva, preciznije planiranje troškova i jasnije definiranu promotivnu vrijednost za svakog partnera. Ivana Delač danas mnogo više govori o mjerljivosti, medijskom dosegu, gospodarskom učinku i dugoročnom razvoju brenda, što je logična posljedica gotovo dvadeset godina iskustva. Dobra ideja, kako sama naglašava, više nije dovoljna. Potrebno ju je pretvoriti u održiv sustav.

To je ujedno jedna od ključnih lekcija njezine poslovne priče. U kreativnim industrijama često postoji uvjerenje da će kvalitetan proizvod sam pronaći put do publike. Iskustvo Riječkih stepenica pokazuje suprotno. Kvalitetan sadržaj mora biti podržan organizacijom, financijskom konstrukcijom, komunikacijom, partnerstvima, produkcijom i jasnim pozicioniranjem. Brend se ne gradi jednom prezentacijom, nego godinama dosljednog rada i dokazivanja vrijednosti.

Danas su Riječke stepenice zato puno više od modne revije. One su riječki projekt po identitetu, hrvatski po dosegu i potencijalno regionalni po ambiciji. U gradu koji posljednjih godina sve snažnije traži načine kako kreativne industrije povezati s turizmom, poduzetništvom i urbanim razvojem, ova manifestacija predstavlja zanimljiv primjer kako jedna privatna inicijativa može tijekom gotovo dva desetljeća prerasti u prepoznatljiv gradski brend.

PROČITAJTE: Jedne večeri, 18 modnih revija i cijela Rijeka kao pista – Riječke stepenice ponovno donose spektakl ljeta

A upravo je pitanje budućnosti možda najzanimljiviji dio cijele priče. Ivana Delač ne razmišlja o tome da nakon jubilarnog 20. izdanja promijeni Riječke stepenice iz temelja. Naprotiv, njezina je filozofija sačuvati ono što je dokazano vrijedno, a istodobno nastaviti podizati produkcijsku, programsku i poslovnu razinu. Jubilarno izdanje trebalo bi ponovno donijeti dvije modne večeri i dodatno povezati modu s riječkim urbanim prostorom, baš kao što je to već napravljeno prilikom 10. izdanja.

U tome se možda najbolje vidi i odnos Ivane Delač prema vlastitom projektu. Nakon gotovo dva desetljeća ona više ne govori samo o tome kako napraviti još jednu dobru modnu večer, nego o tome kako sačuvati identitet projekta, razviti njegovu poslovnu vrijednost i istodobno omogućiti da jednoga dana može funkcionirati i neovisno o osobi koja ga je pokrenula.

Jer Riječke stepenice danas imaju vlastiti život, publiku, tradiciju i prepoznatljivost. Ipak, njihov je autorski potpis teško odvojiti od Ivane Delač. Ona ih je osmislila, pokrenula, gradila i gotovo dva desetljeća osobno vodila njihov razvoj. Od bivše Miss Universe Hrvatske i magistrice ekonomije do poduzetnice koja je od kamenih riječkih stuba napravila modnu pistu, njezina se priča zapravo može čitati kao priča o tome što se događa kada se osobna vizija, poslovna disciplina i dugogodišnja upornost susretnu na pravom mjestu.

I dok publika vidi modele, kolekcije, svjetla i glamur, iza svega toga ostaje mnogo složenija priča: priča o jednoj ideji koja je preživjela gotovo dva desetljeća, o projektu koji je prerastao početnu zamisao i o ženi koja je od običnih gradskih stepenica napravila jednu od najprepoznatljivijih modnih pozornica u Hrvatskoj.

Kada danas pogledate Riječke stepenice iz perspektive prvih nekoliko godina, koja je bila vaša najveća poslovna pogrešna procjena na početku projekta — nešto za što ste tada mislili da će funkcionirati, a pokazalo se potpuno drukčije?

Iskreno smatram da nisam uopće radila pogreške. Perfekcionist sam i naučena sam na red, rad I discipline. Na početku sam možda samo vjerovala da će kvalitetan sadržaj sam po sebi biti dovoljan da privuče partnere, medije i publiku. No shvatila da dobar proizvod nije dovoljan ako ga ne znate pravilno pozicionirati, iskomunicirati i poslovno strukturirati. U kreativnim industrijama često postoji ideja da će kvaliteta sama pronaći put do tržišta, ali u praksi to gotovo nikada nije tako. Morate jednako ozbiljno raditi na sadržaju, odnosima s partnerima, medijskoj vidljivosti, financijskoj konstrukciji i dugoročnom razvoju brenda. Druga pogrešna procjena je očekivati da će partneri odmah razumjeti poslovnu vrijednost događaja bez dodatnog objašnjavanja njegovih učinaka. Trebalo je godinama dokazivati da Riječke stepenice nisu samo večer lijepih haljina, nego platforma koja povezuje modu, poduzetništvo, obrtništvo, turizam, medije i obrazovanje. Odnos s partnerima ne gradi se jednom prezentacijom ili jednim ugovorom, nego kontinuiranim dokazivanjem rezultata. S vremenom sam zato počela razmišljati o mjerljivosti promocije, medijskom dosegu, broju sudionika i koristi koju projekt donosi lokalnom gospodarstvu. Danas puno ranije definiram što neka suradnja treba donijeti objema stranama i ne prepuštam gotovo ništa slučaju. Početna procjena naučila me jednom od najvažnijih poslovnih pravila: dobru ideju morate znati pretvoriti u održiv sustav.

Koju ste odluku u povijesti Riječkih stepenica donijeli sami, protivno mišljenju suradnika ili tržišta, a danas smatrate jednom od ključnih odluka za opstanak projekta?

Jedna od najvažnijih odluka bila je inzistirati da Riječke stepenice ostanu otvorene širokoj publici i da ulaz ostane slobodan. Postojala je logika prema kojoj bi komercijalizacija ulaza mogla povećati prihod i olakšati financiranje projekta. Međutim, smatrala da bi se time izgubio dio identiteta manifestacije i njezina veza s posjetiteljima. Riječke stepenice od početka nisu zamišljene kao zatvorena modna večer za odabranu publiku, nego kao događaj koji treba živjeti zajedno s gradom jer je na otvorenom prostoru. Besplatan ulaz omogućio je da događaj tijekom godina postane dio ljetne atmosfere Kvarera i da privuče ljude koji možda inače nikada ne bi došli na modnu reviju. Poslovno gledano, takva odluka znači da financijski model mora biti zahtjevniji i oslonjen na kvalitetna partnerstva, ali dugoročno stvara znatno veću društvenu i promotivnu vrijednost. Velika publika daje dodatnu vrijednost dizajnerima, partnerima i medijima koji sudjeluju u projektu. Mislim da je za dugovječnost bilo ključno to što Riječke stepenice nikada nisu izgubile osjećaj dostupnosti i pripadnosti ljudima. Da smo projekt pretvorili isključivo u komercijalni događaj, možda bismo kratkoročno ostvarili neki dodatni prihod, ali bismo dugoročno izgubili mnogo više. Danas smatram da je upravo očuvanje tog identiteta bilo jedna od poslovno najispravnijih odluka, kao i odluka da event ne mijenja lokaciju.

Postoji li trenutak u kojem ste ozbiljno razmišljali da Riječke stepenice više ne organizirate — i što je tada presudilo da ipak nastavite?

Naravno da je tijekom gotovo dva desetljeća bilo trenutaka u kojima sam se ozbiljno pitala ima li smisla nastaviti, jer veliki projekt izvana izgleda glamurozno, dok iza dva sata programa zapravo stoje mjeseci vrlo intenzivnog rada, velika odgovornost i kontinuirani financijski i organizacijski pritisak. Organizacija počinje puno prije same modne večeri, od osmišljavanja koncepta i sadržaja, definiranja programa i budžeta, izrade financijske konstrukcije, prijava na javne pozive, komunikacije s institucijama, pregovora i ugovaranja partnera i sponzora, do odabira dizajnera i brendova. Paralelno izrađujem medijske, promotivne i komunikacijske planove te dogovaram televizijsku i tehničku produkciju, nakon čega slijede odabir modela, prikupljanje njihovih mjera i fotografija, fitting, redoslijed revija i pojedinačnih izlazaka, izbor glazbe, televizijski scenarij, šminka, frizure, rasvjeta, razglas, press aktivnosti, akreditacije, protokol, sigurnost, logistika, vizuali i društvene mreže. Uz sve to potrebno je istodobno voditi računa o rokovima, ugovorima, financijama, partnerima i desecima detalja koji se publici možda čine nevažnima, ali upravo oni odlučuju hoće li cijeli sustav funkcionirati. Ono što mnogi ne znaju jest da najveći dio tog organizacijskog procesa tijekom godine vodim sama, pa od početnog koncepta i programa do komunikacije s dizajnerima, institucijama, sponzorima, medijima i televizijom velik dio projekta prolazi izravno kroz moje ruke. Iza jedne večeri zato stoji nekoliko stotina e-mailova, telefonskih razgovora, sastanaka, pregovora, promjena, korekcija i odluka koje treba donijeti prije nego što publika uopće vidi prvu manekenku na pisti. Organizator takvog projekta mora istodobno razmišljati strateški, kreativno, produkcijski, financijski, komunikacijski i logistički, a upravo taj višemjesečni intenzitet zna dovesti do trenutka kada se zapitate želite li još jednom prolaziti kroz cijeli proces. Na sam dan događaja imam veliki tim ljudi bez kojeg realizacija ne bi bila moguća, a tada svatko preuzima svoj segment – od produkcije, modela, garderobe i backstagea do make-upa, frizura, tehnike, televizijskog prijenosa, protokola, sigurnosti i komunikacije. Kada imate 18 revija i više od 80 sudionika, svaka minuta mora biti precizno organizirana jer model u pravom trenutku mora imati odgovarajuću kombinaciju, glazba mora krenuti u sekundi, kamera mora znati što slijedi, voditelj mora imati točnu informaciju, a iza pozornice se već priprema sljedeća kolekcija. Dodatni pritisak stvara činjenica da je riječ o događaju na otvorenom, gdje vremenske uvjete nikada ne možete potpuno kontrolirati, kao i izravan televizijski prijenos u kojem nema mogućnosti ponavljanja ili naknadnog ispravljanja pogreške. Upravo zbog takve razine odgovornosti, financijskog rizika i osobnog angažmana bilo je trenutaka kada sam ozbiljno razmišljala je li vrijeme da stanem. Na dvije nas je godine zaustavila pandemija covid-19 I dvije godine nije bilo relizacije. Da je, imali bismo 20.Riječke stepenice. Ono što je svaki put presudilo bila je spoznaja da Riječke stepenice nakon toliko godina više nisu samo moj projekt, nego platforma iza koje stoji velika mreža dizajnera, obrtnika, mladih ljudi, partnera, institucija, medija i publike koja joj se vraća. Kada vidim mladog dizajnera kojem je to prvi ozbiljan izlazak pred velikom publikom, učenika koji prvi put gleda vlastitu kreaciju na profesionalnoj pisti ili obrtnika kojem je sudjelovanje donijelo nove kontakte i posao, ponovno shvatim zašto projekt postoji. Najbolji kompliment na kraju je kada publika ništa od sve te složenosti ne primijeti i kada joj dva sata programa djeluju elegantno, jednostavno i spontano, jer upravo tada znam koliko je velik posao iza kulisa napravljen kako bi sve izgledalo baš tako.

Koliko se vaš prvotni poslovni model Riječkih stepenica danas razlikuje od modela koji imate sada, i koja se promjena pokazala financijski najvažnijom?

Prvotni poslovni model bio je mnogo jednostavniji jer je i sam projekt bio manji, s manje sudionika, partnera i produkcijskih zahtjeva. U početku je fokus bio prvenstveno na organizaciji dobre modne večeri i stvaranju prepoznatljivosti manifestacije. Danas Riječke stepenice treba promatrati kao složen projekt s više izvora financiranja, različitim kategorijama partnera i jasno definiranom promotivnom vrijednošću. S godinama smo naučili da se održiv projekt ne smije oslanjati samo na jedan izvor prihoda ili jednog velikog partnera. Financijski najvažnija promjena bila je razvoj dugoročnih suradnji s javnim i privatnim sektorom. Partner danas ne dobiva samo vidljivost logotipa, nego pristup publici, medijima, televizijskom prijenosu i cjelokupnoj komunikacijskoj platformi. Istodobno smo postali puno precizniji u planiranju troškova, procjeni produkcijskih potreba i određivanju vrijednosti pojedinih oblika suradnje. Poslovni model danas više podsjeća na upravljanje sustavom nego na organizaciju jedne večeri. To povećava složenost projekta, ali ga istodobno čini otpornijim na promjene i gubitak pojedinog izvora financiranja. Najvažnije je što smo s vremenom naučili dugoročnu vrijednosti projekta.

Kada biste danas morali pokrenuti Riječke stepenice od nule, bez imena, tradicije i prethodnih partnera, što biste napravili potpuno drukčije nego 2007.?

Danas bih već od prvoga dana projekt postavila kao brend, a ne samo kao događaj. Jasnije bih definirala njegovu poslovnu arhitekturu, ciljne skupine, vrijednost za partnere i dugoročnu strategiju razvoja. Od početka bih uvela sustavno prikupljanje podataka o publici, medijskom dosegu, ekonomskim učincima i rezultatima sudionika. U 2007. godini društvene mreže i digitalna komunikacija nisu imale ni približno današnju važnost, dok bih danas digitalnu strategiju gradila paralelno s fizičkim događajem. Ranije bih uključila obrazovne institucije, mlade dizajnere, obrtnike i poduzetničke programe jer upravo u tom spoju vidim veliku razvojnu vrijednost. Također bih od početka jasnije definirala kategorije sponzorstava i mjerljive koristi koje svaki partner dobiva. Više ulaganja usmjerila bih u vlastitu bazu sadržaja, video produkciju i dokumentiranje razvoja projekta. To je kapital koji ostaje i nakon što se ugase svjetla na pisti.

Riječke stepenice izvana izgledaju kao veliki spektakl, ali iza takvog događaja stoji ozbiljna financijska konstrukcija — koji je danas najveći trošak projekta koji publika uopće ne vidi?

Jedan od najvećih i publici najmanje vidljivih troškova svakako je profesionalna tehnička i produkcijska infrastruktura. Kada gledatelj vidi osvijetljene stepenice, čuje glazbu i prati televizijski prijenos, sve izgleda vrlo prirodno, ali iza toga stoji velik broj ljudi i opreme. Rasvjeta, razglas, tehnička realizacija, televizijska produkcija, kamere, prijenos signala, tonske probe i cjelokupna logistika predstavljaju vrlo ozbiljan trošak. No zahvaljujući timu suradnjika Dboki sound and light I kreativnom I ambicioznom Luki Milardoviću sve je puno lakše. Cijeli niz produkcijskih aktivnosti počinju puno prije samog događaja. Trošak stvaraju dizajn i izrada promotivnih materijala, komunikacija, organizacija backstagea, sigurnost, izravan tv prijenos, transport i mnogi drugi segmenti. Publika uglavnom ne razmišlja o tome koliko ljudi mora raditi da bi nekoliko sekundi jednog izlaska izgledalo besprijekorno. Posebno je zahtjevno kada imate televizijski prijenos uživo jer tada tehnički standard mora biti znatno viši. Kvalitetu produkcije ne možete improvizirati posljednjeg dana niti je možete nadoknaditi dobrom voljom. Upravo zato dio budžeta koji publika nikada ne vidi često izravno određuje profesionalnu razinu cijelog događaja. Kod velikih manifestacija najveći troškovi vrlo često nisu oni koji se najviše vide, nego oni bez kojih se ništa vidljivo ne bi moglo dogoditi.

Koji je dio organizacije Riječkih stepenica najteže financirati i postoji li segment projekta za koji smatrate da je godinama podcijenjen od potencijalnih partnera i sponzora?

Najzahtjevnije je financirati upravo one segmente koji su nužni, ali nemaju jednostavnu i neposredno vidljivu sponzorsku vrijednost. Partner će se prirodno lakše povezati s pistom, beauty segmentom ili vidljivim dijelom programa nego s troškom tehničke produkcije, logistike. Međutim, bez tih elemenata događaj profesionalne razine jednostavno nije moguć. Mislim da je godinama najviše podcijenjena vrijednost produkcije i organizacijskog rada koji prethodi samoj večeri. Postoji percepcija da projekt traje dva sata jer publika vidi dva sata programa, dok je stvarno trajanje projekta više mjeseci. U tom razdoblju obavlja se golem broj poslova koji su teško sponzorski vidljivi, ali nose najveći dio organizacijskog rizika. Montaža traje nekoliko dana, komunalne službe čiste trg I stepenice, priključci I električna energija stvaraju velik trošak za dva sata programa. Podcijenjena je i vrijednost medijske produkcije jer kvalitetne fotografije, video, televizijski sadržaj i digitalni materijali ostaju partnerima puno dulje od samog događaja. Upravo takav sadržaj omogućuje da se učinak jednog događaja multiplicira tijekom cijele godine. Voljela bih da partneri još više promatraju manifestacije kroz ukupni komunikacijski i gospodarski učinak, a manje kroz pojedinačnu poziciju reklame. Kada se to razumije, potpuno se mijenja način na koji se vrednuje ulaganje u projekt.

Koliko je za dugovječnost Riječkih stepenica važnija financijska potpora partnera, a koliko njihova reputacijska vrijednost — odnosno, birate li partnera više prema novcu ili prema tome što njegovo ime donosi projektu?

Oboje je važno, ali dugoročno novac nikada ne može biti jedini kriterij. Financijska potpora omogućuje realizaciju projekta i bez nje veliki događaj ne može funkcionirati na profesionalnoj razini. Međutim, reputacija partnera utječe na reputaciju same manifestacije i zato svako partnerstvo promatram puno šire od iznosa ugovora. Dobro ime partnera može otvoriti nova vrata, povećati povjerenje drugih institucija i dodatno pozicionirati projekt. Jednako tako, pogrešan partner može kratkoročno donijeti prihod, a dugoročno napraviti znatno veću reputacijsku ‘’štetu’’. Zato mi je važno da postoji vrijednosna i komunikacijska kompatibilnost. Posebno cijenim partnere koji razumiju da odnos s manifestacijom nije samo kupnja promotivnog prostora nego stvaranje zajedničke vrijednosti. Najbolje suradnje su one koje se s vremenom razvijaju i u kojima obje strane razumiju ciljeve druge strane. Riječke stepenice imaju izgrađen identitet i upravo taj identitet moramo štititi jednako kao financijsku stabilnost projekta. Zato partnera biram prema kombinaciji financijske, reputacijske i strateške vrijednosti, a ne prema samo jednom kriteriju.

Jeste li ikada odbili financijski ili komercijalno vrlo zanimljivu suradnju zato što ste procijenili da bi mogla narušiti identitet Riječkih stepenica?

U gotovo dva desetljeća bilo je situacija u kojima komercijalna vrijednost neke mogućnosti nije bila dovoljna da bih smatrala da je dobra za projekt. Ne mislim da svaki ponuđeni novac automatski predstavlja dobar posao. Kada gradite brend toliko dugo, morate razmišljati i o tome kako će određena suradnja izgledati za nekoliko godina, a ne samo koliko će donijeti u aktualnom budžetu. Ako procijenim da partner, proizvod ili način prezentacije možda nije najkompatibilniji s identitetom Riječkih stepenica, radije ću odustati od dijela prihoda. Takve odluke nisu uvijek jednostavne jer organizator vrlo dobro zna koliko je teško zatvoriti financijsku konstrukciju. Ipak, gubitak vjerodostojnosti može biti mnogo skuplji od propuštenog sponzorstva. Publika vrlo brzo osjeti kada partnerstvo djeluje neprirodno ili kada komercijalni interes počne nadjačavati sadržaj. Upravo zato trudim se da suradnje budu logične i da partneri mogu prirodno postati dio priče manifestacije. Riječke stepenice mogu i moraju biti komercijalno održive, ali ne smiju postati zbir nepovezanih promotivnih aktivnosti. Dugoročno je identitet jedan od najvrjednijih kapitala koji projekt ima.

Kada biste morali izdvojiti jednu investiciju u Riječke stepenice koja je imala najveći povrat, ali se taj povrat nije nužno vidio kroz izravnu zaradu, što bi to bilo?

Najveći povrat svakako vidim u kontinuiranom ulaganju u suradnju s dizajnerima, u komunikaciju s partnerima, u kvalitetu produkciju i medijsku vidljivost. Takvo ulaganje ne možete povezati s izravnim prihodom, ali ono dugoročno gradi vrijednost brenda. Profesionalne fotografije, televizijski prijenos, kvalitetna scenografija i ozbiljna medijska kampanja stvaraju percepciju projekta koja ostaje puno dulje od jedne večeri. Zahvaljujući tome dizajneri žele ponovno sudjelovati, partneri lakše razumiju vrijednost projekta, a mediji ga prepoznaju kao relevantan događaj. Važna investicija bilo je ulaganje u odnose s ljudima jer se povjerenje ne može kupiti jednom kampanjom. Mreža dizajnera, obrtnika, institucija, medija i partnera koju smo izgradili kroz godine danas predstavlja iznimno vrijedan kapital. Ona ne postoji u bilanci jedne tvrtke, ali izravno utječe na mogućnost realizacije nekog novog projekta. Upravo ti nematerijalni resursi najčešće imaju najveći dugoročni povrat. Partneri mi znaju reći ‘’javite se ako uskoro opet budete nešto radili’’ I tad sam najsretnija jer znam da sam opravdala povjerenje. Kada projekt nakon osamnaest godina ima ljude koji mu se vraćaju, tada znate da je ulaganje u kvalitetu i odnose bilo ispravno. To je vrsta povrata koja se ne može svesti na financijsku dobit.

Kako vi osobno mjerite uspjeh Riječkih stepenica — brojem posjetitelja, medijskom vidljivošću, brojem dizajnera, financijskim rezultatom, interesom partnera ili nečim petim?

Uspjeh nikada ne mjerim jednim pokazateljem jer bi to dalo vrlo nepotpunu sliku projekta. Broj posjetitelja važan je jer pokazuje interes publike i stvarnu povezanost manifestacije s gradom. Medijska vidljivost važna je zato što multiplicira doseg događaja daleko izvan fizičke lokacije. Broj i kvaliteta dizajnera govore nam koliko je projekt relevantan unutar same modne industrije. Financijski rezultat važan je jer bez održive konstrukcije nema ni dugoročne manifestacije. Interes partnera pokazuje koliko poslovni sektor prepoznaje vrijednost projekta. Međutim, osobno posebno gledam koliko novih suradnji nastane između ljudi koji su se povezali upravo na Riječkim stepenicama. Važno mi je i koliko mladih ljudi nakon svog prvog nastupa napravi sljedeći profesionalni korak. Uspjeh je za mene kombinacija financijske održivosti, vidljivosti, kvalitete sadržaja i konkretnog učinka na ljude koji sudjeluju. Tek kada svi ti elementi zajedno funkcioniraju, mogu reći da je izdanje bilo uspješno.

Postoji li konkretan dizajner, brend ili poslovna suradnja za koju možete reći: „Ovo se ne bi dogodilo da nije bilo Riječkih stepenica“?

Tijekom osamnaest godina bilo je mnogo susreta i suradnji koje su započele upravo zahvaljujući Riječkim stepenicama I to su mi suradnici I napominjali primjerima. Ne bih izdvojila samo jedno ime jer bi to nepravedno umanjilo cijeli niz drugih priča koje su se razvile nakon nastupa na manifestaciji. Posebno su mi važne suradnje koje nastanu između mladih dizajnera, obrtnika, fotografa, modela i drugih profesionalaca koji se prije događaja nisu poznavali. Riječke stepenice upravo u tome imaju veliku vrijednost jer stvaraju mjesto susreta različitih dijelova kreativne industrije. Često se nakon revije dogovore zajedničke kolekcije, prodajna suradnja ili daljnji profesionalni angažmani. Mnogi kontakti koji na samoj večeri izgledaju kao običan razgovor kasnije prerastu u ozbiljan poslovni odnos. Takve rezultate nije uvijek moguće javno pratiti jer se razvijaju mjesecima ili godinama nakon događaja. Upravo zato ne bih željela pripisivati manifestaciji tuđi poslovni uspjeh, ali mogu reći da smo mnogim ljudima omogućili prvi kontakt ili prvu ozbiljnu vidljivost. Za mene je dovoljno kada sudionik nakon nekoliko godina kaže da je na Riječkim stepenicama upoznao osobu s kojom i danas surađuje. To potvrđuje da događaj ima vrijednost koja daleko nadilazi samu modnu pistu.

Koliko dizajnera koji su se prvi put pojavili na Riječkim stepenicama danas ima uspješniji posao upravo zahvaljujući toj početnoj vidljivosti — jeste li ikada pokušali sustavno pratiti taj rezultat?

To je segment za koji mislim da ga u budućnosti trebamo pratiti puno sustavnije nego do sada. Tijekom godina vidjeli smo mnogo primjera u kojima je nastup na Riječkim stepenicama dizajnerima donio dodatnu medijsku vidljivost, nove kontakte i interes publike. Međutim, bilo bi neozbiljno svaki kasniji poslovni uspjeh pripisati samo mom događaju. Poslovni razvoj ovisi o kvaliteti proizvoda, upravljanju brendom, prodaji, marketingu, financijama i osobnoj upornosti dizajnera. Riječke stepenice mogu otvoriti vrata, ali dizajner mora znati što će napraviti kada se ta vrata otvore. Upravo zato bih voljela uvesti kvalitetniji sustav praćenja sudionika kroz nekoliko godina nakon njihova prvog nastupa. Mogli bismo pratiti razvoj prodaje, broj novih prodajnih mjesta, medijsku prisutnost, nova zapošljavanja i poslovne suradnje. Takvi podaci bili bi izuzetno korisni i nama i partnerima jer bi preciznije pokazali gospodarsku vrijednost projekta. Do sada smo taj učinak većinom pratili kroz povratne informacije i pojedinačne priče sudionika.

Ako biste danas trebali dokazati gospodarsku vrijednost Riječkih stepenica nekome tko tvrdi da je riječ samo o glamuroznoj večeri, koje biste tri konkretne činjenice iznijeli pred njega?

Prvo bih istaknula da projekt okuplja više od 80 sudionika iz različitih djelatnosti, od dizajnera i obrtnika do beauty industrije, produkcije, medija i obrazovnih institucija. Drugo, Riječke stepenice uživo na trgu u centru grada prati više od tisuću ljudi, dok ih medijski prati oko 60 redakcija iz cijele Hrvatske, uz dodatni doseg koji ostvarujemo izravnim televizijskim prijenosom. Treće, događaj u centar Rijeke dovodi publiku, sudionike i goste koji koriste hotelske, ugostiteljske, prijevozne i druge lokalne usluge, čime se ostvaruje konkretan multiplikativni učinak na gospodarstvo grada. Ovogodišnji program najbolji je primjer širine te platforme jer nas očekuje čak 18 modnih revija u dva sata programa. Predstavit će se Miau Couture, Hitomo, Mala – Pavla Pinezić, Zepter Hyperlight, Boutique Selin, Adriana Rajčić Design, Riječanka Art, Vagant Studio s kolekcijom „Back to Blu“, Callegari Rijeka, Maykl – Mihaela Štimac Rojtinić, Dal Cuore, Mali Atelje TT, Irena Anđelić Devčić i Calico Mood, a na Riječke stepenice vraća se i muška moda s kolekcijama Look Famous i Gentlemans Club. Svoje kreacije predstavljaju i članovi Sekcije tekstila i kože Udruženja obrtnika Rijeka – Dajana Hlača iz Krojačkog salona DAJANA, Sandra Jamić iz obrta ELA, Doris Janković – DOR JAN FELT, Đina Josipović iz Krojačkog salona STOPICA te Marinela Martinčić Knez iz Krojačkog salona ELLA iz Udruženja obrtnika Crikvenica. Posebno mjesto imaju učenici Škole za trgovinu i modni dizajn Rijeka, jer želimo povezati obrazovanje s realnim sektorom i mladima omogućiti stvarno iskustvo modne industrije. Kada na jednom projektu spojite etablirane brendove, male obrtnike, poduzetnike, škole, mlade kreativce, medije i više od dvije tisuće ljudi u publici, onda više ne govorimo samo o modnoj reviji. Glamur je ono što publika vidi, ali gospodarska vrijednost nalazi se u cijelom sustavu koji taj glamur proizvodi i u poslovnim učincima koji ostaju nakon što se svjetla na pisti ugase.

Koji je najveći rezultat Riječkih stepenica koji vam je osobno važan, a nikada nije završio u medijskim izvještajima o manifestaciji?

Najviše mi znače rezultati koji se događaju tiho, nakon što se svjetla ugase i mediji prestanu izvještavati o događaju. To su situacije kada mi se javi mlada osoba i kaže da joj je nastup na Riječkim stepenicama dao sigurnost da nastavi raditi u modi. Važne su mi i priče obrtnika koji su nakon revije dobili nove klijente ili poslovne kontakte. Mediji prirodno pišu o kolekcijama, poznatim licima i atmosferi, ali mnogo važnih stvari događa se izvan objektiva. Jedna od njih je i činjenica da učenik prvi put vidi svoj rad predstavljen na ozbiljnoj profesionalnoj produkciji. Takvo iskustvo može promijeniti način na koji mlada osoba doživljava vlastite mogućnosti. Jednako mi je važno kada se ljudi koji su se upoznali kroz projekt nastave profesionalno povezivati godinama poslije. To pokazuje da smo stvorili mrežu, a ne samo događaj. Upravo takav učinak ne može se uvijek izraziti u brojkama, ali za mene predstavlja vrlo konkretan rezultat. Ako je projekt nekome pomogao da napravi prvi ozbiljan profesionalni korak, onda je napravio nešto vrijednije od jednokratne medijske naslovnice.

Koliko su Riječke stepenice danas, po vašem mišljenju, zaista riječki projekt, a koliko su projekt koji se samo održava u Rijeci?

Riječke stepenice su po svom identitetu i atmosferi riječki projekt. Lokacija nije samo scenografija, nego sastavni dio njegova identiteta i jedan od razloga zbog kojih je manifestacija prepoznatljiva. U projekt su uključeni Grad Rijeka, Turistička zajednica grada Rijeke, županija, riječki obrtnici, lokalne škole, frizeri, tvrtke, poduzetnici i niz drugih aktera. Publiku velikim dijelom čine Riječani, ali manifestacija istodobno privlači sponzore, sudionike i goste iz drugih dijelova Hrvatske. Upravo tu vidim njezinu najveću vrijednost jer je lokalno ukorijenjena, a nacionalno relevantna. Riječki projekt ne mora značiti da u njemu sudjeluju isključivo ljudi iz Rijeke. Naprotiv, njegova snaga je u tome da Rijeka postane mjesto na kojem se okuplja šira kreativna scena. Događaj promovira grad kroz fotografije, televizijski prijenos i medijske objave koje odlaze daleko izvan lokalnog područja. Istodobno koristi lokalne resurse i daje vidljivost lokalnim poduzetnicima i obrtnicima. Zato bih rekla da su Riječke stepenice riječke po identitetu, hrvatske po dosegu i regionalne po potencijalu.

Kada biste od Grada Rijeke mogli tražiti jednu konkretnu promjenu koja bi dugoročno unaprijedila uvjete za Riječke stepenice, što biste tražili?

Najviše bih voljela vidjeti dugoročniji i strateški model institucionalne suradnje koji bi ne samo Riječkim stepenicama, nego i drugim kvalitetnim manifestacijama i projektima s dokazanim kontinuitetom omogućio planiranje nekoliko godina unaprijed. Veliki događaji ne mogu se optimalno razvijati ako se svake godine financijska, logistička i organizacijska konstrukcija gotovo u cijelosti gradi iznova. Višegodišnji financijski okvir omogućio bi organizatorima ranije ugovaranje programa, produkcije, medijskih partnera, međunarodnih suradnji i kvalitetnijeg sadržaja, a Gradu bi dao mogućnost dugoročnijeg razvoja vlastitog portfelja manifestacija. Takav model ne bi trebao značiti automatsko financiranje bez kriterija, nego upravo suprotno – jasne ciljeve, mjerljive rezultate, definirane standarde kvalitete i redovitu evaluaciju učinka svakog projekta. Mislim da bi za sve ozbiljne organizatore bilo izuzetno korisno kada bi se unaprijed znalo na koju razinu institucionalne, infrastrukturne, logističke i promotivne podrške mogu računati. Time bi se smanjila neizvjesnost, a povećala kvaliteta planiranja, jer se ozbiljni izvođači, dizajneri, produkcijske kuće i međunarodni partneri često ugovaraju mnogo ranije nego što se kod nas donose pojedine godišnje odluke o financiranju. Kada neki događaj traje deset, petnaest ili gotovo dvadeset godina, mislim da ga više ne treba promatrati samo kao pojedinačnu manifestaciju koja se svake godine ponovno prijavljuje od početka, nego kao dio identiteta, turističke ponude i kreativnog gospodarstva grada. Isto vrijedi i za druge projekte koji dokazano privlače publiku, stvaraju medijski interes, aktiviraju lokalne poduzetnike i doprinose prepoznatljivosti Rijeke. Grad bi kroz takav model mogao jasnije prepoznati manifestacije koje imaju razvojni potencijal i pomoći im da iz lokalnih događaja prerastu u snažnije međunarodne projekte. Za Riječke stepenice to bi značilo mogućnost kvalitetnijeg razvoja sadržaja tijekom cijele godine, snažnije suradnje sa školama i kreativnim sektorom, ranijeg planiranja jubilarnih izdanja i ozbiljnijeg međunarodnog pozicioniranja. Smatram da bi upravo veća predvidljivost, višegodišnje planiranje i partnerski odnos između Grada i organizatora kvalitetnih događanja dugoročno donijeli više koristi svima – organizatorima, publici, lokalnom gospodarstvu i samoj Rijeci.

Imate li osjećaj da je Rijeka dovoljno prepoznala gospodarski i turistički potencijal Riječkih stepenica ili još uvijek postoji prostor koji nije iskorišten?

Mislim da je projekt prepoznat, što potvrđuje i dugogodišnja institucionalna podrška, ali svakako postoji još prostora za razvoj. Riječke stepenice imaju potencijal postati još snažniji alat destinacijskog marketinga jer povezuju prepoznatljivu lokaciju, modu, turizam i vizualno atraktivan sadržaj. Fotografije pune publike u samom centru grada imaju promotivnu vrijednost koja nadilazi samu večer. Dodatni prostor vidim u povezivanju manifestacije s turističkim paketima, hotelima, restoranima i drugim sadržajima u gradu i na Kvarneru. Tako bi posjetitelj mogao doći u Rijeku ne samo zbog dva sata programa nego zbog cjelovitog vikend-doživljaja. Postoji i mogućnost snažnijeg međunarodnog pozicioniranja kroz gostujuće dizajnere, strane medije i suradnju s gradovima koji imaju slične kreativne manifestacije. Gospodarski potencijal također nije iscrpljen jer projekt može još snažnije povezivati modne brendove, obrtnike, trgovinu i kreativne industrije. Mislim da Rijeka ima dovoljno autentičnosti da ovakav događaj ne mora kopirati velike modne centre, nego razvija vlastiti format. Upravo autentična lokacija i spoj mode s urbanim identitetom grada predstavljaju našu konkurentsku prednost. Zato bih rekla da je vrijednost prepoznata.

Koliko vam je važno da Riječke stepenice ostanu vezane upravo uz postojeću lokaciju i biste li ikada pristali preseliti ih na atraktivniju ili komercijalno isplativiju lokaciju ako bi to značilo veći budžet i veću publiku?

Postojeća lokacija jedan je od najvažnijih elemenata identiteta Riječkih stepenica. Kamene stepenice pored Grand hotela Bonavia nisu samo prostor održavanja, nego su s vremenom postale svojevrsni vizualni znak manifestacije. Mnogi projekti mogu promijeniti lokaciju bez većeg gubitka identiteta, ali kod nas bi takva odluka bila puno ozbiljnija. Veći budžet i veća publika sami po sebi ne bi mi bili dovoljan razlog za preseljenje. Morala bih biti uvjerena da nova lokacija donosi novu vrijednost, a ne samo više kvadrata ili komercijalnih mogućnosti. Jedna od najvećih snaga Riječkih stepenica upravo je činjenica da se moda događa u svakodnevnom gradskom prostoru. Ljudi prepoznaju te stepenice i povezuju ih s manifestacijom, što se ne može jednostavno kupiti novcem. S druge strane, nikada ne bih unaprijed isključila mogućnost povremenog posebnog izdanja na drugoj riječkoj lokaciji. Takav format već smo uspješno realizirali na 10.Riječkim stepenicama ispred kazališta Ivana pl.Zajca  i može biti zanimljiv kao dodatak osnovnom konceptu za 20.Riječke stepenice.

Može li se od Riječkih stepenica jednog dana napraviti cjelogodišnji projekt koji bi funkcionirao i izvan jedne kolovoške večeri, ili bi time izgubio ono što ga čini posebnim?

Mislim da Riječke stepenice imaju potencijal postati cjelogodišnja platforma, ali glavna modna večer mora ostati vrhunac projekta. Tijekom godine mogli bismo razvijati različite formate događaja pa ekskluzivnost i iščekivanje također imaju veliku vrijednost u stvaranju brenda. No nisam još razmišljala razvijati Riječke stepenice kao cjelogodišnju platformu jer tijekom godine radim i na drugim projektima, ali veliku kolovošku večer i dalje čuvam kao svoj emocionalni i medijski finale.

Kada birate dizajnere za program, što vam danas može biti važnije od samog dizajna kolekcije — poslovna ozbiljnost, proizvodni kapacitet, priča brenda, komunikacija s publikom ili nešto drugo?

Dobra kolekcija je nužna, ali više nije jedini kriterij koji promatram. Vrlo mi je važna profesionalnost dizajnera jer veliki program ovisi o tome da svi poštuju rokove, dogovore i produkcijske standarde. Dizajner može imati izvrsnu ideju, ali ako kolekcija nije spremna na vrijeme ili komunikacija nije pouzdana, to stvara problem cijelom sustavu. Važna mi je i autentična priča brenda jer publika danas ne kupuje samo proizvod, nego želi razumjeti tko stoji iza njega. Proizvodni kapacitet posebno je važan kada govorimo o dizajnerima koji žele graditi ozbiljan posao nakon medijske promocije. Nema puno koristi od velikog interesa ako kupac nakon revije proizvod ne može kupiti ili naručiti u razumnom roku. Komunikacija s publikom i sposobnost korištenja društvenih mreža danas su također dio profesionalnog poslovanja. Posebno cijenim dizajnere koji razumiju da revija nije krajnji cilj, nego jedan korak u prodajnom i komunikacijskom procesu. Kod mladih autora spremna sam imati više tolerancije prema poslovnom iskustvu ako vidim ozbiljnost, potencijal i spremnost na učenje. Najbolji kandidat za Riječke stepenice danas je onaj koji uspije povezati kreativnost, profesionalnost i jasnu viziju razvoja vlastitog brenda.

Jeste li ikada iz programa izbacili dizajnera ili brend koji je imao veliko ime zato što nije zadovoljio vaše profesionalne kriterije?

U velikom projektu profesionalni kriteriji moraju vrijediti jednako za sve, bez obzira na veličinu imena. Veliko ime može donijeti medijsku pažnju. No ništa ne može biti opravdanje za npr.nepoštivanje produkcije, zadanih rokova. Bilo je situacija u kojima smo morali mijenjati planove jer određena suradnja više nije zadovoljavala uvjete potrebne za ozbiljnu realizaciju programa. Ne volim takve odluke donositi impulzivno i uvijek prvo pokušavam pronaći rješenje kroz komunikaciju s dizajnerom. Međutim, postoji trenutak kada interes cijelog projekta mora biti važniji od pojedinačnog imena. Ako jedan sudionik svojim ponašanjem ugrožava rokove, neplaćanja kotizacije, raspored, televizijski prijenos ili druge dizajnere, organizator ipak mora reagirati. Upravo tu se vidi razlika između društvenog događaja i profesionalne produkcije. Riječke stepenice imaju dovoljno dugu tradiciju da ne moraju ovisiti o jednom poznatom imenu. Radije ću u programu imati manje poznatog, ali profesionalnog i kvalitetnog dizajnera nego veliko ime koje ne poštuje dogovor. Dugoročno se standard projekta gradi upravo takvim odlukama.

Kako razlikujete mladog dizajnera koji ima stvaran poslovni potencijal od onoga koji ima samo dobru kolekciju i snažnu prisutnost na društvenim mrežama?

Prvo gledam postoji li iza kolekcije jasna ideja koja se može razvijati i nakon jedne sezone. Dobar proizvod je početak, ali poslovni potencijal vidim u sposobnosti dizajnera da objasni kome prodaje, po kojoj cijeni i zašto bi kupac ponovno odabrao njegov brend. Zanimaju me i njegova disciplina, odnos prema rokovima i način na koji prima profesionalne povratne informacije. Društvene mreže mogu stvoriti vrlo snažan dojam uspjeha, ali broj pratitelja nije isto što i održiv poslovni model. Važno je razlikovati pažnju od stvarne potražnje. Dizajner s poslovnim potencijalom razmišlja o proizvodnji, nabavi, maržama, prodajnim kanalima, odnosu s kupcima i mogućnosti skaliranja. Također zna da nije dovoljno jednom napraviti odličnu kolekciju nego mora kontinuirano stvarati kvalitetan proizvod. Posebno cijenim mlade ljude koji imaju svijest o vlastitim slabostima i spremni su surađivati sa stručnjacima iz područja u kojima nemaju dovoljno znanja. Kreativnost i poduzetništvo nisu suprotstavljeni pojmovi, nego dvije strane održivog modnog brenda. Talent vas može dovesti na pistu, ali poslovna disciplina odlučuje koliko dugo ćete nakon te piste ostati na tržištu.

Hrvatska modna scena posljednjih se godina promijenila gotovo do neprepoznatljivosti — što danas smatrate njezinim najvećim problemom o kojem se premalo govori?

Mislim da je jedan od najvećih problema nedostatak stabilne infrastrukture između kreativne ideje i tržišta. Imamo vrlo talentirane dizajnere, ali često nedostaju kvalitetni proizvodni kapaciteti, ljudski resurs-krojačice, distribucija, prodajni kanali i kapital potreban za rast. Hrvatsko tržište je malo, pa dizajner vrlo brzo mora razmišljati regionalno ili međunarodno ako želi ozbiljnije razvijati poslovanje. Istodobno veliki globalni modni lanci stvaraju ogroman pritisak na cijene proizvodnje koji mali domaći proizvođač teško može pratiti. Često čujemo kako se govori o visokim cijenama ljudskog rada. Problem je i što se uspjeh ponekad previše mjeri vidljivošću na društvenim mrežama, a premalo poslovnim rezultatima. Imati popularan profil nije isto što i imati profitabilnu tvrtku. Nedovoljno govorimo i o potrebi profesionalnog menadžmenta u modi, od financija i prodaje do zaštite intelektualnog vlasništva i izvoza. Mladi dizajneri trebaju kreativno obrazovanje, ali jednako tako trebaju osnovno razumijevanje poslovanja. Mislim da je hrvatskoj modi potreban snažniji sustav koji će povezati dizajn, proizvodnju, trgovinu, financiranje i međunarodnu promociju. Tek kada to izgradimo, talent koji imamo moći će se u većoj mjeri pretvoriti u održive modne brendove.

Mislite li da hrvatski dizajneri još uvijek dovoljno razumiju da modni projekt nije samo kreativni proizvod nego i poslovni, marketinški i prodajni sustav?

Dio dizajnera to jako dobro razumije, ali još uvijek postoji prostor za napredak. Kreativni proizvod može biti izvrstan, ali bez jasnog poslovnog modela teško će dugoročno opstati. Dizajner mora znati koliko ga proizvod košta, kolika mu je marža, tko mu je kupac i kojim kanalima će do njega doći. Mora razumjeti marketing, odnose s medijima, društvene mreže i korisničko iskustvo. Jednako je važno upravljati zalihama, rokovima i proizvodnjom jer dobra kampanja može postati problem ako nakon nje ne možete isporučiti proizvod. Mora razumjeti kupca jer je konkurencija velika. Moda je industrija u kojoj se kreativni i poslovni dio moraju susresti svaki dan. Ponekad je mladim dizajnerima teško prihvatiti da određena kreativna odluka mora imati i ekonomsku logiku. To ne znači da se umjetnost mora podrediti tržištu, nego da se mora pronaći model koji omogućuje da kreativnost opstane. Upravo zato mislim da obrazovne institucije trebaju još snažnije povezivati dizajn s poduzetništvom, marketingom i financijama. Uspješan modni brend nije samo dobra kolekcija, nego sustav koji je sposoban tu kolekciju pretvoriti u održivu tržišnu vrijednost.

Kada biste sutra prestali biti direktorica Riječkih stepenica, što biste željeli da ostane kao vaš najveći doprinos — sama manifestacija, mreža ljudi koju ste stvorili ili promjena koju ste napravili u riječkoj modnoj sceni?

Prije svega, važno mi je reći da su Riječke stepenice od samog početka moj autorski projekt , ja sam njihov idejni začetnik, utemeljitelj i organizator i u njih sam tijekom gotovo dva desetljeća ugradila ogroman dio svog profesionalnog života, znanja, energije i osobne odgovornosti. Na neki način, kada govorimo o Riječkim stepenicama, govorimo i o meni, jer sam ih osmislila, pokrenula i svih ovih godina vodila njihov razvoj od prve ideje do manifestacije kakva je danas. Naravno da je kroz godine oko projekta stvoren veliki krug suradnika, dizajnera, obrtnika, partnera, medija i institucija, ali vizija, koncept i kontinuitet Riječkih stepenica nastali su iz mog dugogodišnjeg rada. Upravo zato bih voljela da moj najveći doprinos bude prepoznat u činjenici da sam uspjela stvoriti manifestaciju koja je od jedne ideje prerasla u prepoznatljiv i dugovječan brend s nacionalnim i regionalnim značajem. Posebno mi je važno što projekt nije ostao samo na razini modne revije, nego je tijekom godina postao platforma koja povezuje kreativnost, poduzetništvo, obrtništvo, obrazovanje, turizam i medije. Ponosna sam i na mrežu ljudi koja je kroz Riječke stepenice nastala, ali ta mreža nije nastala slučajno, nego kao rezultat sustavnog građenja odnosa i otvaranja prostora različitim sudionicima da se kroz projekt povežu i razvijaju. Voljela bih da mladi ljudi u Rijeci znaju da za prvi ozbiljan korak u modi ne moraju nužno otići u drugi grad ili državu, nego da mogu dobiti priliku upravo ovdje. Važno mi je i što smo pokazali da modna manifestacija može imati gospodarsku, turističku, obrazovnu i društvenu vrijednost, a ne biti samo estetski događaj. Ako je modna scena zbog Riječkih stepenica postala povezanija, vidljivija i otvorenija prema mladima i malim poduzetnicima, smatram to vrlo važnim rezultatom svog rada. Ipak, ne bih željela da se moj doprinos svodi samo na broj održanih izdanja, nego na činjenicu da sam stvorila projekt koji je dobio vlastiti identitet, publiku, tradiciju i mjesto u životu grada. Riječke stepenice jesu projekt koji je kroz godine okupio mnogo ljudi, ali njihova ideja, osnivanje, razvoj i kontinuitet nose moj osobni potpis. Kada bih sutra prestala biti direktorica, najviše bih željela da ostane svijest da je iza Riječkih stepenica postojala jasna vizija jedne osobe koja ih je pokrenula, razvila i pretvorila u manifestaciju koja traje gotovo dva desetljeća.

Jeste li ikada razmišljali o tome da Riječke stepenice prerastu vaše osobno ime i postanu institucija koja može funkcionirati neovisno o vama?

Da, i mislim da svaki ozbiljan projekt koji traje toliko dugo mora prije ili kasnije doći do tog pitanja. U prvim godinama gotovo je normalno da projekt bude snažno vezan uz osobu koja ga je pokrenula jer ta osoba nosi najveći dio energije, rizika i kontakata. Međutim, dugoročno nije zdravo da cijeli sustav ovisi o jednom čovjeku. Ako želimo govoriti o instituciji, ona mora imati procedure, dokumentaciju, odnose s partnerima i tim koji može funkcionirati i bez osnivača. To ne znači da se briše osobni pečat osobe koja je projekt stvarala. Naprotiv, najbolja potvrda rada osnivača jest kada projekt može nastaviti živjeti i nakon njegova aktivnog vođenja. Riječke stepenice već imaju identitet koji je veći od jedne osobe jer publika danas prvenstveno prepoznaje samo ime manifestacije. Sljedeći korak je još snažnije institucionalizirati znanje i procese koji su se godinama razvijali kroz moje osobno iskustvo. To uključuje jasnije podjele odgovornosti, razvoj mlađeg tima i dugoročniji sustav upravljanja. Voljela bih da jednog dana Riječke stepenice mogu funkcionirati neovisno o meni, ali da se i dalje jasno osjeti vrijednosni okvir i autorska vizija na kojima su nastale.

Što bi se moralo dogoditi da nakon 20. izdanja kažete: „Sada je vrijeme da projekt promijenimo iz temelja“, a ne samo da napravimo još jedno izdanje?

Ne mislim da Riječke stepenice nakon 20. izdanja treba mijenjati iz temelja jer ne vidim poslovnu ni sadržajnu logiku u mijenjanju formata koji je tijekom gotovo dva desetljeća dokazao svoju vrijednost, izgradio snažan identitet i, što je najvažnije, dobio potvrdu publike. Riječke stepenice danas imaju koncept koji je poseban i prepoznatljiv ne samo u Hrvatskoj nego i u cijeloj regiji, a upravo je autentičnost jedan od najvrjednijih kapitala koje manifestacija ima. Činjenica da se događaj održava na kamenim stepenicama u samom središtu grada daje mu vizualni identitet koji se ne može jednostavno preslikati na neku drugu manifestaciju ili lokaciju. Jednako je važna činjenica da je publika taj koncept prihvatila, da nam se iz godine u godinu vraća i da Riječke stepenice kontinuirano bilježe izuzetno veliku posjećenost. Kada projekt nakon toliko godina i dalje privlači više od dvije tisuće ljudi, veliki broj dizajnera, obrtnika, medija i partnera, onda to nije signal da ga treba mijenjati iz temelja, nego da njegovu osnovnu vrijednost treba sačuvati i dalje razvijati. To, naravno, ne znači da projekt treba ostati statičan jer tradicija bez razvoja vrlo lako može postati rutina. Riječke stepenice treba kontinuirano produkcijski unaprjeđivati, uvoditi nove sadržaje, pratiti promjene u modnoj industriji, tehnologiji i komunikaciji te stvarati dodatnu vrijednost za dizajnere, partnere i publiku, ali pritom ne treba mijenjati ono zbog čega je manifestacija postala prepoznatljiva. Mi smo već pokazali da jubileje znamo obilježiti velikim iskorakom, pa smo tako 10. Riječke stepenice organizirali kroz dvije modne večeri, pri čemu je druga večer održana ispred Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca. Bio je to ambiciozan projekt kojim smo modu dodatno povezali s gradskim prostorom i pokazali da Riječke stepenice mogu prerasti okvir jedne večeri, a da pritom ne izgube svoj identitet. Upravo takav koncept želimo ponovno realizirati za jubilarno 20. izdanje, kada planiramo ponovno organizirati dvije modne večeri i na poseban način obilježiti dva desetljeća manifestacije. To za mene nije promjena Riječkih stepenica iz temelja, nego njihova prirodna evolucija ; treba zadržati ono što publika voli i po čemu smo jedinstveni, a istodobno podizati produkcijsku, programsku i promotivnu razinu projekta. Smatram da je u upravljanju uspješnim brendom jednako važno znati kada nešto treba promijeniti kao i prepoznati kada nešto ne treba mijenjati. Za 20. izdanje zato ne želimo izmisliti neke druge Riječke stepenice, nego napraviti najbolje, najveće i najsadržajnije Riječke stepenice do sada, ponovno kroz dvije modne večeri, i tako otvoriti novo poglavlje projekta koji je pokazao da njegov koncept i nakon dva desetljeća ima publiku, relevantnost i veliki potencijal za daljnji razvoj. No ne zaboravimo da obje lokacije ovise I o vremenskoj prognozi koja je posljenih pet godina uistinu nepredvidiva do posljednjeg trenutka tako da odluka o dvije modne večeri zaredom na otvorenom ovisi isključivo o kiši te vremenu i danima unaprijed u kojima se realizacija događa.

Ako biste imali neograničen budžet za jedno jedino izdanje Riječkih stepenica, bez ikakvog straha od financijskog rizika, što biste napravili prvi put, a što nikada ne biste promijenili?

S neograničenim budžetom uložila bih u međunarodni tv prijenos na više relevantnih televizija koji bi Rijeku predstavio publici daleko izvan Hrvatske. Dovela bih nekoliko međunarodno relevantnih dizajnera koji bi nastupili zajedno s hrvatskim autorima, čime bi domaći dizajn dobio dodatni kontekst i vidljivost. Organizirala bih i višednevni program s panelima, edukacijama, poslovnim susretima i prezentacijama za kupce i investitore. Posebno bih investirala u program za mlade dizajnere koji bi uključivao mentorstvo i financijsku potporu za razvoj njihove prve komercijalne kolekcije. Dio budžeta usmjerila bih i na međunarodnu PR kampanju te dolazak stranih modnih i turističkih medija. Ono što nikada ne bih promijenila jest osnovna lokacija i osjećaj da događaj pripada gradu. Ulaz bih i dalje željela zadržati slobodnim jer upravo kontakt s velikom i raznolikom publikom stvara posebnu atmosferu Riječkih stepenica. Neograničen budžet trebao bi povećati kvalitetu i doseg projekta, ali nikada ne bi smio kupiti njegovu autentičnost.

I za kraj, nakon gotovo dva desetljeća: što danas znate o organizaciji velikog projekta, ljudima i hrvatskoj modnoj industriji što niste znali 2007., a voljeli biste da vam je netko tada rekao?

Voljela bih da mi je netko 2007. rekao da ideja predstavlja deset posto velikog projekta, a sve ostalo čine ljudi, sustav, disciplina i upornost i mukotrpan rad. Tada sam mislila da je dovoljno imati snažnu viziju i puno energije, dok danas znam da je jednako važno znati upravljati rizicima i odnosima. Partnerstva ne nastaju preko noći, povjerenje možete graditi godinama, a izgubiti u jednom lošem potezu. U organizaciji velikih događaja gotovo ništa ne ide uvijek prema prvom planu, pa je sposobnost prilagodbe jednako važna kao i planiranje. O ljudima sam naučila da profesionalnost najčešće prepoznajete upravo u kriznim situacijama, kada nema dovoljno vremena i kada svi moraju preuzeti odgovornost. O hrvatskoj modi naučila sam da imamo mnogo više kreativnog talenta nego poslovne infrastrukture koja bi taj talent mogla podržati. Naučila sam i da vidljivost nije isto što i uspjeh te da je iza svakog održivog brenda puno više rada nego što publika može vidjeti na društvenim mrežama. Najvažnije od svega, naučila sam da dugovječnost projekta ne proizlazi iz toga da svake godine radite istu stvar, nego iz sposobnosti da sačuvate identitet dok se neprestano razvijate. Da mi je netko sve to rekao 2007. nakon što sam diplomirala, kad sam tek otvarala tvrtku i kretala samostalno kao privatni poduzetnik, vjerojatno bih mu rekla da neke lekcije ipak moramo naučiti tek kada ih sami proživimo.