HELLO
04 rujna 2025 18:00
HELLO! #HelloItsMe

Kazalište za njega nije razonoda, već poligon političke borbe, prostor katarze i kritičkog promišljanja. Zato i tvrdi da je umjetnost uvijek provokacija – ona mora šokirati, vrijeđati, uznemiriti, jer jedino tako može probuditi uspavane umove. “Pizdarija!”, kaže on za optužbe da relativizira Domovinski rat, jer one dolaze od analfabeta koji se ponose neznanjem, a žele suditi o umjetnosti. Njegov je bijes usmjeren i prema vlasti – od premijera koji pušta duh klerikalnog nacionalizma iz boce, do institucija koje mlako i uplašeno gledaju kako se kultura guši.

Kurspahić u intervjuu secira i lijevu i desnu scenu: salonska ljevica koja se skriva pod staklenim zvonom jednako mu je mrska kao i konzervativni pučisti. S podsmijehom govori o “naputku” HDLU-a da umjetnici paze na osjećaje branitelja – jer to vidi kao beskičmenjaštvo, kao izdaju same ideje umjetničke slobode. Njegova retorika je brutalna, sirova, ali upravo zato razoružava – kada tvrdi da je politička korektnost najmalignija bolest našeg vremena, jasno je da se pred nama ne nalazi čovjek koji će šutjeti.

On podsjeća da je kultura temelj identiteta, da bez nje nema ni budućnosti, ali Hrvatska, tvrdi, uporno bira rikverc – u devedesete, pa u četrdesete, pa opet ispočetka, u beskonačnom ciklusu mitova i lažnih priča. Rat se neprekidno koristi kao ideološki štit, dok mladi postaju apatični, nevidljivi i kondicionirani da ne talasaju. Najveći neprijatelji slobode, kaže, nisu ni branitelji ni političari – nego autocenzura, konformizam i lijenost samih umjetnika.

Kurspahić, međutim, ne nudi utješne bajke. On otvoreno priznaje da je put umjetnika opasan, nesiguran i često ponižavajući, ali ipak ga smatra jedinim vrijednim izborom. Ako treba, kaže, umjetnici bi se trebali sami organizirati, boriti, pa čak i naoružati, kako bi obranili ono u što vjeruju. Jer u zemlji u kojoj “kultura” postaje psovka, ostaje samo izbor: kapitulirati ili boriti se.

Njegova poruka je jasna, bez obzira na to koliko provocira: umjetnost koja ne izaziva – mrtva je. Umjetnik koji se povuče – sudionik je. A država koja zabranjuje predstave – sama sebe briše s karte demokratskog svijeta.

Kako komentirate zabranu predstave u Benkovcu zbog prosvjeda braniteljskih udruga?

Zgrožen sam, alarmiran i naravno osjećam inat. Doista sam u svojoj naivnosti mislio kako smo neke stvari s periodom korone kolektivno nadišli, no očito je kako se avet ili anakroni demon klerikalnog neokonzervativizma samo pritajio i permanentno tinja. Sad je svakako na velika vrata pomolio svoju ružnu glavu i prijeti dugotrajnom nestabilnošću u Lijepoj našoj. Na ovome se podvlači crta – ili jesmo, ili nismo. I kao civilizirana zajednica i kao demokratsko društvo, ali i vrlo osobno i partikularno kao umjetnici. Ako policija i nadležne ustanove ne rade svoj posao, ne pružaju osnovnu zajamčenu zaštitu, znači da sustav ne funkcionira i da se država urušila, te da je na snazi zakon jačeg. Svakog civiliziranog građanina, ne samo kulturnjaka, iz bilo koje zemlje, pa tako i Hrvatske, trebalo bi se ticati i trebao bi biti istinski zgrožen kad se nekulturom ide na kulturu. Ako nismo u stanju obraniti taj minimum privida nekog sustava, onda doista više ne postojimo kao država i vrijeme nam je da se počnemo snalaziti. I to u starozavjetnoj maniri, bilo da se radi o nekoj samoorganizaciji, obučavanju za borbu, naoružavanju i sličnim metodama poznatim pučističkim i huliganskim skupinama, kako bismo obranili ono u što vjerujemo i do čega nam je stalo. Bio bi to definitivni poraz kulture pred nekulturom, ali bismo možda preživjeli. Ovako je doista neizgledno.

Smatrate li da je sloboda umjetničkog izraza ugrožena u Hrvatskoj?

Recentnim djelovanjem i retorikom nekih “braniteljskih” udruga poslana je nedvosmislena poruka i direktna objava rata kulturi, ali prvenstveno svakome tko ne misli u skladu s dogmatskom “braniteljskom” paradigmom toga što ova država jest ili bi trebala biti. U takvim situacijama imate dva izbora: kapitulirati tj predati se, što je s obzirom na hrvatsko iskustvo vrlo izvjesno, ili boriti se tih i takvih koji bi vam batinama, zveckanjem oružja i plinskim bocama mijenjali stavove. Tertium non datur.

Dio krimena tu leži i u salonskoj ljevici koju ja od milja zovem staklenozvonaška zajednica, koja čini se ne razumije koncept slobode govora misleći kako je to švedski stol, pa selektira iz nje samo one segmente koji joj odgovaraju i zadržava pravo zabranjivanja i cenzuriranja izvjesnih “nepoćudnih” stvari. Na taj način si sami izbijaju adut iz ruke i taj alat slobode postaje oruđe represije, a da ne spominjemo kako širom otvara vrata upravo ovakvim manifestacijama dušobrižničke “korekcije” koje provodi desni politički spektar. Načelno sam protiv takvih vrsta zabranjivanja jer ne donose ništa dobro, svakako ne dijalog, a još manje slobodu i tu se ne radi ni o kakvoj relativizaciji već o zdravom razumu. Jednako sam bio protiv zabrane MPT-a u Puli ili Zagrebu, koliko sam protiv ovakvih uspjelih ili neuspjelih pučističkih pokušaja zabrana u Benkovcu i Šibeniku.

Koja je uloga kazališta u društvenim promjenama i političkom angažmanu?

Ako bih banalizirao rekao bih kako kazalište treba prije svega biti mentalno stimulativno. Kazalište bi pobuđivanjem različitih osjetila, a prvenstveno kognitivnih trebalo potaknuti publiku na kritičko promišljanje svijeta, ljudi i događaja oko sebe. Dobro kazalište je uvijek političko, makar se radilo i o nekoj banalnoj ljubavnoj priči. Kazalište se mora ticati publike i njihovih života, inače je mrtvo, sterilno i beznačajno, troši organski dragocjeno vrijeme, prostor i pažnju. Ako je kvalitetno, ono skreće pozornost na neke bitne teme, fokusira se na neke neispipane ili neistražene neuralgične točke nekog društva. To i takvo kazalište je u Hrvatskoj izuzetno rijetka, endemska izumiruća vrsta, a ravnatelji/ice kazališta bježe od njega poput Nediljka Gende od kulture. Kao da su u dosluhu sa (za)braniteljima, pa repertoarnu politiku grade pod agendom netalasanja.

Kako reagirate na optužbe da ove predstave relativiziraju Domovinski rat?

Citatom iz Jarryjevog “Kralja Ubua”, nevino nastradalog komada i predstave u Benkovcu: “Pizdarija!” Gomila nezadovoljnih analfabeta koji kao svoju komparativnu prednost ističu činjenicu kako ništa nisu pročitali i pogledali, vjeruju kako su meritorni donositi sud o nečemu u što nisu upućeni, savršeno ništa ne znaju i ne žele znati. U skladu sa svojim klerikalnim mentorima i mecenama, njima ne treba argument ili empirijski dokaz da bi vjerovali, oni znaju svoje vječne “istine”, koje se ne propituju. Naš vrli premijer reče:  “…sami organizatori su priznali da su pretjerali u provokacijama. Ja sam dobio jedno pismo branitelja iz Benkovca. Razumijem ih, da su pogođeni, da se narušava dignitet Domovinskog rata koji ćemo uvijek štititi.”

Nisam znao da je gospodin Aras izjavio kako je pretjerao u provokacijama, no silno me zanima kako i čime su on, ali i program festivala provocirali? Ovime uopće ne dovodim u pitanje pravo da jedan umjetnički festival provocira, već me ciljano i vrlo precizno zanima koji je to točno moment iz sadržaja festivala “isprovocirao” naše (za)branitelje? Potom bih volio da se definira sintagma “digniteta Domovinskog rata”, što to točno znači ili predstavlja? I zaključno, logički derivirajući iz premijerove izjave, interesiralo bi me je li je Domovinski rat, kao neki levitirajući, amorfni, idejni entitet iznad zakona i Ustava Republike Hrvatske?

Što mislite o političkom uplitanju u kulturne projekte i festivalima poput “Nosi se”?

Već više od desetljeća kod nas, s obzirom na to da funkcionalnu oporbu nemamo, jedina prava politička borba koja se vodi jest ona unutar samog HDZ-a, koji je barem koliko ja znam i sudski proglašen “udruženom zločinačkom organizacijom”. Unutar te i takve stranke, Andrej Plenković je kao izuzetno sposoban političar, jednako impresivne taštine, uspio poraziti tzv. Vasinu ili desnu struju, proširivši to razmontiravanje i na širu političku scenu, pa su tako efektivno padali i Mostovi i Domovinski pokreti, kao i neki popularni pjevači. No čini se kako nakon višegodišnje hibernacije, počinju puhati neki novi vjetrovi s Dinare, pa ih je pragmatično oportunistički premijer priupitao nešto i uputili su ga na izvjesnog lažnog martira koji gaji ljubav prema mačevima, križevima, ali još bitnije – novcima. I čini se kako je u brojnosti i odanosti njegove publike prepoznao glasački potencijal i za učvršćivanje svoje političke pozicije. Znači li to da je odustao od Briselskih aspiracija, ne znam, no evidentno je svojim ali i potezima svojih podređenih, ispustio zloduha klerikalnog nacionalizma iz boce. U zraku se osjeća smrad kao iz perioda Karamarkove ere.

U svojoj neizmjernoj, ali ipak naivnoj gluposti, skupina (za)branitelja iz Šibenika je doslovno iznijela svoj tok misli i objasnila situaciju: “Političko okruženje je sada takvo da možemo reagirati. Zahvalni smo premijeru Plenkoviću na jasnom stavu o pjesmi ‘Čavoglave’”. Drugim riječima, stekli su dojam kako im je aktualna vlast dala zeleno svjetlo za djelovanje na ulici u maniri smeđekošuljaša SA odreda, koji će korigirati “nepoćudna” mišljenja.

Kako balansirate između umjetničke slobode i društvenih osjetljivosti?

Pitate krivu osobu. Uvijek biram umjetničku slobodu, prezirem političku korektnost i smatram je najmalignijom globalnom bolešću 21. stoljeća. Javno zastupam slobodu govora kao jednu od najdragocjenijih tekovina ljudske civilizacije i kao ključni element svake umjetnosti i kulture.

Koji je Vaš odgovor na tvrdnje da umjetnost ne smije biti “provokacija” ili “provokator”?

Poanta umjetnosti jest sloboda. Sloboda od okvira, zadatosti, ograničenosti, sigurnih obrazaca. Ako želi biti kvalitetna ona mora biti hrabra, probijati granice, ići onkraj, propitivati, prkositi i naravno ako treba – provocirati. Umjetnost mora izazvati reakciju, emociju, a njihov spektar varira od zadivljenosti, sreće, opijenosti, pa sve do šoka, zgražanja ili meni osobno najdražeg – promišljanja i kritičkog odmaka. Čim potakne neki kognitivno senzualni proces u nama, onda ima izvjesnu vrijednost. Samo totalitarni umovi, malograđani i neuki mogu umjetnosti braniti njezinu provokativnu prirodu. Umjetnost ne poznaje dopuštene i nedopuštene teme, štoviše njezin zadatak je da ih katkada i krši. U tome leži njezina ljepota, da umjetnik i u totalitarnom režimu ili diktaturi kroz umjetnost, makar na trenutak može biti slobodan. Paradoks jest u tome da netko tko se naziva “braniteljem” i nominalno se borio “za slobodu”, u ovom slučaju Hrvatske, sad u istoj toj “slobodnoj” zemlji svojim djelima sugerira ili prakticira “ne slobodu”. Ministar branitelja apelira da umjetnici pripaze na “osjećaje” branitelja, kao da je to neka relevantna pravna kategorija, kao da su branitelji jedna jedinstvena homogena cjelina te jednako razmišljaju i osjećaju. Jer netko će uvijek nečime biti uvrijeđen, a zakoni nisu tu kako bi štitili naše osjećaje već naša prava. Mene npr. vrijeđa glupost i u Hrvatskoj najpopularnija folk i trap glazba, pa mi ne pada napamet nekome braniti da bude glup ili zabranjivati koncerte.

Kako ocjenjujete reakciju institucija na zabranu predstave u Benkovcu?

Mlako i uplašeno, s mnoštvom nepotrebnih “ali…” i dodvoravanja tom problematičnome dijelu braniteljske populacije. Mislim kako je neoprostivo i dugoročno izuzetno štetno to što se festival u Benkovcu nije održao. To je velik poraz za hrvatsku kulturu i kulturnu scenu, ali i za premijera i njegovu najodaniju ministricu. Preživjela je sve skandale i napade izvana, ali moguće je kako neće preživjeti ovaj unutarnji nalet vjetra s Dinare HDZ-ovog desnog krila. Nitko zbog toga iz redova kulturnjaka neće suzu pustiti, no problem je u tome što će se zbog dodvoravanja toj istoj struji na toj poziciji možda naći netko daleko gori i maligniji, što je teško za povjerovati. Naputak HDLU-a, koji je otprije upućenijima grozno problematičan zbog svoje politike, o senzibilizaciji sadržaja umjetnika prema afinitetima braniteljske populacije je najniži oblik beskičmenjaštva i golema sramota za jednu takvu krovnu umjetničku organizaciju, koja bi prije svega trebala štititi interese, prava ali najbitnije slobode vlastitih članova. Očito su likovnjaci slabo naoružani, ili se ne znaju služiti s plinskim bocama.

Smatrate li da je kultura u Hrvatskoj pod političkim pritiscima?

Da, oduvijek, pa tako i sad. Ne pamtim period u ovih trideset pet godina da je bilo drugačije. Nekad više, nekad manje. Sanader je ipak onomad bio pametniji, pa je prosvjedima unatoč ipak dopustio da se Frljićeve Bahke izvedu. Ovo u Benkovcu je tim više opasan presedan.

Kako vidite budućnost nezavisnih kulturnih inicijativa u Hrvatskoj?

Na vrlo je klimavim nogama. Već se dugi niz godina vrlo perfidno u javnosti plasira slika o nezavisnim i samostalnim umjetnicima kao nezahvalnim i lijenim sisačima državnog proračuna. Jer nema gore stvari od ulaganja u kulturu. Radije treba novac iz proračuna upumpavati u naoružanje ili još svrsishodnije u divovski državni aparat i političke stranke. To je real value for money. Mi smo nacija uhljeba, kapilarno prožeta nepotizmom i korupcijom, gdje ruka ruku mije, a zatim ta ruka glasa, kako – zna se. Ako se sami ne organiziramo i ne pružimo otpor ovoj gluposti, sami ćemo i biti odgovorni za svoj nestanak. Metaforički, ali možda i doslovno.

Što mislite o ulozi braniteljskih udruga u oblikovanju kulturne politike?

Potpuno je deplasirano, ali i deprimirajuće uopće razmišljati o mogućnosti takvog ishoda. Izvjesne braniteljske udruge ne predstavljaju ukupnu braniteljsku populaciju i realno čine joj veliku štetu svojim istupima. Velik dio hrvatskih branitelja je zgrožen ovakvim ponašanjem, promišljanjem i retorikom zabranitelja. Oni bi prvi trebali braniti svoj dignitet. To što je netko dao svoj doprinos u obrambenom ratu, ne daje mu pravo da upravlja mirom, a još manje sektorom za koji ne posjeduje ni znanje, ni naobrazbu, ni talent, afinitet i volju. Nisam nikada mislio kako će Brešanova “Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja” biti 2025. aktualna i kako je perzistirajući duh SUBNOR-a živ i jak u (za)braniteljima pod parolom “Mi smo se borili sa biste se vi borili”. Zasluge iz rata ti ne daju za pravo da definiraš, a još manje da oblikuješ kulturu, pogotovo ne kroz prijetnje, pritiske i “zavrtanje pipe”.

Kako reagirate na prijetnje i nasilje prema organizatorima kulturnih događanja?

Ljut sam, jer sam istovremeno svjestan kakvu potencijalnu prijetnju za budućnost ove države to može predstavljati. Radi se o staromodnom pokušaju puča, jer jedno je prosvjedovati, što je posve legitimna demokratska metoda izražavanja negodovanja, pogotovo ako je skup uredno prijavljen policiji, a nešto posve drugo izravno prijetiti i fizički nasrtati na nekoga, jer zakon to jasno definira i razlikuje. Zato je i policija bila tamo, u svrhu osiguranja i za jedne i za druge. Oni su morali garantirati prava i jednih i drugih, tako represivni aparat u funkcionalnoj državi mora postupati. Onog trena kad oni nisu više jednoj strani mogli jamčiti sigurnost, a organizatoru festivala sigurno odvijanje programa, oni su poništili svoju funkciju i smisao te sukladno tome poništili su državu i vlast koju predstavljaju. U slobodnom, suvremenom demokratskome društvu nitko, pa ni branitelji ne može biti jednakiji od drugih. Sloboda govora mora jednako vrijediti za sve – inače gubi bit i smisao. Ismijavanje, ruganje, prozivanje, čak i vrijeđanje su njezin sastavni dio, no prijetnje i fizičko nasilje svakako nisu, i te razlike nisu uopće tako suptilne kako bi se iz nekih napisa dalo zaključiti. Klečavce na trgu u Zagrebu nitko pretjerano ne voli ili podržava, osim crkve i srodnih udruga naravno, no oni uredno prijavljuju okupljanje i dobivaju policijsku zaštitu. S druge strane ograde se protestira i izvode se performansi, rugaju se, možda i vrijeđaju, ali nema prijetnji i nema nasilja. Ono što je bitno – nitko im nije zabranio okupljanje, premda vrijeđaju osjećaje sekularnih građana. To je primjer kad država i demokracija funkcioniraju, a sloboda govora se prakticira.

Koji su Vaši stavovi prema cenzuri u umjetnosti?

Apsolutno je neprihvatljiva u bilo kojem društvu koje se predstavlja ili si umišlja da je demokratsko i slobodno.

Kako komentirate izjave političara koji opravdavaju zabrane kulturnih događanja?

Glupim, nepromišljenim i opasnim, za društvo i državno uređenje u kojem žive, nesvjesni da potkopavaju državu za koju su se ti koje deklarativno štite navodno borili, nesvjesni kako pripremaju drva za potpalu vlastite lomače. Kratkoročno možda kupuju nekoliko glasova marginalne frakcije birtijskih tribuna i uličnih batinaša, no dugoročno čine golemu štetu izazivajući produbljenje jaza među građanima i kulturno-kulturološki rat, koji će završiti pogubno.

Kakva je, po Vašem mišljenju, odgovornost umjetnika u društvenim i političkim pitanjima?

Prilična, zato što imamo privilegiranu poziciju izvjesne vidljivosti i utjecaja, te samim time mogućnost da kroz svoja umjetnička sredstva progovaramo i upućujemo javnost na nepravilnosti, nepravde i anomalije tog istog društva. To je onda istinski rad na boljitku zemlje u kojoj živiš i domoljublje. Doduše, danas jednaku ako ne i veću vidljivost imaju i tzv. influenseri na društvenim mrežama, no kako su oni u potpunosti okrenuti tržištu i komercijalnim sadržajima, iluzorno je od njih očekivati društveni angažman koji ne donosi profit.

Kako vidite odnos između kulture i identiteta u postratnom društvu?

Bez kulture nema identiteta. Bez kulture nema ni budućnosti. Rat je završio prije trideset godina. Postavite si jednostavno pitanje: gdje je stradala Europa, ili recimo regionalno specifičnije Jugoslavija bila 1975. u odnosu na drugi svjetski rat, koji je bio daleko suroviji, krvaviji i više infrastrukturno devastirajući od Domovinskog rata? Tendencija da se rat kontinuirano koristi kao ideološko oružje i alat kojim se emocionalno ucjenjuje i drži kao talac čitava jedna zemlja koju se navodno toliko voli da bi se opet “krvarilo” za nju, zorno svjedoči o tome koliko nam kultura kronično nedostaje. Jer upravo je zadatak kulture da gradi identitet nacije za budućnost, a mi smo svojevoljno permanentno zatočeni u ratnoj prošlosti. Bilo da se radi o onoj iz ‘91. ili još gore ‘41.

Tužno je kako je danas 2025. u Lijepoj Našoj gotovo blasfemično pomisliti kako je vrijeme da se odmaknemo od rata i gledamo prema naprijed. Al jebi ga, previše mi volimo taj rikverc. Pa izvjesni bard, koji najviše voli svoju zemlju, doduše ne toliko da ne bi istoj zatajio porez, neukoj mlađariji objašnjava “ako ne zna šta je bilo” i nudi zamamnu fabriciranu mitsku prošlost od stoljeća sedmog. Kultura tu ne samo da je suvišna, već je i sa svojim “provokativnim” pitanjima očiti neprijatelj, te ju kao takvu treba i ukloniti ili u najmanju ruku pripitomiti. Kultura zahtjeva kreativnost, a ovdje je poželjna samo reprodukcija prošlosti. Zato su likovni i glazbeni svedeni na slučajne predmete po školski sat tjedno. Nema budućnosti, eventualno regresivni povratak u devedesete i četrdesete u opetovanom ciklusu modificiranih sjećanja u maniri senilnog dede koji uvijek vrti iste priče, uz obligatornu sakralizaciju nacionalnog i dron djevicu. Samo afirmacija nacionalne paradigme i povratak u ishodišnu točku nulte godine začeća samostalne države.

Smatrate li da je umjetnost sredstvo za suočavanje s prošlošću ili njezino negiranje?

Apsolutno, suočavajući se s vlastitim slabostima i propustima otvaramo mogućnost da se sagledamo i saniramo. Pravimo potencijal za rast u svakome smislu. Suočavanje s vlastitim greškama, pogotovo na kolektivnom nivou, nudi mogućnost katarze. A bez nekog vida katarze, društvo je neminovno osuđeno na ponavljanje grešaka i dugoročno na propast. Pogledajte samo primjer susjedne Srbije. Njihov sustavni i kontinuirani izostanak katarze ih je doveo upravo ovdje gdje se sad nalaze. Ne želim istu sudbini vlastitoj zemlji. Stoga je propitivanje neuralgičnih točaka naše povijesti i naših svakodnevnih života zapravo čin ultimativnog domoljublja. Uz plaćanje poreza, naravno.

Kako ocjenjujete angažman mladih umjetnika u društvenim pitanjima?

Slabo sam upućen u njihovo djelovanje, no iz moje vizure djeluje nevidljivo. Ili su posve nezainteresirani za vlastitu sudbinu mimo neke bazne egzistencije i lagode, ili nešto rade jako krivo, pa im posve izostaje učinak i vidljivost. Mislim kako je između ostalog to rezultat dugogodišnje indoktrinacije koja je kondicionirala inertnu, apatičnu homogenu masu usmjerenu isključivo na partikularne interese i plitka zadovoljstva. Huxleyev Vrli novi svijet.

Koje su, prema Vašem mišljenju, najveće prijetnje slobodi umjetnosti u Hrvatskoj

Autocenzura. Apatija. Netalasanje. Inertnost. Lijenost. Konformizam. Komocija.
Ako umjetnici sami ne shvaćaju svoju vrijednost i značajnu ulogu koju imaju za kulturu i opstanak jednog društva, onda možda i zaslužuju mrvice kojima se zadovoljavaju te svoju bijednu sudbinu pod pritiskom rulje u crnim majicama. Jer u skučenom dosegu uma zabranitelja, kultura je ionako prljava riječ zbog koje se maše za plinsku bocu.

Što biste poručili mladim umjetnicima koji se suočavaju s političkim pritiscima?

Da hrabro ustraju i rade na stamini, jer je pred njima izazovan i nesiguran put. Naravno, uvijek mogu odustati i poći u keramičare postavljati pločice, to je posve legitimno i daleko poštenije od ustupaka toj istoj politici, ili još gore ulici.

Vaš prethodni angažman na prosvjedima za prava samostalnih umjetnika bio je vrlo vidljiv. Smatrate li da je takav pristup nužan kako bi se postigle promjene u društvu?

Negdje se uvijek mora početi. Netko mora biti dovoljno naivan, idealističan i glup da za druge i opći boljitak izlaže svoje dupe napadima, kritici i proskribiranosti. Zadovoljavam sve tri kategorije. Ponosno nastavljam obiteljsku tradiciju naivnih, glupih idealista.

Kako komentirate trenutnu situaciju u kojoj se umjetnici nalaze, s obzirom na niske mirovine i nesigurnost u radu?

Sami sebe ne vrednujemo dovoljno, a onda nas, sukladno tome, ne vrednuje ni društvo. Radije pognemo glavu, radimo za mrvice i međusobno se podrivamo, nego da se udružimo i glasno inzistiramo na svojim pravima, svjesni važnosti koju imamo za to isto društvo. Uzročno posljedični niz.

Što mislite o ulozi države u podršci umjetnicima i njihovim pravima?

Podrška države u subvencioniranju kulture i umjetnosti je nužna za njihov opstanak i razvoj. Tzv. tržišni model se globalno pokazao posve promašenim i kao takav nudi samo podilaženje najnižim strastima publike i stagnaciju umjetnosti. Nema prostora za drugačije, nema prostora za eksperiment, za razvoj. Tu je ključna uloga obrazovnih ustanova, jer publiku treba senzibilizirati na kulturni sadržaj, a ne obrnuto. Kad bi zabranitelji bili sustavno izloženi kulturnom sadržaju, zasigurno ne bi protestirali protiv nečeg što uopće ne poznaju i ne razumiju. Vjerojatnije je da bi razvili veću moć rasuđivanja, komparacije, a vrlo izvjesno i elokvencije. U svakom slučaju po pitanju državnih subvencija stojimo bolje od Amerike, ali značajno lošije od Njemačke. Problem je što naša resorna ministrica ne uviđa kako su ona i njezina svita ovdje zbog nas kulturnjaka, a ne mi zbog njih. Bez nas to ministarstvo i ne postoji. Od nje bih očekivao da čvrsto stane u obranu digniteta hrvatske kulture i umjetnika bez suvišnih “ali…”.

Kako vidite odnos između umjetnosti i politike u Hrvatskoj? Smatrate li da je umjetnost dovoljno cijenjena i podržavana?

Ne. I kao društvo snosimo kolektivnu odgovornost za to, poglavito sami umjetnici, ali i obrazovni sustav. Ne možete očekivati da će uz jedan sat glazbenog tjedno i blok sat likovnog u dva tjedna u školama, djeca adekvatno valorizirati umjetnost. Samom satnicom im se subliminalno šalje poruka kako je to nešto usputno, nevažno i marginalno, eventualno hobi. Ne potiče se kreativnost i slobodno razmišljanje, samo se trenira poslušnost i isprazno bubetanje. I naravno vjeronauk, kojem ionako nije mjesto u školi u jednoj državi koja se nominalno naziva sekularnom. Ali na prosvjedima protiv Vatikanskih ugovora ne možete skupiti ni sto ljudi zajedno sa zalutalim turistima.

Koje konkretne promjene biste željeli vidjeti u zakonodavstvu koje se odnosi na samostalne umjetnike?

Zadržavanje autonomije barem prividno stručne i nezavisne organizacije poput HZSU-a koja ne bi bila direktno pod okriljem Ministarstva kulture, podizanje mirovinskog koeficijenta tj. njegovo izjednačavanje s ostalima, jer nam godinama nepravedno nije vraćen i stvorio je generacije socijalno ugroženih umjetnika koji su za radnog vijeka pošteno zaslužili svoje penzije. Revizija postojećeg prijedloga zakona o umjetnicima. Ima toga još puno, no ovaj intervju možda ne bi trpio još litanija o tome.

Kako reagirate na kritike koje tvrde da su prosvjedi umjetnika samo poziv na pažnju, a ne stvarna nastojanja za promjenama?

Ne razumijem pitanje. A čemu bi trebali služiti prosvjedi ako ne tome da privuku pažnju? Kad vas netko ignorira i nema želju komunicirati s vama, morate prvo privući njegovu pažnju, zar ne?

Smatrate li da je javnost dovoljno informirana o problemima s kojima se suočavaju umjetnici? Kako bi se to moglo poboljšati?

Javnost apsolutno nije dovoljno informirana o našim problemima, jer ih generalno umjetnici, umjetnost i kultura zapravo i ne zanimaju. Misle kako imaju dovoljno svojih problema te kako je kultura irelevantna za njihove živote. Sukladno tome, detalji naše problematike ih doista savršeno ne zanimaju. Površnost je današnja furka. Sve počinje i završava s obrazovanjem i obrazovnim sustavom. Bez znanja nema ni mogućnosti uviđanja šireg konteksta, nema razvoja kritičke misli, a onda i samim time nema mogućnosti razumijevanja društva i svih njegovih procesa i manifestacija. Bez znanja možemo samo preživljavati beznačajnu, tupu, malograđansku egzistenciju u limbu razočaranja, ništavila i gluposti.

Koju ulogu u Vašem angažmanu ima osobna odgovornost umjetnika prema društvu?

Svjestan privilegiranosti i časti bavljenja umjetničkim pozivom koji ima svoje beneficije u vidu vidljivosti, eventualnog priznanja, ali prvenstveno unutarnje satisfakcije, smatram kako imam odgovornost prema društvu u kontekstu relevantnosti umjetnosti koju stvaram i nudim publici na uvid. Dakle, taj rad ih se prvenstveno mora ticati, mora ih potaknuti na razmišljanje, na sagledavanje ili uopće uočavanje izvjesnog problema koji ih mori, mora ih dirnuti, te naposljetku na čisto površnom nivou, zabaviti. Ako makar nekolicinu potaknem na razmišljanje, ne daj Bože akciju, moj zadatak je obavljen, a dug vraćen. I onda sve ispočetka. Volio bih da više mojih kolegica i kolega promišlja svoj poziv na ovaj način te da preuzmu osobnu odgovornost.

Kako vidite budućnost samostalnih umjetnika u Hrvatskoj? Smatrate li da će se situacija poboljšati ili pogoršati?

Trenutna perspektiva je mračna i maglovita, no ta vrsta pesimizma, razočaranja i ogorčenosti je razumljiva. Borba još traje i najteže bitke su tek pred nama, bitno je zadržati sapu, imaginirati viziju bolje budućnosti, biti kreativan i zadržati duh. Kao što kažu: malo nas je, al smo govna. Ja sam ionako nepopravljivi optimist.

Što biste poručili mladim umjetnicima koji tek ulaze u svijet samostalnog stvaralaštva?

Courage mon ami.

Kako ocjenjujete trenutnu kulturnu politiku u Hrvatskoj? Smatrate li da je dovoljno usmjerena na razvoj i podršku umjetnicima?

Nije dovoljno usmjerena, smatram da bi država trebala izdvajati više iz ukupnog BDP-a za kulturu i umjetnike. Što se tiče kulturne politike na nivou grada Zagreba, vide se pomaci, počevši od opsežnog petogodišnjeg plana do 2030., preko većih izdvajanja za razne programe, do konačno povećanog interesa za tzv. nezavisnu kulturu i rješavanje njezinih infrastrukturnih problema. Situacija u drugim gradovima na žalost nije tako bajna. Također se bojim kako će ova recentna zabraniteljska događanja o kojima smo zborili, dodatno antagonizirati dio javnosti prema kulturi i kulturnjacima, te da će pritisak koji pučisti vrše uroditi smanjenjem sredstava, interesa, ali i zaštite.

Što mislite o ulozi medija u oblikovanju javnog mišljenja o umjetnicima i njihovim pravima?

Evo, vrlo recentno su odigrali prilično ružnu ulogu, što je posljedica srozavanja novinarske profesije i tzv clickbaitinga. Ja sam kazališni redatelj i glumac, samostalni umjetnik i član HZSU-a. Svojim minulim, ali i budućim radom se ponosim, a svoj status zaslužujem. Kao člana te zajednice, vidim kako su nas vladajuća stranka uz svesrdnu pomoć medija, posebice Indexa i 24H, napokon odlučili učiniti lovinom za odstrel te su sezonu lova proglasili otvorenom.

Čitava “afera” oko Mile Kekina samo je još jednom potvrdila tezu kako je prosječni Hrvat iznimno glup, površan, kivan, kratkovidan, nazadan, autodestruktivan i do zla Boga povodljiv. Nakon gotovo dva desetljeća objašnjavanja u javnom prostoru, zašto su kultura i umjetnost bitne za razvoj i opstanak nekog društva, koja je uloga i pozicija samostalnih umjetnika, koji je značaj i funkcija tzv. nezavisne scene, nakon silnih okruglih stolova, panela, radio i tv emisija, okupljanja, akcija, performansa, prosvjeda i svih mogućih pizdarija kojima sam uz neke divne kolegice i kolege pokušao približiti i pojasniti smisao svega toga, čini se kako je bilo posve uzaludno, jer je evidentno memorijski kapacitet vinske mušice presudio i sve se to anulira u trenu zbog jednog krajnje glupog političkog spina i posve krive, promašene teze, koja vrlo maliciozno atakira jednu omanju zajednicu. Ponovno objašnjavati nešto nekome tko ne posjeduje adekvatni kapacitet za razumijevanje materije mi se doista više ne da, samo mogu uputiti one minimalno informatički pismene da na Googleu potraže doista brojne članke, intervjue i rasprave na tu temu, pa nek čitaju dok se ne rastope slova. Postoje i video i audio zapisi za one manje zahtjevne.

I opet se ovdje očituje kompleks žrtava zemljopisa, koji uprizorih više puta. Kao i problem preuzimanja osobne odgovornosti. Frustriranost koja stvara mentalnu kloaku, nesposobnu da se izvadi iz vlastite kaljuže nemoći i samosažaljenja. U klasično Hrvatskoj maniri posvemašnje promašivanje svega, i logike i konteksta i smisla. Imamo paradoks, kronično nezadovoljnu te malodušnu raju, koja je u svojoj frustriranosti toliko apatična i inertna da nije u stanju apsolutno ništa poduzeti da promjeni svoju situaciju. I traže krivca, ne u sebi, naravno. Čak im i političari nisu u toj mjeri meta, pa imamo fenomen permanentne HDZ-ove vlasti unatoč svim malverzacijama, pljačkama i prevarama. Čak im ni monstruozno prenapuhan golemi državni aparat nije problematičan, jer su i sami velikim dijelom njegov dio, kao službenici, sljedbenici i sudionici. Krivi su im svi drugi, pogotovo oni drugačiji. Onda vape za “pravdom”, a zapravo žele krv, da netko bude kažnjen, po mogućnosti starovjekovno javno smaknuće. Onda će u svojoj jadosti osjetiti izvjesnu satisfakciju jer eto i “poznati plaču”. Nismo mi za kulturu. Za nas su plinske boce na ulicama ultimativni doseg.

Kako komentirate stavove političara koji tvrde da su prosvjedi umjetnika politički motivirani?

Jeftina demagogija s njihove strane. Uostalom što u ovoj cijeloj priči nije politika? Ovo je borba za egzistenciju demokratskog civilnog društva.

Koje korake biste preporučili umjetnicima kako bi se bolje organizirali i ostvarili svoja prava?

Minimum empatije i prije svega – solidarnost. Dominacija inzistiranja na partikularnim osobnim interesima nas je i dovela u ovu poziciju. Frakcionaštvo i uskogrudna zavist su oduvijek razarale našu kulturnu scenu. Samo masovnost i grupiranje te kukavne skupine, uz podršku građanstva može donijeti nekakve rezultate.

Kako vidite suradnju između samostalnih umjetnika i kulturnih institucija? Smatrate li da je ona dovoljna i učinkovita?

Nije učinkovita. Institucionalna scena nema senzibiliteta za onu nezavisnu. Zato skriveni vlažni san gotovo svakog samostalnog umjetnika i jest uhljebljenje u neku instituciju ili ansambl. Previše egzistencijalne nesigurnosti učini to čovjeku. Preferiraju stabilnost nad slobodom. Legitimno. Problem je što kolegice i kolege iz institucija baš i nemaju svijest o tome kako je to biti na otvorenom tržištu te kako rijetko ili nikako daju podršku nama samostalcima kad potražujemo svoja prava. Bilo bi nam lakše i ljepše kad bi nam dali barem javnu moralnu potporu u trenucima krize.

Što mislite o ulozi obrazovnih institucija u pripremi mladih umjetnika za izazove samostalnog rada?

Mogao bih govoriti samo o svojoj akademiji, no ne želite sa mnom valjda otvarati tu Pandorinu kutiju zvanu ADU? Mislim da su im skandali s Prohićem, dekanom i ostalom ekipom sasvim dovoljni. Uostalom, ništa po tom pitanju nisu riješili. Nitko nije otpušten, čim se medijska prašina slegla, sve se nastavilo po starom. Što se ostalih glumačkih akademija tiče, imaju golem problem što su uglavnom samima sebi svrha. Preveliki broj glumaca na izuzetno malenom tržištu. Ni približno se ne snima dovoljno serija i filmova ili kazališnih produkcija radi, da bi se namirila tolika količina studenata. Riskira se stvaranje velike količine socijalnih slučajeva ili u najmanju ruku frustriranih ljudi.

Kako reagirate na tvrdnje da umjetnici previše očekuju od društva i države?

Umjetnici premalo traže od društva i države.

Koje bi promjene u društvenoj svijesti bile nužne kako bi se poboljšao položaj umjetnika?

Temeljita lobotomija. Kako to masovno nije moguće, jedinu nadu možemo polagati u obrazovni sustav. Ali avaj. Nismo bili u stanju provesti ni kurikularnu reformu koja bi nam dala barem neku nadu. Ovako nam jedino preostaje borba s vjetrenjačama.

Kako vidite odnos između umjetnosti i tržišta? Smatrate li da je tržište previše utjecajno na umjetnički izraz?

Ne vjerujem u tržišni model umjetnosti, jer inozemna, ali i domaća iskustva govore kako je to promašeni model. Kao što rekoh, umjetnost je sloboda i kao takva se ne može i ne treba povijati prohtjevima mase. Masa je neuka i prizemna, a prava umjetnost to nije, niti bi trebala biti. Bulevara i bez tog modela ima previše, a s njime bi to bojim se bio i jedini modalitet. Bez slobode nema kreativnosti, onda umjetnost stagnira, a tržište je veliki lanac koji ju vuče prema tamnici trivijalizacije. Premalo je znanja i bilo kakvih kriterija da bi se uopće i formirao ukus, na koji se svi danas pozivaju. Profesor Solar bi rekao: Pitanje ukusa nije isto što i ljudska prava pa da se sve može tolerirati, a predugo se toleriralo svašta.

Ponovit ću: umjetnost ne treba prilagođavati publici, već publiku treba senzibilizirati za umjetnost. Jednako loša, ako ne i gora situacija je kad država određuje što je primjerena umjetnost. Na tragu toga su i naši pučisti iz Benkovca. Oni bi nam rado odredili što je to dopuštena “prava” umjetnost.

Što biste željeli postići svojim angažmanom u prosvjedima i društvenim pitanjima?

Želim mijenjati ovo društvo na bolje, učiniti ga ljepšim i ugodnijim mjestom za život sebi, svojoj obitelji, ali i svim njezinim žiteljima, jer samo zdravo društvo može imati sretne ljude. Nekome makar i s minimumom socijalne svijesti, bez obzira na vlastiti prosperitet, ne može biti lijepo i ugodno živjeti na mjestu gdje ljudi kopaju po kontejnerima ili gdje ljudi u crnom hodaju po ulicama i prijete. Sustavno sami sebe sabotiramo i nakon više od trideset godina ne možemo si više umišljati da je netko drugi kriv do nas samih. Narod i vlast se uzajamno zrcale.

PROČITAJTE: Miran Kurspahić za HELLO! – U čisto estetskom ili poetskom smislu, doista nikada nisam imao gay elemente ili ih svjesno koristio

Unatoč svemu, volim ovu zemlju, njezinu ljepotu, klimu, sigurnost, opuštenost, posjeduje golem potencijal i ne bih želio nigdje drugdje živjeti. Ima ovdje divnih, pametnih, vrijednih i sposobnih ljudi zbog kojih vrijedi ostati i boriti se za bolju i ljepšu budućnost. Metem u vlastitom dvorištu i kritiziram kako bi se stvari pomakle s mrtve točke i bile bolje. To je pravo domoljublje, a ne mahanje zastavama i ratno huškanje.


povezano sa: Celebrity News

Dora RITAM NOIR

Ritam Noir: Nova glazbena priča iz Pule koja spaja generacije, žanrove i emocije u pjesmi “Profumi di Mare”

Pulska glazbena scena uvijek je bila posebna – dovoljno mala da ostane intimna, a dovoljno velika da iznjedri imena koja ostavljaju trag daleko izvan granica Istre. No rijetko se dogodi da se u istom kreativnom trenutku susretnu iskustvo, mladost, žanrovska širina i čista umjetnička znatiželja. Upravo to dogodilo se kada su se u Puli okupili mladi i afirmirani glazbenici pod zajedničkim imenom Ritam Noir, predstavljajući svoju prvu pjesmu – senzualnu, filmsku i mediteranski obojenu “Profumi di Mare”.

Celebrity News

04 prosinca 2025

Oznake:

angažirana umjetnost angažirano kazalište autocenzura umjetnika benkovac predstava braniteljske udruge i kultura cenzura i demokracija cenzura predstava hrvatska cenzura u kulturi domovinski rat umjetnost festival nosi se hrvatska kultura problemi hrvatska kulturna politika hrvatska kulturna scena hrvatska umjetnička scena hrvatsko kazalište problemi intervju kazališna provokacija kazališna scena hrvatska kazalište i autocenzura kazalište i demokracija kazalište i demokratsko društvo kazalište i društvene teme kazalište i identitet kazalište i kritika društva kazalište i mladi kazalište i nacionalizam kazalište i otpor kazalište i politika kazalište i provokacija kazalište i publika kazalište i publika hrvatska kazalište i ratna prošlost kazalište i religija kazalište i represija kazalište i sloboda kazalište i sloboda govora kazalište i sloboda mišljenja kazalište i sloboda stvaranja kazalište i umjetnička sloboda kazalište kao borba kazalište kao katarza kazalište kao otpor kazalište u hrvatskoj kazalište u tranziciji kritičko kazalište kritičko promišljanje kazalište kritika vlasti umjetnost kultura i demokracija kultura i identitet kultura i mladi kultura i nacionalizam kultura i politika hrvatska kulturna cenzura kulturna politika hrvatska kulturne zabrane hrvatska kulturni otpor hrvatska kulturni pritisci hrvatska kulturni rat hrvatska kurspahić intervju Miran Kurspahić nezavisna kultura hrvatska nezavisna scena hrvatska nezavisni umjetnici hrvatska politička angažiranost umjetnika politička borba kroz umjetnost politička korektnost umjetnost politička provokacija kazalište politička umjetnost politički pritisci na umjetnost politički utjecaj na kulturu političko kazalište sloboda govora hrvatska sloboda govora i kazalište sloboda govora umjetnost sloboda i umjetnost sloboda izražavanja hrvatska sloboda izražavanja kazalište sloboda stvaranja sloboda umjetničkog izraza sloboda umjetnika sloboda umjetnosti suvremena umjetnost Hrvatska suvremeni umjetnici hrvatska uloga umjetnosti u društvu umjetnici i politika umjetnici i sloboda umjetnici protiv cenzure umjetnici protiv politike umjetnost i angažman umjetnost i branitelji umjetnost i budućnost umjetnost i društvene promjene umjetnost i društvo umjetnost i hrabrost umjetnost i ideologija umjetnost i rat umjetnost i sloboda izraza umjetnost kao otpor umjetnost kao provokacija zabrana kulture zabrana predstava zabrane umjetnosti hrvatska

druge vijesti