Luka Bukić za HELLO! Movember:“Ovaj mjesec nije samo o brkovima – nego o hrabrosti da se pogledaš u zrcalo i kažeš: ‘Vrijedan sam brige”

Moja jutra redovito započinju treninzima, već dugi niz godina. Nije to samo navika, već stil života.

Odrastao sam u obitelji u kojoj se o sportu nije samo govorilo – on se živio. Vaterpolo je bio više od igre, bio je način života. Moj otac, moja sestra, ja – svi smo oduvijek u vaterpolu tako da je bilo sasvim prirodno da izmjenjujemo mišljenja, ali i ljubav prema vodi. Odmalena sam postao svjestan da ništa ne dolazi lako. Da medalje ne sjaje zbog metala, nego zbog truda i rada koji im je prethodio.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Luka Bukic (@lukabukic)

Ljudi često vide samo ono što je pred kamerama – trenutke kad dižeš ruke u zrak, kad se publika smije i navija, kad ti se ime spomene u medijima. No ne vide one druge trenutke – one u kojima zajedno s ostatkom svoje ekipe mjesecima treniraš, pomičeš svoje granice, trudiš se i treniraš iz dana u dan, možda samo za tu jednu – odlučujuću utakmicu. A na najvećim je turnirima odlučujuća svaka. Svaka te vodi stepenicu bliže uspjehu, nagradi za sav trud i rad, potencijalnoj medalji ili pak, povratku kući. Sa svakom utakmicom sve počinje, a možda i sve završava.

No, naučio sam da nije sve za pokazivanje. Neke stvari vrijedi čuvati za sebe. Postoji snaga u suzdržanosti, u tome da ne govoriš previše, nego da pustiš da tvoj rad i trud progovara umjesto tebe. Nikad nisam težio biti glasniji od drugih. Težio sam biti mirniji, pribraniji, usredotočeniji.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Luka Bukic (@lukabukic)

Istina je, negdje putem sam dobio etiketu miljenika žena. Ne znam što to zapravo znači, simpatično je i laskavo, no u mom svijetu najvažniji je odnos koji imaš sa samim sobom. Kada si u sportu, naučiš da okolni svijet često percipira samo površinu. Ono što se događa ispod nje, kao i u vaterpolu, tu se zapravo vodi prava borba. U konačnici, ono što stvarno jesmo vidi se tek kada zaronimo ispod površine.

Kad nisam u bazenu, ne mirujem. Igrajući košarku, padel, tenis pronalazim onu drugu vrstu ravnoteže – onu koja ne dolazi samo iz pobjede, nego iz druženja, kretanja, iz igre bez pritiska. Sport je za mene uvijek bio učitelj. Naučio me i da je tijelo tvoje najveće oružje, ali i tvoj najosjetljiviji saveznik. S godinama sam naučio i nešto drugo – da tijelo pamti sve. Svaki zaveslaj, svaki udarac, svaku ozljedu. Zato danas razmišljam drukčije. Naučio sam osluškivati vlastito tijelo. Ono ti uvijek kaže kad je vrijeme za odmor, kada nešto nije u redu, kada trebaš stati.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Luka Bukic (@lukabukic)

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Luka Bukic (@lukabukic)

Zato, sada u studenom, želim poručiti – Movember nije samo mjesec brkova, niti samo “kampanja”. Podsjeća nas da zastanemo i zapitamo se – koliko doista brinemo o sebi? Koliko smo možda puta ignorirali neke znakove, koliko smo puta, u želji da budemo jaki, zapravo pokazali slabost – jer nismo stali kad smo trebali?

OGLASOGLAS

Pregledati se nije znak straha. To je znak snage. Znak zrelosti. Znak da razumiješ da život nije vječna utrka, nego igra u kojoj trebaš znati kad je vrijeme za potez, a kad za predah.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Luka Bukic (@lukabukic)