Eugen Stjepan Višić za HELLO!:”Moja pjesma nije poruka, nego emocionalni zagrljaj za one koji ga trebaju!”

Sigurno ste se barem jednom u životu našli u toj prijelomnoj točki – na rubu, gdje srce vrišti, ali um oklijeva. eugen tu je točku pretočio u glazbu, a njegov novi singl „Na rubu plešem sam“ nije samo pjesma – to je katarza, ples na granici između ostanka i odlaska, između onoga što jest i onoga što je moglo biti.

Ovaj mladi glazbenik ne prestaje pomjerati vlastite granice, a njegov povratak donosi nešto potpuno novo – zvuk koji diše urbanim ritmom, ali ostaje vjeran emociji.

U glazbenom svijetu, gdje je sve teže ostaviti osobni pečat, eugen se ne boji riskirati. Njegov novi singl je odvažan korak naprijed – zvuk je zreliji, produkcija promišljena, a poruka snažna i bolno prepoznatljiva. No, ono što ovaj singl čini još upečatljivijim jest popratni vizualni identitet, čije scene snimljene pod vodom donose dozu tjeskobe i vizualne magije. Spot je nešto što se ne viđa često – metaforičan, moćan i tehnički zahtjevan, ali u potpunosti opravdava njegovu glazbenu priču.

Eugen otkriva sve tajne nove pjesme “Na rubu plešem sam”

Više od obične balade, „Na rubu plešem sam“ je unutarnji dijalog svakoga tko se barem jednom našao u vezi iz koje ne zna izaći, u vrtlogu osjećaja gdje ponavljamo iste pogreške nadajući se drugačijem ishodu. Višić ne pjeva samo o ljubavi – on pjeva o zamkama vlastitih iluzija.

Njegova sposobnost da spoji emociju, vizualnu estetiku i produkcijski iskorak čini ga jednim od najozbiljnijih imena nove generacije. Ovo nije samo još jedna pjesma – ovo je iskreno umjetničko djelo koje ostavlja trag.

 Loading ...

Što vas je inspiriralo da stvorite pjesmu ‘Na rubu plešem sam’?

O onom trenutku kada shvatiš da si potpuno sam, čak i dok si s nekim. To je osjećaj kad hodaš po tankoj liniji između razuma, koji ti vrišti da pustiš, i emocija, koje te uporno drže vezanog. Znaš da ta osoba nije dobra za tebe, znaš da bi trebao otići, ali ipak ostaješ – iz navike, iz straha, iz te neke tihe suovisnosti. Mislim da su se mnogi našli u toj situaciji, kada ne možeš prekinuti, ali ni nastaviti dalje. U pjesmi pokušavam uhvatiti upravo taj trenutak – borbu između onoga što osjećaš i onoga što znaš da bi trebao učiniti. To je posebno izraženo u stihovima „Kako da molim se kad Bog me poznaje” ili „Noć mi je uzela zadnji krik, s tobom ja ne mogu protiv svih.” Mislim da su to one rečenice koje ostaju u tebi, koje te natjeraju da se zamisliš, jer su sirove, iskrene i bolno poznate svima koji su ikada bili u vezi koja ih je lomila, ali iz koje nisu znali izaći.

Kako biste opisali emocionalno putovanje kroz svoje tri pjesme: ‘Tišine’, ‘Dišem’ i ‘Na rubu plešem sam’?

„Tišine“ su pjesma koja otvara prostor za duboku introspekciju, za onu tešku, sirovu melankoliju i neizrečenu čežnju za nekim tko više nije tu. Možda ta osoba nije samo otišla – možda je više ni nema. Ta pomisao me progonila dok sam je pisao. Htio sam uhvatiti i onaj često prešućeni dio procesa tugovanja – iracionalnu ljutnju koja se pojavi kada te netko iznenada napusti. Svi uvijek pišu o tuzi, žaljenju, praznini, ali nitko ne govori o tom trenutku kada osjetiš ljutnju, čak iako znaš da je besmislena. To su pitanja koja su mi se vrtjela u glavi dok sam stvarao ovu pjesmu. I evo vam ekskluziva – nikada do sada nisam ovako direktno rekao koji trenutak u pjesmi oživljavam. S druge strane, „Dišem“ je svojevrsni odgovor na „Tišine“. Nakon te gušeće, teške tišine, dolazi trenutak kada konačno možeš udahnuti. I ne samo udahnuti, nego dišeš punim plućima. Zato pjesma i nosi taj naziv – dišem, živim, krećem se naprijed. Tekstualno, glazbeno i ritmički, sve prelazi u svjetliji ton, kao neka osobna pobjeda nad onim što me ranije slamalo. Za mene su te dvije pjesme dva dijela iste priče – prvi je pad, drugi je uspon.

Je li ‘Na rubu plešem sam’ zamišljena kao zaključak trilogije ili planirate nastaviti ovu priču?

Jako dobro pitanje. Iskreno, dugo sam se preispitivao o tome. Trebam li napraviti završni čin i zaključiti priču u obliku trilogije ili je bolje stati? No, došao sam do zaključka da je s pjesmom „Dišem“ energetski puno ljepše ostaviti stvari iza sebe i zaokružiti ih u diptih. Ta pjesma nosi poruku oslobođenja, novog daha, preživljavanja, i osjećao sam da bi dodavanje treće pjesme možda razvodnilo taj trenutak katarze. Ipak, nisam mogao potpuno ignorirati emocije i simbole koje sam ranije koristio. Zato sam u pjesmi „Na rubu plešem sam“ vizualno, kroz motiv vode, odlučio stvoriti poveznicu s diptihom. Voda u ovom spotu nije samo estetski element – ona nosi težinu svih emocija iz prošlih pjesama, ali ih i transformira. To nije nastavak, već refleksija onoga što je bilo, prikaz onog istog unutarnjeg vrtloga, ali iz nove perspektive.

Koje ste osobne ili profesionalne izazove morali prevladati tijekom stvaranja ovog diptiha?

Vjerujem da su pjesme same rekle puno više nego što ja mogu u ovom odgovoru – i to je, u konačnici, moć glazbe, zar ne? (smijeh) Do sada sam kroz svaku pjesmu opisivao neko iskustvo, osjećaj ili sliku koja se dogodila meni osobno ili nekome od mojih bližnjih. Pisanje mi je u tim trenucima bilo ispušni ventil, način da izbacim ono što me tišti, ali i da artikuliram emocije koje su ponekad bile previše složene da bih ih samo izgovorio. Osim toga, fascinira me koliko često društvo ima potrebu staviti stvari u kalupe. Gledamo svijet kroz crno-bijelu prizmu, zaboravljajući da između postoji čitav spektar nijansi. To sam osjetio i na vlastitoj koži – kao da sam stalno bio pred pitanjem hoću li se baviti glazbom ili glumom, kao da jedno nužno mora isključivati drugo. Suludo mi je da i dalje postavljamo takve okvire, pogotovo u umjetnosti, gdje granice ne bi smjele postojati. Zašto bi se umjetnik morao definirati samo jednom etiketom? Ako kroz glazbu mogu prenijeti emociju jednako snažno kao kroz ulogu na sceni, zašto bih morao birati?

Kako je vaše glumačko iskustvo utjecalo na vaš glazbeni izraz, posebno u ovom diptihu?

Iskreno, ne znam bih li mogao reći da mi je konkretno pomoglo, barem ne na svjestan način. Ove pjesme su toliko intimne, toliko prožete osobnim emocijama, da nisam razmišljao o interpretaciji u klasičnom glumačkom smislu. One nisu odglumljene, one su proživljene. Kada pišem i pjevam, ne razmišljam o tome kako nešto treba zvučati – to jednostavno dolazi iznutra, iz sirove emocije, bez filtera. S druge strane, vjerujem da je način na koji promatramo svijet dijelom urođen. To je pitanje senzibiliteta, osobne percepcije, unutarnje fine podešenosti na emocije i ljude oko nas. Iskustvo, bilo glumačko ili životno, neizbježno oblikuje način na koji izražavamo sebe, ali ono nije početna točka – ono je samo alat koji produbljuje ono što već nosimo u sebi. Možda mi je gluma pomogla da bolje razumijem nijanse emocija, ali ovaj diptih nije nastao iz glume. Nastao je iz potrebe da nešto kažem, da izbacim ono što me iznutra grizlo, da emociju pretočim u riječi i melodiju.

Možete li podijeliti nešto o procesu stvaranja spota za ‘Na rubu plešem sam’ i suradnji s redateljicom Đurđinom Samardžić?

Svako snimanje nosi svoje prepreke, ali ovaj spot nam je stvarno testirao granice strpljenja i upornosti. Produkcijski izazovi su se nizali jedan za drugim, od tehničkih detalja do nepredvidivih situacija na setu, i priznajem – oduzeli su nam mnogo energije. No, ono što nas je vodilo kroz cijeli taj proces bila je čista zaljubljenost u ono što radimo. Znali smo da ne želimo raditi kompromis, da ne želimo pristati na prosječno. Htjeli smo da svaka scena nosi emociju, da svaki kadar ima težinu, i zbog toga smo išli do kraja. Suradnja s Đurđinom bila je posebno inspirativna. Kliknuli smo nevjerojatno brzo, kao da se poznajemo cijeli život. Mislim da je tome uvelike doprinijelo to što oboje dolazimo iz kazališnog svijeta – postoji ta nevidljiva nit razumijevanja kada dijeliš iskustvo scene, igre, emocije. Ona je donijela neku posebnu energiju, onu suptilnu snagu koja se ne može lažirati.

Koju poruku želite prenijeti publici kroz pjesmu ‘Na rubu plešem sam’?

Ako slušatelji osjete pjesmu na svojoj koži, ako ih takne u trenutku kada im je to potrebno, onda je njezin cilj ispunjen. Najviše bih volio da se ljudi pronađu u njoj, da im, ako prolaze kroz nešto slično, barem na trenutak bude lakše. To je ta nevidljiva poveznica između izvođača i publike – emocija koja ne traži objašnjenje, već jednostavno postoji. ‘Na rubu plešem sam’ nije poruka, ona je osjećaj. Emocionalni zagrljaj za sve one koji se u nekom trenutku osjete izgubljeno, neshvaćeno ili usamljeno. Ako ih makar na trenutak podsjeti da nisu sami, onda je pjesma već napravila ono najvažnije.

Kako ste doživjeli prijelaz iz glumačkog svijeta u glazbeni?

Mislim da taj prijelaz još uvijek traje i da će trajati cijeli moj život. Ovisno o tome gdje me ljudi sretnu i u kojem me trenutku dožive, oni me mogu vidjeti isključivo kao glazbenika ili isključivo kao glumca. Ali za mene to nije ni prijelaz ni dilema – oboje su podjednako moj svijet, i to se neće promijeniti. Kao društvo imamo neodoljivu potrebu za svrstavanjem – volimo etikete, volimo stvari posložiti u jasno definirane ladice jer nas nepoznato plaši. Tako i mene neki žele vidjeti samo kao glumca, a drugi isključivo kao glazbenika.

PROČITAJTE: Ekskluzivno za HELLO! Eugen razjasnio što je mislio komentarom o Severini

No moja priroda iznutra odbija te okvire. Umjetnost nije granica, nije oznaka, nije nešto što se može odrediti jednom riječju. Kad stvaram glazbu, koristim osjećaje koji dolaze iz istog mjesta iz kojeg crpim i glumu. Kada glumim, dišem istu energiju kojom pišem pjesme. Jedno ne isključuje drugo – naprotiv, međusobno se nadopunjuju, hrane i daju mi slobodu da budem točno ono što jesam.

Koje su glavne razlike u izražavanju emocija kroz glumu i glazbu?

Gluma, pisanje i pjevanje za mene su neraskidivo povezani. U glumi reflektiraš život i istinu – tražiš suštinu emocije i težak si ka potpunoj organici, pri čemu su tvoje tijelo i glas glavni instrumenti izraza. Pisanje, s druge strane, koristi riječ kao svoje najjače oružje – kroz slovo oblikuješ misli, osjećaje i svjetove. A u pjevanju, kada glas postane glavni medij, emocija se pretače u zvuk koji dopire izravno do onoga tko sluša. Ne želim se ograničiti na samo jedno – želim objediniti sva tri. Želim kroz pisanje oblikovati priče, kroz glumu im dati tijelo i pokret, a kroz glas im udahnuti dušu. Sve su to samo različiti izrazi istog unutarnjeg svijeta, načini na koje komuniciram s ljudima i dijelim emociju. Ne vidim granice među njima, već ih spajam u jednu cjelinu – onu koja mi omogućuje da budem potpuno svoj.

Što vas je potaknulo da svoje umjetničko ime pišete malim slovom?

Pobuna.

Kako je sudjelovanje na Dori s pjesmom ‘Tišine’ utjecalo na vašu glazbenu karijeru?

Iskreno, ne znam točno kako je Tišine utjecala na moj put, jer nisam imao unaprijed zacrtan plan. Ali znam što je izazvala – nevjerojatne reakcije ljudi. Dobio sam toliko poruka podrške, toliko iskrenih priča od onih koji su se prepoznali u pjesmi, toliko želje da nastavim stvarati. Shvatio sam da nisam sam u svojim emocijama, da moja priča odjekuje u drugima, i to je ono što me gura dalje. Tišine su mi možda bile prvi korak, ali ono što slijedi – to je putovanje na koje ne stavljam granice.

Koji su vam glazbeni uzori i kako su utjecali na vaš stil?

Svaki artist koji je autentičan u onome što radi na neki način utječe na mene. Inspiriraju me oni koji ne traže prečace, koji su spremni graditi svoj svijet bez kompromisa i koji stvaraju iz unutarnje potrebe, a ne zbog trendova. Za mene je putokaz upravo ta ustrajnost – ne trčati za instant rješenjima, ne podilaziti očekivanjima, već postepeno, sloj po sloj, graditi vlastiti umjetnički izraz. U vremenu u kojem sve mora biti brzo, lako probavljivo i trenutno viralno, meni je cilj stvoriti nešto što ostaje, nešto što diše i raste s vremenom.

Kako balansirate između glumačkih i glazbenih projekata?

Balansiram s radošću jer imam privilegiju raditi ono što volim i živjeti od toga. Kad si u potpunosti predan svom pozivu, balans ne znači nužno strogo odvajanje privatnog i profesionalnog, već pronalaženje ispunjenja u onome što radiš. Svjesno biram projekte, ne pristajem na kompromise koji bi ugušili moju strast ili autentičnost. Ako nešto ne osjećam ili ne vjerujem u to, jednostavno ne prihvaćam. Umjetnost za mene nije puko odrađivanje zadataka, već prostor u kojem živim, dišem i rastem.

Postoje li planovi za album ili veći glazbeni projekt u budućnosti?

Apsolutno bih volio izbacivati što više pjesama, koliko mi to prilike i trenutak dopuste. Glazba je živa stvar, ona se ne može forsirati niti se može odrediti točan ritam njezina nastanka. Imam dosta pjesama koje su nastale ranije, ali stalno se pitam – trebam li ih oživjeti i podijeliti s publikom ili ih pustiti da ostanu tamo gdje su nastale, u prošlosti? Neke pjesme nose trenutke i emocije koje su možda prošle, ali opet, možda je upravo sada pravo vrijeme da ih iznesem na svjetlo dana. Nikad ne znaš – ponekad pjesma pronađe tebe, a ne ti nju.

Kako publika reagira na vaše pjesme i što vam te reakcije znače?

Apsolutno. Mislim da svatko tko dobije priliku govoriti u javnom prostoru ima odgovornost učiniti ga boljim mjestom. Ne mislim da smo mi umjetnici nekakvi moralni autoriteti, ali vjerujem da možemo ponuditi perspektivu, potaknuti na razmišljanje, probuditi emociju. Društvo se ne mijenja preko noći, ali svaki iskreni čin, svaka pjesma, svaki tekst ili izvedba mogu biti mali koraci prema nekom boljem sutra.

PROČITAJTE: Eugen za HELLO! – Mislim da bi pjesma super prošla i na San Remu

Ne mislim da ikoga treba “preodgajati” u klasičnom smislu, ali vjerujem da svi možemo ostaviti trag i ponuditi nešto svoje – iskreno, autentično i vrijedno.

Možete li podijeliti neku anegdotu ili posebno iskustvo s nastupa uživo?

Žive emocije. Uvijek. Bilo da sam na pozornici kao glumac ili kao izvođač, najviše volim onaj trenutak kada energija između mene i publike postane opipljiva. Kad se gledamo oči u oči i dišemo zajedno, kad osjetim da ih pjesma ili scena pogađa u isti onaj dio gdje je nekad pogodila i mene. Zbog toga toliko volim live nastupe – jer ništa ne može zamijeniti tu razmjenu, taj trenutak istine u kojem sve maske padaju. Društvene mreže su danas nužnost, ali kroz ekran se ta bliskost gubi. Meni su ljudi ispred mene ono što me pokreće. Nadam se da će takvih trenutaka u budućnosti biti što više.

Kako se nosite s kritikama i kako one utječu na vaš rad?

Nevjerojatno ih cijenim. Mislim da imam privilegiju što me prati ekipa koja nije tu samo površno, već koja zaista sluša, promišlja i osjeća. To su ljudi koji ne uzimaju stvari zdravo za gotovo, koji kopaju dublje – u sebe, u vlastite emocije, u svijet oko sebe. Ono što me posebno veseli jest što su istovremeno inteligentni, urbani i emotivni. Vjerujem da smo se pronašli jer dijelimo isti senzibilitet, isto traženje smisla u svemu što radimo i proživljavamo. Umjetnost je uvijek dijalog, a meni je iznimno važno što taj dijalog s mojom publikom nije samo prolazan odjek, nego prava, duboka razmjena.

Koji su vam ciljevi i želje za budućnost, kako u glazbi tako i u glumi?

Cilj mi je nikada ne posustati u stvaranju. Želim da ta potreba da nešto izrazim uvijek bude iskrena, da imam unutarnji poriv progovoriti o nečemu što osjećam, što me pokreće, što me intrigira. Ali isto tako, važno mi je da me to raduje. Da ne postane mehaničko ili isforsirano. Umjetnost mora biti živa, mora te iznutra paliti, poticati, izazivati. Ako nestane tog uzbuđenja, onda je to samo forma bez duše. Zato sebi stalno postavljam izazov – kako ostati gladan izražavanja, ali istovremeno uživati u svakom koraku tog puta?

Kako provodite slobodno vrijeme i što vas opušta izvan umjetničkog svijeta?

Najviše volim jednostavno nestati – otići u neki nepoznati grad. Uz to, vrijeme s prijateljima mi je neprocjenjivo. Nema teže pronađenog, a lakše izgubljenog bogatstva od pravih prijateljstava. S njima mogu biti potpuno svoj, bez ikakvih maski, bez ikakvih očekivanja. A sport i hrana… pa, to su dvije teme o kojima bih mogao pričati satima! (smijeh) Volim pokret, volim energiju koju mi sport daje, a isto tako volim dobru hranu – bilo da je kuham, istražujem nove okuse ili jednostavno uživam u nekom neplaniranom gastronomskom otkriću. Slobodno vrijeme mi nije luksuz, nego nužnost, način da napunim baterije i vratim se stvaranju s još više strasti.

Koji je vaš savjet mladim umjetnicima koji žele slijediti svoje snove u glazbi ili glumi?

Iskreno, još uvijek sam u fazi u kojoj upijam savjete starijih kolega i mislim da je to proces koji nikada ne prestaje. Cjeloživotno učenje ne znači samo usvajanje tehničkih vještina, nego i razumijevanje sebe kroz svaki novi izazov. Svaka faza donosi svoje lekcije, a ono što ti treba danas, možda ti sutra više neće biti relevantno. Ali ako bih morao izdvojiti nešto što mi se čini univerzalno, rekao bih ovo – jedno su snovi i želje, a drugo je unutarnja potreba.

PROČITAJTE: Eugen Stjepan Višić prisjetio se velikog trenutka svoje karijere

Ako to što radiš nije nešto što gori u tebi, nešto bez čega ne možeš zamisliti svoj dan, radije nemoj… Ne zbog drugih, nego zbog sebe. Ovaj put nije lak, nije uvijek zahvalan, ali ako je tvoj – prepoznat ćeš ga po tome što ti, unatoč svim preprekama, ne da mira.

Nedavno je održana Dora, što mislite o pjesmama? Koje su bile vaš top 5 i što kažete na pjesme favorita “Daj, daj”, “Poison cake”, “Monopol”, “The Soul od my Soul” i “Južina”?

Dora je ove godine stvarno bila raznolika i zanimljiva. Volim kad vidim da se izvođači ne boje eksperimentirati i dati nešto novo, bilo kroz zvuk, produkciju ili samu izvedbu. Mislim da su ove godine mnogi napravili odličan posao i pokazali da imamo kvalitetne autore i izvođače koji se mogu nositi s europskom scenom. Ako govorimo o mojim favoritima, moj top 6 bio je Bošnjak, Lelek, Lorena (Magazin), Ogenj, Natali i Petar. Svaki od njih donio je nešto posebno – od emocije, autentičnosti do produkcijske zaokruženosti. A što se tiče pjesama koje su bile favoriti publike i struke, mislim da su sve imale jak identitet. Daj, daj je nosio taj retro-pop moment s modernim prizvukom, Poison Cake je bio totalno drugačiji, hrabar i pomaknut, The Soul of My Soul emotivan i vokalno moćan, a Južina – pa, to je priča za sebe, energija koja pogađa u srž. Sve u svemu, mislim da je Dora ove godine pokazala da imamo puno toga za ponuditi, ne samo unutar granica Hrvatske, nego i šire.