Ecija Ojdanić: “Više me u životu uče krvava koljena negoli aplauzi”
Glumica, ravnateljica kazališta Moruzgva, maratonka, žena nepresušne energije… Puno je Ecijinih uloga koje volimo, no ono čime nas svaki put razoruža jesu njezina toplina i profesionalnost.
Iza nje je godina smirivanja, reći će nam glumica i ravnateljica kazališta Moruzgva Ecija Ojdanić, i prisjetiti se strepnje s kojom je pratila nove korake u životu svoje djece, upise u srednju školu i na fakultet. I to je sve uspješno prošlo, kao što je i uspješno istrčala svoj prvi ultramaraton, za što će reći da je bilo izvantjelesno iskustvo. Otkriva nam kako je sada u novoj fazi života u kojoj malo više ugađa sebi, u kojoj je ona sama sebi malo više na listi prioriteta.
Ulazite u novo razdoblje života, nakon što ste i nedavno proslavili 51. rođendan. Uspijevate li sada sebe držati visoko na listi prioriteta?
Teško, ali se trudim. Ja sam osoba koja radi i volim puno raditi… Nekako, što više radim, kao da proizvodim više energije. Na čelu sam svog nezavisnog kazališta Moruzgva, koje će ubrzo proslaviti 15. rođendan i to mi je prostor kreativnosti, prostor samostalnosti te mogu reći da sam tu apsolutno neovisna. To je jako teško postići, doći do tog statusa u kojem ne čekaš da te netko zove, već svoje projekte stvaraš sâm. Srećom, taj posao se sve više širi i jako sam sretna zbog toga. To je jedan lijep i komotan osjećaj slobode, neovisnosti i prostor kreativne slobode u kojem biraš s kim i kako želiš raditi. Ali to, naravno, oduzima puno vremena, no imamo dobar tim i veselim se svakom novom pothvatu.
Uz Moruzgvu, snimanja novih sezona serije “Kumovi” i “Mrkomir”, puno je posla. Nekako ipak uspijem pronaći vremena za sebe, to vrijeme za odmor i ono koje volim provoditi s prijateljima i na trkačkim treninzima. Mislim da će toga zapravo biti sve više. I to je ugađanje sebi – nakon što sam ispunila svoje neke primarne ciljeve, mislim da je došlo vrijeme kada zapravo mogu bolje i više uživati. A to je dobar osjećaj.
Što Vas vodi kroz život, kroz sve one ne baš tako lijepe trenutke u životu, i na koji se način nosite s izazovima, problemima po putu?
Ne volim očajavati. Pokušavam taj problem riješiti, ako je moguće, a ako nije, pokušavam maknuti fokus s njega jer ga ionako ne mogu riješiti, samo me truje. Doista ne volim pokleknuti pred problemima, volim se suočiti s njima i dati sve od sebe da se riješe. Ja mislim da je to malo i genetski, sve mi žene Ojdanić smo takve. Ja sam mala beba za svoju mamu po tom pitanju. Ljudi kod nas skloni su žaliti se, žugati, govoriti da ništa ne valja, bit će smak svijeta, ekološka katastrofa, politička nestabilnost, a meni je to iscrpljujuće. Ja kad sam bolesna, meni je dosadno pričati o bolesti, volim pričati o lijepim stvarima, volim da mi se događaju lijepe stvari i volim ići naprijed. Veseli me i motivira tuđi uspjeh. I onda nikad nemam mira. I to se reflektira na moj život i način na koji se stvari događaju.
Koji su Vas trenuci u životu promijenili, iskustva koja su Vas oblikovala?
Više te oblikuju ružne stvari od onih lijepih. Velika tragedija u našoj obitelji se dogodila kada je poginuo moj brat, u dobi od 19 godina, ja sam imala 24. I to mi je pokazalo snagu obitelji. Tek sad kad imam svoju djecu zapravo mi je nevjerojatno kako su moji roditelji to preživjeli, kako smo mi to svi skupa preživjeli. I zapravo iz te snage obitelji crpim i snagu za život. Mislim da te više u životu uče krvava koljena nego aplauzi.
Pamtiš to, ne želiš da se ponovi. I učiš iz razočaranja u ljude. Ja se ne volim trovati negativnim stavovima pa i naučiš zapravo tko je tvoj saveznik, tko je tvoj prijatelj i oslonac. I naučiš oslanjati se na prijatelje, ne obazirati se na neprijatelje kojih, hvala Bogu, nema puno.
Koliko Vam je Vaš posao i izloženost kritici javnosti pomogao da izgradite sebe, svoje samopouzdanje?
Dosta dugo mislila sam da je svaki uspjeh koji mi se dogodi slučajan, a svaki neuspjeh je baš zato što ja to i zaslužujem. Ali onda tijekom godina uz taj jedan vedar, hrabar i borbeni pogled na život shvatila sam da je bilo toliko uspjeha i da je uspjeh ono što pripada tebi, a neuspjeh se dogodi putem. Godine su zato i dobre jer donose iskustvo iz kojeg možeš puno toga naučiti. Činjenica da imamo tako javni posao te da si svaki dan izložen kritikama i da svako ima pravo reći mišljenje o tebi, zbog toga malo i otvrdneš, malo to sve i relativiziraš. No tu je i velik broj ljudi koji te vole, koji ti prilaze i govore ti koliko im znači to što radiš, i to ti puno znači. Ulije ti ljubav, a svi mi živimo od ljubavi. Ljubav je najjače pogonsko gorivo.
Što Vas očekuje u godini koja je pred nama i gdje biste se voljeli vidjeti u budućnosti?
Veseli me biti producentica, a ne producentica i glumica u Moruzgvi. Ove godine izašli smo s predstavom “Prekid preko veze” u kojoj ja ne glumim, već glume moji divni, talentirani kolege Petra Kurtela, Filip Detelić i Matija Šakoronja.
Predstava je doživjela golemi uspjeh i jako mi je drago da sam bila iza scene, a ne na sceni. Sviđa mi se i taj osjećaj, moram priznati. Mislim da ovo neće biti usamljen slučaj. Cijela sljedeća godina bit će slavljenička u Moruzgvi. Obilježit ćemo 15 godina postojanja obnovom nekih naših najuspješnijih predstava, pripremamo dvije nove premijere, a veselim se novim maratonima, možda i ultramaratonu.
Neiscrpna inspiracija?
Moja obitelj. Kad su oni dobro, onda su mi krila još raširenija i oni će biti i ostati moja inspiracija.
Fotografija i kreativno vodstvo: Jelena Balić Styling: Lea Krpan Make-up: Simona Antonović i asistentica Ivana Češljar Kosa: Martin Posavec
Pjesma Light Up, s kojom se Gabrijel Ivić ove godine predstavlja na Dori, nastala je iz ideje stare više od desetljeća i oblikovana kroz dugogodišnju suradnju s producentom Junom Ishidom, a danas se profilira kao nostalgičan, ali suvremeno produciran povratak energiji ranih 2010-ih, razdoblju u kojem su glazba, mladenačka euforija i noćni život funkcionirali kao zajednički jezik. Iako je riječ o njegovu prvom profesionalnom projektu ovakvog opsega, Light Up istodobno je i osobni glazbeni iskaz koji ne skriva emociju, nesavršenost ni proces nastajanja, već otvoreno govori o putu koji vodi od jednostavne ideje nastale u spavaćoj sobi do pozornice nacionalnog glazbenog natjecanja.
Devin Juraj, mladi izvođač iz Pule, već nekoliko godina privlači pažnju javnosti svojim svestranim talentom. On je pjevač, plesač, glumac i autor, umjetnik koji na sceni spaja različite discipline u jedinstvenu cjelinu. Njegova karijera počela je plesom još u djetinjstvu, a kasnije je nadograđivana glazbom, kazalištem i video produkcijom. Studij izvedbenih umjetnosti u Engleskoj dao mu je formalno obrazovanje, ali istinska lekcija došla je kroz godine nastupa i kreativnog eksperimentiranja.
Tijekom uređenja okoliša na bračkom imanju odlučila je spasiti rodno stablo koje je smetalo zidu i cesti, a pratitelji su njezin potez oduševljeno podržali
Irma Dragičević, talentirana pjevačica iz Varaždina, vratila se na pozornicu Dore s pjesmom „Ni traga“, pjesmom koja nosi sve nijanse njezinog dosadašnjeg glazbenog puta i zrelosti koju je stekla nakon prošlogodišnjeg iskustva s pjesmom „Enigma“. Iako njezin prvi nastup na Dori nije završio ulaskom u finale, to iskustvo nije je obeshrabrilo, već dodatno ojačalo njezinu odlučnost i fokus. Irma priznaje da je prošlogodišnje iskustvo bilo izazovno, ali da joj je omogućilo da sada s više sigurnosti i smirenosti predstavi pjesmu koja je u potpunosti njezina. Ona ističe kako joj je važna autentičnost i iskrenost, te da je upravo to ono što motivira njezin povratak na ovu najvažniju domaću glazbenu platformu.
Zagreb uskoro dobiva novo mjesto za privatna druženja i gledanje multimedijskog sadržaja. Riječ je o BrickClubu, privatnoj mini kino dvorani smještenoj u povijesnom podrumu iz 19. stoljeća u Gundulićevoj ulici 26, koja posjetiteljima omogućuje da sami biraju sadržaj, društvo i atmosferu.
Pjesma Light Up, s kojom se Gabrijel Ivić ove godine predstavlja na Dori, nastala je iz ideje stare više od desetljeća i oblikovana kroz dugogodišnju suradnju s producentom Junom Ishidom, a danas se profilira kao nostalgičan, ali suvremeno produciran povratak energiji ranih 2010-ih, razdoblju u kojem su glazba, mladenačka euforija i noćni život funkcionirali kao zajednički jezik. Iako je riječ o njegovu prvom profesionalnom projektu ovakvog opsega, Light Up istodobno je i osobni glazbeni iskaz koji ne skriva emociju, nesavršenost ni proces nastajanja, već otvoreno govori o putu koji vodi od jednostavne ideje nastale u spavaćoj sobi do pozornice nacionalnog glazbenog natjecanja.
Dublinska post-punk četvorka Sprints, koja se u vrlo kratkom razdoblju profilirala kao jedno od najuzbudljivijih i najuvjerljivijih novih imena britanske i irske alternativne glazbene scene, stiže na INmusic festival #18, donoseći sa sobom energiju, sirovost i autentičnost po kojima su već prepoznati diljem Europe i svijeta. Bend koji posljednjih godina nezaustavljivo raste, kako po koncertnoj reputaciji, tako i po kritičkom odjeku, poznat je po eksplozivnim nastupima uživo i beskompromisnom zvuku koji bez zadrške komunicira emocije suvremenog trenutka.
Devin Juraj, mladi izvođač iz Pule, već nekoliko godina privlači pažnju javnosti svojim svestranim talentom. On je pjevač, plesač, glumac i autor, umjetnik koji na sceni spaja različite discipline u jedinstvenu cjelinu. Njegova karijera počela je plesom još u djetinjstvu, a kasnije je nadograđivana glazbom, kazalištem i video produkcijom. Studij izvedbenih umjetnosti u Engleskoj dao mu je formalno obrazovanje, ali istinska lekcija došla je kroz godine nastupa i kreativnog eksperimentiranja.
Ovaj tekst temelji se na analizi i podacima koje je objavio ugledni švicarski dnevni list Neue Zürcher Zeitung (NZZ), jedan od najutjecajnijih i najpouzdanijih europskih medija kada je riječ o društvenim, političkim i znanstvenim temama. U svom opsežnom osvrtu NZZ se bavi padom broja mladih osoba koje se identificiraju kao transrodne ili nebinarne, oslanjajući se na empirijske podatke, akademska istraživanja i primjere iz prakse. Posebna pozornost posvećena je podacima Sveučilišta u Zürichu, gdje je na Klinici za dječju i adolescentnu psihijatriju i psihoterapiju zabilježen značajan pad broja upućivanja zbog rodne inkongruencije – s vrhunca od 134 slučaja u 2021. godini, u razdoblju pandemije, na 60 slučajeva u 2024. godini. Ti podaci služe kao konkretan pokazatelj šireg društvenog i kulturnog pomaka koji se posljednjih godina može uočiti i izvan švicarskog konteksta.