Dubravka Turić: “Nastojim pamtiti samo dobre stvari”

Nagrađivana autorica reći će kako je njezino najveće postignuće, koje joj je pomoglo i u radu na ovom filmu, to što je uspjela pobijediti strah. Napravila je nešto bez obzira na vlastite sputavajuće misli ili mišljenja okoline, nije odustala. To nije uvijek lako, ali je oslobađajuće.

Po čemu ćete pamtiti 2023. godinu?

Doživjela sam do sada najljepšu rođendansku proslavu – iznenađenje najdražih prijatelja – moj debitantski film “Tragovi” je hrvatski kandidat za nagradu Oscar, putovala sam na zanimljive festivale, upoznala nove ljude iz cijelog svijeta. Bilo je i tužnih trenutaka, rastajanja od dragih ljudi, ali nastojim pamtiti samo dobre stvari. To mi daje optimizam i snagu za dalje.

Što Vas je vodilo na Vašem poslovnom pa tako i na putu vlastitog razvoja, svojih vještina i mogućnosti?

Velika ljubav i strast prema poslu koji radim uvijek su mi bili pokretači. Imala sam sreću da sam kroz svoj radni vijek mogla prihvaćati poslove koje sam htjela i voljela. Poprilični sam radoholičar i neprospavane noći nisu mi nepoznate. Kad se unesem u rad, izgubim se u vremenu, potpuno se posvetim tome. Prekrasan osjećaj prati te trenutke stvaranja – izmišljanja ideja, raspisivanja situacija i likova pa sve do svjedočenja njihove materijalizacije u kasnijem procesu proizvodnje.

Koji je ključni trenutak ili iskustvo koje je duboko utjecalo na Vaš osobni rast i profesionalni put?

Nije riječ o trenutku, nije se dogodilo ništa prijelomno. Osim rata, koji me zasigurno jako promijenio. Ali ni to, nažalost, nije bio trenutak. Sva moja iskustva pomalo su me formirala u to što jesam i s čim se profesionalno bavim, što je sigurno i odraz moje osobnosti. Kad bih morala izdvojiti nešto što me ipak malo više dirnulo, bio je to davni ciklus filmova Claudea Chabrola na televiziji. Imala sam dvanaestak godina i morala sam dugo pregovarati s mamom da me pusti gledati filmove koji su počinjali tek poslije 21 sat. Taj ciklus u meni je napravio neki pomak, neko prepoznavanje koje tada nisam razumjela. Također, velik utjecaj na mene ostavila je Akademija dramske umjetnosti i svi ljudi vezani uz moju generaciju. Tamo sam se osjećala kao u raju.

Što Vam je bilo najteže savladati u poslu, ali i u privatnom životu?

Kašnjenje. Trebalo mi je dugo vremena da se odmaknem od subjektivnog vremena koje egzistira u mojoj glavi, onog u kojem bez imalo sumnje stižem napraviti tisuću stvari u malo vremena, stvari koje su ponekad i fizički neizvedive. Moć bilokacije tada bi mi bila dobrodošla, iako bi mi vjerojatno i to bilo nedovoljno. S vremenom sam naučila odbijati obveze i sve je sjelo kako treba.

Kad se osvrnete na svoju karijeru, je li bilo slučajeva u kojima ste smatrali da Vaš spol ima značajnu ulogu, pozitivnu ili negativnu, u Vašim mogućnostima ili izazovima?

Kod nas je dugi niz godina bilo normalno da se režijom bave isključivo muškarci. Ono što sam osjetila na svojoj koži tijekom rada je to da sam se uvijek trebala truditi puno više nego muškarci da bih postigla istu razinu autoriteta. Naravno, ne kod svih ljudi, ali kod dovoljnog broja, tako da sam to osjetila. Taj osjećaj uvijek me dosta frustrirao, ali nije me pokolebao na mojem profesionalnom putu. Uvijek sam išla težim cestama, to mi je postalo normalno. Ali kroz to sam naučila boriti se za sebe i svoje ideje. Neće to nitko napraviti u moje ime.

Koji bismo nelagodan razgovor trebali pokrenuti ili obaviti na razini društva u 2024.?

Ako se pitanje odnosi na našu zemlju, počela bih s nesnosnim bahatlukom vladajućih, ali i vodećih oporbenih ljudi. Krađama i malverzacijama, prodajom zemlje, devastacijom obale, nedostatkom temeljnog kulturnog ponašanja, besramljem. Nema kraja. Ali pravo pitanje je zašto kao građani to dopuštamo, zašto smo toliko pasivni. Promatramo i gunđamo po kafićima. Treba ponovno osvijestiti moć glasačkog tijela.

Koju biste promjenu voljeli vidjeti na razini društva u godinama koje su pred nama?

Mislim da je trenutak u kojem se nalazimo kao čovječanstvo vrlo loš. Srljamo prema dnu kao da ništa nismo naučili iz povijesti, od predaka. Ponavljamo iste pogreške pa i gore. S obzirom na to da su nam znanja i informacije vrlo lako dostupni, nosimo veću odgovornost za svoje postupke nego prijašnje generacije. Ponajprije se moramo vratiti temelju – čovjekoljublju. Iz toga proizlazi sve drugo.

Fotografije i kreativno vodstvo: Jelena Balić
Styling: Katija Šimundić
Make-up: Simona Antonović i asistentica Ivana Češljar
Kosa: Ante Pažanin i asistentice Sabina Grbavac Zeba, Sara Rabotski, Dorotea Butigan
Top i hlače Max Mara
Autor ideje i voditelj projekta: Nikola Grbin