Ana Žagar za HELLO!:”Napustila sam gradski kaos i s obitelji stvorila glazbenu oazu u Lici: ‘Tamo gdje miriše borovina, tamo je moj dom’”

Sa suprugom Ivom, autorom njezinih pjesama i vjernim glazbenim suputnikom, gradi život u srcu Like, u malom selu Cerovnik. Tamo, među djecom, pjesmama i borovima, nastaju melodije njihovog benda koje su već osvojile publiku diljem Hrvatske, a obožavaju ih i hrvatski iseljenici diljem svijeta, o čemu govore mnogobrojni komentari i pregledi na YouTubeu.
Svojim nastupom na ovogodišnjoj Šibenskoj šansoni i pjesmom Dalmatinska sol ovog su ljeta pokazali da prava emocija ne poznaje granice. U isto vrijeme senzibilna i snažna, Ana pjeva o onome što živi – o ljubavi, zemlji, ljudima. Kad ne stoji na pozornici, kuha, smije se, zagrli svoje troje djece i kojima često zna kazati kako je u pjesmi pronašla sve ono što je oduvijek tražila – mir, smisao i ljubav.

U razgovoru za HELLO! Ana otkriva kako izgleda život u Lici između probe i obiteljskog ručka, koliko joj znače ljudi koji vjeruju u njezinu glazbu i zašto su najljepše pjesme uvijek one koje se otpjevaju iz srca.

Ana, Vaš glas i emocija uvijek pogode ravno u srce. Kako biste opisali svoj glazbeni put od prvih nastupa do današnjeg benda Ličke drvosječe?

Glazba je dio mog života otkad znam za sebe jer se u mojoj obitelji oduvijek pjevalo i sviralo. Otac je bio glazbenik basist a majka je bila pjevačica u crkvenom zboru pa sam automatizmom i ja postala dio crkvenog zbora te upisala glazbenu školu.”Glazba je zvonka radost”, to vam je zaista moj životni moto. Surađivala sam s nekoliko glazbenih studija tijekom vremena pa sam tako susrela i  supruga i njegov band „Ličke drvosječe”. Odmah mi se dopao način na koji rade i glazbeni izričaj utemeljen na hrvatskoj i ličkoj glazbenoj tradiciji. Osjećala sam odmah tu glazbu kao svoju i prepoznala sebe u tim stihovima i melodijama. Jednako tako su se osjećali i članovi benda pa je bilo prirodno priključiti im se.

Kako je nastao bend Ličke drvosječe – tko su vam glazbeni ‘suborci’ i kako izgleda vaše zajedničko stvaranje?

Moj prateći sastav „Ličke drvosječe” osnovao je moj suprug sa svoja dva brata. Bili su klinci i ispočetka uveseljavali obitelj i prijatelje, no tijekom godina bend je sazrio i preseljenjem u Zagreb preskočio je barijeru iz amaterskog u ozbiljno bavljenje glazbom. Ta etapa je trajala do Domovinskog rata i prisilne pauze rada benda za njegovog trajanja. Kasnije, ponovnim aktiviranjem, u bend ulaze i drugi ljudi: Marijan Griner, Božidar Beljić, Petar Barać i na kraju i ja kao klavijaturistica.

Publika Vas je zapamtila po snažnim i emotivnim izvedbama – što Vam prolazi kroz glavu kad stanete na pozornicu?

Stvaranje pjesama je uglavnom u potpunosti suprugova domena, a doprinos mene i ostalih članova banda je u obogaćivanju aranžmana.  Svi smo tu zbog ljubavi prema glazbi koja nam nešto znači – koja ima korijen, dušu i poruku i koja je naša. Okupljeni smo oko ideje da iz Like, iz tog našeg kamena, jezera planina i tišine, možemo stvoriti nešto što će se čuti i osjećati daleko. Moji glazbeni suradnici su mi i prijatelji i suradnici – Ivo, moj suprug, autor pjesama, i ostatak benda koji čine sadašnju postavu: Damir Filipčić, Davor Brozović, Danijel Turkalj, Danko Blažina. To su ljudi s kojima dijelim istu viziju. Pozornica je mjesto gdje živim punim plućima. Uvijek nastojim publici prenijeti emociju koju osjećam u pjesmi i uvući je u izvedbu. Mislim da samo tako mogu funkcionirati. Odrađivanje nastupa forme radi nije moj način i uvijek se trudim dati sto posto. Nastojim emocionalno obogatiti i sebe i ljude koji su nas došli vidjeti i čuti. Najbolji dokaz je možda to da uopće ne osjećam tremu, samo želju da koncert počne čim prije i da nikad ne završi. Kad stanem na pozornicu, najčešće pomislim na sve ono što me dovelo do tog trenutka – pjesme koje volim, djecu, sve te ljude koji nas slušaju. Nije to samo nastup, to je za mene svjedočanstvo jednog života i želja da se ispričaju priče. Osjećam zahvalnost, odgovornost i ponos. A kad vidim kako ljudi proživljavaju pa možda puste suzu ili se smiju uz našu pjesmu – e onda znam da je sve to zaista i imalo smisla.

Na koncertu Domu mom u zagrebačkoj Areni mnogi su vas čuli prvi put. Što vam taj nastup znači osobno i profesionalno?

Svaki nastup nam je dragocjen i veseli nas, a Domu mom izdvaja broj ljudi koji su bili prisutni. Navikli smo na veliku publiku jer smo u nekoliko navrata svirali takve koncerte primjerice Blatničke note dobrote, dvorana Lisinski, Dom sportova… Naravno neopisivo je izaći pred toliko ljudi i zapjevati a da publika zna svaku vašu pjesmu i pjeva je zajedno s vama. Mnogo znači što nas je tada vidjelo i puno ljudi koji do tada nisu čuli za nas. Činjenica je i da zapjevati s legendama naše scene poput Mate Bulića, Miroslava Škore, Dražena Zečića i ostalih daje dodatnu težinu nastupu. Svaki takav trenutak kad se dogodi je poseban trenutak. Arena je ogromna, ali toga dana smo je bar što se nas tiče pretvorili u mjesto našeg ličkoga doma – puno emocija i zajedništva. Osobno mi je taj nastup značio jako puno jer sam osjetila da i ono glasno, jako, hrvatsko, može odzvanjati snažno i daleko. Profesionalno, bio je to korak više i potvrda da publika prepoznaje moju iskrenost.

S pjesmom Dalmatinska sol ovog ste ljeta nastupili na Šibenskoj šansoni. Kako je pjesma nastala i kakve ste reakcije publike dobili?

Split je poznat po mnogim velikim ljudima a jedna od njegovih glazbenih institucija je i Ivica Bubalo, čovjek koji je svojim prisustvom i obolom obilježio hrvatsku glazbu. Na njegov nagovor Ivo je napisao a ja otpjevala pjesmu koja se zove Dalmatinska sol. Pjesma je napisana na dalmatinskom narječju i inspirirana je dalmatinskim glazbenim izričajem. Bubalo zna reći u šali da Ivo sigurno ima i barem malo dalmatinske krvi. Dragocjena je bila i dobra reakcija publike jer ste na novom terenu  i ne znate jeste li pogodili sve dok ne čujete završni pljesak. Hvala Bogu, sve je bilo upravo onako kako smo i očekivali. Inspirirano ljetom koje smo proveli u Dalmaciji, u toj pjesmi smo spojili more i kamen, jug i galebove, masline i dalmatinsku strast. Publika je to odmah prepoznala i to nam je najveća nagrada. Šibenska šansona je mjesto gdje pjesme imaju dušu, ponosni smo što smo bili dio toga.

Koliko Vam znači što pjesme za Vas često piše suprug Ivo? Je li lakše kad Vas netko tko Vas dobro poznaje stavlja u stihove?

Oko pjesama jako rijetko proturječimo jedno drugom. Događa se, što je i normalno, da se neki elementi više sviđaju meni a neki njemu, ali u stvaralačkom procesu to je normalno i često jedini način da pjesme postanu bolje. Nekad pjesmu pokrene samo neki odsvirani detalj ili zametak stiha pa se iz toga razvije cijela pjesma, a nekad ona već bude gotova i samo je treba usviravati.

S obzirom na to da me Ivo dobro poznaje, a vjerujem da se pjesme i mogu pisati samo za nekoga koga dobro poznajete, s lakoćom prepoznajem što je htio reći i na koji način interpretirati pjesmu.

Ivo me zna u dušu – zna kad treba pisati o nježnosti, kad o snazi, a kad o tišini. Njegove pjesme su naši razgovori pretočeni u glazbu. Lakše je jer ne moram glumiti i mogu biti to što jesam.

Vaši spotovi na YouTubeu broje stotine tisuća pregleda. Osjećate li pritisak da stalno nadmašujete sami sebe?

Nitko ne zna formulu kako se piše hit. Ljudi sami odrede što je njihovim srcima blisko, a što nije. Jedino što mi možemo je truditi se ostati onakvi kakvi jesmo, biti autentični i nadati se da će publika to prepoznati. Besmisleno je zamarati se brojem pregleda. Donedavno je bila uobičajena praksa kupovanja klikova na YouTubeu, no to je zadnjih godina stavljeno pod kontrolu. Nikad nisam vidjela smisao u kupovanju klikova iz Indonezije ili Pakistana jer želim imati realnu sliku o tome koliko ljudi tu gdje sam doma zaista voli moje pjesme. Događalo se da pjesma bude slušana i postane hit godinama nakon što je objavljena. Naša želja je da nam pjesme traju i budu slušane dugo poslije objavljivanja. Brojke su lijepa potvrda, ali nama su važnije poruke koje dobivamo od ljudi – kad kažu da im je pjesma pomogla, dirnula ih, vratila ih kući.

Uskoro izlazi novi album. Možete li nam otkriti nešto više o njemu? Koje teme, emocije i priče nosi?

Na novom albumu bit će 12 pjesama, a tematika se ne mijenja – teme o kojima pjevamo su neiscrpan izvor svega onog što živimo. Naše teme su i dalje ljubav, odnos između ljudi i prirode, ljubav prema domu i domovini. Uvijek nastojimo pokriti sve aspekte onoga što mi jesmo i kakve živote živimo, pa tu ima i sreće i tuge, razočarenja i veselja, tragike, ali i zafrkancije. Album nosi priče i slike iz Like, iz Hrvatske, iz srca, iz našeg doma. Bit će tu pjesama o ljubavi, majčinstvu, odlascima i povratcima. Sve one zajedno čine jednu mapu duše – i vjerujem da će se u tim pjesmama mnogi prepoznati.

Živite u Cerovniku, u srcu Like. Kako izgleda jedan Vaš običan dan između obiteljskog života i glazbe?

Cerovnik je malo prekrasno selo na obroncima ličke Kapele i ja ga smatram najljepšim mjestom na svijetu. Na našem imanju imamo mali glazbeni studio sa svom potrebnom opremom i stvaranje glazbe u takvom okruženju je jednostavno. Naravno, sve se to isprepliće s našim svakodnevnim obvezama i dnevnim rutinama. Od jutarnjeg ispijanja kave do planiranja i organiziranja dana pa sve do večeri – dan je ispunjen glazbom, igrom, učenjem… Dan počinje kavom na verandi, uz pogled na Kapelu a slično ga i završavamo. Djeca, škola, vrt, kuhanje, probe, snimanja… Sve se nekako izmiješa. Ali ima prostora za razgovore, za stihove, za pjesmu, za veselje. To je naš blagoslov i naša privilegija.

Što Vas najviše veže uz Liku – ljudi, priroda, mir, sjećanja…?

Hrvatska je raj na zemlji a za mene je Lika njezin najljepši dio. Nastupamo diljem domovine, od Baranje, Slavonije, Podravine, Međimurja, Zagorja, Banovine, Korduna, Istre pa do Zagore, Dalmacije i Herceg Bosne. I svugdje smo blagoslovljeni predivnom zemljom i ljudima, zaista svugdje uživamo, ali Lika je moj dom i tu pripadam. Lika je mjesto moje tišine i moje snage. Ljudi su predivni, topli i gostoljubivi ali ih ni slučajno nemojte naljutiti, ipak su to ratnici, osjetljivi na svoje tradicije i običaje. Priroda je predivna ali i surova. I sve to me oblikovalo kao osobu i kao glazbenicu.

Danas mnogi sanjaju o odlasku u velike gradove, a Vi ste se iz Zagreba vratili u Liku. Što Vas je potaknulo na taj izbor?

Zagreb je postao košnica i iako je to i dalje grad koji volim, počela nam je smetati ta silna vreva, užurbanost i otuđenost. Htjeli smo sporiji životni ritam a gdje ćeš mirnije i sporije nego u prirodi na selu. U našem josipdolskom kraju svatko svakog poznaje, ljudi se zajedno vesele i tuguju i sve je mirnije i prirodnije nego u velikom gradu. Ne treba ni spominjati predivnu prirodu, čist zrak i vodu. Stvar se naravno mijenja ako želite bogat kulturni program, kazališta ili koncerte svaki dan, ako ste poslovni čovjek ili vam treba kava u tri sata ujutro u velikom trgovačkom centru. Osjetili smo da je vrijeme da djeci damo ono što smo i mi imali – bezbrižno djetinjstvo s mirisom borovine i domaćeg kruha, slobodu koju možete naći samo ovdje. Zagreb je bio važan, ali Lika je dom. I nije to bijeg – to je povratak sebi, povratak korijenima.

Kako Vaše troje djece reagiraju na život u prirodi, daleko od gradske vreve i ekrana?

Klinci uživaju u nesputanoj igri bez limita i ograničenja gradskih igrališta i parkova. Škole su nam na dohvat ruke, a i ovdje su stekli prijatelje. Nekad ih znam pitati iz znatiželje nedostaje li im veliki grad i bi li se voljeli vratiti. Njihov odgovor je uvijek niječan. Gledaju me u čudu što mi to uopće pada na pamet. Djeca su sretna! Imaju ogromno prostranstvo za igralište, potoke i jezera umjesto bazena. Naravno da ima izazova, ali vjerujemo da im dajemo temelj – jednostavnost i povezanost s prirodom.

Lika ima snažan identitet, posebnu toplinu i surovost. Kako se ta energija osjeti u Vašoj glazbi?

Vjerujemo da smo uspjeli u našim pjesmama dočarati i ljepotu, gordost, ponos a i surovost našeg kraja. Nije to ni pretjerano teško, pjevamo ono što i živimo – mi u stihove i note pretačemo našu svakodnevicu. Vjerujem i da su najbolje hrvatske pjesme i najupečatljiviji stihovi nastali na takav način, pa pokušavamo i mi činiti isto.

Vi i suprug Ivo dijelite život i glazbu. Kako to funkcionira u praksi? Gdje završava posao, a počinje ljubav?

U našim života sve je isprepleteno: i ljubav i glazba i svakodnevica. Smatram da je za nas to dobitna kombinacija. Cijeli život time postaje puniji i zaokruženiji, ispunjeni stvarima koje volimo.

S obzirom na to da je dinamika poprilična, nema praznog hoda ili dosade. Dan je često prekratak, ali uvijek ima svrhu. Ne znam kakvo je to stanje koje ljudi opisuju kao “dosadno mi je”… Od svitanja do sumraka kod nas se izmjenjuju glazba, djeca, aktivnosti, nastupi, turneje. Nikad nam nije dosadno.. Smatram da je ljepota u tome što možemo jedno drugo nadahnuti, biti podrška i u stvaranju glazbe i u svakodnevnom životu. Ima dana kad razgovaramo samo o aranžmanima, ali i onih kad glazbu ostavimo po strani i samo budemo obitelj.

Imate troje djece. Kako usklađujete majčinstvo, nastupe, probe i svakodnevicu?

Jednostavno. Uloge su podijeljene i svatko zna što je njegova zadaća. Obveze su tu, ali ih obavljamo s lakoćom. Radne obveze s jedne strane i aktivnosti na koje nam idu klinci iziskuju organizaciju i vožnju jer živjeti ovdje ipak ima i nekih sitnih mana, npr. sve je udaljeno i nije na dohvat ruke. Nastupi i turneje iziskuju planiranje unaprijed i tu nam puno pomažu kumovi Ljilja i Keko koje naši klinci doživljavaju kao zamjenske roditelje. Znate kako kažu: “roditelji rode djecu a odgaja ih cijelo selo”, a u ovom slučaju su to naši kumovi Božičević (smijeh).

Što Vaša djeca kažu kad Vas vide na pozornici i jesu li već počeli pokazivati glazbeni talent?

Djeca su ponosna na nas i često inzistiraju da idu s nama, posebno ako je nastup blizu. Sva djeca nam imaju precizan sluh i muzikalni su, ali im ne namećemo obvezu da se bave glazbom ako to ne žele. Najstarija kći je završila osnovnu glazbenu za klavir s odličnim uspjehom i vidjet ćemo kako će se dalje razvijati. Dvojica mlađih uglavnom beatboxaju i sanjaju zamijeniti našeg bubnjara.

Postoji li neka pjesma koja najbolje opisuje Vašu obiteljsku priču?

Napisana je pjesma Žena peče kolače o Božiću koja opisuje naš obiteljski život vezan uz praznik Božića. U pjesmi je slojevito ispričana priča o životu ličke obitelji i pripremama za svetkovinu, opisuju se običaji našeg kraja i ljepota prirode. Opisana je naravno i svečana trpeza, jela specifična za naš kraj. Glavni motiv je ipak ljubav i zajedništvo.

U Vašoj glazbi čuju se korijeni, autentičnost i ponos. Koliko Vam je važno čuvati taj domaći, hrvatski glazbeni izričaj?

Za nas je to krucijalno. Sva naša glazba je utemeljena na tradicionalnoj. Hrvati imaju dvije najsavršenije etno forme na svijetu, tambure i klape, ali kao da ne doživljavamo to naše bogatstvo kako treba pa ga često zanemarujemo i dajemo prednost formama koje nemaju nikakve veze s hrvatskim identitetom. Poslušajte naše radio stanice. Čast izuzecima ali to je najčešće strana glazba, kopiranje i plagiranje “modernih” svjetskih trendova. Zaista se morate pomučiti da nađete  i poslušate hrvatske etno forme. Grci su od svoje glazbe napravili svjetski brend, a mi nažalost od svoje nismo. Osjećam da je moja misija i misija moga banda barem malo nagnuti trend na tu nacionalnu stranu. Postoji naravno nekoliko velikih hrvatskih izvođača koji djeluju u tom smjeru, naša je privilegija da i nas narod vidi u tom društvu. Glazba nije samo zabava – ona je dokument vremena, identiteta, duha naroda… Ako to izgubimo, izgubili smo dio sebe. Vjerujemo da se i u današnje vrijeme može biti autentičan.

Koliko publika danas prepoznaje i cijeni pjesme koje dolaze iz srca, umjesto da slijede trendove?

Publika je najvažnija, iako ja tu riječ publika i ne volim baš previše. Sve te ljude doživljavam kao nekoga s kime zajedno pjevam, dijelim iste vrijednosti i imam isti ukus te su mi stoga i bliski. Svi ti ljudi su prepoznali dio onoga o čemu pjevam i to je poveznica između nas. Kao gosti koji su nenadano navratili na kavu i kolače. Imam tu sreću da Ivine pjesme i moju interpretaciju ljudi doživljavaju emocionalno pa nam tako i uzvrate. U našim pjesmama prepoznaju ljubav prema ljudima i domovini.

Kad biste mogli poručiti nešto mladima koji bježe iz manjih sredina – što biste im rekli iz svog ličkog iskustva?

Ne napuštajte svoja ognjišta, za njima ćete patiti u stranome svijetu i vratit ćete se prije ili kasnije iako je s vremenom to sve teže i teže. Svijet je postao selo i baš svugdje imate internet i mogućnosti za sve, a u tuđoj zemlji ćete uvijek biti stranac. U pjesmi Kupine opisujemo baš to: Oko moje kuće rastu kupine, pokrilo mi trnje uspomene, pjevaj vilo ne plači, ja ću ti se vratiti…