Otto Barić za HELLO!:„Danima prije objave već se pričalo: Talijani su dobili natječaj s četiri tribine“

Vi ste nakon objave pobjedničkog rada prvo rekli da je arhitektonski zanimljiv, a zatim vrlo izravno ustvrdili da njegova konstrukcija „ne stoji u realnom svijetu i Eurocodu“. Što ste konkretno vidjeli u projektu zbog čega ste došli do tako ozbiljnog zaključka? Objasnite nam problem kao da ga objašnjavate nekome tko nije statičar.

Arhitektonski natječaji uvijek nose velike šanse, no isto tako i velike opasnosti. Sjajne ideje mogu očarati žiri, ali jednako tako u kasnijoj razradi izluditi inženjere i izvođače.

Ovaj zagrebački natječaj primjer je par excellence takve situacije. Prvonagrađeni rad zaista je arhitektonski vrlo zanimljiv, vizualno atraktivan i poseban. Po meni, već na prvi pogled šalje snažnu poruku, tako tipičnu za svijet visoke mode, i postavlja ono vjekovno pitanje: nosi li vrag doista PRADU?

Pa ako nosi, onda netko mora tu vizualnu kvalitetu pretvoriti u STADION, a stadion, osim estetske komponente i prepoznatljivosti, mora zadovoljiti i niz vrlo realnih zahtjeva koji se uobičajeno nazivaju statičkim i funkcionalnim karakteristikama građevine. U prvom redu to su statička stabilnost i sigurnost od požara.

U Zagrebu smo, na našu nesreću, na trusnom području i moramo biti sigurni da će u takvoj, srećom rijetkoj situaciji objekt ostati stajati i da neće ugroziti korisnike.

Prostorni prikazi prvonagrađenog rada naglašavaju slobodne raspone krova i konzole od 40 do 50 metara, koji u realnom svijetu moraju zadovoljiti upravo te zahtjeve statike i zaštite od požara. Ti zahtjevi imaju svoja pravila i podrazumijevaju određene dimenzije, a meni moje četrdesetogodišnje iskustvo govori da bi te dimenzije u danom projektu bile daleko veće od prikazanih.

U tom će se slučaju, naravno, i slika drastično promijeniti…

Govorite o četiri krovne konzole raspona približno 40 do 50 metara. Što se s takvom konstrukcijom događa pod vlastitom težinom, snijegom, vjetrom i potresnim opterećenjem? Koliko bi nosači i oslonci u stvarnosti morali biti drukčiji od onoga što vidimo na pobjedničkim vizualizacijama?

Vizualizacije nam, kada ih pogledamo detaljnije, pokazuju da autori predviđaju, kako sami kažu, „laganu čeličnu konstrukciju“. Prema prikazanim odnosima i proporcijama, te bi konzolne grede ili kazete bile visoke otprilike 2–3 m.

Težina takve konstrukcije po dužnom metru bila bi otprilike 300–400 kg, što znači da bi svaki od četiri prikazana krova težio oko 1.200 tona. Tu se vlastita težina konstrukcije javlja kao najveće opterećenje, pa je tu golemu silu potrebno na odgovarajući način preuzeti.

Upravo zato mostovi izgledaju kako izgledaju i iznimno rijetko imaju velike konzolne istake. Čak se i najobičniji balkon, koji izlazi metar i pol ispred fasade, mora sidriti nekoliko metara u samu zgradu. Konzola doista može biti elegantna i atraktivna, ali je istodobno konstrukcijski kompleksna i skupa.

Snijeg, naravno, dodatno povećava sva ta opterećenja, a ni djelovanje vjetra ne olakšava situaciju. Da bi se postigao dojam prikazan na renderima, trebalo bi izvesti konstrukciju nalik konstrukciji visećeg mosta, koja tada, naravno, više ne bi izgledala ni približno kao ona prikazana na vizualizacijama.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Otto Barić (@otto.baric)

Zagreb je potresno područje. Ako se pobjedničko rješenje počne ozbiljno proračunavati prema Eurocodu i hrvatskim propisima, može li se dogoditi da konstrukcija mora toliko narasti i promijeniti se da stadion na kraju više arhitektonski ne izgleda kao rad koji je pobijedio na natječaju?

Upravo bi se takva drastična promjena vizura dogodila, zbog čega smatram da se time zapravo ruši cijela ideja i kvaliteta prvonagrađenog rada. Ako rješenje nije realno izvedivo i zahtijeva doradu koja ga vizualno mijenja, onda to više nije isto rješenje.

Smatram da je nužno najprije dokazati statičku izvedivost, a tek onda odlučiti o realizaciji. Mi smo svoj rad, koji predviđa drvenu konstrukciju, dali u cijelosti statički proračunati u Švicarskoj te imamo statičku i financijsku potvrdu njegove izvedivosti.

Pritom treba naglasiti da ovo nije bio samo arhitektonski natječaj, nego i postupak javne nabave koji autoru prvonagrađenog rada daje prava i obveze vezane uz realizaciju ponuđenog rješenja, za što mu je predviđena naknada od 12.000.000 eura.

Idemo do kraja s vašom tvrdnjom. Kada biste danas dobili kompletnu dokumentaciju VG13 i zadatak da kao projektant preuzmete odgovornost za tu konstrukciju, biste li je potpisali? Ako ne biste, koji biste dio prvi odbili potpisati i zašto?

Odgovor je vrlo jednostavan. Konstrukciju potpisuje statičar, a arhitekt taj proračun uključuje u glavni projekt. Za njega zajedno odgovaraju moralno, pravno, ali i materijalno. I, usput, tu je i revident koji mora supotpisati statički proračun.

Dakle, ako se nađe statičar koji će to znati izračunati i revident koji će takav proračun potvrditi, potpisao bih i ja, ali nikako prije toga.

Jedna od najvećih rasprava vodi se oko četiri otvorena kuta stadiona. Žiri ih tretira kao arhitektonsku vrijednost i poveznicu s Turinim Maksimirom, dok ih dio javnosti vidi kao recept za propuh. Što bi ozbiljna CFD analiza vjetra morala ispitati prije nego što itko može odgovorno tvrditi da će taj stadion biti ugodan za gledatelje?

Kao prvo, stadion kolege Turine bio je otvoren prema Maksimiru. Sjeverna tribina bila je vrlo niska, možda 10–12 redova, tako da zatvaranje stadiona prema Maksimiru definitivno nije u duhu Turine.

Kao drugo, stadioni 50-ih i 60-ih godina prošlog stoljeća nisu osobito vodili računa o komforu gledatelja. Tako je i Turinin stadion imao samo mali krov na vrhu zapadne tribine, vjerojatno zato što je veća konzola u to vrijeme čak i za takvog konstruktora predstavljala prevelik izazov.

Otvoreni kutovi ne doprinose ni ugodi ni akustici, no blizina navijača terenu vjerojatno je dovoljna da se s tribina stvori snažan huk. Nije slučajno da su stadioni i arene građeni u posljednjih dvadeset ili trideset godina uglavnom zatvoreni, upravo zbog ugode gledatelja i bolje zaštite od atmosferskih utjecaja, što koncept četiriju odvojenih tribina u velikoj mjeri negira.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Otto Barić (@otto.baric)

Što otvoreni kutovi znače za akustiku? Može li se na stadionu takve geometrije dobiti efekt snažnog „kotla“ kakav navijači očekuju ili dio zvučne energije neizbježno izlazi kroz te otvore? Može li se to popraviti bez mijenjanja osnovnog koncepta?

Mislim da je akustika doista najmanji problem i da još nisu uzete u obzir ni dodatna visina i širina tribina zbog premještanja otprilike 4.000 mjesta iz kutova na gornji rang. Što više gledam, to se više izazova otvara za ovaj koncept.

Autori i žiri pozivaju se na Vladimira Turinu i izvorni Maksimir. Vi ste upozorili da je Turinin stadion prema parku bio otvoren na potpuno drukčiji način. Je li pozivanje na Turinu ovdje arhitektonski opravdano ili se povijesni autoritet koristi za opravdavanje rješenja koje konstrukcijski i funkcionalno nema mnogo veze s originalom?

Ideja da se uzme jedan Turinin element, presjek zapadne ili možda čak i više istočne tribine, sjajna je dosjetka. Kako reče žiri, ravna je kometu koji se spustio potpuno nenadano. To definitivno daje tom radu dodatnu kvalitetu, no ponovno naglašavam da je natječaj predviđen za realizaciju i da su pravila javne nabave vrlo stroga.

Imam jedan zgodan primjer iz vlastite karijere. Na natječaju za Muzičku akademiju u Zagrebu prvu je nagradu dobio rad koji je poštovao propozicije i nije predviđao rušenje tadašnje zgrade Željpoha. Ni ostali nagrađeni i otkupljeni radovi nisu predviđali njezino rušenje. Moj je prijedlog, međutim, bio da se postojeća zgrada sruši i izgradi nova, bez ograničenja koja su nametali postojeća konstrukcija i raster. Zbog toga sam bio diskvalificiran.

U konačnici je zgrada ipak potpuno srušena. Tadašnji gradonačelnik i neki članovi žirija osobno su mi se ispričali i zamolili me da ne pokrećem postupak kojim bih osporio rezultate natječaja jer su bili svjesni da je takvom odlukom natječaj zapravo postao ništetan.

Tada nisam reagirao, a pravno gledano sigurno neću ni sada, jer, po mom mišljenju, odgovornost za posljedice donesene odluke snosi isključivo žiri.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Otto Barić (@otto.baric)

Ako zanemarimo rendere i promatramo stadion isključivo kao objekt za 35.000 ljudi, gdje vidite njegov najveći funkcionalni problem: vidljivost terena, cirkulaciju gledatelja, evakuaciju, zaštitu od kiše i vjetra, pristupe, hospitality, navijačke sektore ili nešto sasvim drugo?

Ovaj prijedlog ima nekoliko bitnih odstupanja od propozicija, barem ako sudimo prema onome što nam je do sada prezentirano. Poprilično negira prometnicu koja mora ostati funkcionalna za potrebe bazena, dok se glavni ulaz za igrače i predstavnike medija predviđa iz Maksimirske, što smatram neizvedivim i nelogičnim. Pristup vatrogasnih vozila i hitne pomoći također je vrlo upitan, a evakuacijski putevi na tribinama djelomično su riješeni kosim stubama, što do sada nisam vidio na sportskim borilištima.

Svakako, svi se ti nedostaci mogu „popeglati“, ali onda se pitam zašto je troje ljudi u mom uredu tri mjeseca radilo upravo na tim temama.

Ponovno naglašavam da su pravila javne nabave poprilično stroga, pa smatram da je nužno sagledati i te aspekte, a ne zadovoljiti se isključivo senzacionalnom idejom i reminiscencijama.

Natječaj nije tražio samo stadion nego rješenje SRC-a Svetice i odnosa prema Borongaju, Maksimirskom parku, pomoćnim terenima i drugim sportskim sadržajima. Je li moguće da je pobjednički rad slabiji kao nogometni stadion, ali bolji kao urbanističko rješenje cijelog prostora? Koliko bi to po vama opravdalo odluku žirija?

Kada sagledavamo program natječaja, nameću se dva pitanja. Kao prvo, je li bilo nužno opteretiti program ovim „anketnim“ dijelom, u kojem se tražio vrlo visok stupanj razrade, sve do razine svlačionica, WC-a pa čak i kompletne garaže na Borongaju, a zatim sav taj posao pri donošenju odluke praktički zanemariti?

Kao drugo, je li bilo potrebno takvim opsegom posla svakog sudionika dodatno opteretiti s deset do dvadeset tisuća eura troška, umjesto da se poštovala prvobitna ideja natječaja? Ona je bila da se u prvoj, anketnoj fazi obradi cijeli obuhvat i ponudi vizija stadiona, a zatim deset najboljih i najatraktivnijih rješenja pozove u drugi krug. Autorima bi se za daljnju razradu osigurala minimalna naknada od desetak tisuća eura, nakon čega bi se odlučilo o najboljem rješenju, uz mogućnost uključivanja javnosti u taj proces.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Otto Barić (@otto.baric)

Pogledali ste pet nagrađenih radova. Kada biste ih analizirali isključivo prema arhitekturi, konstrukcijskoj logici, funkcionalnosti nogometnog stadiona, ekonomičnosti i mogućnosti stvarne izvedbe, koji od njih smatrate najboljim projektom i zašto? Ne pitam koji vam je najljepši, nego koji biste vi izgradili.

Prema mojem osobnom sudu, nakon što sam pogledao gotovo sve radove koje su autori objavili, nijedan osim možda prvonagrađenog ne bi bio među mojih deset najboljih. Očito je žiri imao potpuno drugačije shvaćanje zadatka od mene, ali i od niza istaknutih kolega. Čuo sam se i s kolegicom koja radi u Londonu, u uredu Zahe Hadid, i ona mi je potvrdila da ni u njihovu uredu ne razumiju ovakav rezultat natječaja.

Četvrtoplasirani rad kolege Njirića poigrava se temom Lige prvaka i lopte te je meni od tih pet radova najzanimljiviji. No upravo se tu ponovno postavlja pitanje: ako ne želiš arenu, kako onda nagradiš najzatvoreniji rad, suštu suprotnost prvonagrađenom?

A obrnuto: koji od pet nagrađenih projekata smatrate najslabijim i zbog kojeg konkretnog projektantskog problema? Ako je to pobjednički VG13, recite što ga po vašem mišljenju objektivno stavlja iza ostalih, a ne samo iza vašeg vlastitog rada.

Meni je osobno prvi otpao petonagrađeni rad jer stadion Dinama, u Maksimiru i Zagrebu, a upravo je to bila tema natječaja, u prezentaciji jednostavno ne može biti crven. Već ga sama ta boja u startu čini crvenom krpom za svakog navijača Dinama, a to sam i ja, bez obzira na to što se bavim arhitekturom.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Otto Barić (@otto.baric)

Vaš projekt nije među prvih pet. Gdje je, po vašem mišljenju, žiri mogao pronaći ozbiljne slabosti vašeg rješenja? Što biste danas, nakon što ste vidjeli konkurenciju i rezultat, napravili drukčije na vlastitom projektu?

Naš projekt ispao je u ranoj fazi žiriranja, što znači da očito nije bio dovoljno atraktivan, vizualno senzacionalan i interesantan da bi pobudio veći interes žirija. Shodno tome, mislim da nisu imali ni vremena ni potrebe detaljnije se pozabaviti ispunjavanjem propozicija, idejom projekta ili, u konačnici, konceptom održivog „life cycle“ dizajna. Obrazloženje koje smo dobili, naravno, pomalo je šturo i vrlo slično, ako ne i gotovo identično, obrazloženjima za rad rangiran neposredno ispred nas i onaj iza nas.

Budući da se temom stadiona u Maksimiru bavim već gotovo 20 godina, prvi prijedlog bio je, ako se dobro sjećam, 2007. godine, te sam za istu lokaciju izradio tri ili četiri različita projekta stadiona različitih kapaciteta, mislim da mi je ovaj projekt omogućio da „pogledam preko ruba tanjura“. A riječ je o autorskom radu cijelog tima, prije svega dr. sc. Ivana Vukojevića, Monike Vukojević, Frane Marinovića, Vjerana Lokošeka i niza drugih suradnika.

Ne bih ga mijenjao ni u jednom segmentu. Meni je projekt potpuno „sjeo“.

Budući da sam radio i na nekoliko projekata stadiona izvan Hrvatske, prvenstveno u Kataru, mogu reći da je svaki zadatak drugačiji. Ovaj naš projekt nastao je upravo za tu lokaciju i ne bih ga jednostavno prenio niti koristio na nekom novom projektu.

Vaš stadion velikim se dijelom oslanja na drvenu konstrukciju. Naveli ste procjenu od približno 45 milijuna eura za drveni gornji dio i 40 do 50 milijuna za armiranobetonski donji dio. Na temelju čega su napravljene te procjene i biste li bili spremni javno objaviti proračune i troškovnik kako bi se mogli usporediti s pobjedničkim projektom?

Naravno da bih, prema potrebi, sve javno objavio. Kolege koji su proračunali i dimenzionirali drvenu konstrukciju dali su i obvezujuću procjenu troškova za kompletnu nadgradnju od oko 45 milijuna eura. Betonski dio, odnosno školjka, iznosi oko 50 milijuna eura, a oprema, krovna opna, rasvjeta, okoliš i sve ostalo stanu u našu ukupnu procjenu od 185 milijuna eura plus PDV za stadion.

Naravno, riječ je samo o stadionu. Sve ostalo iznosi barem još toliko. Pa eto, ako ikada dođe na red…

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Otto Barić (@otto.baric)

Zvonimir Boban javno je spomenuo procjenu da bi vaše rješenje moglo stajati oko milijardu eura, a vi ste mu odgovorili da govori o nečemu što ne razumije. Odakle je, po vašem mišljenju, mogla doći brojka od milijardu eura? Jeste li od Bobana ili bilo koga iz žirija dobili tehničko obrazloženje kako su došli do nje?

Kad si ljut, onda nisi svoj, pa je tako Zvone, ničim izazvan, ispalio cifru: „Za milijardu izgradimo Camp Nou od 90.000 mjesta…“ Šalim se, naravno. Ne znam odakle mu ta cifra pa se ne bih dalje time bavio.

Projekt stadiona procjenjuje se na oko 175 milijuna eura bez PDV-a, odnosno oko 205 milijuna kada se uključe okoliš, garaža i pomoćni tereni. Kada pogledate pobjedničku konstrukciju, smatrate li da je taj financijski okvir realan? Koje bi stavke prve mogle probiti budžet?

Budući da je tih 205 milijuna eura plus PDV oko 6.000 eura po stolcu, to je savladivo za gotovo svaki projekt. To je realno gornja granica troška za stadion s dva ranga. Ako se ide preko 40.000 mjesta i uvodi treći rang, trošak raste. Dakle, da, taj je iznos savladiv i za prvonagrađeni rad, pod uvjetom da nam sve ne „pojedu“ Hormuški tjesnac i Ukrajina. Čelik za takav projekt vjerojatno bi dolazio iz Indije, Kine, Ukrajine ili, u najboljem slučaju, Turske, pa njegova cijena, naravno, ovisi o dostupnosti na tržištu.

Zapravo sam se poveselio jednom posebnom aspektu projekta. Rušenjem sadašnjeg stadiona ostat će golema količina drobljenog betona koji bi se mogao ponovno upotrijebiti za primarnu konstrukciju izvedenu in situ. No, ako je stadion čelični, kako kolege navode, onda se i tu otvara dodatni izazov.

Doista ima mnogo slojeva o kojima će trebati razmišljati u daljnjem tijeku projekta. Dobro je da je honorar od 12.000.000 eura dovoljno poticajan za razmišljanje.

Koliko je uopće odgovorno birati arhitektonski rad s tako dominantnim konstrukcijskim elementom prije nego što se dovoljno pouzdano utvrdi da se taj element može izvesti unutar propisanog budžeta? Gdje završava arhitektonska ideja, a počinje obveza žirija da provjeri je li ona tehnički realna?

Pitanje u sebi već sadrži odgovor. Bilo bi bolje ovakav natječaj provesti u dva stupnja, a bilo bi dobro i da u žiriju budu stručnjaci za statiku, zaštitu od požara, promet i druga relevantna područja. Čuo sam da su bili uključeni, no očito im se neke anomalije koje se odnose na naše uvjete nisu činile dovoljno bitnima pri ocjenjivanju.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Otto Barić (@otto.baric)

Predsjednik žirija Toma Plejić i drugi članovi govore da su kroz višemjesečni proces među 88 radova jednoglasno došli do VG13. Vi tvrdite da je dio žirija inzistiranjem na tom rješenju pokazao vlastitu nemoć. Na koga se točno odnosi „dio žirija“ i što im konkretno zamjerate u načinu ocjenjivanja?

Natječaj je predan, odnosno makete su predane, krajem srpnja, a žiriranje je bilo gotovo ili gotovo završeno do 1. rujna. To su neslužbeno potvrdili i neki članovi žirija.

Matematika kaže: 30 dana po 10 sati dnevno daje 300 sati, što bi bilo otprilike 3,4 sata po projektu. Naravno, tu treba uključiti i tehničku komisiju, koja je radove morala detaljno evaluirati.

Od 1. rujna dio komisije radi na postupku javne nabave, za što im je, pretpostavljam, potrebno otprilike isto toliko vremena. To nas dovodi do trenutka objave rezultata, koji se zgodno poklopio s najavom štrajka u Zagrebačkom holdingu i pričom o 37.000 tona otpada u Gospiću.

Pa što je ljepše nego prepirati se o stadionu kada znaš da ti je odluka pomalo kontroverzna… sic.

U žiriju nisu sjedili samo arhitekti. Bili su ondje Zvonimir Boban, Tomislav Tomašević i Tonči Glavina. Kakvu bi težinu kod ovakvog natječaja trebali imati glasovi predstavnika nogometa i politike u odnosu na arhitekte i inženjere? Postoji li područje odluke u kojem oni po vama jednostavno ne bi trebali nadglasavati struku?

Ja osobno mislim da je odluka bila poprilično jednoglasna jer je arhitektonski dio žirija prihvatio prvonagrađeni rad kao senzaciju. Iz prethodno navedenih razloga ne vidim zašto bi takva odluka smetala bilo kome iz politike ili gospodinu Bobanu.

Kersten Geers službeno je naveden među članovima žirija, a jedan od autora pobjedničkog rada Tommaso Fantini djeluje na istoj arhitektonskoj akademiji u Mendrisiju. Istodobno su se pojavile informacije da Geers nije sudjelovao na sjednicama te da ga je mijenjala Vjera Bakić. Vi ste javno spomenuli mogućnost nepotizma. Koju konkretnu činjenicu smatrate dovoljno ozbiljnom da otvara to pitanje i koje bi dokumente trebalo objaviti da se svaka sumnja potvrdi ili potpuno otkloni?

Mislim da se pitanje nepotizma pojavljuje praktički uz svaki natječaj u Lijepoj Našoj, od njezina osnutka do danas. Naravno, sve je to na razini „rekla-kazala“ dok se doista ne provjeri tko gdje radi, tko je s kim u rodu ili postoje li neke druge veze koje bi mogle biti relevantne.

Kolegica Bakić autorica je sjajnog bazena koji je, nažalost, nakon izgradnje postavio urbanističke repere cijelog prostora Svetica, pa mi je zapravo zanimljivo da je upravo u prvonagrađenom radu taj bazen poprilično stavljen u drugi plan.

Naravno, mogu postojati i druge prijateljske, kumske, profesionalne, nacionalne i ine veze koje se spominju u kontekstu različitih natječaja, ali uglavnom ne izlaze na vidjelo jer nisu svi natječaji pod ovakvim povećalom javnosti. Mislim da ima dovoljno vremena da se sve to sagleda i provjeri na temelju činjenica, a ne samo na razini „rekla-kazala“.

Budimo sasvim precizni: imate li ikakav dokaz da je netko nekome pogodovao, namještao rezultat ili unaprijed znao identitet autora iza anonimne šifre, ili u ovom trenutku govorite isključivo o okolnostima koje po vašem mišljenju treba provjeriti? Ako imate dokaz, što je to?

Mogu reći da je nekoliko dana prije objave rezultata kružila priča da su natječaj dobili Talijani s rješenjem četiriju tribina. To je sve što ja neslužbeno znam, a o svemu ostalom otom-potom.

Što bi organizator sada trebao objaviti da javnost može rekonstruirati cijeli postupak: zapisnike svih sjednica, pojedinačne ocjene i glasove članova žirija, podatke o izuzećima, izjave o sukobu interesa, kriterije eliminacije svih 88 radova? Gdje bi za vas završavala razumna transparentnost, a počinjalo zadiranje u autonomiju žirija?

Mislim da je sasvim dovoljno da javna nabava objavi rezultate svojeg rada i da se sagledaju svi traženi elementi. A ja bih se vratio na početak. Za mene, kao legalista, potpisi članova žirija podrazumijevaju njihovu moralnu i kaznenu odgovornost.

Ako građani Grada Zagreba žele znati kako će se potrošiti njihovih 250 milijuna eura, uvijek imaju mogućnost obratiti se nadležnim državnim institucijama i zatražiti da se postupak provjeri.

Za mene je to prošlo svršeno vrijeme. Žiri je svoje rekao, arhitektonski dio natječaja je završen i odluka je donesena. Ostaje još ugovaranje kroz postupak javne nabave i eventualne žalbe po toj osnovi.

Natječaj je bio anoniman. Koliko je u praksi takva anonimnost stvarna kod međunarodnih arhitektonskih natječaja? Može li iskusan član žirija po arhitektonskom rukopisu, načinu crtanja, tipologiji ili detaljima prepoznati rad poznatog ureda i prije otvaranja omotnica s imenima?

Tu ponovno ulazimo u zonu „rekla-kazala“. Moguće je da se ponešto znalo. Neke su makete, primjerice, stigle otvorene, a šifre je generirala javna nabava… Ako poznajete nekoga u žiriju, možete mu i natuknuti koji je vaš rad pa da se na njega malo pripazi kroz krugove žiriranja.

Ovdje ih je navodno bilo sedam, pa mi je pomalo žao što ipak nisu isplivale i neke oku ugodnije „palačinke“ ili neki moćniji rad, poput rada Davora Matekovića, primjerice.

Među 88 prijavljenih bili su vrlo jaki domaći i međunarodni uredi, a nakon objave rezultata pojavljuju se njihova nenagrađena rješenja. Kada pogledate ono što je dosad izašlo u javnost, postoji li neki nenagrađeni projekt za koji smatrate da je ozbiljno morao biti među prvih pet? Što taj projekt ima, a nagrađeni nemaju?

Još uvijek nisu poznati svi radovi. Ja sam ih vidio tridesetak, dio kolegijalno, a dio kroz javne objave. Meni osobno desetak nenagrađenih radova bolje pogađa temu, no to je, kao što sam već rekao, moj osobni sud.

Svi smo predali radove i prihvatili propozicije te je, što se arhitektonskog dijela tiče, priča time završena. No nitko nije potpisao NDA niti izjavu kojom se obvezuje da ne želi ili ne smije komentirati rezultate. Ima nas ekstrovertnih i introvertnih, a svaki javno prezentirani rad otvoren je za kritiku.

Što se našeg rada tiče, ne mogu sam sebe ocjenjivati, no mislim da je korektno i kvalitetno odgovorio na postavljeni zadatak.

Javnost je reagirala izrazito negativno, dok je dio arhitektonske struke pobjednički rad dočekao vrlo pozitivno. U anketi tportala 76 posto sudionika reklo je da im se pobjednički projekt ne sviđa, a među pet nagrađenih najviše glasova dobio je drugoplasirani XDGA. Koliku težinu u projektu koji će se graditi javnim novcem uopće treba imati ukus građana, a gdje javnost mora prihvatiti odluku stručnog žirija?

Mislim da je sada kasno. Postupak je proveden ovako i gradska vlast, koja se, za razliku od prethodne, odlučila donijeti odluku, iza svojih odluka i stoji, ma koliko one bile ispravne ili pogrešne. To je činjenica.

Ja mislim da je građane trebalo pitati ranije žele li stadion, koliko bi velik trebao biti i na kojem mjestu, pa bi većina današnjih kritika u startu pala u vodu. Bila je to dobra prilika. Postoji ona moja skica koju je Dinamo naručio 2021. godine i koja se već pet-šest godina vrti po cyberspaceu. Mogli su je uzeti kao podlogu i na tom tragu formulirati pitanja: sviđa li vam se, je li stadion na dobrom mjestu, je li kapacitet od 35.000 mjesta odgovarajući… A onda raspisati natječaj u čijem bih žiriju rado sudjelovao.

Jer, da budem potpuno iskren, pred mirovinom sam, od 1. siječnja 2027., i da sam došao u priliku realizirati ovakav projekt, ne znam kako bih to organizirao.

Članovi žirija odgovaraju kritičarima da Zagreb ne treba još jednu generičku „krafnu“, „palačinku“ ili stadion nalik desecima drugih europskih arena. Je li izbor između generičke zatvorene arene i ovog projekta uopće stvaran izbor? Može li se napraviti zatvoren, akustičan i funkcionalan nogometni stadion koji istodobno ima prepoznatljiv zagrebački i Dinamov identitet?

Zagrebački i Dinamov identitet za mene prije svega čini mjesto, dakle genius loci Maksimira. BBB su dio tog identiteta, kao i zagrebački drukeri sa zapadne tribine. Ja ne znam kako izraziti purgerski identitet kroz arhitekturu. Vjerojatno zato nisam ni napravio projekt koji bi zagrebačkom žiriju prizvao taj identitet.

Purger si, kažu, ako su ti baka i deda rođeni u Zagrebu. Po tom kriteriju ni ja nisam purger jer je deda baku dovel iz Kostela kraj Pregrade…

Najlakše je intelektualno zazivati duh, pa ti možda dojde i tata, kao Hamletu.

Sukus svega: svaki dobar, organizacijski ispravan, tehnički dotjeran i održiv koncept na tom mjestu za mene bi stvorio identitet. Pa makar bio i krafna.

Nakon prvih reakcija govori se da će se otvoreni kutovi smanjivati, da će se projekt mijenjati i da konačni stadion neće izgledati potpuno jednako kao na natječajnim vizualizacijama. Koliko se prvonagrađeni rad smije promijeniti prije nego što se legitimno postavi pitanje: gradimo li još uvijek projekt koji je pobijedio ili neki novi projekt koji nikada nije uspoređen s ostalih 87?

Autor prvonagrađenog rada ima pravo mijenjati projekt u dogovoru s investitorom, Gradom i Republikom Hrvatskom sve do uporabne dozvole, tako da tu nema problema. No postavlja se pitanje u kojoj je mjeri to onda još uvijek isti rad, jer bi svaka izmjena trebala „poboljšati“ upravo ono rješenje koje je pobijedilo na natječaju.

Nakon ovog pitanja nekako se sam nameće odgovor da bi možda bilo bolje izabrati autora, a zatim ga dobro izbrifirati da napravi projekt sa zagrebačkim štihom…

Ako se tijekom izrade glavnog projekta pokaže da su za statiku potrebni veći stupovi, dublji nosači i drukčiji krov, da otvore treba zatvoriti zbog vjetra, a neke prostore reorganizirati zbog sigurnosti i UEFA-inih zahtjeva, postoji li točka nakon koje bi po vašem mišljenju trebalo priznati da natječajno rješenje nije uspjelo i vratiti se drugoplasiranom radu ili novom postupku?

Korektno bi bilo priznati, ne grešku jer greške nema, nego dilemu, i zapravo preispitati zadatak. U propozicijama je pisalo da je preporučljivo, odnosno poželjno, imati arenu, zatvoreni krug, a u odluci se naglašava da je pristup s četiri odvojene tribine revolucionaran. Zašto onda drugoplasirani rad? Zašto ne treći ili četvrti? Peti ne bih jer je crven (smijeh).

Po meni bi jedna od opcija bila što prije organizirati izložbu i motivirati građane da odaberu rad koji im se najviše sviđa ili, još bolje, tri rada. Nakon mjesec dana mogli bi se zbrojiti rezultati i prvih deset autora pozvati da dodatno elaboriraju i objasne svoja rješenja.

U toj bi fazi trebalo uključiti statičare i stručnjake za zaštitu od požara, detaljnije analizirati promet te nakon toga donijeti konačan sud. Sve je to, uz dobru volju, moguće napraviti do kraja godine.

Pokušajmo odvojiti arhitekturu od cijele buke oko natječaja. Da vam VG13 sutra kaže: „Otto, uđite u naš tim i pomozite da ovaj stadion bude izvediv“, kojih biste pet stvari na projektu prvo promijenili, a koju jednu stvar iz pobjedničkog koncepta ni pod koju cijenu ne biste dirali?

Ja mislim da taj projekt nije izvediv u ponuđenom obliku, pa ne bih htio biti u njihovoj koži, makar za to dobio 12.000.000 eura.

Zanimljiva je ta ideja „what if“, ali u svojem sam slučaju duboko uvjeren da ne bih znao napraviti bolje od onoga što smo napravili. Prije svega zato što, nakon 20 godina bavljenja tom temom, teško mogu izaći izvan okvira do kojeg smo na kraju došli. Na mladima svijet ostaje.

Pretpostavimo da za deset godina sjedimo na završenom Maksimiru. Koji bi mjerljivi rezultat dokazao da ste vi danas bili u krivu: izvedena konstrukcija bez kompromitiranja arhitekture, ostanak unutar budžeta, dobra akustika, ugodna mikroklima, zadovoljstvo gledatelja? Drugim riječima, pod kojim biste uvjetima bili spremni javno reći: „Žiri je ipak bio u pravu“?

Evo, tim redom, sve kao u pitanju. I ja javno kažem da sam bio u krivu. Nitko sretniji od mene!

Gledam utakmicu Dinamo – Real. Dinamo gazi Real s tri gola razlike već na poluvremenu, a cijeli stadion kao jedan stoji iza momčadi. Sedam tisuća BBB-a na sjeveru pjeva. Baklje ne smiju paliti, pa samo pjevaju. Sretni zagrebački klinci na zapadu i istoku gledaju utakmicu života.

Datum je travanj 2033. Temperatura idealna, 22 stupnja Celzijeva, a piri lagani vjetrić neodređenog smjera…

TO JE TO.

I konačno, bez diplomatskog odgovora: da ste vi danas predsjednik ocjenjivačkog suda, pred vama svih 88 anonimnih radova i isti natječajni program, koji biste rad stavili na prvo mjesto, gdje biste smjestili VG13 i gdje vlastiti projekt? Za svaku od te tri odluke navedite jedan konkretan razlog koji biste bili spremni potpisati kao član žirija.

Gledao sam. Vidio sam dvadesetak sjajnih radova i sebe vidim među tih dvadeset. A ja bih glasao za Davora Matekovića i PROARH jer je taj rad meni tak poseban kao što su ovom žiriju posebni Milanezi.

Ponedjeljak je novi radni dan, novi tjedan. Trenutačno vrtimo 22 aktivna projekta i ne znam kako sve to završiti jer 1. siječnja 2027. je blizu.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Otto Barić (@otto.baric)