Nije sve pasivna agresija: Zašto smo počeli svako ponašanje koje nam ne odgovara proglašavati problemom?

Pasivna agresija u svojem izvornom značenju označava neizravan način izražavanja negativnih osjećaja, osobito ljutnje, neprijateljstva, otpora, frustracije ili nezadovoljstva, pri čemu osoba svoje stvarne osjećaje i namjere ne komunicira otvoreno, nego ih izražava posredno kroz ponašanje koje može uključivati namjerno odugovlačenje, sabotiranje, ignoriranje, prikriveno odbijanje suradnje, sarkazam, „zaboravljanje” obveza, namjerno neispunjavanje dogovorenoga ili druge oblike prikrivenog otpora, a ključna značajka takvog obrasca nije činjenica da je druga osoba zbog nečijeg ponašanja povrijeđena ili nezadovoljna, nego postojanje određenog nesklada između onoga što osoba verbalno komunicira i onoga što svojim ponašanjem zapravo pokušava postići.

Upravo je taj element danas često zanemaren, pa se pasivnom agresijom nerijetko proglašava gotovo svaki oblik komunikacije koji ne odgovara tuđim očekivanjima, što je problematično ne samo zato što takva uporaba osiromašuje značenje samoga pojma, nego i zato što potiče pogrešan način razumijevanja međuljudskih odnosa u kojem se svaka neugodnost automatski interpretira kao dokaz tuđe psihološke neispravnosti, manipulativnosti ili prikrivene agresije. Činjenica da se nekome ne sviđa nečiji odgovor, ton glasa, odluka, granica, šala, šutnja, odbijanje ili način komunikacije sama po sebi nije dovoljan dokaz da se dogodila pasivna agresija, jednako kao što činjenica da se osoba nakon nekog razgovora osjeća povrijeđeno ne znači automatski da je druga osoba imala namjeru povrijediti je.

„Pasivno-agresivan je” postala je najlakša etiketa: Jesmo li zaboravili da nam se ljudi jednostavno ponekad ne moraju svidjeti?

U suvremenoj popularnoj psihologiji upravo se ta razlika između subjektivnog doživljaja i objektivno prepoznatljivog obrasca ponašanja često gubi, jer se psihološki termini sve više koriste kao svojevrsne etikete kojima se određuje tko je u određenom sukobu „problem”, a tko je „žrtva”, umjesto da se njima precizno opisuju konkretna ponašanja i njihovi mogući uzroci. Takav pristup osobito je vidljiv na društvenim mrežama, gdje kratke, pojednostavljene definicije psiholoških pojmova lako postaju viralne, a njihova privlačnost često proizlazi upravo iz toga što korisniku omogućuju jednostavno objašnjenje složene međuljudske situacije, pri čemu se umjesto pitanja „što se zapravo dogodilo?” sve češće postavlja pitanje „koji psihološki termin mogu primijeniti na ovo ponašanje?”.

Takav način razmišljanja može biti izrazito zavodljiv jer čovjeku daje osjećaj jasnoće, kontrole i moralne sigurnosti, osobito u situacijama konflikta u kojima su emocije snažne, komunikacija nesavršena, a namjere drugih ljudi teško dostupne. Ako netko odgovori kratko, moguće je reći da je pasivno-agresivan, ako netko ne odgovori odmah, moguće je zaključiti da namjerno ignorira drugu osobu, ako netko odbije određeni prijedlog, može ga se proglasiti manipulativnim, a ako netko otvoreno izrazi nezadovoljstvo, njegovu reakciju može se interpretirati kao „toksičnu”, premda nijedan od navedenih primjera sam po sebi ne predstavlja dovoljan dokaz za takav zaključak.

Kad nam nešto nije po volji, odmah zovemo pasivnu agresiju: Jesmo li postali preosjetljivi na tuđe ponašanje?

Poseban problem nastaje kada se legitimno pravo pojedinca da bude nezadovoljan, ljutit, umoran, rezerviran ili jednostavno nesuglasan s drugom osobom počne tretirati kao komunikacijski poremećaj. Međuljudski odnosi nisu sustav u kojem svi sudionici moraju neprestano biti ugodni, dostupni, emocionalno topli i suglasni kako bi komunikacija bila zdrava, jer je neslaganje normalan i neizbježan dio svakog odnosa, a sposobnost podnošenja tuđeg neslaganja jedan je od važnih pokazatelja emocionalne zrelosti. Osoba koja kaže „ne želim”, „ne slažem se”, „to mi ne odgovara” ili „ne želim o tome razgovarati” ne pokazuje nužno pasivnu agresiju, nego može jednostavno koristiti izravnu komunikaciju i postavljati granice koje drugoj osobi nisu ugodne.

U tom se smislu suvremena pretjerana osjetljivost prema komunikaciji ponekad paradoksalno predstavlja kao emocionalna osviještenost, iako može proizvesti upravo suprotan rezultat, jer osoba koja svaku neugodu doživljava kao dokaz tuđeg problematičnog ponašanja postupno gubi sposobnost razlikovanja stvarne štete od obične frustracije. Nije svaka frustracija trauma, nije svaka neugodnost emocionalno zlostavljanje, nije svaka šutnja manipulacija i nije svako neslaganje pasivna agresija. Takvo razlikovanje nije samo pitanje terminološke preciznosti, nego je važno i zbog toga što pretjerano korištenje teških psiholoških pojmova može banalizirati stvarne probleme.

Ako se termin pasivne agresije počne primjenjivati na gotovo svaku situaciju u kojoj se osoba osjeća zanemareno, uvrijeđeno ili nezadovoljno, tada se njegova sposobnost opisivanja stvarno destruktivnih obrazaca postupno smanjuje. U konačnici se događa svojevrsna inflacija psihološkog jezika, pri kojoj riječi koje bi trebale imati relativno precizno značenje postaju svakodnevne moralne etikete. Kada se svaka neugodna situacija nazove pasivnom agresijom, tada se stvarna pasivna agresija više ne razlikuje od obične ljudske nespretnosti, neslaganja, loše komunikacije, umora, različitih osobnosti ili jednostavne činjenice da se dvije osobe međusobno ne podnose.

Važno je pritom naglasiti da kritika takve pojave ne znači negiranje stvarnosti pasivne agresije niti umanjivanje problema koji nastaju zbog prikriveno agresivnog ponašanja. Naprotiv, upravo zato što pasivna agresija može biti ozbiljan problem u partnerskim, obiteljskim i profesionalnim odnosima, potrebno je termin koristiti precizno. Osoba koja sustavno verbalno pristaje na nešto, a zatim namjerno sabotira dogovor, koja tvrdi da je sve u redu dok istodobno kažnjava drugu osobu ignoriranjem i namjernim uskraćivanjem suradnje, ili koja prikrivenim ponašanjem izražava neprijateljstvo koje odbija otvoreno priznati, može pokazivati obrazac koji opravdano zahtijeva razgovor o pasivnoj agresiji. Međutim, između takvog ponašanja i činjenice da je netko jednostavno hladan, neugodan, šutljiv ili nesuglasan postoji razlika koju nije opravdano zanemariti.

Jednako je važno razlikovati namjeru od posljedice, jer određeno ponašanje može imati negativan učinak na drugu osobu, a da pritom nije bilo motivirano željom za prikrivenim kažnjavanjem ili agresijom. Ljudi nisu savršeni komunikatori, često biraju pogrešne riječi, reagiraju impulzivno, povlače se kada su pod stresom, zaboravljaju obveze, postaju kratki u komunikaciji ili jednostavno ne znaju na najbolji način izraziti ono što osjećaju. Takvo ponašanje može biti vrijedno kritike i može zahtijevati razgovor, ali automatsko psihologiziranje tuđeg ponašanja ne doprinosi nužno rješavanju problema.

Suvremena kultura psihološkog samopromatranja ima, dakako, i izrazito pozitivnu dimenziju, jer je društvo postalo otvorenije prema razgovoru o emocijama, granicama, odnosima i mentalnom zdravlju nego što je to bilo u mnogim ranijim razdobljima. Problem nastaje tek kada se psihološki vokabular pretvori u oružje za svakodnevne sukobe, odnosno kada termini više ne služe razumijevanju ponašanja, nego njegovu moralnom osuđivanju. Tada riječ „pasivno-agresivan” prestaje biti pokušaj opisa određenog obrasca i postaje način da se druga osoba diskvalificira bez potrebe za ozbiljnim razgovorom o konkretnom problemu.

U tom je kontekstu posebno zanimljiva činjenica da se danas ponekad od drugih ljudi očekuje gotovo neprestana emocionalna prilagođenost. Od pojedinca se očekuje da pažljivo formulira svaku rečenicu, kontrolira svaki ton glasa, predviđa tuđe emocionalne reakcije, nikoga ne razočara, nikoga ne uvrijedi, jasno postavlja granice, ali pritom ne bude previše hladan, otvoreno govori o svojim osjećajima, ali ne bude previše intenzivan, odbija prijedloge, ali tako da druga osoba ne osjeti odbijanje, i izražava nezadovoljstvo, ali tako da ono nikada ne bude neugodno. Takva očekivanja nisu realna jer je ljudska komunikacija po svojoj prirodi nesavršena, višeznačna i podložna različitim interpretacijama.

Zrela komunikacija stoga ne podrazumijeva uklanjanje svake neugode iz međuljudskih odnosa, nego sposobnost da se neugoda tolerira i interpretira razumno. Ako se netko osjeća povrijeđeno, korisnije je najprije utvrditi što se konkretno dogodilo, što je druga osoba rekla ili učinila, kakav je bio kontekst, postoji li obrazac koji se ponavlja i postoji li razlog vjerovati da je ponašanje bilo namjerno, nego odmah posegnuti za psihološkom etiketom. Takav pristup ne negira vlastite osjećaje, nego ih stavlja u širi kontekst i omogućuje razlikovanje između činjenice, interpretacije i pretpostavke.

Upravo je ta sposobnost razlikovanja danas posebno važna jer digitalna komunikacija dodatno povećava prostor za pogrešne interpretacije. Kratka poruka može izgledati hladno, izostanak emotikona može se protumačiti kao ljutnja, nekoliko sati bez odgovora može se interpretirati kao namjerno ignoriranje, a jednostavno „u redu” može dobiti značenje koje pošiljatelj uopće nije namjeravao prenijeti. Kada se takve situacije dodatno interpretiraju kroz popularne psihološke termine, vrlo se lako stvara začarani krug u kojem osoba prvo nešto pretpostavi, zatim vlastitu pretpostavku interpretira kao činjenicu, a potom na temelju te činjenice drugu osobu označi kao pasivno-agresivnu, manipulativnu ili toksičnu.

Najproblematičnija posljedica takvog pristupa jest činjenica da se time smanjuje prostor za običan, neposredan i odrasli razgovor. Umjesto da jedna osoba kaže drugoj „zasmetalo mi je što si to napravio”, sve je češće moguće čuti „ti si pasivno-agresivan”, čime se razgovor o konkretnom postupku pretvara u procjenu karaktera. Prva formulacija otvara prostor za objašnjenje, neslaganje i eventualnu promjenu ponašanja, dok druga često zatvara komunikaciju jer osobu stavlja u obrambeni položaj i raspravu pretvara u sukob oko etikete.

Stoga problem suvremene uporabe pojma pasivne agresije nije u tome što ljudi prepoznaju previše psiholoških obrazaca, nego u tome što ponekad prepoznaju psihološki obrazac tamo gdje ga nema dovoljno podataka da bi se takav zaključak opravdao. Razumna i odgovorna uporaba psihološkog jezika zahtijeva određenu dozu intelektualne skromnosti, odnosno spremnost da se prizna kako ne možemo uvijek znati što se događa u tuđoj glavi i koje su stvarne namjere druge osobe. Možemo opisati ponašanje, možemo reći kako je na nas djelovalo i možemo postaviti granicu, ali ne moramo svaku neugodnu interakciju pretvoriti u dijagnozu karaktera.

U konačnici, možda je upravo sposobnost podnošenja činjenice da nam se drugi ljudi ponekad neće svidjeti, da će nas ponekad odbiti, da će biti hladni, nespretni, neugodni ili jednostavno različiti od nas jedan od važnijih oblika emocionalne zrelosti. Društvo koje želi biti psihološki osviješteno ne bi trebalo težiti tome da svako neugodno ponašanje dobije svoju stručnu etiketu, nego tome da ljudi nauče preciznije promatrati vlastite reakcije, razlikovati osjećaj od činjenice i sukob od zlostavljanja. Pasivna agresija postoji i može biti ozbiljan problem, ali upravo zato što postoji, ne bi trebala postati univerzalna riječ kojom se opisuje sve što nam se ne sviđa.

Kada se svaki tuđi postupak koji nam nije po volji automatski proglasi pasivnom agresijom, tada više ne govorimo o psihološkoj osviještenosti, nego o svojevrsnoj intelektualnoj lijenosti koja složene međuljudske odnose svodi na nekoliko popularnih etiketa. Psihološki jezik vrijedi upravo onoliko koliko je precizan, a njegova vrijednost nestaje onoga trenutka kada se počne koristiti kao zamjena za promatranje, razgovor i razumijevanje. Zrela osoba ne mora svakom neugodnom ponašanju dati dijagnozu kako bi priznala da joj ono smeta, niti mora tuđu različitost proglasiti psihološkim problemom samo zato što joj je teško podnijeti činjenicu da drugi ljudi nisu dužni ponašati se onako kako bi ona željela.

U tom smislu najrazumniji pristup nije ni odbacivanje suvremene psihološke terminologije ni nekritičko prihvaćanje njezine svakodnevne uporabe, nego njezino odgovorno korištenje. Pasivnu agresiju treba nazvati pasivnom agresijom kada postoji prepoznatljiv obrazac prikrivenog otpora ili neprijateljstva, ali kada čovjek jednostavno kaže „ne”, ne slaže se s nama, nije raspoložen za razgovor, postavi granicu ili nam se njegovo ponašanje jednostavno ne svidi, mnogo je poštenije i intelektualno ozbiljnije priznati ono što se zapravo dogodilo: netko je učinio nešto što nam nije odgovaralo. Za takvu tvrdnju psihološka etiketa nije potrebna.