Summer Screen tako ove godine može funkcionirati i kao svojevrsni produžetak duha 79. Filmskog festivala u Cannesu, čiji je natjecateljski program okupio autore različitih poetika, ali ih je povezivala snažna zainteresiranost za ono što se događa unutar čovjeka, u obitelji, u intimnim odnosima i u onim prostorima svakodnevice u kojima se velike društvene i egzistencijalne teme najčešće pojavljuju bez velikih riječi, gotovo neprimjetno, kroz jedan pogled, šutnju, promjenu ponašanja, osjećaj krivnje ili nemoć da se prihvati ono što se dogodilo. Sarajevo će od 14. do 21. kolovoza 2026. ponovno okupiti međunarodnu i regionalnu filmsku zajednicu, a upravo je Summer Screen zamišljen kao prostor u kojem sarajevska publika može susresti neke od najvažnijih novih filmova svjetskog autorskog filma.
U središtu ovogodišnjeg izbora posebno se izdvaja Fjord Cristiana Mungiua, film koji je na Cannesu osvojio Zlatnu palmu i kojim se rumunjski redatelj gotovo dvadeset godina nakon trijumfa s filmom 4 mjeseca, 3 tjedna i 2 danaponovno našao na samom vrhu najvećeg svjetskog festivala. Mungiu je ovoga puta svoju priču smjestio u norveški krajolik, u naizgled mirnu zajednicu u kojoj se susreću dvije obitelji različitih kulturnih i odgojnih vrijednosti, a idila počinje pucati kada se na tijelu tinejdžerice Elije pojave masnice i kada pitanje odgoja prestane biti privatna stvar jedne obitelji te postane pitanje čitave zajednice.
Mungiu pritom ne gradi jednostavnu priču o krivcu i žrtvi, nego mnogo neugodniji prostor u kojem se sudaraju različite predodžbe o tome što znači biti dobar roditelj, gdje završava pravo obitelji da vlastitu djecu odgaja prema svojim uvjerenjima i gdje počinje odgovornost društva da zaštiti dijete kada se pojavi sumnja da je granica prijeđena. Upravo zato norveški fjord u filmu prestaje biti turistička razglednica i postaje gotovo klaustrofobičan prostor, mjesto u kojem prirodna ljepota stoji nasuprot sve mračnijim pitanjima koja zajednica pokušava izbjeći, dok se privatno i javno, tradicija i suvremeni društveni standardi, vjera i institucija počinju sudarati sve snažnije. Fjord traje 146 minuta, nastao je u rumunjsko-francusko-norveško-švedsko-danskoj koprodukciji, a Cannes ga je opisao kao film koji upravo kroz perspektivu i sukob različitih vrijednosnih sustava otvara pitanja koja nadilaze njegovu konkretnu obiteljsku priču.
Sasvim drugačijim ritmom, ali jednako duboko u prostor ljudske ranjivosti, kreće se Ryūsuke Hamaguchi u filmu Soudain, čiji se naslov može prevesti kao Iznenada. Hamaguchi, autor Drive My Car, ponovno pokazuje koliko ga zanimaju odnosi koji se stvaraju između ljudi u trenucima kada se život iznenada promijeni, a ovoga puta u središtu se nalaze dvije žene, Marie-Lou, direktorica ustanove za starije osobe, i Mari, japanska kazališna redateljica koja se bori s rakom. Njihov susret prerasta u prijateljstvo, a prijateljstvo u zajedničku borbu protiv osjećaja da postoje stvari koje se jednostavno ne mogu promijeniti.
Posebna vrijednost Hamaguchijeva filma nalazi se u tome što bolest, starost i smrt ne pretvara u velike melodramatske geste, nego ih vraća svakodnevici, razgovoru i vremenu koje ljudi provode jedni uz druge, a sam redatelj dio je filma snimao u stvarnoj ustanovi za starije osobe, gdje su stanovnici i osoblje na različite načine postali dio filmskog svijeta. Soudain traje čak 196 minuta, ali njegovo trajanje nije samo formalna odluka, nego način da se publici ostavi prostor za odnose koji se ne mogu razviti u nekoliko brzih scena, za razgovore koji imaju svoje stanke i tišine i za osjećaj da čovjek ponekad drugome može pomoći upravo time što ostane prisutan kada više nema jednostavnog rješenja. Film je u Cannesu donio nagradu za najbolju glumačku izvedbu Virginie Efiri i Tao Okamoto.
Nastavite čitati nakon oglasa
Ako Hamaguchi govori o tome kako se čovjek može približiti drugome kroz suočavanje s bolešću i prolaznošću, Hirokazu Kore-eda u filmu Sheep in the Box ulazi u još bolniji prostor, prostor žalovanja nakon smrti djeteta, ali ga premješta u blisku budućnost u kojoj tehnologija može proizvesti nešto što je gotovo nemoguće razlikovati od izgubljene osobe. Bračni par koji je izgubio sina u svoj život prima humanoidnog robota istog izgleda i glasa kao njihov pokojni dječak, čime Kore-eda postavlja pitanje koje je istodobno tehnološko, filozofsko i potpuno intimno: ako nešto izgleda kao osoba koju smo voljeli, govori njezinim glasom i ponaša se dovoljno slično da u nama ponovno probudi sve ono što smo mislili da smo izgubili, možemo li ga prihvatiti kao nastavak te osobe ili time samo odgađamo trenutak u kojem ćemo morati prihvatiti smrt.
Kore-eda se time ponovno vraća temama koje obilježavaju velik dio njegova opusa, odnosno obitelji, djece, gubitka i pitanja što uopće čini jednu zajednicu stvarnom obitelji, ali ih sada postavlja u svijet u kojem se granica između prirodnog i umjetnog više ne može lako povući. Posebno je zanimljivo što film ne koristi umjetnu inteligenciju samo kao spektakularni element budućnosti, nego kao ogledalo ljudske potrebe da zadrži one koje je izgubio, pa tehnologija u konačnici postaje tek sredstvo za postavljanje mnogo starijeg pitanja o žalovanju, krivnji i nemogućnosti da pustimo mrtve da zaista odu. Cannes je film upravo zato opisao kao novu varijaciju Kore-edinih trajnih interesa, ali i kao njegov prvi ulazak u priču o djetetu koje je doslovno „konstruirano“.
U Garance Jeanne Herry ponovno ulazi u život osobe koja se pokušava izvući iz vlastitog samouništenja, prateći mladu parišku glumicu čiji talent i magnetizam ne mogu poništiti činjenicu da joj život postupno izmiče kontroli. Garance živi između nesigurnih odnosa, rastuće tjeskobe i alkoholne ovisnosti, ali istodobno u njezinu životu postoje dvije veze koje joj daju mogućnost da se vrati sebi, odnos s bolesnom mlađom sestrom i nova, nježna ljubavna veza s Pauline. Herry tako ne snima klasičnu priču o posrnuloj umjetnici koja treba samo pronaći snagu da se promijeni, nego film o osobi koja se mora suočiti s vlastitim destruktivnim obrascima i otkriti može li ljubav prema drugima postati prvi korak prema ljubavi prema samoj sebi.
Nastavite čitati nakon oglasa
Redateljica je pritom priču gradila na stvarnim iskustvima i razgovorima s mladom alkoholičarkom čiji joj je put prema oporavku poslužio kao polazište za film, što objašnjava zbog čega Garance djeluje više zainteresirano za složenost života nego za jednostavnu moralnu poruku. Film obuhvaća razdoblje od osam godina, a Adèle Exarchopoulos u naslovnoj ulozi nosi lik koji istodobno može biti magnetičan i destruktivan, ranjiv i težak, sposoban voljeti i istodobno nanositi bol sebi i drugima.
Marie Kreutzer u Gentle Monster ponovno otvara prostor u kojem obiteljska sigurnost počinje pucati iznutra, ali ovoga puta kroz jednu od najtežih mogućih situacija u kojoj se može naći roditelj. Lucy, koncertna pijanistica, seli se sa svojom obitelji iz grada u seosku kuću nadajući se da će promjena sredine pomoći njezinu suprugu Philipu koji prolazi kroz težak oblik sagorijevanja, ali njihov novi život praktički se raspada prije nego što je uopće počeo kada policija jednog jutra dolazi u kuću i njezin muž biva priveden zbog sumnji povezanih s materijalima seksualnog zlostavljanja djece. Lucy tada ostaje sama sa sinom i prisiljena je istodobno pokušati shvatiti čovjeka kojeg voli i zaštititi dijete koje joj je najvažnije.
Kreutzer pritom namjerno odbija ponuditi jednostavan odgovor, jer njezin interes nije samo u pitanju što se dogodilo nego i u onome što se događa ljudima koji se odjednom nađu uz osobu optuženu za nešto što je gotovo nemoguće pojmiti. U tom smislu Gentle Monster nije klasičan triler o zločinu, nego psihološka drama o sumnji, ljubavi, odgovornosti i granici preko koje čovjek više ne može prijeći, a da pritom ne počne preispitivati vlastiti identitet i sve ono u što je godinama vjerovao. U glavnoj ulozi nalazi se Léa Seydoux, dok film traje 114 minuta i nastao je kao austrijsko-njemačko-francuska koprodukcija.
Posljednji film u ovoj snažnoj šestorki, Histoires de la nuit Léae Mysius, počinje gotovo suprotno od onoga što će se iz njega razviti, jer u središtu priče stoji obiteljsko okupljanje i priprema rođendanskog iznenađenja, ali izolirana kuća, močvarni krajolik i prisutnost trojice muškaraca koji se pojavljuju oko doma postupno pretvaraju privatnu proslavu u prostor straha i nepovjerenja. Nora, Thomas i njihova kći Ida žive na izoliranoj farmi, njihova jedina susjeda je talijanska slikarica Cristina, a ono što bi trebalo biti jednostavno slavlje postaje noć u kojoj počinju izlaziti na površinu dugo skrivane tajne.
Nastavite čitati nakon oglasa
Mysius, koja je film napisala i režirala prema romanu Laurenta Mauvigniera, pritom gradi atmosferu u kojoj prijetnja ne dolazi samo izvana, nego i iz prostora koji bi trebao biti najsigurniji, iz obitelji, susjedstva i odnosa među ljudima koji misle da se poznaju. Upravo se u tome njezin film prirodno povezuje s ostalim naslovima Summer Screena, jer i ovdje svakodnevni život nije suprotnost velikoj drami, nego njezino početno mjesto. Jedna večera, jedan rođendan, jedna obitelj, jedan susret i nekoliko prešućenih stvari dovoljni su da se svijet koji je izgledao stabilno počne raspadati. Film traje 114 minuta, a na Cannesu je osvojio CST nagradu za mladu tehničku suradnicu.
Kada se svih šest filmova pogleda zajedno, postaje jasno da njihova povezanost nije u tome što pripadaju jednom žanru, jednoj nacionalnoj kinematografiji ili jedinstvenom redateljskom senzibilitetu, nego u tome što gotovo svi govore o trenutku kada čovjek više ne može nastaviti živjeti onako kako je živio prije. U Fjordu obitelj mora preispitati vlastite vrijednosti kada se privatni odgoj sudari s društvenim pravilima, u Soudainu dvije žene pronalaze bliskost pred iskustvom bolesti i prolaznosti, u Sheep in the Boxu roditelji pokušavaju pronaći način da žive nakon smrti djeteta, u Garance mlada žena pokušava izaći iz kruga vlastitog samouništenja, u Gentle Monsteru majka pokušava zaštititi dijete dok se raspada njezina slika čovjeka kojega voli, a u Histoires de la nuit na površinu izlaze tajne koje su predugo bile skrivene ispod prividno normalnog obiteljskog života.
Zbog toga Summer Screen ove godine ne djeluje kao program koji publici želi pokazati koliko je suvremeni autorski film velik, nego koliko je suvremeni autorski film blizu čovjeku, njegovim slabostima, strahovima i potrebama koje često ostaju neizgovorene. Iza velikih imena, nagrada i festivalskih crvenih tepiha ostaju zapravo vrlo jednostavna pitanja, kako nastaviti nakon gubitka, kako ponovno vjerovati, kako zaštititi nekoga koga volimo, kako prihvatiti vlastitu pogrešku, kako se pomiriti s činjenicom da neke ljude ne možemo spasiti i kako prepoznati trenutak u kojem moramo postati drugačiji da bismo uopće mogli nastaviti živjeti.
Nastavite čitati nakon oglasa
Upravo bi zato ovogodišnji Summer Screen mogao biti jedan od onih programa u kojima se vrijednost pojedinačnog filma ne iscrpljuje njegovim festivalskim statusom, nego raste nakon projekcije, kada se svjetla ponovno upale, kada gledatelj izađe iz dvorane i shvati da priče koje je upravo gledao nisu toliko udaljene od njegova vlastitog života koliko je možda u početku mislio. Cannes je tim filmovima dao svoje veliko međunarodno pozornicu, ali Sarajevo im daje nešto drugo, prostor za susret s publikom koja zna koliko složeni mogu biti odnosi između pojedinca, obitelji, društva i vlastite savjesti, pa će šest ostvarenja u Summer Screenu možda najviše govoriti upravo onda kada projekcija završi i kada u gledatelju ostane ono neugodno, ali dragocjeno pitanje koje dobar film nikada ne mora izgovoriti naglas: što bismo mi učinili kada bi se naš život iznenada promijenio i kada više ne bismo mogli pobjeći od sebe.
