Tri tjedna u Indiji promijenila su nas zauvijek: Od šoka pri dolasku do uspomena koje ćemo pamtiti cijeli život
Nakon 18 dana lutanja Indijom, odlučili smo još tri dana provesti u Delhiju. Tehnički, ovo nam je drugi posjet indijskoj prijestolnici jer smo prvih pet dana po dolasku u Indiju proveli upravo u Delhiju iz kojega smo onda išli na manje jednodnevne izlete (Agra).
Kao što smo već pisali, s glavnim gradom jednom od najmnogoljudnije zemlje na svijetu, nismo kliknuli na prvu. Čim smo izašli iz kompleksa aerodroma, shvatili smo da ovdje smog doslovno guši. Bilo je 4 sata ujutro, peklo nas je u plućima i nosu, a ukupnom prvom dojmu nisu pomogle ni hrpe smeća i prljavštine koje morate zamijetiti. Tri tjedna prije našeg slijetanja u Delhi, indijske vlasti su zbog onečišćenja zraka u glavnom gradu proglasile sanitarnu krizu. Škole su zatvorene na nekoliko dana, isto kao i gradilišta, a podijeljeno je i 5 milijuna zaštitnih maski. Uz smog, glavni problem zbog kojeg nastaje dramatično onečišćenje i zbog kojeg osjećate miris paljevine jest upravo spaljivanje ostataka nakon žetve što poljodjelci u okolici Delhija i dalje rade, iako je to zakonom zabranjeno. Prije sezone onečišćenja, gradske vlasti su zabranile korištenje dizelskih generatora a od 4. do 15. studenog uvele su vožnju par-nepar.
No, Delhi je grad s 22 milijuna stanovnika koji, unatoč svim problemima, ima što za ponuditi i kao i mnogim drugim mjestima u Indiji, vrijedi mu dati šansu jer će vas iznenaditi detaljima, šarmantnim mjestima i ostacima svoje bogate povijesti. U jednoj od uličica u sjevernom Delhiju u kojoj dominiraju trošne kućice i jeftini hoteli, ističe se palača Jyoti Mahal, koja je danas pretvorena u skromni, ali izrazito simpatični hotel, vječito pun gostiju koji Jyoti biraju zbog njegove autentičnosti. Mi smo imali sreće pa smo putem Bookinga upravo tu rezervirali naš smještaj za posljednja tri dana u Delhiju – i nismo požalili. Impresivno unutarnje dvorište stare palače izgrađene u kombinaciji indijskog i islamskog arhitektonskog stila navečer je osvijetljeno živim bojama, dok se na vrhu nalazi rooftop bar u kojem možete uživati u nepretencioznim i povoljnim jelima indijske kuhinje.
U Indiji zaista možete jesti sjajnu hranu za jako malo novca, ali kao i u svim drugim gradovima svijeta, možete uživati i luksuzu. Jedan od najpoznatijih indijskih restorana uopće nalazi se u Diplomatskoj četvrti New Delhija i zove se Bukhara. Iako su cijene zaista pretjerane, hrana na ovom mjestu zaista je vrhunska. Najpoznatiji specijalitet je Dal Bukhara, raskošno „varivo“ od crne leće s indijskim začinima, ali i jela iz tradicionalne tandoori peći. Tradicionalni indijski desert Gulab Jamun nam je u Bukhari bio najbolji. Riječ je o super slatkim okruglicama tamno zlatne boje (gulab na perzijskom znači “ružina vodica”- okruglice se poslužuju u šećernom sirupu kojemu je dodana esencija ruže) s kardamom i šafranom te mlijekom i gheejem. Subotu ujutro smo proveli u urbanom i zanimljivom Hauz Khaz Villageu, četvrti koju nijedan putnik i posjetitelj Delhija ne bi smio propustiti.
Ovo je urbano središte koje vrvi mladima i posh klubovima, restoranima i kafićima. U središtu te četvrti je i Kunzum cafe, omiljeno mjesto svih putnika čiji je osnivač indijski novinar i putopisac Ajay Jain. On je Kunzum cafe osnovao s ciljem da svi koji u njega svrate mogu ostati koliko žele, imati pristup internetu, knjigama i časopisima, ali ono najvažnije, upoznati se s drugim putnicima i družiti se te razmijeniti iskustva. Kunzum cafe nije klasičan kafić pa osim kave iz vrećice koju vam pripremi netko od osoblja i 2-3 suha kolačića koje dobijete uz kavu, nema ništa drugo u ponudi. Umjesto računa, ovdje je drvena kutija u koju ubacite onoliko koliko možete izdvojiti. U sklopu Hauz Khaz Villagea nalaze se i povijesni ostaci srednjovjekovne cisterne te sveučilišta, utvrde i džamije iz kasnijih razdoblja. U blizini je i Deer park, nazvan po velikom broju jelena koji u njemu žive. Osim jelena, ovaj je park dom mnogim pticama i biljkama te je omiljeno mjesto mnogih stanovnika glavnog grada Indije u kojemu mogu na miru i bez buke joggirati, šetati ili jednostavno predahnuti. Na putu do hotela svratili smo i do India Gatea, monumentalnog spomenika poginulim indijskim vojnicima u ratovima koji su vođeni. Danas je to mjesto i čest odabir predstavnika civilnog društva za održavanje prosvjeda.
Nastavite čitati nakon oglasa
Zadnji dan u Delhiju posvetili smo strogom centru tzv. Old Delhija. Stari Delhi zapravo je ogroman prostor prepun bazara – trgovina sa začinima, nakitom, tekstilom i hranom, a kroz njegove kompleksne uličice i rijeke ljudi nije se lako probijati. Taj dio grada ostatak je prijestolnice nekadašnjeg Mogulskog carstva koja je izgrađena u 16. stoljeću. Tijekom 18. i 19. stoljeća ovo carstvo, koje je prvi put nakon 1500 godina ujedinilo gotovo cijeli indijski potkontinent i koje je u Indiju donijelo snažni islamski utjecaj, počinje propadati – najprije zbog širenja područja pod vladavinom hinduskog Maratskog Carstva, a potom kao posljedica britanske kolonizacije. Upravo su Britanci iz čuvene Crvene utvrde protjerali zadnjeg mogula, a danas je ta utvrda jedna od najpoznatijih znamenitosti starog Delhija. Promet u Delhiju je, prema mojem mišljenju, turistička atrakcija za sebe.
Iako je i u drugim indijskim gradovima gužva nesnosna, prometni čep u Delhiju nešto je zaista posebno. Nakon što smo u vozilu Ubera sjedili dobrih 20-ak minuta, vozač nam je, uz brojne isprike, rekao da se jednostavno ne možemo probiti dalje. Oduševilo nas je pritom što nas nije ostavio na cjedilu već je samoinicijativno za nas naručio prvi slobodni tuk tuk i s njim dogovorio fer cijenu do našeg hotela. Obilaskom živopisnog i intenzivnog starog Delhija, završilo je naše putovanje po Indiji. Od napada bika, otkazanih letova, šokantnih (ne)higijenskih uvjeta, nevjerojatnih prirodnih i kulturnih znamenitosti, najljepših zalazaka sunca na svijetu u skromnoj kolibi na plaži u Goi i fantastične hrane, u ova tri tjedna doživjeli smo toliko toga da je teško sve doživljaje i proživljene emocije pretočiti u riječi. Imam osjećaj da će proći još dugo vremena dok se svi dojmovi ne slegnu, ali znam sigurno da ću Indiju i ovo putovanje dugo pamtiti.
Postoje gradovi koje nakon putovanja možemo gotovo precizno nacrtati iz sjećanja, možemo se prisjetiti njihovih trgova, mostova, ulica i pročelja, možemo rekonstruirati put kojim smo svakoga jutra išli prema središtu grada i gotovo bez razmišljanja navesti naziv hotela u kojem smo spavali, ali postoje i oni drugi gradovi, mnogo važniji za naše osobno pamćenje, kojih se ne sjećamo toliko po onome što smo u njima vidjeli koliko po onome što smo u njima osjećali.
Postoje putovanja koja pamtimo po znamenitostima, muzejima, restoranima i savršeno fotografiranim mjestima, ali postoje i ona druga, tiša i mnogo osobnija putovanja, čije najvažnije trenutke nikada nismo zapisali u bilježnicu, nismo ih označili na karti i nismo ih unaprijed zamislili kao nešto što ćemo jednoga dana prepričavati drugima.
Rijeka uskoro dobiva novo mjesto na kojem se neće dolaziti samo na ručak ili večeru, nego i bez posebnog razloga, tek toliko da se popije dobra kava uz more, uhvati nešto za pojesti, naruči koktel i ostane malo dulje nego što je bilo planirano. Na riječku obalu stiže doca Restaurant, Bar & Lounge, nova gastronomska i društvena adresa smještena unutar obnovljenog Jadrana na Pećinama, a već sada je jasno da je njezina ambicija puno veća od klasičnog hotelskog restorana.
Jadran je ovog ljeta dobio novu adresu koja bi lako mogla postati jedno od onih mjesta o kojima se govori i nakon što prođe sezona, jer je u Novom Vinodolskom otvoren Mövenpick Hotel & Residences Kvarner Bay, prvi resort ovog švicarskog hotelskog brenda na hrvatskoj obali, zamišljen ne samo kao još jedan hotel uz more, nego kao cjelogodišnje odredište u kojem se odmor, gastronomija, wellness i vrijeme provedeno s ljudima do kojih nam je stalo prirodno stapaju u jednu zaokruženu priču.
Ljeto je oduvijek bilo sinonim za odlazak, promjenu ritma i željno iščekivani predah od svakodnevice, no posljednjih nekoliko godina sve se više mijenja način na koji ljudi razmišljaju o samom putovanju, jer ono više nije tek nužan korak između polazišta i odredišta, nego sastavni dio odmora koji može biti jednako ugodan, opuštajući i ispunjen kao dani provedeni na željenoj destinaciji. Umjesto višesatne koncentracije za upravljačem, nepredvidivih prometnih gužvi, sporog napredovanja u koloni prema obali, neprekidnog razmišljanja o prometnim pravilima, zaustavljanjima, potrošnji goriva i pronalasku slobodnog parkirnog mjesta, sve više putnika odlučuje se prepustiti vožnju nekome drugome kako bi vrijeme provedeno na putu konačno postalo vrijeme rezervirano isključivo za njih.
Zagrebački hotel Esplanade uvršten je na prestižnu međunarodnu platformu 50 Best Discovery, pažljivo odabranu zbirku preporuka najboljih restorana, barova, hotela i vinarija iz cijeloga svijeta, koju razvija organizacija The World's 50 Best.
Ljeto ne mora nužno značiti višednevni odmor na obali kako biste se odmaknuli od svakodnevnog ritma i pronašli prijeko potreban predah. Sve više ljudi tijekom toplijih mjeseci bira jednodnevne izlete koji spajaju boravak u prirodi, aktivan odmor, kvalitetnu gastronomsku ponudu i opuštenu atmosferu, a upravo se među takvim destinacijama posljednjih godina ističe Ozalj, gdje je Dnevni boravak na Kupi postao jedno od najprivlačnijih mjesta za bijeg iz grada. Smješten tek nešto više od pola sata vožnje od Zagreba, ovaj jedinstveni koncept tijekom cijelog ljeta nudi sadržaje koji jednodnevni izlet pretvaraju u iskustvo nalik pravom godišnjem odmoru, pružajući posjetiteljima priliku da provedu dan okruženi zelenilom, bistrom rijekom i opuštajućom atmosferom daleko od gradske vreve.
Postoje gradovi koje možemo upoznati kroz razglednice, turističke karte i popise najpoznatijih atrakcija, ali postoje i oni koje zaista počinjemo razumijevati tek kada ih doživimo kroz navike, male rituale i mjesta na koja se stanovnici iznova vraćaju. Upravo iz takve perspektive nastao je novi Obiteljski vodič kroz Zagreb autorice Ane Grzunov, poznatije kao Travel&LIVe, digitalno izdanje koje hrvatsku metropolu ne predstavlja samo kao turističku destinaciju, već kao grad svakodnevnog života, obiteljskih trenutaka, skrivenih lokacija i autentičnih iskustava.
Dom se danas često promatra kroz prizmu estetike, kvadrature i komada namještaja koji se pojavljuju u katalozima, na društvenim mrežama i u fotografijama savršeno uređenih interijera, pa se lako stvara dojam da je za lijep prostor potrebno mnogo novca, dizajnerski namještaj i besprijekorno usklađena paleta boja. Međutim, najprivlačniji interijeri gotovo nikada nisu oni u kojima je sve novo, skupo i pomno odabrano prema jednom katalogu, nego oni prostori u kojima se osjeća prisutnost ljudi koji u njima žive, njihove navike, uspomene, karakter i odnos prema predmetima koje su tijekom godina unosili u svoj život. Takav dom ne djeluje kao izložbeni salon, nego kao prirodan nastavak osobe koja ga nastanjuje, zbog čega njegova ljepota ne proizlazi iz savršenstva, nego iz autentičnosti.
Postoje gradovi koje nakon putovanja možemo gotovo precizno nacrtati iz sjećanja, možemo se prisjetiti njihovih trgova, mostova, ulica i pročelja, možemo rekonstruirati put kojim smo svakoga jutra išli prema središtu grada i gotovo bez razmišljanja navesti naziv hotela u kojem smo spavali, ali postoje i oni drugi gradovi, mnogo važniji za naše osobno pamćenje, kojih se ne sjećamo toliko po onome što smo u njima vidjeli koliko po onome što smo u njima osjećali.
Postoje putovanja koja pamtimo po znamenitostima, muzejima, restoranima i savršeno fotografiranim mjestima, ali postoje i ona druga, tiša i mnogo osobnija putovanja, čije najvažnije trenutke nikada nismo zapisali u bilježnicu, nismo ih označili na karti i nismo ih unaprijed zamislili kao nešto što ćemo jednoga dana prepričavati drugima.
Postoji nešto gotovo paradoksalno u načinu na koji danas pokušavamo živjeti mirnije. Kada osjetimo da smo pod stresom, kupujemo aplikaciju za meditaciju, rezerviramo vikend izvan grada, počinjemo trenirati, planiramo kvalitetnije obroke, čitamo knjige o osobnom razvoju i pokušavamo bolje organizirati vrijeme, a zatim sve te aktivnosti pažljivo raspoređujemo u kalendar koji je već toliko ispunjen da u njemu jedva ostaje mjesta za još jedan slobodan sat. Odmor je tako prestao biti suprotnost obavezama i postao još jedna obaveza, opuštanje je dobilo vlastitu metodologiju, a vrijeme provedeno bez konkretnog cilja počeli smo doživljavati gotovo kao izgubljeno vrijeme.
Postoji nešto vrlo jednostavno, gotovo nevidljivo, u načinu na koji se osjećamo iz dana u dan, a što često pokušavamo objasniti velikim stvarima, promjenama rasporeda, novim rutinama, vikendima izvan grada ili nekim dugo odgađanim odmorom, iako se naš stvarni osjećaj života najčešće oblikuje puno tiše, kroz ono što radimo gotovo automatski i bez posebnog razmišljanja. Tijelo ne poznaje naše planove, obećanja koja sami sebi dajemo ponedjeljkom ujutro ni odluke koje donosimo nakon još jednog napornog dana, nego prepoznaje obrasce koji se ponavljaju, vrijeme kada odlazimo spavati, koliko se krećemo, jesmo li cijeli dan proveli zatvoreni između četiri zida, jedemo li u miru ili između dva sastanka, pijemo li dovoljno vode, ostavljamo li prostor za predah i imamo li ljude s kojima možemo razgovarati bez osjećaja da stalno nekamo žurimo.
