Taj Mahal izbliza: Dan koji otkriva ljepotu i brutalnu stvarnost Agre o kojoj turisti šute
Agra, vjerojatno najposjećeniji grad u Indiji koji vrvi turistima iz svih krajeva svijeta, posjetili smo drugog dana našeg boravka u Indiji. Iako smo se prvotno odlučili za putovanje vlakom, zbog termina leta za Kolkatu u petak, u Agru smo ipak odlučili ići automobilom i vratiti se u Delhi sutradan ujutro.
Za ovdašnje pojmove prilično skupi transfer dogovorili smo u hotelu u kojem smo odsjeli, dok smo smještaj u Agri ranije rezervirali preko Bookinga. Privatni smještaj The Coral Homestay, u vlasništvu izrazito simpatične indijske obitelji, nalazi se u neposrednoj blizini istočnog ulaza u Taj Mahal te smo ga upravo zbog savršene lokacije i niza pozitivnih ocjena i komentara o srdačnosti vlasnika te o čistoći objekta, na koncu i odabrali.
Budući da je Agra od Delhija udaljena 220 km, na put smo krenuli iz našeg hotela već u 8 ujutro, odmah nakon doručka. Jeli smo tradicionalni specijalitet Uttar Pradesh kuhinje, bedmi puri aur alloo – kombinaciju nemasnog kruha nalik na palačinku posluženog s toplim curryjem od krumpira. Idućih sat i pol probijali smo se kroz nepregledne kolone automobila, tuk – tukova, motorista, biciklista, pješaka i životinja u tipičnoj jutarnjoj gužvi u Delhiju. Jednom kad smo se uspjeli izvući iz vreve Delhija, bili smo iznenađeni uređenošću i funkcionalnošću indijskih cesta. Autocesta koja spaja Delhi i Agru, New Yamuna Expressway, otvorena je prije nekoliko godina i otad predstavlja spas ovdašnjem stanovništvu i brojnim turistima koji bi inače do Agre putovali značajno dulje. Nakon ugodnih tri i pol sata vožnje koje je pratila preglasna indijska glazba s lokalne radio postaje u kojoj je od nas troje vidljivo najviše uživao vozač, stigli smo u Agru. Pomalo pustinjski pejzaž grada još je više dolazio do izražaja zbog sunca koje je bilo visoko na horizontu. Grad je u podne bio vrlo živ – krcat i lokalcima i strancima.
I ovdje, kao i u Delhiju, krave tumaraju i odmaraju se gdje god stignu, a ogroman je i broj pasa lutalica koji spavaju po cesti ili ondje gdje pronađu hlad. Ipak, ne izgledaju toliko mršavo i izmrcvareno – više izgledaju kao da su u prirodnoj simbiozi sa svima drugima koji na ulicama Agre rade, prodaju, kuhaju, igraju društvene igre i sl. Fascinirani prizorom u kojem auto na brzoj cesti skreće kako bi zaobišao kravu, našeg smo vozača pitali o porijeklu koncepcije svetosti krava među Indijcima. Nažalost, zbog njegovog izrazito lošeg engleskog, odgovor nas je dodatno zbunio pa smo ga pokušali sami pronaći na internetu. U osnovi, postoji niz različitih objašnjenja zašto baš krava od svih životinja ima poseban status među Indijcima. No, čini se kako nijedan od njih nije točan, ili barem nije točan u potpunosti. Naime, razlozi se često pronalaze u religiji pa se tako navodi kako hinduisti nikada ne bi ozlijedili kravu, a mnogi ih spominju i u svojim pjesmama. Blagi pogled te pitome životinje Indijcima je znak dobrote i milosti pa reći nekoj ženi da ima oči kao krava u Indiji nije uvreda, već navodno veliki kompliment. No, krava u Indiji ipak nema svugdje isti status. Na sjeveru Indije krava je svetinja – obitelji imaju zadatak poslužiti joj dio svoje večere.
Nastavite čitati nakon oglasa
No, na jugu Indije krava nije više toliko sveta. Iako je ni tu hinduisti neće klati, njezino se meso ipak jede. Hinduisti svoje starije krave većinom prodaju lokalnim muslimanima koji ih kolju te meso kasnije prodaju upravo onima od kojih su kupili kravu. Nakon što smo se probili kroz uličice krcate tuk tukova i ljudi, stigli smo pred istočni ulaz u Taj Mahal. Bližio se jedan sat poslijepodne pa iako smo se bojali da ćemo dugo čekati u redu za kartu, ispostavilo se kako je kasniji dolazak pred taj monumentalni spomenik, bila bolja opcija. U rekordnom roku uspjeli smo kupiti kartu koju smo platili nešto manje od 130 kuna po osobi, što je cijena za strance koja se iz godine u godinu povećava, dok je za Indijce značajno niža. Krenuli smo u obilazak i ostali osupnuti ljepotom i minucioznošću ručno oslikanog mramora – Taj Mahal je zaista s razlogom jedno od sedam svjetskih čuda. To je jedan od najslavnijih spomenika na svijetu savršene simetrije i bjeline mramora koji baš nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Horde turista žele sliku iz svih njegovih kuteva, a ni mi sami nismo bili iznimka. Izgrađen je 1653. godine, a gradnja je trajala nevjerojatne 22 godine. Unutar samog Taj Mahala nalazi se mauzolej te predstavlja svojevrsni spomenik ljubavi koji je sagradio Džahan-šah, vladar Mogulskog carstva.
Izgradio ga je u spomen na svoju voljenu suprugu Mumtaz Mahal, koja ga je prije svoje prerane smrti zamolila da joj sagradi spomenik kakav svijet još nije vidio. Džahan-šah to je i učinio, a osim turistima, Taj Mahal je danas iznimno važan i indijskim muslimanima koji svakog petka upravo tamo odlaze na molitvu. Stoga je petkom Taj Mahal uvijek zatvoren za turističke posjete. Budući da se nalazi na obali rijeke, Taj Mahal i njegova okolica zanimljivi su i svjetskim filmašima koji redovito snimaju na obali rijeke Yamuna s koje puca fantastičan pogled na stražnji dio Taj Mahala. S obzirom na to da je on iz svih kuteva isti, prednje fontane naknadno se kompjutorski montiraju u snimljene kadrove. Posljednjih godina kontroverze oko Taj Mahala stvaraju nevjerojatna onečišćenja koja navodno utječu na promjenu boje mramora – stručnjaci tako upozoravaju da dim iz tvornica i ostalo industrijsko zagađenje uvelike utječu na očuvanost spomenika. Nakon detaljnog obilaska odlučili smo otići do Agra Forta.
Nastavite čitati nakon oglasa
Riječ je o utvrdi od crvenog pješčenjaka koja predstavlja nekadašnji cijeli Stari grad, prijestolnicu Mogulskog carstva u 16. stoljeću. Miješajući islamsku i indijsku arhitekturu, ova je impresivna građevina po posjećenosti danas uz bok Taj Mahalu. Nažalost, veći dio Agra Forta u ovim trenucima je zatvoren za javnost zbog obnove. Ipak, određeni dio utvrde otvoren je za posjetitelje te se svakako preporučuje obilazak. Ubrzo smo se vratili do našeg Coral Homestayja gdje smo u jednom od najpomnije uređenih vrtova u privatnim domaćinstvima proveli ugodnu i opuštenu večer. Već ujutro nas je čekao povratak u kaotični Delhi.
Postoje gradovi koje nakon putovanja možemo gotovo precizno nacrtati iz sjećanja, možemo se prisjetiti njihovih trgova, mostova, ulica i pročelja, možemo rekonstruirati put kojim smo svakoga jutra išli prema središtu grada i gotovo bez razmišljanja navesti naziv hotela u kojem smo spavali, ali postoje i oni drugi gradovi, mnogo važniji za naše osobno pamćenje, kojih se ne sjećamo toliko po onome što smo u njima vidjeli koliko po onome što smo u njima osjećali.
Postoje putovanja koja pamtimo po znamenitostima, muzejima, restoranima i savršeno fotografiranim mjestima, ali postoje i ona druga, tiša i mnogo osobnija putovanja, čije najvažnije trenutke nikada nismo zapisali u bilježnicu, nismo ih označili na karti i nismo ih unaprijed zamislili kao nešto što ćemo jednoga dana prepričavati drugima.
Rijeka uskoro dobiva novo mjesto na kojem se neće dolaziti samo na ručak ili večeru, nego i bez posebnog razloga, tek toliko da se popije dobra kava uz more, uhvati nešto za pojesti, naruči koktel i ostane malo dulje nego što je bilo planirano. Na riječku obalu stiže doca Restaurant, Bar & Lounge, nova gastronomska i društvena adresa smještena unutar obnovljenog Jadrana na Pećinama, a već sada je jasno da je njezina ambicija puno veća od klasičnog hotelskog restorana.
Jadran je ovog ljeta dobio novu adresu koja bi lako mogla postati jedno od onih mjesta o kojima se govori i nakon što prođe sezona, jer je u Novom Vinodolskom otvoren Mövenpick Hotel & Residences Kvarner Bay, prvi resort ovog švicarskog hotelskog brenda na hrvatskoj obali, zamišljen ne samo kao još jedan hotel uz more, nego kao cjelogodišnje odredište u kojem se odmor, gastronomija, wellness i vrijeme provedeno s ljudima do kojih nam je stalo prirodno stapaju u jednu zaokruženu priču.
Ljeto je oduvijek bilo sinonim za odlazak, promjenu ritma i željno iščekivani predah od svakodnevice, no posljednjih nekoliko godina sve se više mijenja način na koji ljudi razmišljaju o samom putovanju, jer ono više nije tek nužan korak između polazišta i odredišta, nego sastavni dio odmora koji može biti jednako ugodan, opuštajući i ispunjen kao dani provedeni na željenoj destinaciji. Umjesto višesatne koncentracije za upravljačem, nepredvidivih prometnih gužvi, sporog napredovanja u koloni prema obali, neprekidnog razmišljanja o prometnim pravilima, zaustavljanjima, potrošnji goriva i pronalasku slobodnog parkirnog mjesta, sve više putnika odlučuje se prepustiti vožnju nekome drugome kako bi vrijeme provedeno na putu konačno postalo vrijeme rezervirano isključivo za njih.
Zagrebački hotel Esplanade uvršten je na prestižnu međunarodnu platformu 50 Best Discovery, pažljivo odabranu zbirku preporuka najboljih restorana, barova, hotela i vinarija iz cijeloga svijeta, koju razvija organizacija The World's 50 Best.
Ljeto ne mora nužno značiti višednevni odmor na obali kako biste se odmaknuli od svakodnevnog ritma i pronašli prijeko potreban predah. Sve više ljudi tijekom toplijih mjeseci bira jednodnevne izlete koji spajaju boravak u prirodi, aktivan odmor, kvalitetnu gastronomsku ponudu i opuštenu atmosferu, a upravo se među takvim destinacijama posljednjih godina ističe Ozalj, gdje je Dnevni boravak na Kupi postao jedno od najprivlačnijih mjesta za bijeg iz grada. Smješten tek nešto više od pola sata vožnje od Zagreba, ovaj jedinstveni koncept tijekom cijelog ljeta nudi sadržaje koji jednodnevni izlet pretvaraju u iskustvo nalik pravom godišnjem odmoru, pružajući posjetiteljima priliku da provedu dan okruženi zelenilom, bistrom rijekom i opuštajućom atmosferom daleko od gradske vreve.
Postoje gradovi koje možemo upoznati kroz razglednice, turističke karte i popise najpoznatijih atrakcija, ali postoje i oni koje zaista počinjemo razumijevati tek kada ih doživimo kroz navike, male rituale i mjesta na koja se stanovnici iznova vraćaju. Upravo iz takve perspektive nastao je novi Obiteljski vodič kroz Zagreb autorice Ane Grzunov, poznatije kao Travel&LIVe, digitalno izdanje koje hrvatsku metropolu ne predstavlja samo kao turističku destinaciju, već kao grad svakodnevnog života, obiteljskih trenutaka, skrivenih lokacija i autentičnih iskustava.
Dom se danas često promatra kroz prizmu estetike, kvadrature i komada namještaja koji se pojavljuju u katalozima, na društvenim mrežama i u fotografijama savršeno uređenih interijera, pa se lako stvara dojam da je za lijep prostor potrebno mnogo novca, dizajnerski namještaj i besprijekorno usklađena paleta boja. Međutim, najprivlačniji interijeri gotovo nikada nisu oni u kojima je sve novo, skupo i pomno odabrano prema jednom katalogu, nego oni prostori u kojima se osjeća prisutnost ljudi koji u njima žive, njihove navike, uspomene, karakter i odnos prema predmetima koje su tijekom godina unosili u svoj život. Takav dom ne djeluje kao izložbeni salon, nego kao prirodan nastavak osobe koja ga nastanjuje, zbog čega njegova ljepota ne proizlazi iz savršenstva, nego iz autentičnosti.
Postoje gradovi koje nakon putovanja možemo gotovo precizno nacrtati iz sjećanja, možemo se prisjetiti njihovih trgova, mostova, ulica i pročelja, možemo rekonstruirati put kojim smo svakoga jutra išli prema središtu grada i gotovo bez razmišljanja navesti naziv hotela u kojem smo spavali, ali postoje i oni drugi gradovi, mnogo važniji za naše osobno pamćenje, kojih se ne sjećamo toliko po onome što smo u njima vidjeli koliko po onome što smo u njima osjećali.
Postoje putovanja koja pamtimo po znamenitostima, muzejima, restoranima i savršeno fotografiranim mjestima, ali postoje i ona druga, tiša i mnogo osobnija putovanja, čije najvažnije trenutke nikada nismo zapisali u bilježnicu, nismo ih označili na karti i nismo ih unaprijed zamislili kao nešto što ćemo jednoga dana prepričavati drugima.
Postoji nešto gotovo paradoksalno u načinu na koji danas pokušavamo živjeti mirnije. Kada osjetimo da smo pod stresom, kupujemo aplikaciju za meditaciju, rezerviramo vikend izvan grada, počinjemo trenirati, planiramo kvalitetnije obroke, čitamo knjige o osobnom razvoju i pokušavamo bolje organizirati vrijeme, a zatim sve te aktivnosti pažljivo raspoređujemo u kalendar koji je već toliko ispunjen da u njemu jedva ostaje mjesta za još jedan slobodan sat. Odmor je tako prestao biti suprotnost obavezama i postao još jedna obaveza, opuštanje je dobilo vlastitu metodologiju, a vrijeme provedeno bez konkretnog cilja počeli smo doživljavati gotovo kao izgubljeno vrijeme.
Postoji nešto vrlo jednostavno, gotovo nevidljivo, u načinu na koji se osjećamo iz dana u dan, a što često pokušavamo objasniti velikim stvarima, promjenama rasporeda, novim rutinama, vikendima izvan grada ili nekim dugo odgađanim odmorom, iako se naš stvarni osjećaj života najčešće oblikuje puno tiše, kroz ono što radimo gotovo automatski i bez posebnog razmišljanja. Tijelo ne poznaje naše planove, obećanja koja sami sebi dajemo ponedjeljkom ujutro ni odluke koje donosimo nakon još jednog napornog dana, nego prepoznaje obrasce koji se ponavljaju, vrijeme kada odlazimo spavati, koliko se krećemo, jesmo li cijeli dan proveli zatvoreni između četiri zida, jedemo li u miru ili između dva sastanka, pijemo li dovoljno vode, ostavljamo li prostor za predah i imamo li ljude s kojima možemo razgovarati bez osjećaja da stalno nekamo žurimo.
