Donna Vekić u Londonu proslavila 30. rođendan: Bijela mini haljina bila je pun pogodak uoči Wimbledona
Hrvatska tenisačica s pratiteljima je podijelila djelić rođendanske proslave, a za posebnu je prigodu odabrala elegantnu bijelu haljinu koja je savršeno pristajala ljetnoj atmosferi.
Tenisačica Donna Vekić obilježila je veliki jubilej – 30. rođendan – u Londonu, gdje se priprema za nastup na Wimbledonu. Djelić slavljeničke atmosfere podijelila je sa svojim pratiteljima na Instagramu, a osim rođendanske proslave, pažnju je privukao i njezin elegantan modni odabir.
Za slavlje je Donna odabrala kratku bijelu haljinu minimalističkog kroja koja je naglasila njezinu vitku figuru. Jednostavan, ali efektan model savršeno se uklopio u ljetnu atmosferu, dok su rođendanska kruna i lenta unijele dozu razigranosti i obilježile okrugli jubilej.
Na jednoj od fotografija pozira sa zlatnim balonima u obliku broja 30, dok je na drugoj, odjevena u ležernu sportsku kombinaciju, nasmijano stala ispred rođendanskih torti s nožem za rezanje u ruci. Među objavljenim fotografijama našla se i ona na kojoj drži raskošan buket.
Nastavite čitati nakon oglasa
Objavu je kratko opisala riječima ‘Dirty Thirty‘, uz pjesmu Love Is in the Air, a u komentarima su joj brojne kolegice, prijatelji i obožavatelji uputili rođendanske čestitke.
Veliko slavlje dolazi nakon još jednog razloga za zadovoljstvo. Donna je nedavno osvojila WTA 500 turnir u londonskom Queen’s Clubu, a sada je očekuje novi izazov na travnatim terenima Wimbledona, gdje će u prvom kolu odmjeriti snage s Amerikankom Ashlyn Krueger.
Postoje modni komadi koji se vraćaju gotovo neprimjetno, a onda odjednom izgledaju kao da nikada nisu ni otišli. Traper je upravo takav komad, posebno kada govorimo o estetici ranih dvijetisućitih, vremenu u kojem su jeans, Amerika i pop kultura zajedno stvarali jednu od najprepoznatljivijih modnih slika tog desetljeća. Taj duh danas se vrlo lako prepoznaje u outfitu poznate domaće poduzetnice Jane Dužanec, koja je traperu pristupila na način koji istodobno podsjeća na zlatno doba američkog popa i izgleda suvremeno, ženstveno i elegantno.
Tara Thaller još je jednom pokazala koliko snažno večernji look može djelovati kada se ženstvenost, dobar kroj i osobnost spoje bez suvišnog forsiranja. U kreaciji Diane Viljevac, poznate hrvatske dizajnerice čiji se rukopis prepoznaje po ženstvenim siluetama i promišljenim detaljima, Tara izgleda poput moderne filmske heroine, ali bez one ukočene, nedodirljive glamuroznosti. Njezin je dojam raskošan, a istodobno dovoljno prirodan da se čini kao da je upravo takva večernja elegancija njezino sasvim prirodno područje.
Iako je Dalmaciju zamijenila Italijom, barem sudeći prema prizoru s fotografije, moramo se složiti kako Tatjani Jurić žuta boja stoji brutalno dobro, osobito kada je nosi u ovako ljetnoj, vedroj i nenametljivo chic kombinaciji koja savršeno prati atmosferu sunčane talijanske obale. Na fotografiji je vidljiv outfit koji na vrlo jednostavan način spaja nekoliko snažnih ljetnih elemenata, ali upravo zbog odmjerenih krojeva i skladne palete boja djeluje promišljeno, moderno i dovoljno elegantno za razgledavanje slikovitih ulica, ručak s pogledom na more ili večernje ispijanje aperitiva na terasi s koje se pruža pogled na obalu.
Lana Klingor Mihić savršeno zna kako privući pažnju, a njezino najnovije modno izdanje s Jadrana upravo to potvrđuje. Njezin look, koji spaja eleganciju s dozom ljetne provokacije, savršeno se uklapa u opuštenu morsku atmosferu, a mi smo izdvojili sve ključne elemente koji ovaj outfit čine upečatljivim.
Nina Badrić svoje ljetne dane provodi u Dalmaciji, a nakon izlaska iz mora pokazala je vrlo elegantan morski look čija je glavna zvijezda efektan crni jednodijelni kupaći kostim. Riječ je o modelu koji spaja klasičnu siluetu s nekoliko vrlo ženstvenih detalja, zbog čega djeluje istodobno bezvremenski, profinjeno i senzualno – upravo poput Ninina prepoznatljivog modnog stila.
Dom se danas često promatra kroz prizmu estetike, kvadrature i komada namještaja koji se pojavljuju u katalozima, na društvenim mrežama i u fotografijama savršeno uređenih interijera, pa se lako stvara dojam da je za lijep prostor potrebno mnogo novca, dizajnerski namještaj i besprijekorno usklađena paleta boja. Međutim, najprivlačniji interijeri gotovo nikada nisu oni u kojima je sve novo, skupo i pomno odabrano prema jednom katalogu, nego oni prostori u kojima se osjeća prisutnost ljudi koji u njima žive, njihove navike, uspomene, karakter i odnos prema predmetima koje su tijekom godina unosili u svoj život. Takav dom ne djeluje kao izložbeni salon, nego kao prirodan nastavak osobe koja ga nastanjuje, zbog čega njegova ljepota ne proizlazi iz savršenstva, nego iz autentičnosti.
Postoje gradovi koje nakon putovanja možemo gotovo precizno nacrtati iz sjećanja, možemo se prisjetiti njihovih trgova, mostova, ulica i pročelja, možemo rekonstruirati put kojim smo svakoga jutra išli prema središtu grada i gotovo bez razmišljanja navesti naziv hotela u kojem smo spavali, ali postoje i oni drugi gradovi, mnogo važniji za naše osobno pamćenje, kojih se ne sjećamo toliko po onome što smo u njima vidjeli koliko po onome što smo u njima osjećali.
Postoje putovanja koja pamtimo po znamenitostima, muzejima, restoranima i savršeno fotografiranim mjestima, ali postoje i ona druga, tiša i mnogo osobnija putovanja, čije najvažnije trenutke nikada nismo zapisali u bilježnicu, nismo ih označili na karti i nismo ih unaprijed zamislili kao nešto što ćemo jednoga dana prepričavati drugima.
Postoji nešto gotovo paradoksalno u načinu na koji danas pokušavamo živjeti mirnije. Kada osjetimo da smo pod stresom, kupujemo aplikaciju za meditaciju, rezerviramo vikend izvan grada, počinjemo trenirati, planiramo kvalitetnije obroke, čitamo knjige o osobnom razvoju i pokušavamo bolje organizirati vrijeme, a zatim sve te aktivnosti pažljivo raspoređujemo u kalendar koji je već toliko ispunjen da u njemu jedva ostaje mjesta za još jedan slobodan sat. Odmor je tako prestao biti suprotnost obavezama i postao još jedna obaveza, opuštanje je dobilo vlastitu metodologiju, a vrijeme provedeno bez konkretnog cilja počeli smo doživljavati gotovo kao izgubljeno vrijeme.
Postoji nešto vrlo jednostavno, gotovo nevidljivo, u načinu na koji se osjećamo iz dana u dan, a što često pokušavamo objasniti velikim stvarima, promjenama rasporeda, novim rutinama, vikendima izvan grada ili nekim dugo odgađanim odmorom, iako se naš stvarni osjećaj života najčešće oblikuje puno tiše, kroz ono što radimo gotovo automatski i bez posebnog razmišljanja. Tijelo ne poznaje naše planove, obećanja koja sami sebi dajemo ponedjeljkom ujutro ni odluke koje donosimo nakon još jednog napornog dana, nego prepoznaje obrasce koji se ponavljaju, vrijeme kada odlazimo spavati, koliko se krećemo, jesmo li cijeli dan proveli zatvoreni između četiri zida, jedemo li u miru ili između dva sastanka, pijemo li dovoljno vode, ostavljamo li prostor za predah i imamo li ljude s kojima možemo razgovarati bez osjećaja da stalno nekamo žurimo.
