Iz pogreške umjetne inteligencije nastao je najzanimljiviji domaći umjetnički projekt godine
Izložba „Jajeftiček", istraživački i samoinicirani umjetnički projekt Frana Mubrina, održana je prošli petak, 15. svibnja, u formatu pop-up događaja koji je trajao svega 180 minuta. Izložbu je posjetilo pedesetak gostiju iz svijeta medija, kulture, dizajna i marketinga, čime je autor uspješno zaokružio jednu fazu kontinuiranog digitalno-analognog procesa stvaranja.
U intimnoj, ali iznimno dojmljivoj atmosferi pop-up događaja održanog prošlog petka, 15. svibnja, publici je predstavljena izložba „Jajeftiček“, istraživački i samoinicirani umjetnički projekt multidisciplinarnog dizajnera i kreativnog voditelja Frana Mubrina. Izložba, koja je trajala svega 180 minuta, okupila je pedesetak uzvanika iz svijeta medija, kulture, dizajna i marketinga te na jedinstven način zaokružila jednu etapu kontinuiranog digitalno-analognog procesa stvaranja koji autor razvija posljednjih mjeseci.
Ono što je u početku nastalo kao spontana reakcija na pogrešku umjetne inteligencije ubrzo se transformiralo u kompleksan i izrazito osoban vizualni sustav unutar kojega Mubrin istražuje emotivnu simboliku, fragmente dječjih sjećanja te motive duboko povezane s krajolicima Drave, Podravine i Zagorja. Kroz lik jajeftičeka autor oblikuje prepoznatljiv umjetnički svijet obilježen ritmom boje, intuitivnom kompozicijom i snažnim grafičkim senzibilitetom, pri čemu se naivna imaginacija organski susreće sa suvremenim vizualnim izrazom.
Izložba nije predstavila jajeftičeka isključivo kao vizualni motiv, već prvenstveno kao otvoreni umjetnički proces i prostor osobne interpretacije, igre i emocionalnog arhiviranja. Upravo u toj slojevitosti projekt dobiva svoju posebnu vrijednost jer publici omogućuje da kroz jednostavne, gotovo arhetipske forme prepozna univerzalne osjećaje nostalgije, pripadnosti i identiteta. Mubrin pritom suptilno reinterpretira principe naive – njezinu neposrednost, iskrenost i emotivnu čistoću – prevodeći ih u suvremeni vizualni jezik oblikovan digitalnim alatima, grafičkom preciznošću i osobnom simbolikom.
Radovi nastali unutar projekta spajaju digitalne procese i analogni pristup stvaranju, dok svakodnevna autorova vizualna refleksija postaje važan dio kreativnog procesa. Upravo ta kombinacija spontanosti, intuitivnosti i promišljenog dizajnerskog izraza rezultira autentičnim autorskim jezikom koji nadilazi granice klasične izložbene forme te nastavlja živjeti i razvijati se i nakon samog događaja.
„Jajeftiček“ stoga nije zamišljen kao zatvoren ili konačan projekt, nego kao živi umjetnički organizam otvoren novim formatima, interpretacijama i susretima s publikom. Njegova vrijednost leži upravo u mogućnosti neprestanog razvoja, mijenjanja i komunikacije s različitim kontekstima i generacijama promatrača.
Nastavite čitati nakon oglasa
Autor projekta, Fran Mubrin, već se godinama ističe kao jedno od prepoznatljivijih imena domaće kreativne scene. Za svoj je rad nagrađen brojnim relevantnim strukovnim priznanjima, među kojima se ističu IdejaX, Effie, MIXX IAB i Somo Borac. Dvije je godine zaredom osvojio Croatia Young Lions Grand Prix te predstavljao Hrvatsku na festivalu Cannes Lions International Festival of Creativity u Cannesu.
Diplomirani je prvostupnik multimedije, oblikovanja i primjene na Sveučilištu Sjever, a 2012. godine pokrenuo je MOP Festival multimedije u Varaždinu, projekt posvećen razvoju lokalne kreativne zajednice, umrežavanju autora i kulturnoj razmjeni. Također je član core tima IxDA Croatia, organizacije usmjerene promociji i razvoju dizajna interakcija.
Ovogodišnji Zagreb Design Week od 15. do 20. rujna u međunarodnom izložbenom programu donosi šest izložbi koje dizajn promatraju iz različitih kulturnih, društvenih i materijalnih perspektiva. Na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu susrest će se radovi autora i studenata iz Poljske, Češke, Čilea, Meksika i Italije, a njihova raznolikost pokazat će koliko suvremeni dizajn može biti istodobno povezan s tradicijom, tehnologijom, lokalnim kontekstom, zanatskim znanjem i pitanjima budućnosti.
U Galeriji Otok, u sklopu Art radionica Lazareti u Dubrovniku, sinoć je otvorena izložba „Skrivena mjesta Grada“ fotografkinje Mare Bratoš, izložba koja se na prvi pogled čini kao jednostavan susret fotografija nastalih u različitim razdobljima, ali se pred posjetiteljem postupno otvara kao mnogo složenija priča o vremenu, prostoru, pamćenju i načinu na koji se jedan grad mijenja zajedno s ljudima koji ga nastanjuju i pamte. Izložba ostaje otvorena do 1. rujna, a njezina posebnost proizlazi upravo iz činjenice da se Mara Bratoš nakon trideset godina vraća na mjesta koja je prvi put fotografirala još 1995. godine, u vremenu kada je Dubrovnik, neposredno nakon Domovinskog rata, još uvijek bio obilježen vidljivim ranama razaranja, prazninama i tišinom koja je ostajala prisutna čak i ondje gdje više nije bilo izravnih tragova ratnih događaja.
Dubrovnik je grad čija se ljepota desetljećima predstavlja kroz prepoznatljive vedute, kamene ulice i povijesne zidine koje su postale jedan od najpoznatijih simbola hrvatske kulturne baštine, no iza tih razgledničkih prizora oduvijek postoji i jedan drugi grad, intimniji, tiši i manje vidljiv, sastavljen od prostora koji nisu nastali kako bi privlačili poglede turista, nego kako bi bili dio svakodnevice njegovih stanovnika. Upravo tim skrivenim slojevima Dubrovnika posvećena je izložba Skrivena mjesta Grada fotografkinje Mare Bratoš, koja kroz dva fotografska ciklusa nastala u razmaku od trideset godina otvara promišljanje o vremenu, kolektivnom pamćenju i odnosu čovjeka prema prostoru koji se neprestano mijenja.
Koliko puta ulaskom u muzej ili galeriju nesvjesno usporimo korak čim ugledamo natpis koji nas upozorava da izloške nije dopušteno dodirivati, promatrajući umjetnost s pristojne udaljenosti i ostajući tek nijemi svjedoci nečije kreativnosti, toliko je snažniji osjećaj iznenađenja kada se pojavi izložba koja potpuno mijenja ustaljena pravila muzejskog iskustva te svakoga posjetitelja poziva da slobodno pruži ruku, istraži, iskuša, pogriješi, ponovno pokuša i upravo svojim sudjelovanjem postane dio umjetničkog djela koje se iz trenutka u trenutak mijenja, razvija i raste zajedno s ljudima koji ga doživljavaju.
Povijest se često promatra kroz velike političke događaje, ratove i društvene prekretnice, no jednako snažan trag u razvoju civilizacije ostavljale su i svakodnevne navike koje su tijekom stoljeća oblikovale način života, kulturu i vizualni identitet različitih društava. Upravo takav pogled donosi nova izložba „Anatomija dima – retrospektiva jedne navike“, koju predstavlja Narodni muzej Zadar. Riječ je o jednom od sadržajno i konceptualno najopsežnijih muzejskih projekata posljednjih godina, koji kroz umjetnička djela, povijesne predmete, reklamnu grafiku, dizajn i filmsku baštinu istražuje složenu priču o duhanu, njegovu društvenom značenju i načinu na koji je tijekom više od pet stoljeća postao dio globalne kulture.
U Laubi je otvorena izložba Atlantida, treća u ciklusu Kartografije – putovanje kroz zbirku Lauba, kojom ova zagrebačka kuća za ljude i umjetnost obilježava 15 godina djelovanja. Izložbu je otvorio kustos prof. dr. sc. Krešimir Purgar, koji je istaknuo da Atlantida istražuje umjetnost kao neprestano promjenjiv i začudan organizam koji potiče nova promišljanja i različite interpretacije. Među najistaknutijim djelima nalaze se monumentalna slika Lovre Artukovića, skulptura Crvena stijena Siniše Majkusa i instalacija Dvoboj Ivana Fijolića, uz radove brojnih drugih suvremenih hrvatskih umjetnika. Izložba je privukla velik broj ljubitelja umjetnosti i znatiželjnika, a večer otvorenja nastavila se u opuštenoj atmosferi uz gallery party i zajedničko praćenje utakmice hrvatske nogometne reprezentacije.
U subotu, 27. lipnja u 19 sati, u Laubi – kući za ljude i umjetnost, otvara se izložba “Atlantida”, treća u nizu ciklusa Kartografije – putovanje kroz zbirku Laube. Riječ je o novom izložbenom poglavlju koje okuplja radove iz fundusa Laubine kolekcije te ih promatra kroz prizmu imaginacije, transformacije i promjenjivih svjetova suvremene umjetnosti.
U Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci ovoga će ljeta publika imati priliku upoznati dvije umjetnice koje su obilježile europsku avangardnu scenu i svojim radom trajno promijenile način na koji promatramo odnos između jezika, tijela i identiteta. Izložba Radikalna subjektivnost, koja se otvara 3. srpnja i ostaje otvorena do 27. rujna, okuplja opsežan izbor radova koje su napravile Katalin Ladik i Tomaso Binga, autorice čije su umjetničke prakse tijekom druge polovice dvadesetog stoljeća postale sinonim za eksperiment, umjetničku slobodu i propitivanje društvenih konvencija. Riječ je o jednoj od najvažnijih izložbi ljetnog programa riječkog muzeja, koja hrvatskoj publici donosi priliku da na jednom mjestu sagleda stvaralaštvo dviju pionirki vizualne poezije i performansa čiji je utjecaj odavno prešao nacionalne granice.
Nova školska godina uvijek donosi osjećaj novog početka, bez obzira na to vraćamo li se u poznate školske klupe, krećemo u novu školsku godinu ili započinjemo studentsko poglavlje koje sa sobom donosi drukčiji ritam, nove obaveze i nove izazove. Upravo je zato povratak u školu mnogo više od samog povratka svakodnevnim obavezama, jer označava trenutak kada ponovno slažemo svoj ritam, susrećemo poznata lica, vraćamo se treninzima, dogovaramo druženja i polako prihvaćamo sve ono što donosi nova sezona.
Nova školska godina uvijek donosi osjećaj novog početka, bilo da se nakon ljetne pauze vraćamo u poznate školske klupe, krećemo na fakultet ili jednostavno ulazimo u novu sezonu s potrebom da osvježimo svakodnevni stil. Povratak u školu odavno više nije samo pitanje rasporeda, novih udžbenika i prvog dana nastave, nego i trenutak u kojem se ponovno slaže vlastita svakodnevica, upoznaju novi ljudi, stvaraju nove uspomene i traže načini da osobni stil dobije novo lice. Upravo zato Back to School sezona postaje prilika da se početak nove školske godine obilježi komadima koji nisu samo praktični, nego i dovoljno upečatljivi da postanu dio osobnog stila.
Postoje modne revije koje predstavljaju novu kolekciju i postoje one koje pokušavaju izgraditi cjelovit autorski svijet, a predstavljanje kolekcije SILENCE dizajnerice Amine Hasanbegović na Mamuli pripada upravo ovoj drugoj skupini jer je njezina vrijednost manje u klasičnom predstavljanju odjevnih komada, a više u načinu na koji su moda, arhitektura, priroda, tehnologija i povijest jednog prostora povezani u jedinstvenu kreativnu cjelinu. Revija održana 24. kolovoza 2026. na otoku Mamula u Crnoj Gori postavljena je u ambijent koji sam po sebi nosi snažan vizualni i povijesni identitet, zbog čega kolekcija nije djelovala kao sadržaj naknadno smješten u atraktivan prostor, nego kao projekt koji je iz konkretnog prostora izrastao i s njim uspostavio neposredan odnos.
Korčula je jedan od onih dalmatinskih gradova čiju ljepotu nije moguće potpuno razumjeti pri prvom susretu, jer se iza njezine prepoznatljive mediteranske scenografije, kamenih kuća, uskih ulica i pogleda prema plavetnilu Pelješkog kanala nalazi slojevita povijest koja se ne otkriva odjednom, nego postupno, dok se hodajući kroz staru gradsku jezgru počinju povezivati arhitektura, pomorska tradicija, srednjovjekovno pravo, sakralna baština, umjetnost i svakodnevni život ljudi koji su ovaj prostor oblikovali kroz stoljeća.
U kreativnim industrijama talent je važan, znanje je nužno, iskustvo se s vremenom pokazuje neprocjenjivim, a tehnička izvedba često predstavlja osnovu bez koje je teško uopće ući na tržište, no ono što dugoročno razlikuje jednog kreativca od drugoga najčešće nije količina vještina koju može ponuditi, nego sposobnost da razvije prepoznatljiv način razmišljanja, rada i izražavanja. Vlastiti stil nije samo estetska karakteristika niti nešto što se može svesti na nekoliko vizualnih ili jezičnih elemenata po kojima će publika prepoznati nečiji rad, nego je riječ o mnogo dubljoj profesionalnoj vrijednosti koja nastaje iz kombinacije iskustva, ukusa, znanja, osobnih interesa, kulturnih utjecaja, profesionalne discipline i načina na koji pojedinac promatra svijet. Upravo zato vlastiti potpis s vremenom može postati jedan od najvrjednijih oblika kapitala koji kreativac posjeduje, jer ga je teško kopirati, teško zamijeniti i gotovo nemoguće izgraditi preko noći.
