Šutnja koja boli: Zašto sve više muškaraca umjetnika progovara o mentalnom slomu i kako ih kreativnost spašava od tame
U suvremenom društvu, u kojem se tempo života ubrzava do granica izdržljivosti, a očekivanja od pojedinca postaju sve zahtjevnija, mentalno zdravlje više nije tema koja se može promatrati kao sporedna ili privatna. Ono je postalo središnje pitanje kvalitete života, osobito u profesionalnim područjima koja zahtijevaju visoku razinu emocionalne uključenosti, osjetljivosti i stalne introspekcije. Među takvim područjima posebno se ističe umjetnost, gdje se granica između osobnog identiteta i profesionalnog izraza često briše, a kreativni proces postaje istodobno i prostor oslobađanja i prostor dubokog unutarnjeg preispitivanja.
Umjetnici su kroz povijest nerijetko opisivani kao osobe koje svijet doživljavaju intenzivnije, slojevitije i emocionalno produbljenije od prosjeka. Takva percepcija, iako djelomično romantizirana, ima svoje utemeljenje u prirodi kreativnog rada koji zahtijeva otvorenost prema vlastitim emocijama, ranjivost u suočavanju s iskustvima te sposobnost transformacije unutarnjih stanja u umjetnički izraz. Upravo ta otvorenost, koja omogućuje stvaranje autentičnih i snažnih djela, istodobno može predstavljati i izazov kada je riječ o mentalnoj stabilnosti. Jer ono što umjetnik prenosi u svoj rad nije samo tehnika ili vještina, nego i složeni splet osobnih iskustava, sumnji, strahova i nadanja.
U kontekstu mentalnog zdravlja muškaraca, ova tema dobiva dodatnu dimenziju. Tradicionalni obrasci društvene uloge muškarca često podrazumijevaju emocionalnu suzdržanost, kontrolu i izbjegavanje pokazivanja ranjivosti. Međutim, umjetnički proces zahtijeva upravo suprotno: suočavanje s emocijama bez filtriranja, prihvaćanje unutarnjih lomova i njihovo pretvaranje u oblik izraza koji može biti izložen javnosti. Ta kontradikcija između društveno očekivane emocionalne zatvorenosti i profesionalne nužnosti emocionalne otvorenosti stvara specifičan psihološki prostor u kojem se umjetnici, osobito muškarci, često nalaze u unutarnjem sukobu.
Kreativni rad u tom smislu može djelovati kao oblik emocionalne regulacije. Proces stvaranja, bilo da je riječ o glazbi, likovnoj umjetnosti, književnosti ili izvedbenim umjetnostima, omogućuje kanaliziranje napetosti i unutarnjeg nemira u strukturirani oblik koji dobiva smisao i oblik. Umjetnik tako ne ostaje zarobljen u kaotičnom iskustvu emocija, nego ih preoblikuje u nešto što može komunicirati s drugima, ali i s njim samim. U tom procesu često dolazi do svojevrsnog psihološkog rasterećenja, jer se unutarnji konflikti ne potiskuju, nego se transformiraju.
OGLAS
Ipak, važno je naglasiti da kreativnost sama po sebi ne predstavlja terapiju u kliničkom smislu, niti može zamijeniti profesionalnu podršku kada je ona potrebna. Umjetnički rad može biti snažan alat suočavanja sa stresom, ali on istodobno može i pojačati emocionalnu osjetljivost, osobito u trenucima kada se umjetnik nalazi u razdoblju profesionalne nesigurnosti, kritike ili stvaralačke blokade. Upravo ti trenuci često otkrivaju koliko je mentalno zdravlje krhka i dinamična kategorija, koja zahtijeva stalnu brigu i pažnju.
U razgovorima s umjetnicima često se ponavlja ideja da stvaranje dolazi iz potrebe, a ne iz izbora. Ta potreba nije uvijek ugodna; ona može biti povezana s unutarnjim pritiscima, osjećajem nesigurnosti ili dubokim osobnim iskustvima koja traže oblik izraza. Kada se kreativnost promatra kroz tu prizmu, ona prestaje biti samo estetska aktivnost i postaje egzistencijalna nužnost, način preživljavanja i razumijevanja vlastitog mjesta u svijetu. Upravo zbog toga umjetnički proces može biti istodobno iscjeljujući i iscrpljujući.
Muškarci u umjetnosti, koji se suočavaju s vlastitim emocionalnim svjetovima kroz stvaranje, često se nalaze u poziciji da redefiniraju pojam snage. Umjesto tradicionalnog shvaćanja snage kao odsutnosti emocija, sve više se afirmira ideja snage kao sposobnosti suočavanja s vlastitom ranjivošću. U tom smislu, umjetnički rad postaje prostor u kojem se ta nova definicija snage može živjeti i prakticirati. Kroz stvaranje, muškarci umjetnici uče kako prihvatiti vlastite slabosti bez osjećaja srama, kako artikulirati unutarnje konflikte i kako pronaći smisao u iskustvima koja bi u drugačijem kontekstu mogla ostati potisnuta.
Mentalno zdravlje u umjetničkim krugovima sve se češće otvara kao tema javnog razgovora, iako i dalje postoji određena razina stigme. Ta stigma proizlazi iz dugotrajne ideje o umjetniku kao „geniju u patnji“, koja, iako inspirativna u kulturnom imaginariju, može biti štetna jer normalizira patnju kao nužan dio kreativnosti. Suvremeni pristupi sve više nastoje razdvojiti umjetničku produktivnost od emocionalne iscrpljenosti, naglašavajući važnost ravnoteže, podrške i zdravih mehanizama suočavanja sa stresom.
U tom kontekstu, kreativni rad može se promatrati kao prostor u kojem se razvija emocionalna pismenost. Umjetnik kroz svoj rad uči prepoznati, imenovati i oblikovati vlastita emocionalna stanja, što dugoročno može doprinijeti boljem razumijevanju sebe i svojih reakcija. Taj proces nije linearan niti jednostavan; on uključuje razdoblja intenzivne inspiracije, ali i faze stagnacije, sumnje i unutarnje praznine. Upravo u toj dinamici krije se njegova autentičnost i dubina.
Važno je razumjeti da umjetnici nisu izuzeti od psihičkih teškoća, već su im često izloženiji upravo zbog intenziteta kojim doživljavaju svijet i vlastita iskustva. No istodobno, njihov rad pokazuje kako se iz tih teškoća može roditi nešto što ima širi društveni značaj. Umjetnost tako postaje most između individualnog i kolektivnog iskustva, prostor u kojem se osobna borba pretvara u univerzalni jezik razumijevanja.
U konačnici, odnos između umjetnosti i mentalnog zdravlja nije jednostavan niti jednoznačan. On je složen, dinamičan i duboko osoban. Kreativnost može biti oslonac, ali i izazov; može biti prostor iscjeljenja, ali i prostor intenzivnog suočavanja sa sobom. Upravo u toj dvoznačnosti leži njezina snaga. Jer umjetnost, u svojoj suštini, ne nudi gotove odgovore, nego otvara prostor za pitanja koja nas vode dubljem razumijevanju sebe i svijeta koji nas okružuje.
U svijetu koji je ubrzan, nepredvidiv i često prepun izazova, sposobnost upravljanja vlastitim emocijama postala je jednako važna kao i fizička kondicija, a ponekad i važnija. Pojam emocionalnog fitnessa označava sposobnost pojedinca da prepoznaje, razumije i svjesno upravlja svojim emocionalnim stanjima, razvijajući pritom otpornost koja omogućava smireno reagiranje u stresnim situacijama, očuvanje unutarnje ravnoteže i zadržavanje fokusa na vlastite ciljeve. Kao i fizička izdržljivost, emocionalna otpornost zahtijeva kontinuirani trening i svakodnevnu praksu, a kratke, ciljane vježbe mogu značajno doprinijeti dugoročnom mentalnom zdravlju i stabilnosti.
U obitelji u kojoj je medicina desetljećima dio svakodnevice, odluka o odabiru liječničkog poziva može se činiti gotovo očekivanom. Ipak, za mladog liječnika Luku Ostojića, specijalizanta plastične kirurgije, nastavak obiteljske tradicije nije bio unaprijed određen put. Odrastao je uz oca, dr. Duju Ostojića, osnivača zagrebačke Poliklinike Ostojić, koji je privatnu liječničku praksu započeo 1995. godine. Još kao dječak imao je priliku upoznati svakodnevicu liječnika izvan ordinacije, od razgovora o pacijentima do telefonskih poziva tijekom obiteljskih vikenda i godišnjih odmora. Takvo okruženje omogućilo mu je da rano razumije koliko liječnički posao zahtijeva vremena, odgovornosti i osobne predanosti, ali roditelji mu nikada nisu nametali odluku o studiranju medicine.
Više od trideset godina liječničke karijere, iskustvo u zahtjevnoj onkološkoj kirurgiji, razvoj privatne estetske medicine u Hrvatskoj i nastavak obiteljske liječničke tradicije obilježili su profesionalni put dr. Duje Ostojića. Od prvih operacija u bolničkom sustavu do današnjeg rada u Poliklinici Ostojić u Zagrebu, njegova se karijera razvijala usporedno s promjenama u estetskoj medicini, koja je tijekom proteklih desetljeća prošla put od pretežno kirurških zahvata do sve veće primjene minimalno invazivnih metoda. Iako je tijekom godina svjedočio promjenama estetskih ideala, razvoju novih materijala i drukčijim očekivanjima pacijenata, njegov pristup i dalje se temelji na individualnoj procjeni, poznavanju anatomije i nastojanju da rezultat zahvata bude prirodan.
Tuga je univerzalna ljudska emocija, duboko ukorijenjena u iskustvu života, gubitka, neuspjeha i promjena. Međutim, unatoč svojoj prirodnoj prisutnosti, izražavanje tuge u muškaraca i dalje se smatra tabuom u mnogim društvima. Tradicionalni društveni stereotipi oblikovali su percepciju muškosti tako da emocionalna ranjivost, posebice tuga, postaje znak slabosti, nečega što se mora skrivati ili potiskivati. Posljedice ovakvog sustava vrijednosti imaju dubok utjecaj na mentalno zdravlje muškaraca, njihove međuljudske odnose i ukupnu društvenu dinamiku.
U vremenu u kojem je svakodnevica sve više oblikovana brzinom, ekranima i neprekidnom dostupnošću, sve je izraženiji tihi, ali postojan trend povratka prirodi kao prostoru mentalnog oporavka. Posebno se u posljednjim godinama uočava kako upravo muškarci, često opterećeni društvenim očekivanjima o izdržljivosti, kontroli i emocionalnoj suzdržanosti, u planinama pronalaze nešto što se u urbanim sredinama sve teže postiže: unutarnju tišinu, osjećaj smisla i stabilnost koja ne ovisi o vanjskim okolnostima. Planinski krajolici, sa svojom surovom ljepotom i nepredvidivim ritmom, postaju svojevrsna terapijska pozornica na kojoj se odvija proces povratka sebi.
U suvremenom društvu u kojem se očekivanja od muškaraca neprestano mijenjaju, a standardi uspjeha i učinkovitosti često prelaze granice realnog, pitanje samopouzdanja i sposobnosti upravljanja stresom postaje ključna komponenta svakodnevnog funkcioniranja. Muškarci, iako često percipirani kao snažni i otporni na emocionalne izazove, svakodnevno se susreću s nevidljivim borbama koje se očituju u obliku psihičkog pritiska, unutarnjih sumnji i osjećaja nesigurnosti, a ti se procesi rijetko jasno manifestiraju prema van, jer društvene norme i stereotipi često potiču suzdržavanje od otvorenog izražavanja emocija. Upravo zbog toga, razumijevanje psiholoških mehanizama koji oblikuju samopouzdanje u kontekstu stresa postaje nužno, ne samo radi osobnog razvoja, već i zbog očuvanja mentalnog zdravlja i kvalitete međuljudskih odnosa.
U suvremenim partnerskim odnosima, u kojima se emocionalna bliskost sve češće promatra kao temelj stabilnosti, a ne tek romantični dodatak svakodnevici, tema mentalnog zdravlja postaje nezaobilazna komponenta iskrene komunikacije. Iako se društvo posljednjih godina značajno pomaknulo prema većoj osviještenosti o psihološkoj dobrobiti, mnogi i dalje osjećaju nelagodu, pa i sram, kada trebaju izgovoriti ono što se događa unutar njih samih, osobito pred osobom s kojom dijele intimni život. Upravo u partnerskom odnosu ta se nelagoda često pojačava jer se očekuje stabilnost, razumijevanje i emocionalna dostupnost pa svako odstupanje od takve slike može izazvati strah od nerazumijevanja ili odbacivanja.
U suvremenom društvu, u kojem se svakodnevica sve brže odvija, a komunikacija često svodi na kratke poruke, fragmentirane razgovore i površne susrete, lako je zaboraviti koliko jedna jedina rečenica može imati dubok, gotovo presudan utjecaj na čovjekov životni put. Muško mentorstvo, iako se često promatra kroz prizmu formalnih odnosa u profesionalnim okruženjima, sportskim timovima ili akademskim zajednicama, u svojoj biti nadilazi strukture i titule. Ono se najčešće događa tiho, nenametljivo, u prolazu, u hodnicima, na klupama, u automobilima nakon dugog dana ili u kratkim razgovorima koji naizgled ne obećavaju ništa posebno. Upravo u takvim trenucima, jedna rečenica izgovorena u pravom trenutku može postati prekretnica, emocionalna sidrišna točka ili početak potpuno novog životnog smjera.
U posljednjih nekoliko godina digitalna transformacija nije zaobišla gotovo nijedno područje svakodnevice, pa tako ni osobnu njegu koja se, nekoć strogo vezana uz rutinu i disciplinu u kupaonici ispred ogledala, danas sve više seli u prostor interaktivnih aplikacija, algoritama i pametnih sustava koji korisniku ne nude samo upute, nego i iskustvo koje nalikuje igri. Unutar tog šireg trenda posebno se izdvaja fenomen gamifikacije u njezi kože i brade, koji mijenja način na koji muškarci, ali i sve veći broj žena, doživljavaju vlastitu rutinu ljepote, pretvarajući je iz obveze u dinamičan, motivirajući i često zabavan proces u kojem se svakodnevne navike oblikuju kroz sustav bodova, izazova i digitalnih nagrada.
U suvremenom sportu, koji se sve češće promatra ne samo kroz prizmu natjecanja nego i kroz širi kontekst zdravlja, dugovječnosti i kvalitete života, sve se jasnije profilira jedan zanimljiv i važan fenomen: sportski timovi postaju mjesta u kojima se oblikuju preventivne zdravstvene navike, a zajedništvo koje se gradi na terenu sve češće prelazi u zajedničku brigu o tijelu izvan njega. U tom procesu posebno se ističu muški sportski timovi, u kojima se tradicionalno njeguje kultura izdržljivosti, fizičke snage i „toleriranja boli“, ali se istodobno postupno mijenjaju obrasci ponašanja te se preventivni zdravstveni pregledi počinju doživljavati kao sastavni dio sportskog identiteta, a ne kao iznimka ili slabost.
U svijetu koji je ubrzan, nepredvidiv i često prepun izazova, sposobnost upravljanja vlastitim emocijama postala je jednako važna kao i fizička kondicija, a ponekad i važnija. Pojam emocionalnog fitnessa označava sposobnost pojedinca da prepoznaje, razumije i svjesno upravlja svojim emocionalnim stanjima, razvijajući pritom otpornost koja omogućava smireno reagiranje u stresnim situacijama, očuvanje unutarnje ravnoteže i zadržavanje fokusa na vlastite ciljeve. Kao i fizička izdržljivost, emocionalna otpornost zahtijeva kontinuirani trening i svakodnevnu praksu, a kratke, ciljane vježbe mogu značajno doprinijeti dugoročnom mentalnom zdravlju i stabilnosti.
Španjolska modna kuća LOEWE predstavila je novu kolekciju nastalu u suradnji s Disneyjem i američkim redateljem Timom Burtonom, a inspiraciju je pronašla u animiranom filmu „The Nightmare Before Christmas” iz 1993. godine. Kolekcija stiže u prodaju 12. studenoga 2026. i donosi prepoznatljive likove iz Burtonova svijeta na luksuzne torbe, odjeću, kožne dodatke i mirisne proizvode. Iza projekta stoje kreativni direktori Jack McCollough i Lazaro Hernandez, koji su preuzeli vodstvo LOEWE-a 2025. godine i odlučili poznatu filmsku priču prenijeti u modne predmete kroz neobične oblike, ručnu izradu i pažljivo odabrane materijale.
Svečanim otvorenjem izložbe svjetlosnih instalacija „Trakošćan – Dvorac svjetla: Svijet bajki“ započelo je drugo izdanje ovog zimskog događanja koje će do 10. siječnja 2027. posjetiteljima ponuditi drukčiji pogled na dvorac i njegov perivoj. Nakon što je prvo izdanje Dvorca svjetla privuklo velik interes posjetitelja i pokazalo koliko ovakav spoj kulturne baštine, umjetnosti i suvremenih svjetlosnih instalacija može biti zanimljiv publici, ovogodišnje izdanje donosi novu temu - svijet bajki, basni i priča koje već generacijama zauzimaju posebno mjesto u našoj mašti. Nakon zalaska sunca perivoj Trakošćana postaje prostor u kojem se susreću književnost i umjetnost svjetla, a poznati likovi i bajkoviti prizori dobivaju novu, trodimenzionalnu interpretaciju.
