Dr. Duje Ostojić za HELLO!:„Moja je dužnost kao liječnika odbiti zahvate koji nemaju estetsko ni medicinsko opravdanje”
Više od trideset godina liječničke karijere, iskustvo u zahtjevnoj onkološkoj kirurgiji, razvoj privatne estetske medicine u Hrvatskoj i nastavak obiteljske liječničke tradicije obilježili su profesionalni put dr. Duje Ostojića. Od prvih operacija u bolničkom sustavu do današnjeg rada u Poliklinici Ostojić u Zagrebu, njegova se karijera razvijala usporedno s promjenama u estetskoj medicini, koja je tijekom proteklih desetljeća prošla put od pretežno kirurških zahvata do sve veće primjene minimalno invazivnih metoda. Iako je tijekom godina svjedočio promjenama estetskih ideala, razvoju novih materijala i drukčijim očekivanjima pacijenata, njegov pristup i dalje se temelji na individualnoj procjeni, poznavanju anatomije i nastojanju da rezultat zahvata bude prirodan.
Rođen u Imotskom, Duje Ostojić medicinu je studirao na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, gdje je diplomirao 1988. godine s visokim prosjekom ocjena 4,85 te dobio Dekanovu nagradu za znanstveni rad. U vrijeme kada je završavao studij, privatna medicinska praksa u Hrvatskoj još nije bila razvijena u današnjem obliku, pa je svoju budućnost prvenstveno zamišljao u bolničkoj medicini i znanstvenom radu. Specijalizaciju iz otorinolaringologije i kirurgije glave i vrata završio je 1993. godine u KBC-u Zagreb, a upravo mu je to područje omogućilo temeljito upoznavanje složene anatomije lica, kirurških tehnika i rekonstrukcije tkiva. Iskustvo stečeno tijekom rada u bolnici poslije je postalo osnova njegova pristupa estetskim zahvatima, osobito operacijama nosa, u kojima funkcionalni i estetski rezultat moraju biti međusobno usklađeni.
Njegov profesionalni razvoj uvelike je odredilo šest godina rada u onkološkoj kirurgiji. Odluka da se posveti tom području bila je povezana i s osobnim iskustvom jer je njegova majka preminula od raka dojke u 43. godini života. Svakodnevni susreti s teško oboljelim pacijentima, složenim operacijama i neizvjesnim ishodima oblikovali su njegov odnos prema liječničkoj odgovornosti, ali su s vremenom postali i emocionalno iscrpljujući. Počeo je razmišljati o području medicine u kojem bi mogao primjenjivati stečeno kirurško znanje, a istodobno raditi s pacijentima čiji su zdravstveni problemi i očekivanja bili drukčiji. Estetska kirurgija, koja se tada intenzivnije razvijala na međunarodnoj razini, otvorila mu je mogućnost profesionalnog usmjerenja prema zahvatima kojima se mijenjaju izgled i funkcionalnost pojedinih dijelova tijela.
Vlastitu ordinaciju otvorio je 1995. godine, u razdoblju kada su estetski zahvati u Hrvatskoj još bili povezani s brojnim predrasudama. Pacijenti su o njima rijetko otvoreno govorili, a informacije o liječnicima i rezultatima operacija uglavnom su se prenosile osobnim preporukama. Za razliku od današnjeg vremena, u kojem se iskustva s estetskim tretmanima svakodnevno dijele na društvenim mrežama, liječnici su tada povjerenje gradili dugotrajnim razgovorima, objašnjavanjem postupaka i rezultatima prethodnih zahvata. Ostojić se prisjeća da je pacijentima često morao detaljno objašnjavati osnovne mogućnosti estetske kirurgije, potencijalne rizike i tijek oporavka. Upravo je takav pristup postupno oblikovao način rada njegove ordinacije, iz koje se tijekom godina razvila današnja Poliklinika Ostojić.
Među zahvatima iz ranijeg razdoblja karijere posebno se izdvaja operacija nosne pregrade i korekcija nosa pacijenta s transplantiranim srcem, izvedena 1998. godine. Zbog njegova zdravstvenog stanja i imunosupresivne terapije operacija je zahtijevala temeljitu pripremu te suradnju s kardiolozima i anesteziologom. Pacijent je imao izražene smetnje disanja, hrkanje i kronični umor, a cilj zahvata bio je poboljšati funkciju nosa i svakodnevnu kvalitetu života. Prema Ostojićevu svjedočanstvu, operacija je prošla bez komplikacija i donijela poboljšanje disanja i sna. To iskustvo ostalo mu je posebno u sjećanju jer je zahtijevalo povezivanje različitih medicinskih specijalnosti i pažljivo odmjeravanje koristi i rizika operacijskog zahvata.
Uz kirurški rad, Ostojić je krajem devedesetih godina počeo pratiti razvoj injektibilne estetske medicine, koja je postupno nudila nove mogućnosti korekcije bora i promjena na licu bez operacije. Među prvim liječnicima u Hrvatskoj počeo je primjenjivati botulinum toksin, a u njegovoj se profesionalnoj biografiji spominje i rana primjena injektibilnih materijala poput Aquamida. Uvođenje takvih postupaka zahtijevalo je dodatne međunarodne edukacije i upoznavanje s tehnikama primjene koje se u Hrvatskoj tada još nisu široko koristile. Istodobno je bilo potrebno pacijentima objasniti djelovanje preparata, trajanje rezultata i moguće komplikacije. Tijekom godina promijenila su se i saznanja o sigurnosti pojedinih materijala. Ostojić danas navodi da je napustio primjenu trajnih sintetskih filera zbog mogućnosti kasnih komplikacija, uključujući pomicanje materijala, granulome i kronične upalne reakcije, te da prednost daje biorazgradivim preparatima, prvenstveno hijaluronskoj kiselini i stimulatorima kolagena.
Promjene u medicinskim tehnikama pratile su i promjene u očekivanjima pacijenata. Dok su devedesetih godina ljudi češće dolazili zbog konkretnih estetskih nedostataka i pritom nastojali sačuvati privatnost, danas se estetski tretmani mnogo otvorenije prihvaćaju. Pacijenti su informiraniji o dostupnim metodama, ali nerijetko dolaze i s unaprijed odabranim zahvatima te fotografijama izgleda koji žele postići. Ostojić upozorava da digitalni filtri i obrađene fotografije mogu stvoriti nerealna očekivanja, osobito među mlađim osobama. Smatra da liječnik ne bi trebao automatski prihvatiti svaki zahtjev, nego procijeniti odgovara li određeni tretman anatomiji, dobi i stvarnim potrebama pacijenta. Posebno je oprezan prema pretjeranoj primjeni filera u ranim dvadesetim godinama, kada estetske intervencije mogu nepotrebno promijeniti prirodne proporcije lica.
Njegov današnji pristup estetskoj medicini sve je više usmjeren na očuvanje individualnih karakteristika i kvalitete kože. Smatra da kirurška korekcija određenog dijela lica ne može uvijek osigurati željeni rezultat ako se istodobno zanemare tekstura, elastičnost i hidratacija kože. Zbog toga u radu sve veću pozornost pridaje regenerativnim metodama i tretmanima kojima se nastoji poboljšati stanje tkiva. Među novijim područjima njegova stručnog interesa nalazi se i koncept babyGLOW, s kojim se dodatno upoznao tijekom međunarodne edukacije tvrtke Teoxane u Rimu. Kod takvih metoda posebno ga zanimaju odabir odgovarajućih pacijenata, preciznost primjene i dugoročni učinci na kvalitetu kože. I nakon više od tri desetljeća rada nastavlja sudjelovati na stručnim edukacijama, smatrajući da iskustvo ne može zamijeniti praćenje novih znanstvenih saznanja i promjena u kliničkoj praksi.
Posebno mjesto u njegovoj profesionalnoj priči danas zauzima sin Luka Ostojić, koji je također odabrao medicinu i profesionalno se usmjerio prema kirurgiji. Duje ističe da ga nikada nije želio prisiljavati da nastavi obiteljskim putem, iako je njegov interes za medicinu primijetio još tijekom srednjoškolskih dana. Njihova suradnja danas podrazumijeva odnos iskusnog liječnika i mlađeg kolege, ali i razmjenu mišljenja o novim metodama liječenja i estetskim postupcima. Ostojić priznaje da mu sin ponekad predlaže drukčija rješenja od onih kojima je sam godinama davao prednost. Kao primjer navodi slučaj pacijentice kod koje je Luka predložio primjenu stimulatora kolagena i regenerativnih tehnika umjesto klasične nadoknade volumena hijaluronskim filerima. Nakon zajedničke analize prihvatio je njegov prijedlog, a postignuti rezultat dodatno ga je uvjerio da profesionalno iskustvo treba nadopunjavati novim znanjima.
Nastavak obiteljske liječničke tradicije povezan je i s preseljenjem Poliklinike Ostojić u novi prostor u zagrebačkoj Ulici Charlesa Darwina. Ostojić taj korak doživljava kao nastavak vlastitog rada, ali i pripremu za razdoblje u kojem će mlađa generacija postupno preuzimati veću odgovornost. Nakon karijere koja je započela u bolničkoj kirurgiji i nastavila se razvojem privatne estetske medicine, njegov se profesionalni interes danas sve više povezuje s prenošenjem znanja, edukacijom mlađih liječnika i dugoročnim razvojem poliklinike. Kada govori o tome po čemu bi želio ostati zapamćen, ne izdvaja broj izvedenih operacija ni poslovni uspjeh ustanove. Najviše bi volio da ga pacijenti pamte kao liječnika koji ih je slušao, razumio njihove potrebe i pristupao im s poštovanjem, a kolege kao stručnjaka koji je tijekom karijere ostao dosljedan medicinskoj etici. Posebno zadovoljstvo pronalazi u činjenici da znanje i iskustvo stečeno tijekom više od trideset godina sada može prenositi sinu Luki, koji nastavlja razvijati vlastiti liječnički put.
Rođeni ste u Imotskom, medicinu ste završili u Zagrebu, a 1995. otvorili vlastitu ordinaciju. Kada se osvrnete na taj put, koji je trenutak najviše odredio liječnika kakav ste danas?
Moj profesionalni put započeo je u Imotskom, odakle nosim temeljne životne vrijednosti i radnu etiku. Odlazak na studij medicine u Zagreb bio je velik i presudan korak u mojem sazrijevanju. Ipak, trenutak koji me najviše odredio bio je rad u onkološkoj kirurgiji na samom početku karijere. Moja je majka, nažalost, preminula od raka dojke u 43. godini života, što me duboko usmjerilo prema toj grani medicine. Šest godina rada s teško oboljelim pacijentima naučilo me empatiji, preciznosti i dubokom poštovanju prema ljudskom životu. No suočavanje s čestim emocionalno zahtjevnim ishodima i teškim sudbinama bilo je iscrpljujuće. Razvoj estetske kirurgije u to vrijeme otvorio mi je potpuno novu i drukčiju perspektivu. Privukla me mogućnost da radim sa zdravijim pacijentima i stvaram vidljive, pozitivne promjene. Otvaranje vlastite ordinacije 1995. godine bilo je prirodan nastavak želje da spojim medicinsku stručnost i individualan pristup. Taj spoj zahtjevnog iskustva u onkologiji i estetske vizije oblikovao je liječnika kakav sam danas.
Diplomirali ste 1988. s vrlo visokim prosjekom i dobili Dekanovu nagradu za znanstveni rad. Jeste li tada zamišljali karijeru u znanosti i bolničkoj medicini ili ste već razmišljali o vlastitoj praksi?
U vrijeme kada sam diplomirao na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, privatno zdravstvo u Hrvatskoj još je bilo u povojima. Dekanova nagrada za znanstveni rad i visok prosjek ocjena prirodno su me usmjeravali prema akademskoj i bolničkoj karijeri. U tom trenutku moja su razmišljanja bila prvenstveno vezana uz rad u velikim bolničkim sustavima i znanstveni napredak. Želio sam proniknuti u najdublje tajne kirurgije i dati svoj doprinos istraživačkim radom. Bolnički sustav pružio mi je neprocjenjivo iskustvo i širinu znanja kakva se rijetko gdje može steći. Međutim, kako su godine prolazile, počeo sam uviđati ograničenja institucionalnog sustava kada je riječ o posvećenosti pojedincu. Shvatio sam da želim razviti prisniji i individualniji odnos sa svakim pacijentom. Ideja o vlastitoj praksi rodila se postupno, iz želje za potpunom profesionalnom slobodom i stvaranjem vlastitog koncepta rada. Tako se početni znanstveni entuzijazam prirodno pretočio u poduzetnički i stručni pothvat otvaranja vlastite ustanove.
Vaša specijalizacija bila je iz otorinolaringologije i kirurgije glave i vrata. Kako ste se iz tog područja postupno usmjerili prema estetskoj kirurgiji i medicini?
Specijalizacija iz otorinolaringologije te kirurgije glave i vrata pružila mi je čvrste anatomske i kirurške temelje. Glava i vrat anatomske su regije izuzetno složene strukture, u kojima milimetri čine golemu razliku. Rad na tom području razvio je u meni osjećaj za detalje, preciznost i rekonstrukciju tkiva. Tijekom rada u kirurgiji tumora uvidio sam koliko su narušena funkcija i izgled lica međusobno povezani. Nakon šest godina zahtjevne onkološke kirurgije osjetio sam potrebu za stvaralačkim radom koji donosi radost i znatno poboljšava kvalitetu života. U to vrijeme estetska kirurgija počela se intenzivno razvijati u svijetu i odmah me zainteresirala. Imao sam priliku učiti od vodećih svjetskih stručnjaka, što je uvelike odredilo moj novi profesionalni put. Posebno su me privukle kirurgija nosa i dojki, u kojima spoj medicine i umjetnosti najviše dolazi do izražaja. Preusmjeravanje je, dakle, bilo sasvim prirodan prijelaz iz rekonstruktivnog i funkcionalnog u estetsko područje.
Kada ste 1995. otvarali ordinaciju, privatno zdravstvo u Hrvatskoj bilo je u drukčijoj fazi razvoja. S kakvim ste se preprekama susretali i koliko je tada bilo teško steći povjerenje prvih pacijenata?
Otvaranje privatne ordinacije 1995. godine bilo je izuzetno hrabar i neizvjestan korak u tadašnjim društveno-gospodarskim okolnostima. Privatno zdravstveno osiguranje i privatna praksa tek su se počeli suočavati s administrativnim i zakonskim zahtjevima. Ljudi su u to vrijeme estetsku kirurgiju promatrali s velikom dozom skepticizma, pa čak i predrasuda. Nije bilo društvenih mreža ni interneta, pa se glas o radu liječnika prenosio gotovo isključivo usmenom predajom. Najveća prepreka bila je edukacija javnosti i razbijanje tabua povezanih s estetskim zahvatima. Stjecanje povjerenja prvih pacijenata zahtijevalo je golem trud, strpljenje i neupitnu stručnost. Svakom sam čovjeku pristupao s najvećim poštovanjem, ulažući sate u razgovor i objašnjavanje postupaka. Prvi su pacijenti morali osjetiti da iza moje prakse stoje ozbiljno bolničko iskustvo i najviši medicinski standardi. Kada su stigli prvi izvrsni i prirodni rezultati, zadovoljni pacijenti postali su naša najbolja i jedina prava preporuka.
Sjećate li se prvog ozbiljnog estetskog zahvata koji ste samostalno izveli? Što vam je prolazilo kroz glavu prije operacije i koliko biste danas drukčije pristupili istom slučaju?
Prvog samostalnog estetskog zahvata sjećam se s izrazitim poštovanjem i dozom treme koja je sasvim prirodna za mladog kirurga. Bila je riječ o složenoj estetskoj i funkcionalnoj korekciji nosa, zahvatu koji ne oprašta ni najmanju pogrešku. Prije ulaska u operacijsku salu kroz glavu su mi prolazile sve anatomske strukture i koraci koje sam stotinu puta prošao u mislima. Osjećao sam golemu odgovornost prema pacijentu koji mi je u ruke povjerio svoje lice i svoje samopouzdanje. Zahvat je prošao u najboljem redu, ali osjećaj strahopoštovanja ostao je prisutan do danas. Kada danas razmišljam o tom slučaju, shvaćam koliko me više od tri desetljeća iskustva promijenilo. Danas bih tom istom slučaju pristupio sa znatno većom smirenošću i širim izborom suvremenih, manje invazivnih tehnika. Današnja tehnologija i novi pristupi olakšavaju rad, ali osnovna načela poštenja i pažnje ostala su potpuno ista. Iskustvo vam daje mogućnost da godinama unaprijed predvidite reakciju tkiva, što u mladosti tek učite.
Tijekom više od tri desetljeća susretali ste se s različitim generacijama pacijenata. Koja vas je promjena u njihovim očekivanjima najviše iznenadila?
U proteklih trideset i više godina svjedočio sam potpunoj promjeni profila i očekivanja pacijenata. Devedesetih su godina pacijenti dolazili vrlo suzdržano, često skrivajući od okoline da uopće razmišljaju o estetskim zahvatima. Njihova su očekivanja tada bila skromnija, a primarni cilj bio je uklanjanje nekog uočljivog fizičkog nedostatka. Danas živimo u vremenu u kojem je estetska medicina postala dio opće kulture brige o tijelu i zdravlju. Najviše me iznenadila brzina kojom su pacijenti prihvatili ideju o trenutačnim rezultatima i neinvazivnim tretmanima. Mlađe generacije danas dolaze s vrlo preciznim, no ponekad i nerealnim zahtjevima oblikovanima pod utjecajem digitalnih filtara. Također, pacijenti su znatno informiraniji, iako te informacije često mogu biti površne ili pogrešne. Moja zadaća ostala je ista: odgovoriti na nova očekivanja stručnim vodstvom i pomoći pacijentima da sačuvaju svoju autentičnost. Najvažnije je zadržati granicu između realnih estetskih poboljšanja i nerealnih, prolaznih trendova.
U vašoj se biografiji spominje operacija nosne pregrade pacijentu s transplantiranim srcem 1998. godine. Kako ste pristupili tom slučaju i što vam je to iskustvo otkrilo o granicama vlastite odgovornosti?
Operacija nosne pregrade i korekcija nosa kod pacijenta s transplantiranim srcem 1998. godine bila je pionirski pothvat u našoj regiji. Bila je riječ o iznimno visokorizičnom pacijentu koji je primao strogo propisanu imunosupresivnu terapiju i imao specifičan kardiološki status. Pacijent je patio od teških smetnji disanja, hrkanja i kroničnog umora, što je ozbiljno narušavalo njegovu svakodnevicu. Prije samog zahvata okupili smo multidisciplinarni tim te proveli opsežne konzultacije s kardiolozima i anesteziologom. Svaki detalj anesteziološkog protokola i operacijskog zahvata morao je biti isplaniran do najsitnijih pojedinosti kako bi se smanjio rizik od infekcije ili drugih komplikacija. Operacija je prošla besprijekorno, a pacijentu su se znatno poboljšali kvaliteta života, disanje i san. To mi je iskustvo pokazalo da estetska i funkcionalna kirurgija nisu samo površinsko uljepšavanje, već zahvati koji duboko zadiru u opće zdravlje. Također, naučilo me da granice vlastite odgovornosti podrazumijevaju temeljitu pripremu, hrabrost utemeljenu na znanstvenim činjenicama i timski rad. Kada pacijentu vratite funkcionalnost i zdravlje, shvatite pravu snagu i svrhu liječničkog poziva.
U starijim medijskim tekstovima spominjete se među prvim liječnicima u Hrvatskoj koji su primjenjivali botulinum toksin i određene injektibilne materijale. Kako je zapravo počelo vaše zanimanje za injektibilnu estetiku?
Moje zanimanje za injektibilnu estetiku proizašlo je iz stalne želje za usavršavanjem i praćenjem svjetskih medicinskih trendova. Krajem devedesetih godina u svijetu je započeo nagli razvoj primjene botulinum toksina i ranih generacija filera. Kao kirurg koji detaljno poznaje anatomiju lica i mimiku mišića, odmah sam prepoznao velik potencijal tih metoda. Uvidio sam da za svaku korekciju lica i bora nije potrebno koristiti skalpel ako se dobar rezultat može postići minimalno invazivnim postupkom. Otišao sam na prve međunarodne edukacije u inozemstvo kako bih svladao precizne tehnike primjene i sigurnosne protokole. Po povratku u Hrvatsku počeo sam oprezno uvoditi te metode u svoju svakodnevnu praksu, na zadovoljstvo pacijenata. Bilo je to uzbudljivo razdoblje pionirskog rada u kojem smo postavljali nove standarde nekirurškog pomlađivanja. Injektibilni tretmani omogućili su nam postizanje svježijeg izgleda lica bez dugotrajnog oporavka koji prati klasičnu kirurgiju. Od tada do danas injektibilna medicina postala je neizostavan i ravnopravan dio moje svakodnevne prakse.
Kako su pacijenti devedesetih reagirali kada biste im spomenuli mogućnost estetskog tretmana injekcijama? Jeste li morali objašnjavati metode koje danas gotovo svi poznaju?
Devedesetih godina reakcije pacijenata na spomen injektibilnih tretmana bile su kombinacija znatiželje i priličnog straha. Pojam „otrova” ili unosa stranih tvari u lice kod mnogih je izazivao nelagodu i veliku suzdržanost. Ljudi jednostavno nisu imali predznanje kakvo imaju danas i morali smo počinjati doslovno od osnovnih anatomskih objašnjenja. Redovito sam provodio sate objašnjavajući kako botulinum toksin djeluje na mišiće, da njegov učinak nije trajan i da se rizici mogu smanjiti kada tretman izvodi stručnjak. Svaka injekcija zahtijevala je detaljno objašnjavanje mehanizma djelovanja, sigurnosnih obilježja i očekivanih rezultata. Bilo je potrebno razbiti mnoge zablude i predrasude koje su u to vrijeme kružile među nedovoljno informiranom javnošću. Danas su te metode općepoznate i pacijenti često dolaze s već definiranim i točnim nazivima tretmana koje žele. Međutim, devedesetih je godina uloga liječnika kao edukatora bila neusporedivo izraženija i zahtjevnija nego danas. Iz tog razdoblja nosim naviku da i danas svakom pacijentu detaljno objasnim svaki korak tretmana.
Postoji li estetska metoda koja se prije dvadesetak godina smatrala izvrsnim rješenjem, a danas je više ne biste preporučili zbog novih saznanja o sigurnosti ili dugoročnim rezultatima?
Medicina je struka koja se neprestano razvija i u proteklih dvadeset godina svjedočili smo velikom napretku materijala i tehnika. Prije dvadesetak godina trajni injektibilni fileri, poput tekućeg silikona ili sintetskih polimera, smatrani su revolucionarnim dugoročnim rješenjem. U to se vrijeme vjerovalo da je trajan rezultat prednost jer pacijent ne mora ponavljati tretmane. Međutim, s godinama su nova znanstvena saznanja i klinička praksa pokazali ozbiljne nedostatke i rizik od kasnih komplikacija. Pokazalo se da se trajni materijali s vremenom mogu pomaknuti te uzrokovati teške granulome i kronične upalne reakcije tkiva. Zbog toga sam u potpunosti napustio primjenu bilo kakvih trajnih sintetskih filera u svojoj ordinaciji. Danas preporučujem i koristim isključivo biorazgradive materijale, prvenstveno kvalitetnu hijaluronsku kiselinu i stimulatore kolagena. Biorazgradivi materijali imaju povoljniji sigurnosni profil, prate prirodno starenje lica i smanjuju rizik od nepovratnih štetnih posljedica. Sigurnost pacijenta i dugoročno zdravlje tkiva uvijek moraju biti ispred trenutačnog ili takozvanog „trajnog” učinka.
Estetska medicina danas je izrazito prisutna na društvenim mrežama. Mislite li da su pacijenti zbog toga informiraniji ili je liječnicima teže razdvojiti realna očekivanja od trendova?
Društvene mreže potpuno su promijenile način na koji se komunicira o estetskoj medicini, što ima i pozitivne i negativne strane. S jedne strane, pacijenti imaju neusporedivo lakši pristup informacijama, postupcima i prikazima rezultata tretmana. Među tim informacijama ima kvalitetnih sadržaja koji pomažu boljoj edukaciji i razbijanju tabua u javnosti. S druge strane, društvene mreže preplavljene su obrađenim fotografijama, filtrima i agresivnim marketingom koji stvara nerealnu sliku. Zbog toga pacijenti često dolaze s nerealnim očekivanjima i željom za izgledom koji uopće nije ostvariv u stvarnom životu. Liječnici danas moraju ulagati znatno više vremena u razbijanje lažnih predodžbi koje stvaraju prolazni digitalni trendovi. Pojavila se opasnost od takozvane „unifikacije lica”, pri kojoj svi žele iste usne, nos ili jagodice, bez obzira na vlastitu anatomsku strukturu. Naš je primarni zadatak ostati realan i strpljivo objašnjavati granice koje postavlja anatomija lica. Zato je uloga liječnika danas, više nego ikada, zaštititi pacijenta od štetnih trendova i očuvati njegov prirodan izgled.
Kada usporedite estetske ideale devedesetih i današnje vrijeme, jesu li se promijenile samo tehnike ili i samo poimanje lijepog lica?
Tijekom proteklih triju desetljeća dramatično su se promijenile i tehnike rada i samo društveno poimanje ljepote. Devedesetih godina estetski ideal naginjao je prema uočljivim promjenama koje su jasno upućivale na to da je izveden zahvat. Kirurgija je tada bila primarna metoda, a rezultati su često bili zategnuti, naglašeni i statični. Danas se poimanje lijepog lica u potpunosti pomaknulo prema prirodnosti, svježini, dinamici i očuvanju individualnosti. Suvremeni ideal nije promijeniti osobu do neprepoznatljivosti, nego postići da izgleda odmorno, svježe i njegovano za svoje godine. Tehnike su napredovale u smjeru manje invazivnih postupaka, kraćeg oporavka i kombiniranja nekirurških metoda. Umjesto radikalnih operativnih zahvata, danas nastojimo očuvati i potaknuti prirodne regenerativne sposobnosti kože i potkožnog tkiva. Ljepota se danas sve više povezuje sa suptilnošću i mjerom. Idealno je kada nitko ne primjećuje zahvat, već samo vaš odmoran i svjež izgled.
Nakon desetljeća kirurškog iskustva, postoje li situacije u kojima danas pacijentu radije preporučujete nekirurški tretman, iako biste mu prije dvadeset godina predložili operaciju?
Da, takve su situacije u mojoj svakodnevnoj praksi danas vrlo česte zahvaljujući velikom napretku nekirurške estetike. Prije dvadeset godina kirurški lifting lica ili klasična operacija bili su među glavnim rješenjima za opušteno tkivo lica i duboke bore. Danas imamo na raspolaganju učinkovite hijaluronske filere, biostimulatore kolagena i uređaje za zatezanje kože. Kod blažih i umjerenih znakova starenja potkožnog tkiva radije biram nekirurške metode koje mogu dati vrlo dobre rezultate. Nekirurški tretmani ne zahtijevaju opću anesteziju, ne ostavljaju kirurške ožiljke i ne iziskuju dugotrajan oporavak. Pacijenti se mogu vratiti svojim svakodnevnim obvezama gotovo odmah, što je u današnjem brzom ritmu života velika prednost. Naravno, kirurgija i dalje ima svoje nezamjenjivo mjesto kod izraženije atrofije tkiva i viška kože, kada nekirurški tretmani ne mogu postići željeni rezultat. No mogućnost da odgodimo ili potpuno izbjegnemo operaciju neinvazivnim pristupom velik je napredak suvremene medicine.
Koliko se promijenio odnos liječnika i pacijenta? Jesu li ljudi nekada lakše prihvaćali liječničku preporuku, dok danas dolaze s već unaprijed odabranim tretmanom?
Odnos između liječnika i pacijenta doživio je veliku promjenu, od paternalističkog modela prema partnerskom odnosu. Nekada su pacijenti dolazili s potpunim povjerenjem u liječnikovu odluku i bez pogovora prihvaćali predložene terapijske mogućnosti. Danas pacijenti u ordinaciju ulaze izrazito informirani, naoružani podacima s interneta i često s točnom predodžbom tretmana koji žele. To može biti dobra polazišna točka za razgovor, ali nosi i rizik jer pacijenti ne mogu samostalno procijeniti vlastitu anatomiju. Zbog toga se uloga liječnika pomaknula prema savjetovanju, edukaciji i vođenju pacijenta kroz mnoštvo informacija. Ponekad je potrebno uložiti dodatni trud kako bismo objasnili zašto određeni tretman s interneta nije dobar izbor za njihovo lice. Naš zadatak nije ispunjavati želje kao u trgovini, nego pružiti stručnu, sigurnu i medicinski utemeljenu uslugu. Povjerenje se danas gradi otvorenim razgovorom, iskrenošću i uvažavanjem, uz zadržavanje stručnog autoriteta.
Kada ste prvi put primijetili da Luka ozbiljno razmišlja o medicini? Jeste li ga poticali da nastavi vašim putem ili ste željeli da potpuno sam odabere profesiju?
Kod Luke sam iskrenu znatiželju i sklonost prema medicini primijetio još u njegovim ranim srednjoškolskim danima. Često bi me zapitkivao o slučajevima s posla, s velikim zanimanjem listao medicinske knjige i promatrao anatomske prikaze. Međutim, kao otac svjesno sam pazio da na njega ne vršim nikakav pritisak niti mu namećem vlastiti profesionalni put. Medicina je izuzetno težak, odgovoran i zahtjevan poziv koji se ne može uspješno obavljati bez istinske unutarnje strasti. Želio sam da potpuno samostalno sagleda sve prednosti i nedostatke tog poziva prije nego što donese konačnu odluku. Kada je sam objavio da upisuje Medicinski fakultet u Zagrebu, osjetio sam golem ponos, ali i veliku očinsku brigu. Znao sam koliko ga odricanja, učenja i neprospavanih noći čeka na tom dugom i zahtjevnom putu. Danas mi je izuzetno drago što je odabrao taj poziv isključivo vlastitom željom jer se to vidi u njegovu radu.
Kako je izgledao trenutak kada ste shvatili da će vaš sin jednoga dana možda nastaviti posao koji ste započeli prije više od trideset godina?
Trenutak u kojem shvatite da vaš sin nastavlja rad koji ste gradili više od tri desetljeća budi duboke i predivne emocije. To nije samo pitanje posla ili kontinuiteta poslovanja, već spoznaja o prenošenju obiteljske strasti, znanja i etike. Sjećam se kada je prvi put stao uz mene u operacijskoj sali i s iznimnom pažnjom pratio svaki kirurški pokret. U njegovim očima vidio sam istu onu iskru, usredotočenost i predanost koju sam i sam osjećao na počecima svoje karijere. Osjetio sam duboku zahvalnost i mir jer sam znao da sve stvoreno predajem u sigurne i sposobne ruke. Nastavak obiteljske tradicije daje novu dimenziju i dodatni smisao svakom trenutku koji sam uložio u polikliniku. Velika je privilegija gledati mladog čovjeka kako s poštovanjem preuzima nasljeđe i istodobno unosi vlastitu energiju. Ta mi spoznaja daje golemu snagu i osjećaj da je profesionalni krug na najljepši mogući način zatvoren.
Je li vam u profesionalnom odnosu s Lukom teže biti otac ili stariji kolega? Kako postavljate granicu između obiteljskog razgovora i stručne rasprave?
Usklađivanje uloge oca i uloge starijeg kolege te mentora svojevrstan je izazov u svakodnevnom radu. Obojica se trudimo biti maksimalno profesionalni jer obiteljske emocije moraju ostati po strani. U operacijskoj sali ja sam stariji kolega s više od trideset godina iskustva, a on je mladi liječnik koji uči i stječe praksu. Postavljanje te granice zahtijeva zrelost i obostrano poštovanje kako bi radni proces tekao bez zastoja i pristranosti. Ponekad je teško potisnuti očinski zaštitnički instinkt i pustiti ga da samostalno donosi odluke i uči na pogreškama. S druge strane, izvan poliklinike nastojimo razgovarati kao otac i sin, uživajući u obiteljskim trenucima i druženju. Naravno, medicina je toliko utkana u naše živote da često prijeđe granice profesionalnog i postane tema obiteljskih razgovora za stolom. Tajna uspjeha leži u tome da u operacijskoj sali vladaju jasna hijerarhija i stručnost, a kod kuće obiteljska toplina i podrška.
Možete li se prisjetiti situacije u kojoj je Luka imao drukčije mišljenje o nekom estetskom pristupu, a vi ste naknadno zaključili da njegov prijedlog ima smisla?
U radu s mladim kolegama, a posebno s vlastitim sinom, izuzetno je važno biti otvoren prema novim idejama i potisnuti vlastiti ego. Luka pripada novoj generaciji liječnika koja izvrsno poznaje najnoviju stručnu literaturu i suvremene tehnologije. Prisjećam se situacije tijekom planiranja kombiniranog tretmana pomlađivanja lica kod jedne mlađe pacijentice. Ja sam naginjao klasičnijem, provjerenom protokolu koji bi uključivao standardnu nadoknadu volumena hijaluronskim filerima. Luka je predložio potpuno drukčiji, suptilniji pristup primjenom novih stimulatora kolagena i regenerativnih tehnika. U prvi mah bio sam suzdržan jer sam se držao provjerenog pristupa koji godinama daje stabilne i sigurne rezultate. Nakon što smo detaljno analizirali anatomiju i dostupna klinička istraživanja, prihvatio sam njegov prijedlog. Rezultat tretmana bio je izvrstan, s iznimno prirodnim i dugotrajnim učinkom koji je pacijenticu oduševio. To je bio trenutak u kojem sam ponovno potvrdio da i iskusan liječnik uvijek može učiti od mladih.
Vaša generacija učila je kirurgiju u vrijeme kada nije bilo današnje dostupnosti digitalnih edukacija, videosnimki zahvata i međunarodnih online predavanja. Što mislite da mladi liječnici danas dobivaju, a što možda gube takvim načinom učenja?
Današnja generacija mladih liječnika ima veliku prednost zahvaljujući dostupnosti znanja i informacija na samo jedan klik. Mogu gledati operativne zahvate vodećih svjetskih kirurga na videosnimkama visoke razlučivosti kad god to požele. Internetska predavanja, digitalni atlasi i virtualne simulacije omogućuju im vrlo brzu i detaljnu teorijsku pripremu. S druge strane, postoji rizik da se izgubi onaj neposredni, taktilni i praktični osjećaj koji se stječe u operacijskoj sali. U mojoj generaciji učilo se prvenstveno kroz tisuće sati asistiranja, promatranja i rada uz mentora, izravnim prenošenjem znanja i vještina. Kirurgija nije samo vizualna umjetnost, već i osjećaj za tkivo pod prstima, za njegov otpor, teksturu i reakciju. Također, obilje digitalnih informacija može stvoriti lažni dojam da je neki zahvat jednostavniji nego što uistinu jest. Tehnologija je izvrstan dodatak učenju, ali nikada ne može u potpunosti zamijeniti rad u operacijskoj sali. Idealan put za mlade liječnike spoj je suvremene digitalne edukacije i neumornog praktičnog rada uz iskusnog mentora.
Što biste voljeli da Luka zadrži od vašeg načina rada, a što biste mu savjetovali da radi potpuno drukčije?
Ono što bih najviše volio da Luka u potpunosti zadrži jesu neupitna etika, poštenje i empatičan odnos prema pacijentu. Želim da uvijek vodi računa o tome da je pacijent na prvom mjestu i da je iskren razgovor temelj svakog uspješnog zahvata. Također, volio bih da zadrži moju strast prema stalnom usavršavanju i beskompromisno ulaže u najviše medicinske standarde. S druge strane, savjetovao bih mu da hrabrije i brže prihvaća nove tehnologije i digitalne alate. Moja se generacija formirala u analognom vremenu i nama je prilagodba novim tehnologijama ipak zahtijevala određen napor. Mlađe generacije prirodno lakše usvajaju digitalne protokole, dijagnostičke softvere i suvremene koncepte nekirurške estetike. Želim da bude otvoreniji prema tim novostima nego što sam ja možda bio na samim počecima svoje karijere. Najvažnije je da izgradi svoj autentični stil rada koji će spajati provjerenu tradiciju i najsuvremenija dostignuća.
Poliklinika je preselila u novi prostor nakon desetljeća poslovanja. Doživljavate li to kao nastavak vlastite profesionalne priče ili kao početak razdoblja u kojem će mlađa generacija postupno preuzimati veću odgovornost?
Preseljenje Poliklinike Ostojić u novi, suvremeno uređen prostor za mene predstavlja izniman emotivan i profesionalni trenutak. Doživljavam to kao krunu svojega dosadašnjeg tridesetogodišnjeg rada, ali istodobno i kao uzbudljiv novi početak. Novi prostor osmišljen je prema najvišim standardima sterilnosti i opremljenosti operacijskih dvorana, uz visoku razinu udobnosti za naše pacijente. On predstavlja sve ono u što sam vjerovao tijekom karijere: spoj vrhunske medicine, sigurnosti, estetike i ugodne atmosfere. Međutim, ovo preseljenje nipošto nije samo moj osobni projekt, već čvrst temelj za budućnost i nove generacije. To je prostor u kojem će mlađa generacija, na čelu s Lukom, postupno preuzimati sve veću odgovornost i ulogu. Želio sam stvoriti idealne uvjete u kojima će moći razvijati svoje potencijale i podizati medicinu na još višu razinu. Tako je ovaj potez ujedinio nastavak moje profesionalne priče s otvaranjem vrata novom razdoblju obiteljske tradicije.
U posljednje vrijeme sve se više govori o kvaliteti kože kao zasebnom području estetske medicine. Koliko ste joj pozornosti pridavali na početku karijere, a kako je procjenjujete danas?
Na samom početku moje kirurške karijere naglasak je bio prvenstveno na anatomskoj strukturi. Estetska kirurgija bavila se preoblikovanjem nosa, zatezanjem opuštene kože lica ili korekcijom volumena dojki. Kvaliteta same kože promatrala se više kao sporedni element ili dodatak koji je bio prepušten klasičnoj kozmetologiji. Danas se pristup u estetskoj medicini u potpunosti promijenio i kvaliteta kože stavljena je u središte pozornosti. Shvatili smo da ni najsavršeniji kirurški rezultat ili korigirana struktura lica ne izgledaju dobro ako je koža dehidrirana i oštećena. Danas procjeni kvalitete kože, njezinoj teksturi, elastičnosti, hidrataciji i kolagenskoj potpori, pridajem veliku pozornost. Bez zdrave, obnovljene i sjajne kože nema istinske svježine i mladolikog izgleda kojem svi pacijenti teže. Zato je regenerativna medicina kože postala temelj na kojem gradimo sve ostale estetske i kirurške tretmane.
Kirurškim zahvatom moguće je promijeniti oblik nosa ili položaj tkiva, ali ne nužno i kvalitetu same kože. Koliko to utječe na konačan rezultat i zadovoljstvo pacijenta?
To je pitanje koje često objašnjavam pacijentima tijekom prvih konzultacija u poliklinici. Kirurškim zahvatom možemo postići izvrsnu rekonstrukciju nosne pregrade, ukloniti grbu ili zategnuti opuštene strukture. Međutim, ako je koža iznad tog tkiva izrazito debela, porozna, oštećena suncem ili bez tonusa, konačni vizualni učinak bit će narušen. Pacijent ocjenjuje uspjeh zahvata prema onome što vidi u ogledalu, a vidi upravo površinu, odnosno svoju kožu. Zato kvaliteta kože izravno utječe na konačno zadovoljstvo pacijenta izvedenom operacijom. Ako ne pripremimo kožu ili ne tretiramo njezinu teksturu nakon zahvata, rezultat neće dosegnuti svoj puni potencijal. Danas zato primjenjujemo cjelovit pristup u kojem kirurgiju prema potrebi kombiniramo s tretmanima koji obnavljaju kožu. Povezivanjem kirurške preciznosti i revitalizacije kože postižemo najbolje moguće, cjelovite rezultate.
Kako gledate na današnju popularnost preventivnih estetskih tretmana među mlađim osobama? Gdje biste povukli granicu između opravdane njege i nepotrebnog medicinskog interveniranja?
Popularnost preventivnih tretmana među mlađom populacijom razumljiva je posljedica bržeg protoka informacija i visoke svijesti o njezi. Koncept „prejuvenationa”, odnosno rane prevencije starenja, ima svoje medicinsko opravdanje ako se provodi s mjerom. Blagi tretmani poput kvalitetne hidratacije, biostimulacije i umjerene primjene botulinum toksina mogu usporiti nastanak dubokih bora. Međutim, granica između opravdane preventivne njege i nepotrebnog medicinskog interveniranja danas je često narušena. Mladi ljudi ne bi trebali mijenjati svoju anatomiju niti prekomjerno koristiti filere u ranim dvadesetim godinama. Nepotrebna i prerana primjena materijala može dovesti do izobličenja lica i gubitka prirodne ljepote mladosti. Moja je dužnost kao liječnika povući jasnu granicu i odbiti zahvate koji nemaju estetsko ni medicinsko opravdanje. Edukacija mladih o pravilnoj njezi i očuvanju zdravlja kože mora imati prednost pred željama nastalima pod utjecajem društvenih mreža.
Nakon toliko godina iskustva, što vas još može motivirati da otputujete na međunarodnu edukaciju poput nedavne Teoxane edukacije u Rimu?
U medicini onog trenutka kada pomislite da sve znate, prestajete biti dobar liječnik koji napreduje. Bez obzira na moja tri desetljeća iskustva, strast prema učenju i usavršavanju u meni je jednako snažna kao na početku. Estetska medicina razvija se nevjerojatnom brzinom, a novi materijali, tehnike i spoznaje pojavljuju se gotovo svakodnevno. Nedavna edukacija tvrtke Teoxane u Rimu bila je izvrsna prilika za razmjenu iskustava s vodećim svjetskim stručnjacima. Uvijek me motivira želja da svojim pacijentima u Hrvatskoj ponudim najsuvremenije, najsigurnije i najučinkovitije protokole. Također, na takvim kongresima dobivate uvid u najnovije znanstvene studije i anatomska istraživanja koja mijenjaju praksu. Učenje od drugih, boljih ili drukčijih od sebe, smatram jedinim pravim putem prema profesionalnoj mudrosti. To ulaganje u vlastito znanje vraća se kroz osmijeh i zadovoljstvo pacijenata kada vide izvrsne rezultate u našoj poliklinici.
Kada ste se upoznali s konceptom babyGLOW, što vas je kao liječnika s dugogodišnjim iskustvom najviše zanimalo: sama tehnika primjene, odabir pacijenata ili dugoročni učinci na izgled kože?
Kada sam se prvi put susreo s konceptom babyGLOW, kao iskusnog liječnika prvenstveno me zanimalo međudjelovanje svih tih elemenata. Međutim, ako moram nešto izdvojiti, najviše su me zanimali dugoročni učinci na izgled, zdravlje i kvalitetu kože. Tehnika primjene izuzetno je važna jer zahtijeva preciznost kako bi se aktivni sastojci primijenili u točno određenom sloju tkiva. Jednako tako, pravilan odabir pacijenata nužan je jer nijedan tretman, pa ni ovaj, nije univerzalno rješenje za svakoga. No ono što babyGLOW izdvaja jest njegov dubinski, regenerativni utjecaj na obnovu kolagenske strukture i prirodnog sjaja kože. Želio sam vidjeti čvrste dokaze o tome kako koža reagira mjesecima nakon tretmana u pogledu elastičnosti i hidratacije. Kada sam se uvjerio u sigurnost, postojanost i prirodnost rezultata koje daje, rado sam ga uvrstio u našu ponudu. Taj koncept u potpunosti odgovara mojoj filozofiji postizanja svježine lica bez pretjerivanja i promjene njegova oblika.
Smatrate li da se estetska medicina posljednjih godina počela udaljavati od velikih promjena izgleda i više usmjeravati na očuvanje individualnih karakteristika lica?
Apsolutno se slažem s tom tvrdnjom i izuzetno me veseli što svjedočimo tom velikom i priželjkivanom preokretu. Godinama je estetska medicina bila pod pritiskom trendova koji su promicali pretjerano naglašene volumene i dramatične promjene lica. Ljudi su počeli nalikovati jedni drugima, gubeći svoju autentičnost, prirodnu mimiku i osobnost u potrazi za mladošću. Posljednjih godina svjedočimo snažnom povratku izvornoj svrsi estetike, očuvanju individualnih karakteristika i prirodne ljepote. Suvremeni pacijenti više ne žele izgledati kao netko drugi, već žele izgledati kao najbolja verzija sebe u svojim godinama. Estetska medicina danas se usmjerava na suptilno osvježavanje izgleda, poboljšanje teksture kože i očuvanje prirodne dinamike lica. Naš zadatak više nije mijenjanje anatomije, nego usporavanje procesa starenja uz poštovanje jedinstvenosti svakog pacijenta. Taj zaokret potvrđuje da je struka sazrela i da je umjerenost napokon prepoznata kao vrhunac estetskog umijeća.
Postoji li nešto što vas mlađi pacijenti danas pitaju, a što prije deset ili petnaest godina gotovo nikada niste čuli u ordinaciji?
Razlika u pitanjima i interesima pacijenata nekada i danas doista je fascinantna i povezana je s promijenjenim društvenim okolnostima. Prije petnaest godina pacijenti su prvenstveno pitali o operativnim zahvatima, duljini oporavka, ožiljcima i općoj anesteziji. Pitanja su bila usmjerena na to hoće li ih netko prepoznati i kako prikriti činjenicu da su bili na zahvatu. Danas mlađi pacijenti ulaze u ordinaciju s detaljnim pitanjima o specifičnim molekulama, biostimulatorima i regenerativnoj medicini. Pitaju me o poticanju proizvodnje vlastitog kolagena, staničnoj obnovi, zaštiti od plavog svjetla i prevenciji gubitka volumena. Također, vrlo često pitaju kako tretman utječe na izgled kože pred kamerom ili na digitalnim snimkama visoke razlučivosti. Zanimaju ih primjena malih doza botulinum toksina i preventivni nekirurški koncepti za koje prije deset godina gotovo nitko nije čuo. To govori koliko su mlađe generacije informirane i usmjerene na dugoročno očuvanje kvalitete tkiva i zdravlja kože.
Kada biste danas ponovno otvarali ordinaciju, s iskustvom koje imate, biste li od početka jednako razvijali kirurgiju i injektibilnu medicinu ili biste poslovanje organizirali drukčije?
Gledajući iz današnje perspektive, vjerujem da bih od samog početka jednako razvijao kirurgiju i injektibilnu medicinu. Kada sam počinjao 1995. godine, kirurgija je bila neprikosnoven temelj, dok se injektibilna medicina tek sramežljivo pojavljivala na tržištu. Zbog toga je prirodno trebalo vremena da se nekirurške metode uspostave kao ravnopravan partner klasičnoj kirurgiji. Danas znam da su te dvije grane nerazdvojni dijelovi cjeline koji se međusobno nadopunjuju i daju najbolje rezultate. Kirurgija rješava strukturne promjene, promjene dubokih tkiva i višak kože, dok injektibilna medicina obnavlja volumen i poboljšava kvalitetu kože. Da danas počinjem ispočetka, odmah bih stvorio integrirani centar koji od prvog dana nudi mogućnost kombiniranja obaju pristupa. Također, još bih ranije i više uložio u odjel regenerativne medicine i kozmetološke pripreme kože pacijenata. No izuzetno sam zadovoljan putem kojim sam išao jer mi je upravo taj postupni razvoj dao širinu i dubinu stručnog iskustva.
Nakon više od trideset godina rada, što biste željeli da pacijenti i kolege jednoga dana pamte kao vaš najveći profesionalni doprinos?
Nakon više od trideset godina predanog rada u medicini, čovjek prirodno razmišlja o tragu i nasljeđu koje ostavlja za sobom. Ne bih volio da me se pamti samo po broju uspješno izvedenih operativnih zahvata ili po poslovnom uspjehu poliklinike. Volio bih da me pacijenti pamte kao liječnika koji ih je uistinu slušao, razumio njihove potrebe i ublažio njihove strahove. Da pamte kako sam svakom čovjeku pristupao s dubokim poštovanjem, dajući mu osjećaj sigurnosti, topline i ljudskosti. Želio bih da kolege pamte moj beskompromisan stav prema etici, stručnosti i očuvanju prirodne ljepote bez pretjerivanja. Također, bio bih iznimno ponosan kada bi se pamtio moj doprinos pionirskom razvoju i postavljanju visokih standarda estetske medicine u Hrvatskoj. I na kraju, svojim najvećim profesionalnim doprinosom smatrat ću to što sam znanje i ljubav prema ovoj struci uspješno prenio na svojega sina Luku. Znanje koje nastavlja živjeti kroz nove generacije liječnika najveća je nagrada koju jedan kirurg i otac može poželjeti.
U obitelji u kojoj je medicina desetljećima dio svakodnevice, odluka o odabiru liječničkog poziva može se činiti gotovo očekivanom. Ipak, za mladog liječnika Luku Ostojića, specijalizanta plastične kirurgije, nastavak obiteljske tradicije nije bio unaprijed određen put. Odrastao je uz oca, dr. Duju Ostojića, osnivača zagrebačke Poliklinike Ostojić, koji je privatnu liječničku praksu započeo 1995. godine. Još kao dječak imao je priliku upoznati svakodnevicu liječnika izvan ordinacije, od razgovora o pacijentima do telefonskih poziva tijekom obiteljskih vikenda i godišnjih odmora. Takvo okruženje omogućilo mu je da rano razumije koliko liječnički posao zahtijeva vremena, odgovornosti i osobne predanosti, ali roditelji mu nikada nisu nametali odluku o studiranju medicine.
Tuga je univerzalna ljudska emocija, duboko ukorijenjena u iskustvu života, gubitka, neuspjeha i promjena. Međutim, unatoč svojoj prirodnoj prisutnosti, izražavanje tuge u muškaraca i dalje se smatra tabuom u mnogim društvima. Tradicionalni društveni stereotipi oblikovali su percepciju muškosti tako da emocionalna ranjivost, posebice tuga, postaje znak slabosti, nečega što se mora skrivati ili potiskivati. Posljedice ovakvog sustava vrijednosti imaju dubok utjecaj na mentalno zdravlje muškaraca, njihove međuljudske odnose i ukupnu društvenu dinamiku.
U vremenu u kojem je svakodnevica sve više oblikovana brzinom, ekranima i neprekidnom dostupnošću, sve je izraženiji tihi, ali postojan trend povratka prirodi kao prostoru mentalnog oporavka. Posebno se u posljednjim godinama uočava kako upravo muškarci, često opterećeni društvenim očekivanjima o izdržljivosti, kontroli i emocionalnoj suzdržanosti, u planinama pronalaze nešto što se u urbanim sredinama sve teže postiže: unutarnju tišinu, osjećaj smisla i stabilnost koja ne ovisi o vanjskim okolnostima. Planinski krajolici, sa svojom surovom ljepotom i nepredvidivim ritmom, postaju svojevrsna terapijska pozornica na kojoj se odvija proces povratka sebi.
U suvremenom društvu u kojem se očekivanja od muškaraca neprestano mijenjaju, a standardi uspjeha i učinkovitosti često prelaze granice realnog, pitanje samopouzdanja i sposobnosti upravljanja stresom postaje ključna komponenta svakodnevnog funkcioniranja. Muškarci, iako često percipirani kao snažni i otporni na emocionalne izazove, svakodnevno se susreću s nevidljivim borbama koje se očituju u obliku psihičkog pritiska, unutarnjih sumnji i osjećaja nesigurnosti, a ti se procesi rijetko jasno manifestiraju prema van, jer društvene norme i stereotipi često potiču suzdržavanje od otvorenog izražavanja emocija. Upravo zbog toga, razumijevanje psiholoških mehanizama koji oblikuju samopouzdanje u kontekstu stresa postaje nužno, ne samo radi osobnog razvoja, već i zbog očuvanja mentalnog zdravlja i kvalitete međuljudskih odnosa.
U suvremenim partnerskim odnosima, u kojima se emocionalna bliskost sve češće promatra kao temelj stabilnosti, a ne tek romantični dodatak svakodnevici, tema mentalnog zdravlja postaje nezaobilazna komponenta iskrene komunikacije. Iako se društvo posljednjih godina značajno pomaknulo prema većoj osviještenosti o psihološkoj dobrobiti, mnogi i dalje osjećaju nelagodu, pa i sram, kada trebaju izgovoriti ono što se događa unutar njih samih, osobito pred osobom s kojom dijele intimni život. Upravo u partnerskom odnosu ta se nelagoda često pojačava jer se očekuje stabilnost, razumijevanje i emocionalna dostupnost pa svako odstupanje od takve slike može izazvati strah od nerazumijevanja ili odbacivanja.
U suvremenom društvu, u kojem se svakodnevica sve brže odvija, a komunikacija često svodi na kratke poruke, fragmentirane razgovore i površne susrete, lako je zaboraviti koliko jedna jedina rečenica može imati dubok, gotovo presudan utjecaj na čovjekov životni put. Muško mentorstvo, iako se često promatra kroz prizmu formalnih odnosa u profesionalnim okruženjima, sportskim timovima ili akademskim zajednicama, u svojoj biti nadilazi strukture i titule. Ono se najčešće događa tiho, nenametljivo, u prolazu, u hodnicima, na klupama, u automobilima nakon dugog dana ili u kratkim razgovorima koji naizgled ne obećavaju ništa posebno. Upravo u takvim trenucima, jedna rečenica izgovorena u pravom trenutku može postati prekretnica, emocionalna sidrišna točka ili početak potpuno novog životnog smjera.
U miru kasnih sati, dok se svijet čini uspavan i tišina se spušta poput teškog, ali umirujućeg pokrivača, često se otvaraju trenuci u kojima riječi teku slobodno i bez zadrške, a misli koje danju ostaju zarobljene u užurbanosti i svakodnevnim obvezama konačno nalaze svoj put do uha onih s kojima se osjećamo najsigurnije – članova obitelji. Među tim dragocjenim trenucima, posebnu težinu i snagu dobivaju noćni razgovori s bratom, koji nerijetko prerastaju u iskustvo duboke emocionalne povezanosti, razumijevanja i osobnog rasta, a njihova važnost za psihičko zdravlje, posebno muškaraca, sve je više prepoznata u suvremenim istraživanjima iz područja psihologije i sociologije.
U javnoj percepciji sporta često dominira slika koja je gotovo filmski jednostavna: pobjeda, poraz, medalja oko vrata, suze radosnice ili trenutak razočaranja na kraju natjecanja. Međutim, ono što kamera rijetko bilježi, a još rjeđe prenosi u punini, jest slojevita i dugotrajna unutarnja borba sportaša koja se odvija daleko od stadiona, reflektora i publike. Ta se borba ne mjeri vremenom, bodovima ni rekordima, nego tišinom noći prije natjecanja, pritiskom očekivanja koji se ne može skinuti kao sportska oprema, te stalnim preispitivanjem vlastite vrijednosti koja često ovisi o jednoj jedinoj izvedbi.
U obitelji u kojoj je medicina desetljećima dio svakodnevice, odluka o odabiru liječničkog poziva može se činiti gotovo očekivanom. Ipak, za mladog liječnika Luku Ostojića, specijalizanta plastične kirurgije, nastavak obiteljske tradicije nije bio unaprijed određen put. Odrastao je uz oca, dr. Duju Ostojića, osnivača zagrebačke Poliklinike Ostojić, koji je privatnu liječničku praksu započeo 1995. godine. Još kao dječak imao je priliku upoznati svakodnevicu liječnika izvan ordinacije, od razgovora o pacijentima do telefonskih poziva tijekom obiteljskih vikenda i godišnjih odmora. Takvo okruženje omogućilo mu je da rano razumije koliko liječnički posao zahtijeva vremena, odgovornosti i osobne predanosti, ali roditelji mu nikada nisu nametali odluku o studiranju medicine.
