“Mislio sam da bježim od odluka, ali one su me stigle”: Matej Milošev o pjesmi koja je postala terapija, Lu Jakelić i trenutku kad je sve ‘sjelo na mjesto’

Milošev naglašava kako svaka njegova pjesma počinje kao glazbena ideja koja tek spajanjem s tekstom dobiva svoj puni identitet. Upravo u tom trenutku, kaže, nastaje osjećaj da pjesma prestaje biti skica i postaje priča koja traži da bude ispričana. „Odluke” su, prema njegovim riječima, svojevrsna oda situacijama u kojima se ljudi nalaze pred važnim životnim izborima, često oblikovanima spletom okolnosti, a ne jednim konkretnim događajem.

U središtu pjesme nalazi se promišljanje o odgovornosti prema vlastitim odlukama i unutarnjoj potrebi da se iza njih stoji bez naknadnog opravdavanja. Milošev pritom ističe razliku između bijega od problema i njegovog istinskog zatvaranja, naglašavajući kako se osobni rast događa tek kroz suočavanje sa svim aspektima vlastitog iskustva.

Poseban doprinos pjesmi dala je Lu Jakelić, čiji je vokal, prema Matejevu mišljenju, otvorio nove slojeve interpretacije i obogatio izvorni koncept skladbe. Umjesto da promijeni pjesmu, njezina izvedba, kaže, dodatno je produbila emociju i donijela novu dimenziju razumijevanja, pretvarajući „Odluke” u glazbeni dijalog dvaju senzibiliteta.

Govoreći o suradnji, Milošev ističe kako je proces snimanja protekao bez kreativnih nesuglasica, uz visoku razinu međusobnog povjerenja i zajedničku viziju pjesme. Takav pristup, smatra, ključan je za autentičnu glazbenu suradnju u kojoj se ideje ne sukobljavaju, već nadopunjuju.

„Odluke” se u tom smislu mogu promatrati i kao osobna ispovijed i kao univerzalna priča u kojoj se može prepoznati širok krug slušatelja. Milošev pritom naglašava kako mu nije presudno da publika pjesmu interpretira na isti način na koji ju je on doživio, već da u njoj prepozna iskrenu emociju.

Pjesma dolazi u trenutku kada mladi autori sve češće balansiraju između tradicionalnih festivalskih platformi i digitalnih kanala distribucije glazbe. Milošev smatra kako festivali i dalje imaju važnu ulogu u prezentaciji umjetnika, no ističe da su streaming platforme i društvene mreže danas ključni faktori vidljivosti i razvoja karijere.

Uz glazbeni aspekt, „Odluke” se nadovezuju i na širi umjetnički pristup Mateja Miloševa, koji u stvaranju naglašava povjerenje u suradnike i slobodu u interpretaciji vizualnog i zvučnog identiteta. Upravo ta otvorenost, smatra, omogućuje da pjesma dobije puni umjetnički izraz i dosegne svoj prirodni oblik.

„Odluke” su tako još jedan korak u autorskom razvoju Mateja Miloševa, koji kroz iskrenu i introspektivnu glazbu gradi prepoznatljiv umjetnički identitet na domaćoj glazbenoj sceni.

Kada ste prvi put osjetili da “Odluke” više nisu samo ideja nego pjesma koja ima vlastiti identitet?

To se kod mene nekako dogodi uvijek u onom trenutku kad spojiš glazbu s tekstom, pa tako i u ovom slučaju. Postojala je glazbena ideja, skica pjesme – i onda sam napisao tekst i shvatio da to ima smisla – imam priču koju želim ispričati i ona zaslužuje svoj prostor pod suncem.

Postoji li konkretan životni trenutak koji je bio okidač za nastanak ove pjesme ili je riječ o akumulaciji iskustava?

Rekao bih da je oboje, doduše ne u podjednakoj mjeri. Jedan događaj, ili bolje rečeno splet okolnosti bio je “trigger”, a onda sam otišao dalje i spojilo se tu puno stvari na jednom mjestu – mislim da je ovo jedna oda svim takvim situacijama u kojima se bilo tko našao ili pronašao, a vjerujem da ih je bilo.

Kako razlikujete iskrenu introspekciju od autorske autocenzure u procesu pisanja?

Iskreno, ne razmišljam na taj način. Sve pjesme su moja osobna iskustva i osjećaji ili promišljanja o stvarima koje sam doživio, osjetio ili vidio. Kolika je tu mjera iskrenosti ili skrivanja, ne bih znao reći – osim da vjerujem u to što pišem i od toga ne bježim, dapače – gledam na to kao oblik terapije i objeručke to prihvaćam. Sve što kažeš na glas odmah postaje lakše ili ljepše.

Koliko Vam je važno da slušatelj razumije pjesmu točno onako kako ste je zamislili?

Ljepota je u oku promatrača, kažu – tako je i ovdje. Znam zbog čega sam napisao to što jesam, i koju emociju sam osjećao dok sam prolazio kroz proces pisanja, Jedino čemu se mogu nadati jest da se ta ista iskrena emocija osjeti i kod slušanja – ništa više ili manje od toga nije bitno.

Je li pjesma “Odluke” više osobna ispovijed ili univerzalna priča koju svatko može prisvojiti?

Volim misliti da je oboje, jer uvijek kreće od mojeg osobnog iskustva, ali u ovom konkretnom slučaju “Odluke” zaista mislim da govore o jednoj univerzalnoj temi u kojoj se vjerujem mnogo ljudi može prepoznati.

Što za Vas znači donijeti odluku bez potrebe za kasnijim opravdavanjem?

To znači da vjeruješ u valjanost odluke koju donosiš i svih razloga zbog kojih je do nje došlo. Ako se imaš potrebu kasnije opravdavati, to znači da sumnjaš u vlastiti izbor – a to je put koji ne vodi u ništa dobro. Neovisno o tome hoće li vrijeme pokazati da je tvoja odluka bila dobra ili loša – stoj iza nje!

Postoji li razlika između zatvaranja poglavlja i bijega od njega?

Apsolutno da. Bijeg od stvari je “easy way out”, gurneš glavu u pijesak i nastaviš dalje praveći se da su stvari riješene. Ali, nisu – prije ili kasnije to od čega bježiš će te stići i vrlo neugodno iznenaditi. Govorim iz iskustva. Zatvaranje poglavlja je suočavanje sa svim njegovim dobrim i lošim stranama, te prihvaćanje svih istina koje iz toga proizlaze. Rast dolazi samo iz te pozicije, sve drugo je laž.

Mislite li da ljudi danas previše analiziraju vlastite odluke i time otežavaju sebi proces prihvaćanja?

Ne mogu i neću pričati o drugima, to je individualna stvar svakog pojedinca. Ono što svakako mogu reći jest da sve svoje odluke treba gledati kao prilike u kojima biramo put kojim želimo ići, biramo kakva osoba želimo biti – i na nama je da odlučimo kako će taj put izgledati.

Kako glazba može pomoći u procesu suočavanja s prošlošću?

Meni osobno je to oblik terapije, kao što sam već spomenuo. Uvjeren sam da je moć glazbe da zacjeljuje stvarna i velika. U svim ružnim stvarima kroz koje prolazimo, kroz glazbu i stihove shvatiš da nisi sam – da postoje ljudi diljem svijeta koji su prošli iste ili slične stvari i slušajući tuđa iskustva pronalaziš određeni spokoj – znajući da se netko negdje osjećao kao i ti u ovom trenutku. I obrnuto, naravno – kad su je u pitanju sreća bilo kojeg oblika.

Je li mir koji opisujete u pjesmi rezultat vremena ili svjesnog rada na sebi?

Vrijeme zaista radi svoje, to mu se mora priznati. Ja volim reći da ti vrijeme daje vremena da pronađeš taj mir, sagledaš sve iz nekog drugog kuta i nastaviš dalje kao neka nova, ako ne i bolja verzija sebe. Isto tako, to uključuje i rad na sebi – na koji god način ti najbolje odgovara.

U kojem trenutku ste znali da je Lu Jakelić pravi glas za ovu pjesmu?

Pjesma je dugo stajala “u ladici” i čekala pravi trenutak, i bilo je raznih ideja – ali nijedna nije bila konkretna ni ozbiljna. Onda sam silom prilika snimao cello za jednu njezinu pjesmu i tada mi je sve postalo jasno: da, Lu je ta i to mora biti ona! I zaista je tako i bilo.

Kako je njezina interpretacija promijenila Vaše originalno viđenje pjesme?

Nije ju promijenila, koliko obogatila. Lu je u pjesmi čula sve ono što ni sam nisam znao kako objasniti. Prepoznala je neke svoje prošle odluke i iskustva – i to sve uplela u svoju interpretaciju s kojom smo dobili ovo što imamo, a imamo zaista sjajnu stvar. I nevjerojatno joj dobro stoje ove alt-rock boje!

Je li tijekom snimanja došlo do kreativnih nesuglasica i kako ste ih riješili?

Kao što sam rekao u prošlom odgovoru, Lu je dodala svoje osjećaje koji su tako fino i lijepo komplementirali ono što je pjesma bila u startu, tako da zaista nije bilo nikakvih nesporazuma. Lu zna što radi i kako osjeća stvari i to se savršeno uklopilo u ton pjesme koju smo snimili – vizija i doživljaj cijele priče bili su nam na istoj stranici. To svakako ne uzimam zdravo za gotovo i jako sam sretan i zahvalan što je tako ispalo.

Funkcionira li ova pjesma kao dijalog ili kao jedinstveni glas podijeljen na dvoje?

Ova pjesma sigurno nije dijalog, nego je pričanje priče iz mojeg malog kutka svemira. Lu je vanjski glas mojih unutarnjih misli, ali ne samo to. Ona je svojom interpretacijom preuzela ulogu pripovjedača – onog kojem vjerujem dok ga slušam.

Što smatrate najtežim dijelom autentične suradnje između dvoje izvođača?

Najteže je pronaći zajednički jezik, to jest najbitnije je da se svi slažemo oko toga što i kako želimo reći. Ako se taj uvjet ispuni, sve ostalo je lako jer se onda više ne radi o pronalasku početne točke i teme o kojoj pričamo, već o detaljima i finesama načina na koji to želimo ispričati. A to je predivno mjesto za rad.

Koliko je danas važno sudjelovati na festivalima s obzirom na postojanje digitalnih platformi?

Mislim da su to dvije različite discipline. Festivali su platforma drugačijeg identiteta, usudio bih se reći – ozbiljnijeg karaktera, uvjetovanog tradicijom koju takve manifestacije nose za sobom. Opet, naravno, to je samo moje viđenje stvari. Na kraju je najbitnije da ti pjesmu netko negdje čuje – i da mu se ona po mogućnosti svidi.

Doživljavate li Zagrebački festival kao natjecanje ili kao prostor za prezentaciju?

Apsolutno i jedino kao priliku i mjesto da mlađa generacija autora i izvođača kao što smo Lu i ja ono što radimo predstavimo nekoj široj publici. Ne mislim da bi umjetnost ikad trebala biti natjecanje, za to postoji sport. Također, moram ovim putem zahvaliti i čestitati umjetničkom vodstvu festivala, jer iz godine u godinu zaista daju priliku da se nove generacije predstave na pozornici najstarijeg festivala u Hrvatskoj.

Što Vama osobno znači povratak na istu festivalsku pozornicu?

Prvo i osnovno, velika je to čast – nije to mala stvar! Isto tako, to je ipak jedan određen i vrlo konkretan oblik validacije koji govori da vrijednost toga što radim prepoznaje i netko drugi. To je lijep osjećaj.

Mijenja li festivalski kontekst način na koji pristupate izvedbi pjesme?

Na nama je da pjesmu izvedemo najbolje što možemo, da budemo iskreni i pritom se dobro zabavimo – jer to je u suštini ono na što se cijeli naš posao svodi. Vjeruj u to što radiš na pozornici, i povjerovat će ti i publika – od najmanje do najveće dvorane na svijetu.

Smatrate li da festivali još uvijek imaju moć oblikovati karijere izvođača?

Ta su vremena prošla, bojim se. Pobjeda, pa i samo sudjelovanje na ovakvom festivalu svakako može pomoći, ali živimo u doba društvenih mreža i streaming platformi – koji su puno veći pokazatelji i ‘omogućitelji‘ bilo kakvih karijera. Osim, naravno, publike i rasprodanih koncerata. Case in point, Jakov Jozinović.

Što Vas je uvjerilo u to da ovaj put prihvatite ideju o bendu u spotu, iako ste prije bili protiv toga?

Ideja i vizija mojeg dragog prijatelja, dugogodišnjeg suradnika i vjenčanog kuma. Toni Renaud je naime sve od navedenog, i uz to – nevjerojatno sposoban i talentiran za to što radi. Kad je došao s idejom spota, na prvu mi je reakcija bila – “može sve, ali jel’ mora i bend?” – pogotovo ako uzmemo u obzir da su svi dosadašnji spotovi bili narativnog karaktera, izuzev onog s TBF-om. Međutim, s povjerenjem sam sve prepustio njemu i drago mi je da jesam jer imamo fantastičan spot i bend koji izgleda sjajno. Snimanje je prošlo super i pritom smo se dobro zabavili.

Kako definirate granicu između estetike i naracije u videospotu?

Ja tu granicu ne crtam niti je tražim, već svima koji sudjeluju u stvaranju pjesme ili spota govorim istu rečenicu – ovo je tvoj medij i tvoj alat, radi s njim najbolje što znaš i možeš, a da poštuje ono što već imaš ili želiš reći. Puno je povjerenja uključeno u cijeli taj proces, ali jednom kad shvatiš da je najbolji osjećaj na svijetu s punim povjerenjem prepustiti kormilo nekom drugom – samo nebo je granica. Najljepši oblik stvaranja.

Koji je kadar ili scena iz spota za Vas najintimniji i zašto?

Uf, ako baš moram birati – onaj kadar kada Klara Fiolić hoda sama po nadvožnjaku dok oko nje prolaze auti. Ta scena mi nekako najbolje pokazuje onaj osjećaj kad više ni sam nisi siguran kome vjerovati, jesu li svi oko tebe ludi ili samo ti? Izgubljenost, lutanje vlastitim mislima. To mi je nekako najviše ostalo u sjećanju, najbliže je osjećaju koji sam imao dok sam proživljavao pjesmu koju sam pisao.

Koliko Vam je važna kontrola nad vizualnim identitetom vlastite glazbe?

Kontrola jedino u vidu odabira suradnika, ništa više od toga. Spomenuo sam već, princip je kod mene vrlo jednostavan – ovo je pjesma, na tebi je da joj daš vizualnu dimenziju koju sad još traži. Moje puno i potpuno povjerenje, bez ikakvog uplitanja – od prvog razgovora do finalne verzije spota.

Može li spot promijeniti način na koji publika doživljava pjesmu?

Siguran sam da može, kao što vokal donese novu boju i razinu emocije u osjećaj o kojem pišem, tako to radi i dobar spot. To je sinestezija umjetničkih grana, slike i zvuka, jedno je u službi drugog – zajedno su više od sebe samih.

Kako objašnjavate razliku između međunarodnog priznanja i domaće vidljivosti?

Vjerojatno inercijom i utabanim stazama kojima domaća glazbena industrija hoda. Čast iznimkama, ali kod nas su na svim top ljestvicama i nagradama dobitnici isti ljudi zadnjih 30-ak godina, iz čiste navike, pretpostavljam. Ne želim zvučati ogorčeno, ali mi je žao što spot za moju pjesmu “Krug”, redateljice Ivane Radić, dobitnik više od 10-ak međunarodnih priznanja na priznatim festivalima diljem svijeta, ovdje nije bio ni nominiran. To puno govori o stanju kod nas, i mislim da je velika nepravda prema Ivani i njezinom radu i talentu.

Mislite li da je za mlade autore danas važnije afirmirati se izvan granica nego na domaćoj sceni?

To ovisi o tome što ti autori žele, što pak nameće i pitanje jezika na kojem će se ono što rade pjevati. Za pretpostaviti je da ako pjevaš na engleskom, ciljaš publiku izvan naše države – i obrnuto. Tako da sve ovisi o tome što zamišljaš i koji ti je cilj – ako ga imaš.

Koliko nagrade utječu na daljnje prilike u karijeri?

Mislim da ne utječu puno, ako uopće utječu. Nekad se pričalo da nakon osvojenog Porina cijena tvojeg nastupa skače – ali, danas iz provjerenih izvora znam da to više nije istina. Nagrade su na kraju samo lijepo priznanje struke, te iste struke koja se međusobno poznaje i zajedno bavi istim stvarima kao i ti – tako da je to samo nekakav oblik priznanja koji ima onu težinu koju sam izabereš. Naravno, bilo bi lijepo nešto osvojiti – ego uvijek voli da ga se mazi.

Osjećate li da industrija više reagira na trendove nego na autentičnost?

Trendovi, svakako – ali, i tradicija, to je kod nas jako bitno. Međutim, s vremena na vrijeme pojavi se netko toliko drugačiji, dobar, poseban i svoj da ga industrija jednostavno ne može zanemariti – na najbolji mogući način. IDEM, konkretno – to što radi je nevjerojatno organski, dobro i iskreno, i svaka mu čast! Ali, da se vratimo na temu – mislim da je to kod nas uvjetovano količinom hypea koji nastane oko nekoga, što je uostalom slično stanje kao vani.

Što bi se, po Vašem mišljenju, trebalo promijeniti kako bi mladi autori imali veću podršku i vidljivost?

Širenje obzora i dobra volja ljudi koji imaju u svojoj moći utjecati na to hoće li netko dobiti priliku da “uspije” ili ne. Naravno, nije to samo tako i znam da je to sve igra brojki. Ali, u nekom idealnom svijetu bilo bi lijepo kad bi se, barem s vremena na vrijeme, išlo na povjerenje, entuzijazam i ljubav prema glazbi – umjesto na traženje novih zvijezdi na društvenim mrežama gdje su najbolji kandidati oni s najviše pratitelja – jer to garantira najveću publiku i zaradu.