Neli Gorgijevska Šestanović za HELLO!:”Odbili su me u „The Voiceu Hrvatska“, izgubila sam vizu, padala na audicijama – a sada snimam pjesme koje mijenjaju živote”

Odrastanje na Korčuli ostavilo je dubok trag u njezinu senzibilitetu. Sporiji ritam otočkog života i blizina mora formirali su glazbeni izričaj koji se oslanja na emociju i introspekciju. Klapsko pjevanje naučilo ju je slušati druge i stvarati harmoniju, što danas prepoznajemo u njezinim baladama i interpretacijama. Iako profesionalni debi nije došao u dvadesetima, pjevačica tvrdi da je upravo životna zrelost donijela sigurnost koja se osjeća u svakoj pjesmi.

Singl „Čuvaj me“ predstavlja najintimniji dio njezina dosadašnjeg rada. Pjesma nije samo glazbeni proizvod, nego i emocionalna ispovijed o potrebi za sigurnošću i vjerom u nešto veće od svakodnevnih briga. Njezini suradnici su u skladbi prepoznali atmosferu duhovne glazbe, ali pjevačica odbija etikete i naglašava univerzalnost poruke: riječ je o pjesmi za sve koji traže mir, bez obzira na svjetonazor.

Autorski proces za nju je kolektivan. Pjesme nastaju u suradnji s producentima i tekstopiscima, kroz dijalog i zajedničko oblikovanje ideje. Kreativnu kontrolu smatra važnom, ali ne i apsolutnom – najbolji rezultat, kaže, dolazi kada svi sudionici projekta pridonesu svojom stručnošću. Digitalna era donijela je nove mogućnosti distribucije, ali i hiperprodukciju sadržaja, zbog čega pjevačica pažljivo bira trenutke komunikacije s publikom i fokusira se na kvalitetu, a ne na kvantitetu objava.

Obiteljski život i majčinstvo ne doživljava kao teret, nego kao izvor inspiracije. Glazba je za nju poziv i odgovornost: sredstvo kojim može dotaknuti ljude i ponuditi im trenutak utjehe. Tehnička preciznost važna je, ali emocija ostaje središte interpretacije – bez iskrenog osjećaja, smatra, pjesma ne može pronaći put do slušatelja.

Kritiku prihvaća kao priliku za rast, posebno kada dolazi iz profesionalnih krugova. Umjesto da je doživljava kao napad, promatra je kao povratnu informaciju koja pomaže u usavršavanju. Njezina umjetnička misija jednostavna je: kroz glazbu usrećiti ljude i podsjetiti ih da nisu sami u izazovima svakodnevice. Publika je, ističe, najvažniji sudac jer reakcija slušatelja potvrđuje smisao stvaranja.

PROČITAJTE: Svi pričaju o novom singlu Neli – Poslušajte ga i shvatit ćete zašto!

Ne teži trendovima niti kompromisima koji bi ugrozili autentičnost. Umjesto toga, gradi repertoar koji odražava osobni ukus i emociju, vjerujući da dugoročna vrijednost dolazi iz iskrenosti. Suradnja s glazbenicima i producentima temelji se na povjerenju i zajedničkoj viziji, a svaki projekt prilika je za učenje i razvoj.

Želi biti pamćena po pjesmama koje su ljudima donosile mir i podsjećale ih na ljepotu emocija. Glazbena priča koju gradi još je u fazi rasta, ali temelji su jasni: upornost, autentičnost i želja da glazba bude most između izvođača i publike. U vremenu brzih trendova i površnih uspjeha, njezin pristup podsjeća da umjetnost koja traje nastaje polako – iz iskustva, tišine i iskrene potrebe za izražavanjem.

Kada danas pogledate svoj glazbeni put, od prvih javnih nastupa do aktualnog singla „Čuvaj me“, koji biste trenutak izdvojili kao ključnu prekretnicu koja Vas je profesionalno i osobno oblikovala?

Moj je glazbeni put poprilično dug… i prepun zanimljivih anegdota. Nisam bila tipično, otvoreno dijete, koje je oduvijek znalo da se želi baviti glazbom i postati pjevačicom. Naprotiv, bila sam vrlo sramežljive prirode. Moji su počeci, naravno, bili vezani uz dječje zborove, ženske i mješovite klape, a potkraj tinejdžerskih godina postala sam dijelom – sada već „obiteljske“ – grupe Vivas, čiji sam član i danas. Veliku ulogu u tome što nisam odustala na svojem dugom glazbenom putu ima činjenica da nikad nisam prestala pjevati. Kad se osvrnem na sve „propuštene prilike“ – ispadanja iz glazbenih showova, prije 20 godina, odbijenu vizu za Ameriku kad sam imala priliku snimiti prvi singl u Nashvilleu… – na sve to gledam isključivo kao na nužnu zaštitu „odozgo“. Kao da se sve baš moralo tako odigrati kako bih se oblikovala u osobu i glazbenicu kakvu vidite i čujete danas.

Ključan događaj, i svojevrsna prekretnica, bio je kad po drugi put nisam prošla na tzv. blind audiciji u showu „The Voice Hrvatska“. Tada nisam bila sasvim zadovoljna dobivenom pjesmom, ali nisam se htjela buniti i praviti probleme produkciji, stoga sam je svejedno prihvatila. Iz te sam greške doista toga naučila. Između ostalog, naučila sam da uvijek moram slušati svoje srce i da ne smijem pristajati na kompromise kako bih drugima ugodila, ako pritom izdajem sebe.

S obzirom na to da dolazite s Korčule, na koji je način otočko odrastanje utjecalo na Vaš senzibilitet, emocionalnost i glazbeni izričaj?

Pomisao na odrastanje na mojoj Korčuli u meni budi beskrajnu zahvalnost. Bilo je to bezbrižno, zaigrano djetinjstvo bez stresa i užurbanosti koje donosi velika sredina. Vrlo sam ponosna i na svoje prve ozbiljnije glazbene korake. Bila sam članica poznatih i nagrađivanih korčulanskih klapa „Revelin“, „Korčula“ i „Tiramol“. Sa svojim sam „Revelinkama“ i „Tiramolkama“ odrastala, uz mnogo smijeha, radosti i divnih pjesama. Klapsko me pjevanje u početku uvelike pjevački oblikovalo.

Višeglasno pjevanje je jedinstveno; putem vokalnog izražavanja ujedno naučiš slušati i poštovati druge u glazbenom smislu. A taj je osjećaj harmonije koju zajedno stvarate predivan, neopisiv. Svima bih toplo preporučila da zapjevaju u klapi ako im se ukaže prilika, to će im iskustvo biti dragocjeno. Ovim putem želim srdačno zahvaliti voditeljima Velebitu Veršiću i Goranu Miloševiću.

Osjećate li da mediteranski mentalitet, sporiji ritam života i blizina mora izravno oblikuju atmosferu Vaših pjesama, i ako da, na koji način se to konkretno očituje u Vašem radu?

Apsolutno. Ne možeš odvojiti čovjeka od njegove umjetnosti. Naš način života, tj. ono što mi uistinu jesmo u suživotu sa svojom bližom okolinom i obitelji, oblikuje nas i izravno utječe na naš glazbeni izričaj i interpretaciju. Prepoznajem to i u svojim sumještanima glazbenicima i u sebi. Naravno, s vremenom sam se uvelike promijenila, smirila, što je normalno i prirodno. Da su mi se glazbena vrata otvorila u ranije u životu, pitanje je kako bih tada zvučala. Stoga tek sada mogu reći da ne žalim – štoviše, drago mi je – što sam svoju glazbenu priču počela graditi u kasnim tridesetima.

Moram naglasiti da uz bavljenje glazbom imam i regularan posao, obitelj (supruga i troje djece), dakle „normalan život“. Stoga takav način života zapravo određuje tempo moga kreativnog glazbenog rada. Naglasila bih i da sporiji ritam otočkog života u zimskom periodu ima svoje čari, apsolutno, ali ljeto… eh, to je već sasvim druga priča. Ljeti nam se život svima okrene za 180 stupnjeva, a u toj se činjenici krije i odgovor na pitanje zašto sa svojim timom u prosjeku kreiram jednu pjesmu godišnje.

Vaš profesionalni solo debi dogodio se relativno kasno u odnosu na uobičajene obrasce. Je li Vam ta životna zrelost donijela sigurnost ili dodatni pritisak?

Tek sada, s odmakom, vidim koliko je bolje što stvaram baš u ovom životnom razdoblju. Da se razumijemo; već dvadesetak godina, doduše s prekidima, pokušavam zakoračiti na stubu iznad običnoga „gažiranja“ i pjevanja obrada. Jedna od većih „propuštenih prilika“ dogodila se 2005. godine, nakon što sam pobijedila na online natjecanju „Singing Success“, poznatoga vokalnog trenera Bretta Manninga. Nagrada je bila snimanje prvog samostalnog singla, u Nashvilleu, s producentom Manningom. Nažalost, to je „otišlo u vjetar“ jer mi je dvaput odbijena američka viza. Danas na to gledam kao na Božju zaštitu.

Nakon toga uslijedila su razna sudjelovanja u brojnim glazbenim showovima: „Hrvatski idol“, „Hrvatska traži zvijezdu“, „Pjevaj moju pjesmu“, „The Voice Hrvatska“. Želja je bila ogromna, prijavila sam se na sve. No, uvijek bih prošla tek nekoliko prvih stuba… Nikako nisam uspjela doći do toliko željenih live emisija. Da je tko tada skupljao sve moje suze, mogao je napuniti omanji bazen. Da, bilo je uistinu bolno, ali sve me to iskustvo dodatno izgradilo i pridonijelo je mom osobnom rastu. U početku, neposredno prije nego što smo izdali prvi singl „Vrime“, malo me kopkala činjenica što mi se debi događa tek u kasnim tridesetima, ali nisam se dugo zamarala time.

Kako biste opisali vlastiti vokalni identitet, odnosno koje su tehničke i emocionalne karakteristike Vašeg glasa na koje ste posebno ponosni?

Moj se glas svih ovih godina postupno i temeljito izgrađivao. Velik dio djetinjstva, do srednjoškolskih dana, pretežno sam bila slušatelj. Naslušala sam se uistinu kvalitetne i raznolike glazbe. Zahvaljujući istančanom glazbenom ukusu moga oca Sima, u našem smo domu često slušali Jamesa Browna, The Carpenters, The Eagles, Roya Orbisona, Elvisa Presleyja, Creedence Clearwater Revival, Kennyja Rogersa itd. Kasnije su se, u srednjoj školi, na mojoj playlisti našli rock i grunge bendovi kao što su Nirvana, Pearl Jam, Alice in Chains, The Cult, R.E.M., The Police, The Cranberries, zatim Bob Marley, Sting, Lenny Kravitz, Sade, Jewel, Norah Jones, Eva Cassidy, Mariah, Whitney, Celine, Laura Pausini… – uglavnom, prilično šaroliko.

Moram priznati da sam vrlo samokritična kad je moj glas u pitanju, stoga mi slušanje vlastitih pjesama ne pada lako, pogotovo kad se čujem na radiju. Mislim da je mnogim pjevačima tako, bar u početku. Sa sličnim problemom bore se i moji kolege iz udruge Made in Korčula. Ali kad se „podvuče crta“, zahvalna sam što mi je Bog podario taj takozvani „baršun“ u glasu koji ljudi često primjećuju i komentiraju. Možda bismo to mogli nazvati mojim zaštitnim znakom. Također, u ovih dvadesetak godina nikad nisam imala dulju pjevačku pauzu jer sa svojim bendom Vivas pjevam tijekom cijele godine: ljeti su tu ljetne terase, zimi kafići, potom karneval, svadbe itd. Stoga mogu reći da su sve te „utakmice u nogama“ uvelike izgradile i moj glas i moj izričaj. Istinski sam upoznala svoj instrument i naučila kako se služiti njime i, recimo to tako, s njim surađivati.

U kojoj mjeri sudjelujete u autorskom procesu nastanka pjesama, od prve ideje do završne produkcije? Je li Vam važno imati kreativnu kontrolu?

Sve moje dosad objavljene pjesme, zaokružene u moj prvi EP „Sretno buđenje“, autorski potpisuju Krešimir Butković, kao tekstopisac, i Hrvoje Prpić, kao skladatelj. Podijelila bih s vama sâm početak ove glazbene priče. Sve je počelo pozivom Sandre Tribuson. Nas dvije se virtualno poznajemo od ranih 2000-tih, kad smo se družile na čuvenom Glazbenom forumu, na kojem smo ostavljale snimke svojih izvedbi. Budući da joj se, kako kaže, moj glas urezao u pamćenje, sjetila me se čim je čula demo-verziju Hrvojeve i Krešine pjesme „Vrime“. U početku sam bila pomalo skeptična, ali nakon što sam pročitala tekst, prepoznala sam njezin potencijal i osjetila da se tu krije nešto meni blisko. Hrvoje me povezao s Teom Aničićem i tako smo počeli graditi tu pjesmu. Kad je moj dragi i neprežaljeni Matija Dedić pristao biti dijelom moje priče te oplemeniti pjesmu svojom virtuoznošću, znala sam da će biti doista posebna. Teo je potom oko Matijine i moje izvedbe kreirao aranžman, a naposljetku su Luky i moja rodica Manja Ristić dali završni touch s gudačima.

Zanimljivo, nijedna moja pjesma nema službenog producenta; Teo je tu najveća i najvažnija spona, a osim što je iznimno muzički nadaren, rado prihvaća i sve moje sugestije. Mogu reći i da sam mnogo naučila od njega.

Možete li detaljno opisati kako je nastajala pjesma „Čuvaj me“, od prvog susreta s melodijom ili tekstom do konačne studijske verzije?

Demo-verziju pjesme „Čuvaj me“ dobila sam od Hrvoja početkom 2025. godine. Glazba mi se odmah svidjela, ali tekst mi nikako nije odgovarao pa je Krešo osmislio nove stihove. I to je za mene bilo TO. Tu sam novu demo-verziju poslala na nekoliko adresa, na preslušavanje poznatim i uspješnim glazbenicima, no oni, nažalost, nisu prepoznali potencijal pjesme, a neki od njih su me čak pokušali odgovoriti od ideje da je snimim. Iz tog sam iskustva također mnogo naučila. Iako iznimno cijenim mišljenje talentiranih i iskusnih glazbenika, to nipošto ne smije utjecati na moju odluku o tome hoću li snimiti ili pak odbiti pjesmu. Kad smo napokon odlučili da krećemo u taj pothvat, Teo je došao na ideju da u projekt uključimo poznatoga španjolskog virtuoza na usnoj harmonici – Antonija Serrana. Antonio je preslušao najnoviju demo-verziju, ovaj put s mojim snimljenim glasom, i odmah je pristao na suradnju. Ja sam, naravno, bila presretna; nisam mogla vjerovati da ću surađivati s takvim glazbenikom, a ujedno suradnikom i prijateljem našega velikog Olivera. Teo je vodio snimanje klavira genijalnog Nikole Šanteka, a naš poznati glazbenik i producent Olja Dešić zaslužan je za snimanje i aranžman gudača skupine Esession Strings iz Los Angelesa. Antonio je svoju dionicu na usnoj harmonici snimio u Španjolskoj, a ja sam vokale snimila u studiju korčulanske grupe Orion (Made in Korčula). Za odličan mix i master zaslužan je svima dobro znani Berko Muratović.

Moram naglasiti kako se radilo o dosad najvećem glazbenom projektu za mene; ništa od ovoga ne bismo uspjeli realizirati da nam ususret nisu izišli: Zapraf, Općina Lumbarda, Merga Victa te moja udruga Made in Korčula. Hvala im!

Koju osobnu emociju ili iskustvo nosi pjesma „Čuvaj me“, a da slušatelju možda nije na prvu primjetno?

Moji su suradnici u pjesmi „Čuvaj me“ prepoznali atmosferu i emociju duhovne glazbe. Iako joj ona u suštini i pripada, ja je ne bih označila niti jednom etiketom. Etikete samo razdvajaju ljude. Smatram da je ovo pjesma za sve one koji se ne smatraju vjernicima, ali zapravo u dubini duše znaju da nisu sami. Kad nam ni najbolji prijatelji ni članovi obitelji ne mogu pomoći, On je tu. To je onaj „rad iznutra“ koji nas povezuje s našim pravim izvorom, iz kojega smo svi potekli, izvorom Ljubavi. Vapaj je to za Njim, koji i jest uvijek tu za nas, i samo čeka da Mu se obratimo.

Ja jesam vjernica, ali možda ne religiozna na onaj klasični, tradicionalni način. Vjerujem isključivo u Isusov nauk i sva Njegova podučavanja kroz njegov ovozemaljski život. Da sad ne započinjem kakve velike rasprave, smatram da u Crkvi ima mnogo propusta, uz čast iznimkama, i da taj katkad pogrešan pristup ponekad odvaja ljude od osobnog odnosa s Bogom. U svakom slučaju, bila bih iskreno sretna da ova pjesma na neki način bude molitva za sve koji imaju potrebu za zaklonom i razumijevanjem te da se nakon slušanja osjećaju ispunjeno, sretno i sigurno.

Koliko Vam je važna suradnja s producentima i instrumentalistima i kako birate ljude s kojima ćete dijeliti intiman proces stvaranja?

Moja ekipa i ja smo, takoreći, „kliknuli na prvu“. Kako u životu, tako i na ovom glazbenom putu; kao da nas je „Onaj gore“ nekako spojio. Zanimljivo (i pomalo nevjerojatno): još se nisam osobno upoznala sa svojim autorima Krešom i Hrvojem, a ni sa Sandrom. S njom se često čujem i nekako smo se baš povezale u ovom procesu pa bih je mogla nazvati i dragom prijateljicom, iako se nikad nismo susrele. Tu činjenicu moramo uskoro promijeniti (smijeh) Srećom, Teo ima širok krug glazbenih prijatelja i suradnika, stoga se uvijek mogu osloniti na njega u pogledu odabira instrumentalista. Moram spomenuti i svesrdnu pomoć svog prijatelja Dragana Šegedina – Lukyja. On mi uvijek rado uskoči s raznim sugestijama. Luky je čak na svim četirima pjesmama bio sa mnom u studiju dok sam snimala vokale. Bio mi je i podrška i supervizor. Na tome sam mu silno zahvalna, a iz tog sam iskustva također mnogo naučila.

Postoji li pjesma iz Vašeg dosadašnjeg repertoara koja Vas i danas emotivno najviše ogoli pred publikom, i zašto?

Moram malo zastati i dobro promisliti. Još uvijek nisam imala samostalni koncert, što je i logično jer imam tek četiri objavljene pjesme. Naravno, to je uskoro u planu. Inače, kad sviram sa svojom grupom Vivas, fokus je uvijek na publici: osluškujemo „kako diše“ i prema tome prilagođavamo repertoar. Moram priznati da su mi najdraže ljetne svirke jer je tada sve nekako opuštenije pa si mogu dati oduška te odsrca zapjevati obrade meni omiljenih balada poput „I Will Always Love You“, „Moon River“, „How Deep Is Your Love“, „Songbird“ i sl. Što se mojih pjesama tiče, imam osjećaj da će „Čuvaj me“ postati pjesma koja će me najviše ogoliti pred publikom. Zašto to mislim? Pa zato što za pjevanje te pjesme trebam „spustiti gard“ te kroz glazbu priznati – i sebi i ljudima – da ne mogu sve sama, da mi je ponekad teško i da molim za pomoć „odozgo“.

Kako balansirate između umjetničke autentičnosti i tržišnih očekivanja koja nameće suvremena glazbena scena?

Ah, pa… ne balansiram! (smijeh) Ne povodim se uopće za tržišnim trendovima na glazbenoj sceni. Odlučila sam to na samom početku; ako krenem na ovo glazbeno putovanje, to mora biti iskreno, što znači da sam odlučila birati i prihvaćati pjesme isključivo prema vlastitom ukusu. Svjesna sam da je taj put često teži i, recimo, usamljeniji, ali moja je odluka bila jasna: ili tako ili nikako. I zbog toga je baš dobro što sam počela stvarati tek sada; tko zna bih li pristajala na kompromise i time si naštetila da su mi se glazbene prilike otvorile u ranim dvadesetima.

Smatram da je prvi dojam najvažniji i da publika ne prašta lako. Stoga je doista bolje što nisam više „zelena“, plaha, nesigurna, naivna… Pripadam tzv. generaciji milenijalaca, a oni su, mnogi će se složiti, late bloomeri (smijeh). Naravno, sve gore navedeno ne znači da ću se slijepo držati samo jednoga muzičkog smjera – jazzy, bluesy balada. Naprotiv, neću si stvarati nikakva ograničenja, osobito kad je u pitanju stil glazbe koju stvaram. Jedan jedini ispravni vodič kroz moje glazbene snove neka i dalje bude moje srce, moj unutarnji glas.

Smatrate li da današnja digitalna era, s naglaskom na društvene mreže i streaming platforme, umjetnicima pruža više slobode ili stvara dodatni pritisak vidljivosti?

Postoje mnoge prednosti, ali svakako i nedostaci današnje digitalne ere. Konkretno u mom slučaju, društvene mreže su mi mnogo pomogle u povezivanju sa svim mojim suradnicima. Komunikacija je nikad brža i nikad lakša. Razvojem digitalne ere simultano je – i sasvim logično – došlo i do hiperprodukcije na glazbenom tržištu, i u svijetu i u nas. Sad se nitko ne može izvlačiti izgovorima da „nema vezu“ jer uz nove i pristupačne alate treba samo „zasukati rukave“. No, koliko god je to dobro, toliko je i otegotna okolnost. Samo u Hrvatskoj objavi se više desetaka singlova dnevno. A to je doista mnogo. Radijski urednici ne stignu ni otvoriti sve mailove raznih izdavačkih kuća, a kamoli sve preslušati i odabrati vlastite favorite.

Nadalje, tu je i konstantno objavljivanje novog i zanimljivog sadržaja na Instagramu i drugim društvenim mrežama, što meni predstavlja problem jer uistinu ne stignem držati taj tempo. Stoga sam zapravo najaktivnija s objavama uoči izlaska novih singlova, a potom, čim ih pustimo u javnost, nastojim što više dijeliti pjesme sa svojim pratiteljima, pitati ih za mišljenja i komentare.

U kojoj mjeri Vas je iskustvo nastupa u televizijskim glazbenim formatima oblikovalo kao izvođačicu i osobu?

Iskustvo sudjelovanja na pjevačkim natjecanjima bilo mi je značajno u smislu drugačijeg, novog glazbenog doživljaja, ali ne bih rekla da me oblikovalo kao pjevačicu. No svakako me ojačalo kao osobu. Ni inače mi ne treba mnogo da pustim suzu, ali ove su me suze naučile kako da brže-bolje ustanem i nastavim se boriti za svoje snove. Zacrtala sam si da tako mora biti i da je svaki „ne“ korak bliže boljoj opciji. Na sva sam ta zatvorena vrata s vremenom – umjesto kao na problem – počela gledati kao na znak da me iza ugla čeka nešto bolje.

Ono čemu me je to iskustvo naučilo jest, ponavljam, da moram ostati dosljedna sebi. Nitko se neće boriti za tebe, ti se sâm moraš izboriti za svoje mjesto i za to kako se želiš predstaviti svijetu. Iako je tu bitna suradnja s ljudima iz produkcije, koji su ipak svojevrsni autoriteti, svejedno vjerujem da se može na uljudan i dostojanstven način zatražiti prilagodba zadanih okvira individualnim afinitetima.

Također moram reći da sam prije bila vrlo nesigurna u sebe. Uvijek sam potajno tražila odobravanje struke. Pitala sam se jesam li dovoljno dobra i smijem li uopće sanjati o glazbenoj karijeri. Možda sam se i zbog toga iznova vraćala tim natjecanjima. No s vremenom sam shvatila da je to ipak samo show, da veliku ulogu u svemu igra i sreća. Hrvatska ima nevjerojatan broj pjevačkih talenata. Mnogi od njih se nikad ne prijave, a tek rijetki uspijevaju ostvariti dobre rezultate, i tijekom i nakon showa.

Jeste li ikada sumnjali u vlastiti talent i kako ste se nosili s trenucima profesionalne nesigurnosti?

U prošlosti vrlo često. Pitala sam se zašto se uopće toliko trudim kad mi ne ide, kad nisam dovoljno dobra, kad mi nije suđeno… jer da jest, već bih se pomakla s mjesta. Trebalo mi je vremena da shvatim pravo stanje stvari. Ne radi se o tome je li ti nešto suđeno ili nije, radi se o sljedećem: ako imaš kakav bogomdani talent koji voliš i koji te ispunjava, tada to postaje tvoj poziv. A kad je nešto tvoj poziv, onda nema dvojbe hoće li se ostvariti ili neće. To se mora dogoditi, kad-tad, ako si ti glavni „motor“ koji pokreće priču, stalno gura naprijed i nikad ne odustaje.

Na ovom dugom putu sam također naučila da se nikad ne smiješ uspoređivati s drugima. Svi smo mi jedinstveni, autentični, kako bi se reklo, one of a kind. Uspoređivanje je gubitak vremena, ubojica sreće i kradljivac mira. Trenutke nesigurnosti sam s vremenom naučila sve brže rješavati, ne pridavati im veliku pozornost. Svi smo mi ljudi od krvi i mesa te imamo svojih boljih i lošijih dana, a tako i pjevačkih izvedbi. To je sasvim normalno i to tako treba prihvatiti.

Kako izgleda Vaša priprema za koncert, kako u vokalnom tako i u mentalnom smislu?

Kad kažete koncert, zamišljam svoj prvi samostalni nastup, a zasad imam samo svirke s bendom pa su pripreme nešto drukčije no što će biti, pretpostavljam, kad sama sa svojim pjesmama stanem pred publiku. Ako ne u ovom fizičkom dijelu priprema, onda barem u duhovnom smislu.

Opisat ću ukratko kako to izgleda sada: nakon napornog radnog dana i svih dnevnih obveza, jurim – tuš, odjeća, šminka, frizura. I sve to uz „čari“ bučne obiteljske dinamike s troje djece u kući (smijeh). Suprug i ja smo zajedno u našoj grupi Vivas, stoga se nekako uspijemo na brzinu spremiti za svirku, poljubiti djecu i – trk u auto. Srećom, imamo „baka i dida servis“, što nam ipak sve donekle olakšava. U autu se, na putu do mjesta nastupa, često znam upjevati, vokalno zagrijati ili bar pjevušiti uz glazbu na radiju. Spomenula bih i neizostavan čimbenik: prošek prije samog nastupa! (smijeh) Doista ne znam zašto je to tako, ali prošek meni čini čuda za glas. Naravno, da ne biste pomislili da sam kakva pijanica, ističem da se radi o svega nekoliko gutljaja (smijeh).

Postoji li ritual ili osobna navika bez koje ne započinjete dan kada radite na novoj pjesmi?

Moram naglasiti da moj dosadašnji rad na pjesmama nije uključivao i moje autorstvo; za dosadašnje su pjesme u autorskom smislu zaslužni Hrvoje Prpić (za glazbu) i Krešimir Butković (za tekstove). Mislim da nemam nikakvu posebnu osobnu naviku bez koje ne započinjem dan kad radimo na novoj pjesmi, osim kada dođem do faze snimanja glavnog vokala. Tada se uvijek u miru pomolim da sve prođe u redu i da uspijem prenijeti emociju, iskreno i autentično. Taj trenutak mi je posebno važan jer tada pjesma zapravo dobiva moj pečat putem mojega glasa. A što se početne faze kreiranja pjesme tiče, to izgleda tako da preslušam demo nekoliko puta kako bih bila sigurna da mi je potpuno „sjeo“. Volim ga slušati u različitim raspoloženjima i situacijama, primjerice dok se vozim ili dok sam sama kod kuće, kako bih osjetila „dišemo li u istom ritmu“.

Primijetim li da mi nešto „smeta“ u tekstualnom ili glazbenom smislu, odmah se javim svojim autorima pa oni naprave preinake prema mojim sugestijama. Važno mi je da svaka riječ i svaki ton bude na svome mjestu, da sve bude iskreno. Smatram da je ta otvorena komunikacija između mene i autora ključ dobre pjesme. Ponekad su to sitnice, ali baš te sitnice naposljetku čine veliku razliku. Kada osjetim da je pjesma u potpunosti moja i da je mogu iznijeti bez zadrške, znam da smo na pravome putu. U tom procesu mi je najvažnije da ostanem vjerna sebi i emociji koju želim prenijeti publici.

Koliko Vam je važno da publika razumije tekstualnu poruku pjesme, a koliko ste spremni prepustiti interpretaciju slušatelju?

Smatram da čar glazbenog stvaralaštva leži baš u tome što će određenu pjesmu svatko doživjeti na svoj način. Naravno, htjela bih da slušatelji ipak prepoznaju moju poruku i emociju koju želim prenijeti, ali na to u konačnici ne mogu u potpunosti utjecati. Sjećam se vremena bez interneta (ajme, sad sigurno zvučim kao kakav metuzalem, ha-ha-ha); tada smo se, da bismo otkrili točan tekst neke pjesme, morali osloniti isključivo na vlastiti sluh. A kada tako pažljivo osluškuješ i zapisuješ stihove, i dojam i emocije i intimna veza s pjesmom postaju snažniji. I upravo zato bi svaki slušatelj – pa tako i ja – u glazbi tražio nešto svoje. U tome je posebna ljepota jer glazba tada postaje osobna priča svakog slušatelja.

Katkad mi netko kaže kako ga je neka moja pjesma podsjetila na nešto potpuno drugačije od onoga što sam ja imala na umu. I to me zapravo oduševi jer to znači da je pjesma dobila vlastiti život. Naravno da mi je drago kada publika prepozna upravo onu emociju koju sam i sama željela naglasiti, ali jednako volim i kada u njoj pronađu neku svoju istinu. Umjetnost ne bi trebala biti strogo definirana ni zatvorena u okvire jednoznačnosti. Ako pjesma potakne osjećaj, uspomenu ili barem trenutak iskrene emocije, onda je ispunila svoju svrhu.

Koji su Vas glazbeni uzori formirali u mladosti, a koji Vas inspiriraju danas?

Budući da sam u mladosti slušala doista raznoliku glazbu, moji su uzori također bili podjednako raznoliki. I vjerujem da me ta raznolikost oblikovala kao glazbenu umjetnicu. Kao i većina mladih pjevačica, voljela sam (i još uvijek volim) dive kao što su Whitney Houston, Mariah Carey, Celine Dion, Aretha Franklin, Karen Carpenter i Eva Cassidy. Svaka od njih nosila je svoj jedinstveni stil i emociju koju je prenosila glasom, i to mi je oduvijek bilo inspirativno.

Općenito su me fascinirali glazbenici koji su uspjeli stvoriti prepoznatljiv i autentičan stil. Sa svoje gotovo beskonačne liste navest ću tek nekoliko primjera: Sade, Norah Jones, Jewel, Sting, The Cranberries. Moram priznati da sam ostala vjerna istim uzorima i danas. Nazovite me staromodnom, ali u novije doba jednostavno nisam otkrila ništa što bi me zaintrigiralo i istinski oduševilo. Možda i ne istražujem dovoljno jer nemam toliko slobodnog vremena, stoga ostajem pri glazbi koja me inspirirala od samog početka. Ipak, uvijek me veseli kada nove generacije donesu nešto svježe i drugačije. Tko zna, možda jednog dana otkrijem i neke moderne, mlade i aktualne glazbenike koji će me toliko oduševiti da ću ih početi smatrati uzorima. Živi bili pa vidjeli! (smijeh).

Osjećate li razliku u recepciji Vaše glazbe između otočke publike i publike u većim urbanim sredinama?

Nažalost, ne mogu znati pravi odgovor na ovo pitanje jer još nisam doživjela publiku u većim urbanim sredinama. Ali otočka je publika doista posebna. Mislim da će se svi iz manjih sredina složiti s ovim što ću sada reći. Naime, mi funkcioniramo tako da nitko nikoga ne doživljava previše ozbiljno. Na cijelom otoku ima toliko glazbenih talenata da bi i samom Freddieju Mercuryju vjerojatno rekli: „So what?“ (smijeh) Možda ipak malo preuveličavam, ali otprilike je tako. Ljudi su ovdje spontani i opušteni, i uvijek se nađu oni koji će s osmijehom komentirati svaki nastup. Upravo me ta iskrenost i neposrednost publike veseli i motivira me da svaki put dam najbolje od sebe. Otočka publika doista osjeti emociju pjesme, ali istovremeno ne uzima stvari previše ozbiljno, što stvara posebnu, ležernu atmosferu.

Veselim se trenutku kada ću nastupati u urbanim sredinama i vidjeti u kojoj će mjeri energija publike biti drugačija. A iako još nemam dojam za usporedbu, mogu reći da me otočka publika uvijek dirne svojom toplinom i iskrenošću.

U kojoj mjeri Vas obiteljski život obogaćuje, a u kojoj otežava profesionalni angažman u glazbi?

Tu doista nema dileme, obitelj mi je uvijek na prvome mjestu i to mi je sasvim normalno i prirodno. Bez obzira na zahtjevnu dinamiku obiteljskog života, ne bih to mijenjala ni za što na svijetu. Zanimljivo, moj se glazbeni put zapravo počeo ozbiljnije razvijati tek kada sam se ostvarila kao supruga i majka. Dok sam bila sama, bezbrižna i bez tolikih odgovornosti, moj se glazbeni status nije mijenjao; stajala sam u mjestu, očito tada još nisam bila spremna. Tek kada su mi se neke životne „kockice“ posložile, počela sam osjećati unutarnji mir i sigurnost koja mi je bila potrebna da se otvorim kroz glazbu.

Moram reći da imam apsolutnu podršku supruga i djece i da oni ni na koji način ne otežavaju moj profesionalni angažman. Dapače, oni su moja najveća snaga i motivacija. Često su mi upravo oni inspiracija za emociju koju prenosim svojim glasom. Iako nisam autor svojih dosadašnjih pjesama, u ladici čuvam nekoliko vlastitih tekstova, više pjesničkih nego glazbenih, koje sam posvetila svojoj djeci. Nadam se da ću jednog dana imati priliku pokazati i tu svoju, još intimniju i osobniju stranu.

Kako biste opisali vlastiti odnos prema ambiciji – je li ona tihi unutarnji pokretač ili jasno artikulirani cilj?

Svoj odnos prema ambiciji opisala bih kao nešto tiho, ali vrlo postojano. Nisam osoba koja voli „iskakati iz paštete“ niti se volim nametati, to jednostavno nije dio mog karaktera. Moja ambicija nije glasna ni agresivna, već postoji kao unutarnji osjećaj koji me nježno – ali uporno – gura naprijed. Nikada mi cilj nije bio uzdizati samu sebe ili pod svaku cijenu tražiti pozornost. Ono što me pokreće jest stvaralaštvo te želja da kroz glazbu ostavim jedinstven i iskren trag. Voljela bih da moje pjesme pronađu put do ljudi i da u njima probude šarenilo emocija, da im pruže utjehu ili ih ispune radošću. Uspijem li komu uljepšati dan ili ga dirnuti pjesmom, smatram da sam mnogo postigla. Ambicija ne mora uvijek biti izrečena naglas da bi bila snažna. Kod mene je ona više stvar dosljednosti, rada i vjernosti sebi. Vjerujem da upravo takav pristup – nenametljiv, ali iskren – dugoročno ostavlja najdublji trag.

Koji su najveći izazovi s kojima se susreće umjetnik koji dolazi iz manje sredine, a želi ostvariti nacionalnu vidljivost?

Mislim da je jedan od najvećih izazova umjetnikā iz manje sredine to što jednostavno nemaju jednaku mogućnost vidljivosti kao netko tko je aktivan u većim gradovima. U manjim sredinama sve je nekako bliže i toplije, ali ujedno „zatvorenije“ pa je i teže izići iz tih okvira. Nema toliko prilika za velike nastupe, medijsku prisutnost ili spontana poznanstva koja ti mogu otvoriti glazbeno značajna vrata. Ponekad se čini da moraš uložiti dvostruko više truda kako bi iole bio primijećen. S druge strane, upravo te ta skromnija sredina nauči strpljenju i poniznosti. Naučiš raditi povučeno, tiho, bez prevelike pompe i graditi se korak po korak.

Po prirodi nisam osoba koja će se agresivno gurati u prvi plan, stoga mi je i to dodatni izazov danas, u vremenu u kojem se često traži glasna i nametljiva sveprisutnost. Ipak, vjerujem da autentičnost i dosljednost dugoročno imaju veću vrijednost od trenutne popularnosti. Moj cilj nikada nije bio slava radi slave, nego stvaranje glazbe koja ima smisao i emociju. Ako takav pristup – polako, ali iskreno – dovede do nacionalne vidljivosti, onda će mi to biti potvrda da je put bio ispravan i u skladu sa mnom.

Je li Vam važnije priznanje struke ili emotivna reakcija publike?

Teško je to potpuno razdvojiti, ali ako moram birati, rekla bih da mi je emocionalna reakcija publike ipak važnija. Glazba se i stvara zato da bi doprla do ljudi i da duboko u njima probudi izvorne osjećaje. Naravno, voljela bih da moja glazba dosegne što veći broj slušatelja jer upravo u tome i jest smisao svega ovoga. Kada mi netko kaže da ga je moja pjesma dirnula ili podsjetila na neki važan trenutak u životu, to mi je najveća nagrada. To su trenuci koji potvrđuju da emocija putuje mnogo dalje od granica same pozornice.

Priznanje struke bi mi, naravno, mnogo značilo i doživjela bih ga kao potvrdu da radim nešto kvalitetno i vrijedno. Takva vrsta priznanja može biti dodatna motivacija i poticaj za daljnji rad. Ipak, ne bih rekla da mi je to važnije od publike – jer bez ljudi koji slušaju i osjećaju glazbu sve gubi smisao. Nisam fokusirana na nagrade i titule, već na iskrenost u onome što radim. Uspijem li povezati jedno s drugim – stručnu potvrdu s naklonošću publike – znat ću da je moj put zaokružen na najljepši mogući način.

Na koji način birate teme o kojima pjevate i postoji li granica intime koju nikada ne biste prenijeli u pjesmu?

Dosad sam pjesme dobivala od različitih autora i teme su se, jasno, uvelike razlikovale, ovisno o njihovim afinitetima, inspiraciji i trenutku u kojem su nastajale. Nikada se nisam željela žanrovski ni tematski ograničavati, niti bih dopustila da me jedan stil u potpunosti definira. Više se povodim za osjećajem koji je u meni izazvalo prvo slušanje pjesme. Ako me dirne „na prvu“, ako u meni izazove konkretnu emociju ili sliku, tada znam da joj se mogu prepustiti i dati joj dio sebe. Mislim da publika uvijek osjeti kada izvođač iskreno stoji iza onoga što pjeva. Ne bih voljela biti ukalupljena u jednu temu jer je život sam po sebi previše slojevit za takva ograničenja. Svaka pjesma nosi neku svoju priču, a povezuje ih emocija koju mogu autentično prenijeti.

Što se granica intime tiče, naravno da one postoje. Postoje dijelovi mog života koje čuvam samo za sebe i svoju obitelj – i smatram to zdravim. Ipak, kroz glazbu sam spremna podijeliti i vlastite unutarnje borbe, o kojima mi je lakše pjevati nego govoriti. Vjerujem da tako mogu čak i pomoći nekome u teškim životnim trenucima. Moja vizija pjesme „Čuvaj me“ ide upravo u tom smjeru.

Kako izgleda Vaš idealan kreativni dan na Korčuli, od jutra do večeri?

Budući da imam dinamičan obiteljski život i dnevni posao u uredu, moji su dani prilično ispunjeni i traže dobru organizaciju. Zato moram stalno žonglirati obvezama kako bih pronašla prostora za kreativnost. Idealno je kad jutro započne u miru, uz kavu i nekoliko minuta tišine prije nego što krene ludnica. Taj mali trenutak mira često mi posluži da u glavi presložim ideje ili preslušam demo ako radimo na nekoj novoj pjesmi.

Nakon radnog dana i mnogobrojnih obveza najčešće navečer pronađem vrijeme da se posvetim glazbi. Tada se, kada dječji žamor utihne, lakše povežem sa sobom i emocijama koje želim prenijeti. Ako radimo na konkretnoj pjesmi, volim je preslušavati više puta i u tišini razraditi svoju interpretaciju. Katkad diktafonom snimim kakvu vokalnu improvizaciju koja mi spontano padne na pamet.

Ponekad mi se, u „gluhom“ razdoblju između rada na pjesmama, definicija kreativnosti svodi na slušanje malo dobre glazbe tijekom dana. Iako se to na prvi pogled čini sasvim jednostavnim, u stvarnosti mi često predstavlja velik izazov.

Osjećate li odgovornost predstavljati svoj otok kroz glazbu i koliko Vam je ta simbolička uloga važna?

Osjećam određenu odgovornost kada je riječ o predstavljanju vlastitog otoka kroz glazbu, ali tu odgovornost preuzimam tiho i s ogromnim poštovanjem. Korčula je iznjedrila velika, legendarna imena, poput Olivera Dragojevića, Meri Cetinić i Jasne Zlokić. Sama ta činjenica u meni budi strahopoštovanje. Ti su umjetnici ostavili neizbrisiv trag, a njihove su pjesme obilježile generacije i generacije. Njihove je cipele nemoguće obuti, niti bih to ikada pokušala. Oni su za mene nedostižni u svemu što su dali glazbi i ljudima.

Zato i ne osjećam pritisak da budem „nova verzija“ nekoga od njih, već mogu i želim biti samo najbolja verzija sebe. Ne bih voljela da me se uspoređuje s takvim veličinama; svatko ima svoj put i svoju priču. Ako svojom glazbom mogu prenijeti barem djelić njihove iskrenosti i emocije, već to mi je velika čast. Moj cilj nije stati im uz bok, parirati im, nego dostojanstveno graditi svoj mali, autentični svemir. Pritom ću i dalje ponosno spominjati da dolazim s otoka Korčule.

Kada biste morali definirati svoju umjetničku misiju u jednoj rečenici, kako bi ona glasila?

Kada bih svoju umjetničku misiju morala sažeti u jednu rečenicu, rekla bih da svojom glazbom želim usrećiti ljudske duše. Živimo u vremenu u kojem užurbanost svakodnevice ostavlja traga na svakome od nas. Sve se događa prebrzo i često nemamo vremena zastati i posvetiti se istinskim vrijednostima. U toj brzini nerijetko nesvjesno zapostavljamo sami sebe i ono što nas hrani iznutra. Možda baš zato svoju glazbu doživljavam kao mali bijeg od takvog ritma života.

Voljela bih da moje pjesme djeluju kao svojevrsni reset, kao trenutak u kojem se čovjek može jednostavno isključiti iz buke, pritiska i stresa. Da barem na nekoliko minuta uđe u neki ljepši svijet, pun nade, pozitive i ljubavi. Uspijem li probuditi osjećaje mira, topline i sigurnosti, smatrat ću da moja glazba ima smisla. Također, voljela bih da moja ustrajnost nekome bude poticaj i dokaz da nikada nije kasno pokušati ostvariti svoje snove. I pomisli li tko jednog dana: „Ako je mogla ona, onda mogu i ja“ – znat ću da je moja misija ispunjena.

Postoji li neostvarena suradnja o kojoj potajno sanjate?

Postoji, naravno, više njih. Nisam osoba koja javno i besramno vuče za rukav i iznuđuje suradnje, ali postoje glazbenici čiji rad iskreno volim i cijenim. Na domaćoj sceni posebno me dotiču autorski radovi Nole i Pavela, zatim Harija Rončevića, Sandra Bastiančića i Kristijana Beluhana. Tu su, naravno, Gibonni, Luky te TBF – svatko je od njih na svoj način autentičan i prepoznatljiv. Njihove pjesme imaju dubinu, emociju i osobnost, a to je ono što mene najviše privlači.

Kada bih imala priliku surađivati s nekim od njih, to bi za mene bila velika čast. Posebno bi me usrećila suradnja s producentom Nikšom Bratošem jer njegov glazbeni potpis nosi posebnu težinu. Ne sanjarim o takvim suradnjama radi prestiža, nego radi zajedničkog stvaranja nečega iskrenog i trajnog. Ako bi se takva prilika dogodila, prihvatila bih je s velikim poštovanjem i zahvalnošću. A dotad mi ostaju tiha nada i vjera da se sve u životu posloži onda kada za to dođe pravo vrijeme.

Kako reagirate na kritiku, osobito kada dolazi iz profesionalnih krugova?

Kritiku uvijek pokušavam doživjeti kao priliku za rast, a ne kao napad na mene i moj rad. Posebno kada ona dolazi iz profesionalnih krugova, trudim se slušati i razumjeti što mi se želi reći. Kada sam snimala vokale za jednu od svojih pjesama, Luky mi je sugerirao da jednu riječ otpjevam s malo drugačijim naglaskom, ali da pritom ne odstupim od vlastitog izričaja. Isprva je to zvučalo neobično, ali kada sam poslušala njegov savjet, shvatila sam da pjesma dobiva sasvim novu dimenziju. Takve su sugestije uvijek dobrodošle jer dolaze od ljudi koji uistinu razumiju i glazbu i tehniku, a i viši smisao svega toga. Nikada ne gledam na to kao na kritiku koja umanjuje moj rad, već kao na korisnu i konstruktivnu povratnu informaciju.

Naučila sam da ponekad i male promjene čine veliku razliku u interpretaciji i emociji pjesme. Takav mi pristup pomaže da rastem i kao izvođačica i kao umjetnica. Naravno, uvijek ostajem vjerna sebi i svom stilu, ali moja otvorenost za savjete daje tom radu dodatnu vrijednost. Naposljetku, prava kritika u pravom kontekstu je dar koji, ako se pravilno primi, obogaćuje umjetnički proces.

U kojem trenutku tijekom rada na pjesmi znate da je ona dovršena i spremna za objavu?

Obično znam da je pjesma dovršena tek kada se osjećam potpuno mirno slušajući je. Prvo sama preslušam miks nekoliko puta kako bih bila sigurna da pjesma „diše“ onako kako želim. Također, Teo i ja često pošaljemo miks na još nekoliko adresa kako bi još neki ljudi čije mišljenje cijenimo dali svoje komentare i sugestije. Naravno, svatko ima svoj ukus i svatko drugačije čuje pjesmu pa treba i to uzeti u obzir. Nakon što prikupimo njihova mišljenja, opet se vratim samoj sebi i iznova preslušavam snimku – dok ne osjetim da je sve sjelo na svoje mjesto. Tada znam da je pjesma spremna. Taj mi trenutak daje mir i potvrdu da smo napravili sve što smo najbolje mogli. Tek tada zajedno donesemo konačnu odluku: „To je TO, idemo van!“ Bitno mi je osjetiti tu sigurnost i zadovoljstvo prije nego što pjesma krene prema publici.

Smatrate li da je glazba za Vas prvenstveno terapija, poziv ili profesionalna disciplina?

Glazba je za mene prije svega potreba. Kada sam u ulozi slušatelja, ona me smiruje, inspirira i daje mi osjećaj unutarnjeg sklada. Kada sam u ulozi glazbenog umjetnika, ona postaje poziv – koji pritom osjećam kao svoju odgovornost. Mislim da je to logično jer kad ti Bog podari talent, sasvim je prirodno da se njime koristiš najbolje što znaš i možeš. Taj talent ne postoji samo za tebe i radi tebe, već i da bude na službu ljudima. Kao što sam već više puta rekla, moj je cilj glazbom i vlastitom emocijom usrećiti druge. Glazba je stoga i moj način da pridonesem nečijem danu, da mu budem podrška ili utjeha. Ne gledam je samo kao profesiju, već i kao mogućnost da činim dobro radeći ono što volim. U toj kombinaciji potrebe i poziva, glazba dobiva i svoj terapeutski učinak, ali tek kroz interakciju s ljudima. Naposljetku, svaki moj nastup i svaka pjesma imaju isti, viši smisao – povezati, dirnuti i usrećiti druge, i to mi daje najdublje zadovoljstvo.

Na koji način održavate vokalnu kondiciju i koliko Vam je važna tehnička preciznost u odnosu na emociju?

U razdoblju konstantnih nastupa ne stignem posebno vježbati, ali to tada i nije nužno – jer je svaki nastup vježba i glas je tada u formi. No u razdoblju „praznog hoda“, kada nastupa ili nema ili ih ima znatno manje, moram se natjerati da radim vokalne vježbe kako bi mi glas ostao fleksibilan i zdrav. Tijekom pandemije otkrila sam aplikaciju za pjevanje karaoka i to mi je bio zabavan način da redovito vježbam – snimajući svoje obrade poznatih pjesama. Ta mi je mala igra glasom pomogla održati kondiciju i kreativnost.

Kada bih morala birati, prije bih dala prednost emociji nego tehničkoj preciznosti i virtuoznosti. Tehnika je važna, naravno, ali emocija je ta koja pjevača istinski povezuje s publikom. Postoje pjevači koji su tehnički savršeni, koji su svoje uzore „skinuli“ do najsitnijih detalja, no pritom su izgubili vlastiti pečat. Tada njihova izvedba postaje tek kopija bez duše i osobnosti, a virtuoznost sama sebi svrhom. Upravo se zato trudim balansirati: upotrebljavati tehniku kao podršku emociji, a ne kao sredstvo dokazivanja i pokazivanja. Ako emocija nije iskrena i čista, savršena tehnika neće pomoći da pjevač dopre do srca slušatelja.

Kako biste opisali razliku između Neli privatno i Neli na pozornici?

Kod mene je to vrlo jednostavno: what you see is what you get (smijeh). Nema glumatanja ni alter ega. Kakva sam u privatnom životu, takva sam i na bini – pristupačna, iskrena i svoja. Ponekad sam glasna, ponekad povučena i u svom svijetu, ali sve sam to ja. Riječ daydreamer me baš dobro opisuje jer često tijekom dana znam odlutati u svojim mislima.

Katkad sam dobivala savjete i komentare da bih trebala biti odvažnija ili promijeniti pristup, ali to jednostavno nije u mojoj prirodi. Nikada nisam htjela glumiti ni prilagođavati se tuđim očekivanjima samo zato da bih zadovoljila aktualne scenske standarde. Danas sam sretna što nisam promijenila taj dio sebe i što sam ostala vjerna vlastitom karakteru. Mislim da publika zna prepoznati i cijeniti upravo tu iskrenost. Naposljetku, Neli privatno i Neli na pozornici su jedna te ista osoba, samo u različitim životnim okvirima.

Je li Vam teže pisati ili pjevati o sreći nego o boli, i zašto?

Za mene to ne ovisi o emociji, nego o iskustvu. Ne mogu reći da mi je nešto od toga lakše ili teže. Najvažnije mi je da sam osobno osjetila ono o čemu pjevam. Kada sam nešto doživjela na vlastitoj koži, tada to mogu prenijeti iskreno i bez zadrške. Publika uvijek prepozna kada pjevaš iz vlastitog iskustva. Tada pjesma dobiva dubinu i autentičnost. U tim trenucima osjećam da ona zaista postaje moja. Zato mi nije bitno pjevam li o sreći ili boli, nego mogu li se uživjeti u te stihove na temelju vlastitog iskustva.

Iako se često pretpostavlja da je lakše pronaći inspiraciju u iskustvu boli, to ne mora biti tako. Sve je to zapravo subjektivno i individualno; danas ćeš možda stvarati inspiriran teškom životnom situacijom, a već sutra ćeš možda pronaći snagu u radosnim očima djeteta i dati sasvim drugačiji ton svom stvaralaštvu.

Koliko su Vam tišina i samoća važni u procesu stvaranja?

U ovom životnom razdoblju baš uživam u tim – doduše, rijetkim – trenucima samoće. Dragocjeni su mi jer mi omogućuju da bez ometanja pročistim misli. To nije bio slučaj kad sam bila mlađa; uvijek sam bila dijelom većeg društva i gotovo nikad sama. Tada mi je energija drugih ljudi bila pokretač i inspiracija. Danas mi godi odvojiti se od buke i svijeta. U tišini jasnije čujem vlastite misli i emocije. Smatram da je to posebno važno i poželjno u procesu stvaranja jer su tada ideje iskrenije i dublje.

Samoća mi daje prostora da bez pritiska osluškujem svoju intuiciju. Daje mi priliku za dublju osobnu molitvu i retrospektivu. U posljednje vrijeme nastojim na kraju dana sagledati sve svoje postupke, ali više kao kakav vanjski promatrač. To mi pomaže da samu sebe sagledam u cjelini, bez opravdavanja, i da si priznam ako sam u nekoj situaciji bila gruba ili nesmotrena prema drugima. Takvu analizu bismo trebali svakodnevno, ili bar povremeno, prakticirati radi sebe i svoje emocionalne higijene – kako nam srca ne bi otvrdnula te nas tako odvela u duhovnu smrt.

Imate li osjećaj da ste tek započeli svoje najzrelije umjetničko razdoblje?

Ne samo da sam zakoračila u svoje najzrelije umjetničko razdoblje, nego sam tek sad istinski zakoračila u glazbenu umjetnost uopće. Iskustvo, vrijeme i tišina između projekata naučili su me ustrajnosti, ali i strpljenju. Sada jasnije čujem vlastiti glas i više se ne bojim pokazati tko sam, a glazba mi omogućava da to teče sasvim prirodno. Osjećam da je ovo razdoblje u kojem se ne nastojim dokazati drugima, nego se samo iskreno izražavam. Sve što sam dosad prošla, i privatno i profesionalno, sada se napokon može odraziti na moje stvaralaštvo. Zato je ovo ne samo moje najzrelije, nego i moje pravo, istinsko umjetničko buđenje. Jer, prisjetimo se, ja sam ipak late bloomer (smijeh). Vjerujem da ćemo u godinama koje dolaze sve više i sve češće svjedočiti novom stvaralaštvu moje generacije – napokon, ha-ha-ha!

Kako biste voljeli da Vas publika pamti za deset ili dvadeset godina?

Voljela bih da me pamte prvenstveno po mojim pjesmama, po glazbi koja ih je uspijevala opustiti nakon napornog dana i unijeti barem malo svjetla u njihovu užurbanu svakodnevicu. Željela bih da u mojoj glazbi pronađu odmor, snagu i osjećaj da nisu sami. Također mi je važno da me pamte kao normalnu i pristupačnu osobu. Ne bih voljela da me doživljavaju kao nekoga tko se postavlja iznad drugih i obraća im se svisoka ili se udaljio od ljudi. I ja sam – baš poput svoje publike – osoba koja se svakodnevno suočava s izazovima, sumnjama i borbama.

Želim ostati čovjek koji razumije, sluša i dijeli jednake emocije kao i publika koja me prima u svoje srce. Ako me budu pamtili po iskrenosti, toplini i jednostavno dobroj glazbi koja ih je pratila kroz život, znat ću da sam ostvarila ono najvažnije. Također, voljela bih im biti podsjetnik na činjenicu da se upornost i vjera u sebe isplate. Naravno, bilo bi mi drago da me i „mlade nade“ pamte kao nekoga tko nije pristajao na kompromise samo zato da bi udovoljio tržišnim trendovima. Voljela bih da im ta činjenica bude dokaz da se može stvarati pod vlastitim uvjetima i da se može ostati vjeran sebi, bez potrebe da kompromitiraš ono što jesi.

Što biste poručili mladim glazbenicima s otoka koji sumnjaju da je moguće izgraditi karijeru izvan velikih centara?

Mladim otočkim glazbenicima poručila bih da nikada ne podcjenjuju snagu svoje sredine, ma koliko mala ona bila. Ono što se u zadnjih pet-šest godina dogodilo na korčulanskoj glazbenoj sceni najbolji je dokaz da se i iz malih mjesta mogu roditi velike stvari. Kao da smo se svi u isto vrijeme kreativno probudili i odlučili ozbiljno stati iza svoje glazbe. Iz te energije nastala je i glazbena udruga Made in Korčula, koja je okupila autorske bendove i izvođače s istom vizijom.

Ja sam svoj put nastavila pod okriljem izdavačke kuće „Aquarius Records“, što je dokaz da ni otočka adresa nije prepreka za profesionalnu karijeru. Istodobno su ugovore s izdavačkom kućom „Croatia Records“ potpisali i korčulanski bendovi Orion, Plodovi mozga, Luxus Lord te Luky. To je zaista neobična i rijetka situacija, osobito kada znamo da se radi o sredini od svega oko 2500 stanovnika. Time smo pokazali da talent, rad i zajedništvo mogu nadjačati geografsku udaljenost od velikih centara. Danas, zahvaljujući digitalnim platformama i online povezanosti, granice kao da i ne postoje. Zato mladima poručujem da vjeruju u svoju priču, da budu uporni i hrabri – jer karijera se može graditi i s udaljenog otoka ako iza nje stoje kvaliteta, autentičnost i zajedništvo.

Koju biste osobnu lekciju izdvojili kao najdragocjeniju koju Vam je glazba donijela?

Kao najdragocjeniju osobnu lekciju koju mi je glazba donijela navela bih činjenicu da sam napokon naučila kako sam za glazbeno stvaralaštvo dovoljna baš ovakva kakva jesam.

Shvatila sam da ne moram čekati tuđe odobravanje kako bih krenula dalje. Naučila sam više vjerovati vlastitim osjećajima i intuiciji. Također sam prihvatila da ne mora baš sve biti savršeno. Savršenstvo ionako nije prirodno, a ni uistinu dostižno. Glazba me naučila da je iskrenost važnija od perfekcije. Postala sam hrabrija u izražavanju onoga što zaista osjećam. Prestala sam se opterećivati nebitnim stvarima koje mi samo oduzimaju energiju. I, možda najvažnije, naučila sam da ne trebam baš sve uzimati k srcu.

Kada biste morali opisati „Čuvaj me“ kao životnu metaforu, što ona za Vas predstavlja u ovom trenutku Vašeg puta?

Pjevajući „Čuvaj me“, cijelim svojim bićem želim podijeliti s drugima onaj duboki mir koji sam i sama pronašla. Želim da ova pjesma ljudima bude podsjetnik da ne moraju baš sve u životu znati niti moraju sve razumjeti. Često se lomimo pokušavajući sami nositi preteške terete, zaboravljajući da nismo stvoreni da budemo sami u tome. Za mene je „Čuvaj me“ zapravo predaja; priznanje samoj sebi da ne moram držati težinu cijelog svijeta na svojim ramenima. Metafora je to onoga najsigurnijeg zaklona u našem Stvoritelju, gdje napokon možemo odložiti sve svoje strahove.

Svima koji slušaju želim poručiti da postoji „mjesto odmora“ od svih utega i zahtjeva koje nam ova teška svakodnevica nameće. Ta je istina oslobađajuća: imamo se u koga pouzdati i na koga osloniti kad ponestane snage. Moj je put postao lakšim onog trenutka u kojem sam dopustila da me On vodi, a ne moja briga. Ovim stihovima želim zagrliti svakoga tko se osjeća umorno i reći mu da je u redu opustiti se i prepustiti se „autopilotu“. To je moja životna metafora – vjera da nas netko beskrajno voli i čuva dok mi hrabro koračamo dalje.