Toni Sky za HELLO!: „Primljen sam na Doru dok sam bio na WC-u! Na Dori se neka imena čitaju drugačije. Ne želim reći koja, ali, nažalost, toga ima.“

Mladi glazbenik iz Osijeka, autor i producent vlastite glazbe, u natjecanje za hrvatskog eurovizijskog predstavnika ulazi s pjesmom „O ne!“, ali i s iskrenošću koja se rijetko čuje u javnom prostoru. Bez tima iza sebe, bez unaprijed izgrađene strategije i bez potrebe da se predstavi većim nego što jest, Toni Sky Doru doživljava istodobno kao platformu, osobni test izdržljivosti i sudar vlastitog unutarnjeg svijeta s očekivanjima publike.

PROČITAJTE: Toni Sky ide na Doru 2026. – Otkrivamo njegovu pjesmu ‘O ne!’ koja bi mogla iznenaditi scenu

I dok na pozornici djeluje sigurno, energično i društveno, izvan nje priznaje da se puni u samoći, da glazbu i dalje smatra hobijem te da mu je važnije da ga se razumije nego da ga se bezrezervno osjeti.

PROČITAJTE: Tony Sky iznenađuje naslovom i zvukom – poslušajte “O ne!”

U razgovoru koji slijedi, Toni Volar govori otvoreno o odgovornosti koju je morao prerano naučiti, o granicama koje svjesno postavlja između sebe i publike, o pritisku usporedbi, strahu od očekivanja, ali i o tome zašto, unatoč svemu, vjeruje da njegova generacija ima što za reći – i pravo da se čuje.

Kad se maknemo od pozornice i reflektora, kako izgleda jedan potpuno običan dan Tonija Volara?

Spavam uglavnom do oko jedanaest ili dvanaest sati. Nakon buđenja obavim jutarnju rutinu, a zatim odmah sjedam za računalo — bilo da je riječ o Fortniteu, Valorantu ili League of Legendsu, gotovo sam stalno u igrama. Ako mi se javi neka ideja, radim instrumental ili pjesmu. Kada mi netko donese svoju pjesmu, odrađujem produkciju. Kako sam trenutačno nezaposlen, često „gnjavim” zaručnicu, a ona mene zbog toga pomalo maltretira. Veliki sam zaljubljenik u spavanje i jako sam osjetljiv kada je riječ o buđenju jer mi se jednostavno ne da ustati — noćna sam ptica.

Što si morao prerano naučiti o sebi jer si vrlo mlad ušao u javni prostor?

Odgovornost i točnost vještine su koje u školi nisam razvio. Stalno sam kasnio, zadaće nisu bile predavane, a ispiti su bili još gori. Valjda i to netko mora biti — ipak, ne mogu cijeli život ostati dijete.

Postoji li dio tebe koji svjesno ne pokazuješ publici, ne zato što je skriven, nego zato što je previše osoban?

Puniš li se više u samoći ili među ljudima i kako se to preslikava u tvoju glazbu?

Punim se energijom u samoći, iako postoje ljudi koji su moj siguran prostor. U glazbi se zatvaram pred ostatkom svijeta. Više sam antisocijalan nego društven, no to se nimalo ne preslikava na moju glazbu — u njoj djelujem sretno i društveno, iako to u stvarnosti nisam.

Tko je prva osoba kojoj puštaš novu pjesmu i čije ti mišljenje može srušiti ili potvrditi samopouzdanje?

Ne bih rekao da mi kritika može srušiti samopouzdanje, ali mi može ukazati na ono što je pogrešno ili nedovoljno, a ta osoba je moj otac. On uvijek prvi čuje svaku pjesmu, svaki instrumental i svaki tekst. Ako pjesma ne prođe „tatinu recenziju“, onda sigurno nešto nije u redu (smijeh). Šalu na stranu, on je netko tko je prošao kroz svaku moju glazbenu fazu i njegovo mišljenje iznimno cijenim, jer znam da je iskren i da se ne ustručava kada je riječ o komentarima.

Kada si u životu prvi put osjetio da je san veći od straha?

Kad god zagrizem previše — a to se, zapravo, često događa — uvijek želim višu razinu i uvijek težim nečemu većem. No, kada to naposljetku postignem, počinju me hvatati strah i pritisak svega toga. S obzirom na to da sam antisocijalan, sigurno će mi biti teško povezati se s drugim izvođačima, ali pokušat ću.

Što te danas najlakše izbaci iz ravnoteže – kritike, usporedbe ili vlastita očekivanja?

Kako se promijenio tvoj odnos prema emocijama i ljubavi otkako si postao javno ime?

Ne previše — pronašao sam svoj mir, a to je Lorena. Bilo je nekoliko situacija u kojima su mi se djevojke javljale, ponekad i na napadan način, no to me ne dotiče. Sve je ostalo isto i želim to tako održati te ne mijenjati ništa u vezi sa sobom zbog slave. Moral mi je uvijek važniji od klikova i iza toga čvrsto stojim.

Sjećaš li se trenutka kada si shvatio da glazba više nije izbor, nego potreba?

Glazba je za mene oduvijek bila izbor, a i danas je i dalje doživljavam kao hobi, isto kao i prije četiri godine. Ništa se u vezi s time nije promijenilo. Znam da mogu pisati tekstove, producirati, a ponekad i samostalno raditi cijeli proces. Otvoren sam za suradnje jer želim pomoći i mladim izvođačima koji su, poput mene, na početku svog puta. Volim raditi svojim tempom, zato si ne namećem narativ da nešto moram.

Što ti umjetničko ime Toni Sky dopušta reći ili napraviti, a Toni Volar možda ne bi?

Ne baš previše — isto kao što mi je prvo ime ikada bilo Ghosty!, tako je i ime 3pujem pod kojim sam radio pjesmu za kampanju Erste banke. Sve je u izrazu ostalo isto; poboljšali su se tekstovi i, naravno, produkcija.

U kojoj si se pjesmi dosad najviše razotkrio i jesi li se nakon toga osjećao ranjivo ili slobodno?

Koliko si danas spreman riskirati u glazbi, čak i ako znaš da neće svima sjesti?

Na kraju dana, svaka pjesma je kockanje — nekome će se svidjeti, nekome neće. Rizik je nešto što prihvaćam svaki put kada izbacim pjesmu, ali bez upornosti i rada jednostavno se ne može postići puno.

Je li ti važnije da te publika razumije ili da te osjeti?

Moram reći da trenutno više tražim razumijevanje nego osjećaj. Ako ikada budem imao nastup, tada ću tražiti i osjećaj, ali zasad mi je dovoljno samo razumijevanje. Volim kada pjesma zaista udari duboko, no ponekad je možda „previše“ kada bih samo klimao glavom i osjećao vibe pjesme.

Kako znaš da je pjesma gotova i postoji li uopće taj trenutak?

Kada mi je svaki element pjesme posložen — dakle, kada je svaka moja ideja zadovoljena — tek tada mogu reći „e, to je to“ i krenuti na master.

Koliko kontrole trebaš imati nad produkcijom da bi se osjećao sigurno u onome što potpisuješ?

Kada bi morao svoju glazbu opisati jednom emocijom, koja bi to bila?

Ljutnja, valjda… Teško je sve to svesti na jednu emociju kada pokušavaš prenijeti više osjećaja. Ustvari, toliko toga osjećam kada se stavim u poziciju situacije o kojoj pišem, da se ponekad moram suzdržavati da ne kažem previše.

Gdje si bio i što si osjetio u trenutku kada si saznao da ideš na Doru 2026.?

Na WC-u, kao i inače dok sam „doom scrollao“ TikTok, došao mi je mail da sam primljen. Sav sretan sam se ustao i brzo otišao obavijestiti obitelj. Nakon što sam im to rekao, naravno, vratio sam se na WC.

Zašto je pjesma „O ne!“ bila ona s kojom si odlučio stati pred cijelu Hrvatsku?

Svaka čast mom tati koji je rekao da pošaljem pjesmu, kao i svima koji su mi isto sugerirali. Ja bih to sam možda i odgodio, niti mi je to bio cilj, ali dogodilo se što se dogodilo i evo me sada tu. Iako sam sam sebi u tom trenutku rekao „o ne“ kad sam je poslao, nisam ni očekivao da ću proći, jer sam znao da pjesme koje idu na Doru uopće nisu nalik mojoj.

Koliko se puta pjesma mijenjala prije konačne verzije i što si morao žrtvovati da bi bila spremna za Doru?

Možda sam pjesmu dotjerao dvaput u međuvremenu, nije se puno promijenilo. Više se u procesu slanja stemova sve zakompliciralo nego u samom stvaranju; pjesma je bila gotova za možda tri sata, ako i toliko, isključujući pauze za WC i igrice.

Što ti je veći izazov na toj pozornici – tehnička savršenost ili emocionalna istina?

Tehnička savršenost mi je važna, a greške su okej i moram toga biti svjestan prije nego izađem na pozornicu. Neće sve biti savršeno i nikada ništa nije potpuno savršeno.

Kako izgleda proces stvaranja nastupa, od prve ideje do finalne scene na Dori?

Iskreno, nisam puno ni smislio. Nemam neku koreografiju i samo se nadam najboljem. Na kraju dana nemam tim, nemam fond za plaćanje plesača, probe i sve to. To je surova realnost mlađih i nepoznatih izvođača kada idu na nešto veće. Jednostavno je teže, ali nekako će se progurati.

Koliko je vizualni identitet nastupa zapravo produžetak tebe, a koliko kompromis?

Većina stvari je kompromis. Neke nisam uspio dogovoriti jer nisu bile izvedive ili ne bi izgledale lijepo, pa se nadam da će tim HRT-a to uspjeti pogoditi kako treba, da nastup vizualno zadovoljava.

Doživljavaš li Doru kao natjecanje, platformu ili osobni test izdržljivosti?

Svo troje, samo što je meni ovo zasad platforma i test izdržljivosti koliko mogu prije nego poludim. Naravno, šalim se, ali definitivno nije lako, pogotovo jer nemam tim iza sebe pa sve moram sam raditi.

Kako se nosiš s pritiskom predviđanja, kladionica i tuđih projekcija uspjeha?

Nije da me pretjerano zanimaju tuđe projekcije jer znam kako ja doživljavam stvari. Svako će imati drugačiju percepciju i drugačije shvaćanje, svatko će imati svoju ideju. Nekome je uspjeh sto tisuća pregleda, nekome novci, nekome slava uživo.

Postoji li dio nastupa koji te najviše plaši i zašto baš taj trenutak?

Ne baš… svaku pjesmu radim u onom rangu u kojem ja mogu izvesti, pa si ne stavljam previše tereta i pritiska. Više me privlače tekst i instrumental nego vokalna tehnika ili visoke note da bih impresionirao nekoga.

Što želiš da publika osjeti u prvih nekoliko sekundi tvog izlaska na pozornicu?

Ne želim da ljudi samo osjete pjesmu. Želim da shvate kako mi, mladi, vrijedimo nešto i da možemo postići rezultate. Da nismo samo generacija „brainrota“ koju zatupljuju mobiteli. Previše nas stariji tlače s time kako smo bezvezni, kako ne znamo pisati tekstove, kako je sve nekako samo mrmljanje.

Ako Dora ne završi pobjedom, što želiš da ti taj nastup donese dugoročno?

Važna su poznanstva, ali i da se čuje za mene, da proširim fan bazu i imam od čega krenuti.

A ako završi pobjedom, što se u tvom životu mijenja već sljedećeg jutra?

Neće se ništa promijeniti; bit ću sretan, ali ništa više od toga. Na kraju dana došao sam svjestan da postoji šansa za pobjedu, koliko god mala bila. Jedino što dobivam je put za Beč.

Koliko, po tvom osjećaju, na Dori 2026. odlučuje pjesma, a koliko odnosi i nevidljivi dogovori iza kulisa?

Rekao bih da je puno toga uvijek bilo prisutno. Svugdje je nešto dogovoreno, namješteno i slično. Sigurno postoji favorit među žirijem, a i u publici, to je sve pitanje tko ima više fanova.

Imaš li dojam da su svi izvođači na Dori uistinu ravnopravni ili se neka imena ipak čitaju drugačije?

Mislim da se neka imena drugačije čitaju. Ne želim reći čija, ali nažalost, toga ima jako puno.

Kada bi imao priliku reći jednu neugodnu istinu vodećim ljudima Dore na HRT-u, što bi to bilo?

Nemam neku neugodnu istinu.