“Ako pjesmu ne možeš odsvirati na gitari…“: Jan Jakovljev bez filtera o popu, Dori i domaćoj glazbenoj sceni

Ono što ga čini zanimljivim nije samo broj snimanja, nego i svjesni pomak: od klasičnog studija psihologije prema izlascima na pozornicu, od hobija koji su se pretvorili u posao, prema gitari koja „razgovara“ s pjesmom i instrumentu koji je sve – ali ne i slučajan dodatak. Jakovljev kaže da nije postojao trenutak kada je odlučio „ozbiljno“ ući u glazbu – samo je shvatio da ga to zanima više od svega ostalog, i da je vrijeme da se da. Kako sam kaže: „cjeloživotna strast prema glazbi i sviranju prešla je u neke hobi svirke i s vremenom u povremena studijska snimanja“. U jednom važnom trenutku, 2018. počinje suradnju s Antonijom Šolom i njezinim producentom Svenom Gleđom — i to je bio signal: gitare, improvizacija i pisanje pjesama su se našli u prvom planu.

PROČITAJTE: ToMa za HELLO! – Severina je obilježila naša odrastanja svojom glazbom. Bila bi mi čast snimiti duet s njom

Što zapravo znači biti „gitara­-čovjek“ u vremenu kada dominiraju beatovi, sampleovi i digitalna produkcija? Za Jana to znači da živo zvuči, da ima prostor za njega jer većina ne razmišlja o gitari nego o algoritmu. On kaže: „Ako osoba može sjesti za gitaru, popratiti samu sebe i otpjevati pjesmu, a da i dalje dirne ljude, onda se radi o dobroj pjesmi – barem u glazbi koju ja radim i slušam.“ Taj stav govori o nekim temeljnim vrijednostima – pjesma koja traje, iščašena u vrijeme brzih klipova i viralnih formata.

S druge strane, Janova paralelna bromodela – studij psihologije – nije slučajnost. On koristi znanje o motivacijama, ponašanjima i grupnim dinamika­ma kada radi s izvođačima, producentima, bendovima, na turnejama i u studiju: shvaća da gitara nije samo instrument nego komunikacija. Kako sam kaže: „… velik dio života glazbenik provodi putujući na nastupe. Tu je stvarno jako bitno “prilagoditi se ljudima“.

I onda sve to skupa – gitara, znanje, sudjelovanje – dovelo je do trenutka u kojem se njegov „alat“ (instrument) i njegova vizija susreću s glazbom koju ljudi prepoznaju, i gdje on zaista postaje važan dio zvuka, iako možda stoji iza imena izvođača. Kao što jedan članak kaže: „Mladi gitarist, autor i koautor mnogih pjesama koje znate (a možda dosad niste znali za njega)“.

PROČITAJTE: Slušamo li novu pjesmu godine? ToMa je upravo objavio novi singl i svi su van sebe zbog njega

U ovom intervjuu s Janom Jakovljevom zakoračit ćemo iza mikrofona, među akorde i studijske snimke, te otkriti kako izgledaju njegovi dani, podešavanje gitare, ali i kako psihologija pomaže kada stojiš iza pozornice, pripremaš riff i nastupaš pred publikom. Rezultat nije samo pjesma – to je životna posvećenost, virusni trenutak inspiracije i konstantan rad koji se čuje u svakome akordu i svakom tonu.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Jan Jakovljev (@janjakovljev)

Što te je u glazbi najviše oblikovalo kao gitarista — koja pjesma, gitara ili trenutak kada si shvatio da se ozbiljno želiš baviti glazbom?

Mislim da nije postojao jedan specifičan trenutak kada sam htio glazbu “ozbiljno”. To se jednostavno nekako dogodilo kada je cjeloživotna strast prema glazbi i sviranju prešla u neke hobi svirke i s vremenom u povremena studijska snimanja. Jedan od većih wow faktora bio je definitivno trenutak 2018. kada sam započeo suradnju s Antonijom Šolom i njezinim producentom Svenom Gleđom na Antonijinom božićnom albumu, gdje su gitare, improvizacija i pisanje bili stvarno u prvom planu. Ubrzo nakon toga upoznao sam i Anju Grabovac s kojom i dan danas najviše surađujem, te preko nje Mihovila Šoštarića Lockrooma, s kojim sam proveo vjerojatno stotine i stotine sati u studiju radeći glazbu iz zabave, što je kasnije postao i ozbiljan posao.

Kako si uspio uskladiti studij psihologije s vrlo aktivnom glazbenom karijerom? Jesu li postojali trenuci kad je jedno moralo patiti zbog drugog?

Mogu reći da sam imao sreće što sam se glazbom počeo intenzivnije baviti na 1. godini diplomskog studija i da sam do tada već imao odličnu akademsku podlogu i reputaciju kao dosta dobar student. Čini mi se da je fakultet u tom trenutku najviše patio jer sam shvatio da me glazba zapravo više zanima od same psihologije, ali tada mi nije bilo niti na kraj pameti da bih jednog dana od glazbe mogao živjeti. Velika prednost bila je što sam uspio uzeti i apsolventsku godinu i u njoj se dati “all in” u glazbu te sam tada upoznao i krenuo raditi s dosta kolega s kojima i danas surađujem.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Jan Jakovljev (@janjakovljev)

Koje su konkretne veze između psihologije i glazbe koje ti svakodnevno koristiš — u stvaranju gitarskih linija, u komunikaciji s producentima, u nastupima pred publikom?

Pa moram priznati da najviše konkretne veze između psihologije i glazbe vidim upravo u onome što je u svakom poslu najteže, a to je – rad s ljudima. Vidim da mi izuzetno pomaže primarno u pisanju pjesama, razumjeti motivacije neke osobe, zašto bi se baš određeni pjevač mogao pronaći u nekom tekstu i kako bi s njime rezonirao. Isto tako, veliki dio života glazbenika provodi se na putovanjima za nastupe. Tu je stvarno jako bitno “ishendlati” ljude, znati kako kome pristupiti. Npr. neki pjevači više su introverti i razgovori u kombiju im smetaju; tu je dosta korisno razumjeti osobine ličnosti ljudi i znati kako se prilagoditi situaciji. Ne govorimo o nekim velikim taktikama niti o manipulaciji, više o tome kako napraviti atmosferu da je svima put od 7 sati do Dubrovnika i natrag što ugodniji.

Možeš li opisati trenutak kada si tijekom studija razumio nešto o glazbi što prije nisi, neko svoje “A-ha!” iskustvo?

Bila mi je jako zanimljiva činjenica zašto ljudi generalno kroz život najviše vole glazbu koju su slušali u ranoj adolescenciji, od 12. do 16. godine. Evolucijska psihologija nudi objašnjenje kako je u to doba bio redovit proces inicijacije u određena plemena prilikom odrastanja, gdje bi dječaci postajali muškarci, a djevojčice žene, i tijekom tih ceremonija bi se izvodile i pjevale pjesme koje bi označile pripadnost osobe plemenu za ostatak života.

PROČITAJTE: Veliki Severinin intervju za HELLO! – Moj duet iz snova bio bi s Bruceom Springsteenom, u autu slušam od Silvane do Nirvane

Vrlo često su te pjesme bile kao određena lozinka koja bi služila da se zna da je osoba stvarno dio tog plemena. To je samo jedno od potencijalnih objašnjenja (npr. neurološka psihologija vezala bi to uz razvoj određenih dijelova mozga u to doba), ali meni je bilo jako zanimljivo objašnjenje zašto i dalje znam sve tekstove tadašnjih najdražih bendova napamet.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Jan Jakovljev (@janjakovljev)

Kako izgleda tvoj proces rada kad si autor / koautor pjesme — od ideje do studijske snimke?

Nažalost, ne postoji neka formula za proces rada kako napisati pjesmu ili hit. Obično sve krene od neke ideje, bila ona doslovno jedan akord koji sam odsvirao na gitari i u glavi čuo čitavu progresiju ili od neke slike/fraze od koje se napiše prva rečenica teksta. Isto tako, jako ovisi o tome s kojim izvođačem u tom trenutku radim ili za koga pišem. U zadnjih godinu dana najviše surađujem i pišem pjesme s kolegicom Anjom Grabovac, poznatijom kao Anya G, s kojom imam izuzetno brz workflow, jednostavno se fenomenalno razumijemo. Naš proces rada obično je takav da odsviram neki riff ili temu na gitari, neki krug akorda koji mi u tom trenutku zvuče zanimljivo, i tada Anja jednostavno krene pjevušiti neku melodiju bez teksta. Tako se snimamo nekoliko minuta i kada vidimo da imamo nešto zanimljivo, postavimo kostur na kojem onda zajedno radimo i pišemo tekst dok pjesma nije gotova, što nekad zna biti dan, dva ili po par tjedana. Uvijek se vodimo time kako nam ta melodija i akordi zvuče? O kakvoj se pjesmi tu radi? Koga možemo čuti da je pjeva?

Koji su najveći izazovi session gitarista u Hrvatskoj danas — tehnički, kreativni, logistički?

Kao session glazbeniku, bilo u live ili studijskoj situaciji, najbitnije je da je osoba koja me angažirala zadovoljna. Ako se radi o pjevaču kojeg prati bend, bitno mi je da je on što zadovoljniji sa sobom i da sve što radimo njega istakne još više. Ako se radi o studijskom snimanju, bitno je da je producent koji me angažirao sretan sa svim dionicama koje sam snimio i da ima što manje posla kasnije u editingu. Isto tako, rekao bih da je najveći izazov prilagoditi se okolini i situaciji u kojoj se glazbenik nalazi. Naša pop glazba dosta je drugačija od klasične po tome da mi kao prateći glazbenici vrlo često nemamo konkretno raspisane note – što se gdje svira – nego se treba prilagoditi veličini sastava, koncentrirano slušati što drugi glazbenici sviraju i napraviti sve što možeš da vokal zvuči najbolje što može. Ima stvarno puno ljudi koji odlično sviraju, ali jednostavno ne slušaju što se događa oko njih, pa zna zvučati kao da se vokal i instrumenti svađaju.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by 𝗧𝗢𝗠𝗔 (@to.ma.official)

Kakvu ulogu ima gitara u modernoj popularnoj glazbi u Hrvatskoj — hoće li ljudi još prepoznati važnost žive gitare kad digitalna produkcija dominira?

Pa nekako se nadam da je gitara jedan od onih instrumenata koji nikada neće izumrijeti, barem u glazbi koju ja stvaram i na kojoj radim. Mislim da je moderna produkcija i stvaranje beatova vrlo često jako dobar način za “bacati vrijeme”. Jako je zabavno stvarati beatove, ubacivati raznorazne zvukove, ali ako se ta pjesma ne može odsvirati samo na gitari ili klaviru, a da je se može prepoznati, vjerojatno nije “evergreen”. To bih rekao čak i da je neki test dobrog songwritinga – ako osoba može sjesti za gitaru, popratiti samu sebe i otpjevati pjesmu, a da i dalje dirne ljude, onda se radi o dobroj pjesmi – barem u glazbi koju ja radim i slušam.

Kako doživljavaš hrvatsku glazbenu scenu – mijenjaju li se stvari u smislu kvalitete, produkcije, autorskog izraza?

Mislim da hrvatska scena u zadnjih nekoliko godina prolazi kroz jednu malu renesansu. Mislim da nakon dugo vremena imamo stvarno puno izuzetno kvalitetnih mladih izvođača i songwritera koji dolaze u prvi plan, kako u “alternativnijoj” trap sceni, tako i u pop sceni. Kada sam ja bio u srednjoj školi, nismo imali svoju Miach, Hiljsona, Tomu, Jakova ili druge mlade izvođače na čije se koncerte redovito išlo i koji su bili u stanju rasprodati Boćarski dom. Isto tako, sve je više mladih autora čije pjesme polako ulaze u radijski eter i koje ljudi zapravo slušaju. U tom pogledu rekao bih da stanje na našoj sceni već stvarno dugo vremena nije bilo ovako dobro. Baš zato mi je i veliko zadovoljstvo upravo s tom mlađom generacijom stvarati, pisati, svirati i ostaviti neki trag.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Jan Jakovljev (@janjakovljev)

Imaš li neku pjesmu ili suradnju koja ti je posebno draga, možda zbog kreativne slobode ili emotivne težine?

Možda najteže pitanje u ovom intervjuu do sada haha. Uvijek mi na pamet padne ‘Prevari me osjećaj’ kao jedna od prvih pjesama na kojoj sam autorski radio s Tomom, baš zato što je to bio jedan od prvih trenutaka kada smo prolazili čitav proces – od pisanja pjesme, odlazaka u studio do toga da je sada izvodimo pred brojnom publikom, i koliko god puta da je odsviramo, mogao bih još jednom.

Što si ”preuzeo” od svojih uzora (npr. John Mayer, Frusciante), a što si odlučno odlučio izgraditi drugačije?

U jednom od intervjua s Brunom Marsom pročitao sam izreku: “We develop our own style when we fail to sound like our idols.” Kada sam krenuo svirati gitaru, definitivno najveći uzor bio mi je John Frusciante iz benda Red Hot Chili Peppers, od kojeg vjerujem da sam u svoj glazbeni DNK preuzeo tu potrebu za pisanjem prepoznatljivih riffova. I evo, mogu reći da je i zadnja pjesma ‘O mrtvima samo najbolje’, koju sam napisao s Tomom, definitivno the pjesma u tom pogledu.

PROČITAJTE: Duška Brčić Šušak za HELLO! – Dora treba više transparentnosti, a Nika Turković je u pravu kad kaže da za to treba imati želudac

Prije nego što se izgovori prva riječ teksta, svi već znaju o kojoj pjesmi se radi.
Isto tako, izuzetno sam puno slušao i R’n’B i blues glazbu u ranim dvadesetima i tu izgradio veliki vokabular određenih glazbenih fraza i progresija koje nisu toliko česte u popu, a ljudi mi znaju reći: “E, točno sam prepoznao tvoje gitare na nekoj pjesmi.” Osobno vrlo rijetko razmišljam o tome što sviram – na gitaru gledam kao na neki alat s pomoću kojeg glazbu koju čujem u glavi mogu iznijeti iz sebe, kada već ne znam pjevati (smijeh).

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Jan Jakovljev (@janjakovljev)

Kako se nosiš s očekivanjima publike i sa samim sobom — postoji li pritisak da svaki put budeš “najbolji”?

Iskreno, nemam nikada pritisak. Toliko sam zahvalan što imam privilegiju ovime zarađivati za život da jedva čekam svaki idući nastup i trudim se što više biti u trenutku, u tom stanju “flowa”. Prirodno mi je biti na pozornici i nekako, kada su neki periodi s manje nastupa, kao što to zna biti u 1. i 2. mjesecu, baš se osjećam kao da dio mene fali.

Koliko imaš gitara i koja ti je najdraža? Što u njima osjećaš, što ih čini posebnima?

E, tek ovo je teško pitanje (smijeh). Trenutno sam na nekom broju od desetak gitara koje koristim za studijski rad i live nastupe i mogu reći da stvarno ne prođe tjedan a da nisam svaku iskoristio za nešto. Gitara koju bih izdvojio kao posebnu je klasična gitara koja je prije bila u vlasništvu pokojnog legendarnog producenta Mire Vidovića i na kojoj sam napisao vjerojatno najviše autorskih pjesama s Anjom. Isto tako, imam jako lijepu suradnju s firmom Maybach Guitars iz Njemačke čije gitare obožavam. Kako se radi o manjoj obiteljskoj firmi, stvarno se vidi ta strast prilikom izrade instrumenta u svim mogućim detaljima na gitari.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by STEFANY (@stefanyzuzic.music)

Kakva je uloga tehnologije i digitalne produkcije u tvom radu? Žališ li ponekad što gitara može biti reduciran element?

Što se same tehnologije i digitalne produkcije tiče, u tom polju radim minimalno. Ono što mi je bitno jest da mogu u svojim kućnim uvjetima snimiti gitare studijske kvalitete, bilo akustične, bilo električne, i snimiti vokal ako bi bilo potrebno za neku demo snimku. Od produkcije sam odustao kada sam upoznao Lockrooma 2019. godine i shvatio da je on uložio 10 tisuća sati u to, kao što sam ja do tada u sviranje.

Događa li se da psihologija “intervenira”  kad su u pitanju nastupi — trema, performans, interakcija s publikom?

Zapravo i ne toliko. Do trenutka kada smo već na nastupu, računam da sam toliko spreman da nema razloga ni mjesta za tremu. A što se performansa tiče, nekako mislim da je to više do broja “utakmica u nogama”. Mislim da je jako bitno zapravo napraviti neki “show” i atmosferu, jer da je ljudima samo do slušanja glazbe kakva je na snimci, to se može i doma, bez izlaska iz stana.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Jan Jakovljev (@janjakovljev)

Vidiš li se jednog dana u ulozi predavača, specijalista koji povezuje glazbu i mentalno zdravlje, terapiju glazbom…?

U ovom trenutku o tome zapravo ne razmišljam. Volio bih jednog dana možda biti neka vrsta predavača, ali više u smjeru kako napisati dobru pjesmu ili o razlici između studijskog pristupa glazbi i sviranja za hobi ili live koncerte. Ali mislim da i ja imam još puno toga za naučiti do tad.

Je li bilo trenutaka kada ti je rad u struci (psihologija) nešto otkrio o tebi – slabosti, snage – koji su ti pomogli da postaneš bolji glazbenik?

Najveću lekciju iz rada u struci mogu reći da sam vidio u vidu postavljanja ciljeva i nekog dugoročnijeg shvaćanja glazbe. Još na fakultetu imali smo brojne radionice upravljanja vremenom i postavljanja ciljeva, što vidim da i dan danas aktivno koristim, npr. u pripremanju repertoara ili prioriteta prilikom snimanja pjesama.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Jan Jakovljev (@janjakovljev)

Kako izgleda tvoj dan kad je visok tempo — snimanja, nastupi, psihološki angažman — kako se organiziraš, puniš energijom?

Svaki dan započne identično – prvo šetnja s Tobyjem po Maksimiru (ili, ako sam negdje na putu, po tom gradu) barem sat vremena, i onda sve drugo. Tada se trudim ne biti na mobitelu, što više opustiti glavu i samo biti u trenutku. Ljudi ne bi vjerovali koliko to znači. Nakon toga, tijekom prijepodneva volim obaviti što više remote snimanja što mogu, kako surađujem s nekoliko producenata kojima šaljem linije gitara koje snimam doma, i nakon toga ide ili priprema za koncerte ili odlazak na neki. Imam stvarno sreće da me sve to puni energijom, pa i kada se zareda 3–4–5 nastupa u tjednu i dalje nemam osjećaj da sam “umoran”. Moram reći da mi je tu stvarno najveća podrška djevojka Ines koja se maksimalno trudi biti podrška u takvom tempu. I da, savjet svima koje zanima ovaj stil života – smanjite alkohol ako se želite kvalitetno naspavati i dugoročno funkcionirati.

Što misliš o podršci institucija u Hrvatskoj za mlade glazbenike — obrazovanje, produkcija, financijska potpora? Gdje bi trebalo intervenirati?

Iskreno, nisam toliko upoznat. Kako sam paralelno radio 5 godina u struci kao psiholog, imao sam redovita primanja i nisam imao potrebe za potporama niti dodatnim obrazovanjima.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Jan Jakovljev (@janjakovljev)

Kakvi su ti planovi za budućnost u glazbi — solo album, koncertna turneja, možda nešto potpuno novo što dosad nisi radio?

Planova je mnogo, ali trenutno stvarno uživam radeći upravo ovo što radim. Pišem pjesme, surađujem i nastupam s toliko predivnih ljudi koji su toliko talentirani i, prije svega, dobri ljudi, da se često i uhvatim reflektirajući o svemu i kako o ovom svemu prije 5 godina nisam mogao niti sanjati. Volio bih u budućnosti izbaciti i instrumentalni solo album, onako sebi za gušt, ali trenutno je toliko posla da mi se nigdje ne žuri.

Ako bi mlađim ljudima koji žele ići dvostrukim putem — glazba + fakultet / druga profesija — mogao dati tri ključna savjeta, koji bi to bili?

Budi siguran da stvarno želiš glazbu. Čini mi se da danas puno ljudi želi ono što glazba na društvenim mrežama donosi i kako izgleda, ali nisu svjesni kolika su stvarno odricanja potrebna za to. Dok nisam otišao all in u glazbu, jedno 4 godine sigurno nisam bio na 99 % rođendana i druženja svojih bliskih prijatelja jer sam paralelno radio dva posla.

Pokušaj se baviti i glazbom i ”normalnim” poslom što je dulje moguće. Naravno, u jednom trenutku ili jedno ili drugo će prevagnuti. Kod mene je to, na sreću, bila glazba. Sada, kada nemam standardan 9–17 dan, toliko sam više zahvalniji i toliko se više mogu dati glazbi nego da mi se posrećilo s 25. s nekim hitom i da nisam proveo 5 godina radeći i jedno i drugo.

PROČITAJTE: Nika Turković za HELLO! – Nemam želudac za natjecanje poput Dore

Pazi na fizičko zdravlje. To je možda trebao biti i prvi savjet, ali život u glazbi često zna biti dosta neuredan. Puno je putovanja, kasnih koncerata, glasne glazbe, malo sna, upitna prehrana i konzumacija alkohola. To se kod nas u glazbenim krugovima podrazumijeva kao normalno. Moram reći da sigurno ne bih bio tu gdje jesam da se aktivno ne bavim sportom i pazim na prehranu, jer jednostavno ne bih imao goriva za izdržati sve ovo što je u ovom trenutku već rutina.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Jan Jakovljev (@janjakovljev)

Tvoje ime često se spominje u kontekstu Dore. Što misliš o tom natjecanju kao platformi za mlade izvođače?

Mislim da je Dora vjerojatno najbolja platforma za mlade izvođače koji tek dolaze na scenu. Imaju priliku predstaviti se velikoj publici i na neki način, ako dobro odigraju karte, lansirati si karijeru. Bitno je imati i neki plan za nakon Dore; super je predstaviti se široj publici, ali bitno je i ponuditi im još glazbe kako bi se dogodio neki momentum i izgradila karijera. To bi mi bio jedini savjet za sve mlade izvođače koji dolaze na Doru – imajte plan i za nakon Dore.

Nedavno je Nika Turković izjavila da treba imati “želudac za Doru”. Kako komentiraš tu izjavu?

Ovo mogu shvatiti jedino kao izjavu u smjeru nošenja sa stresom oko Dore, što mi je zapravo i dosta logično. Priznajem, čak i nakon skoro 10 godina aktivnog bavljenja glazbom, i meni bi bio malo stres nastupati na najvećem festivalu koji prati ne samo cijela država nego i brojna Eurosong publika.

Mnogi smatraju da bi pjesma “O mrtvima samo najbolje” pomela Doru. Što misliš o reakcijama publike na tu pjesmu?

Jooj, toliko mi je drago da se ljudima pjesma svidjela! Ali evo, tu je jedna stvar: pjesma koja se prijavljuje na Doru može biti maksimalnog trajanja od 3 minute. Naša pjesma traje nešto dulje od 4 minute i samim time bila bi diskvalificirana u samom startu, a opet, bila bi stvarno šteta takvu pjesmu prisilno skratiti – ne bi to više bilo to.

Kako komentiraš tračeve da tu pjesmu niste željeli prijaviti na Doru jer ne želite biti žrtve klanova HRT-a koji guraju svoje ljude, za što je najbolji primjer bila ova godina?

Možda će nešto i biti prijavljeno na Doru ove godine, ali to će se sve vidjeti s vremenom. Osobno ne pratim “politike” na glazbenoj sceni jer nisam zbog toga ušao u glazbu. Ono što mi je bitno jest da iza svega na čemu radim, pišem, snimam, stojim 110 % ii da su ljudi koji te pjesme izvode zadovoljni. Na kraju dana publika je ta koja će te pjesme prihvatiti.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by I R M A (@irmadragicevic)

Mnogi govore o “mafijanju” u organizaciji Dore. Imaš li osobno iskustvo ili mišljenje o tome?

Osobno nemam nikakva iskustva. Općenito izbjegavam drame na glazbenoj sceni; nisam takav tip.

Po tvom mišljenju, koliku štetu kvalitetnim pjevačima i tekstopiscima, ali i svim drugim ljudima koji su uključeni u stvaranje pjesama, nanosi ova situacija oko mafijanja s Dorom?

Mislim da će prava pjesma doći do publike, bilo to na Dori ili izvan nje. Puno je situacija gdje ljudi lobiraju za neke pjesme koje čak i završe s velikim vrćenjem na radio postajama, ali meni je osobno uvijek puno veći pokazatelj to koliko ljudi dođe na koncert nekoga i koliko ljudi stvarno slušaju i pjevaju te pjesme za gušt.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Jan Jakovljev (@janjakovljev)

Kako komentiraš organizaciju Dore i ulogu koju ima u promociji domaće glazbe?

Mislim da je Dora s punim pravom najveći festival u državi i ima veliku ulogu u promociji domaće glazbe. Super mi je što je stvarno osmišljena kao koncept – uvijek će biti neka etno balada, neki rock band, neka dance pjesma, neko iznenađenje.

PROČITAJTE: Irma Dragičević za HELLO! – Na Dori 2026. nemam što izgubiti – zato idem!

Jako mi je drago da se stvarno širok broj stilova može čuti u toku jedne večeri i da nikada nije trenutak “evo 6. balade za redom”. Osobno slabo pratim televiziju, ali kad je tu Dora, gledam obje polufinalne večeri i finale.

Koga ti želiš vidjeti na Dori?

Haha, volio bih vidjeti stvarno puno svojih prijatelja i kolega na Dori, ali nadam se ne u jednoj godini da si ne budu međusobna konkurencija.

Miach – Mislim da bi stvarno ona i Miha napravili neku pjesmu koja bi postala generacijski hit i znam da bi mi to sigurno bio gušt svirati na svim nadolazećim koncertima.

ToMa – Iako je već bio na Dori, volio bih da se ponovo prijavi i predstavi s nečim što možda ljudi ne bi toliko očekivali od njega.

Anya G – Tu sam nimalo objektivan; Anju, njezin glas i pjevanje stvarno obožavam, i ako je netko “sakriveni dijamant” na našoj sceni, to je sigurno ona – pogotovo zato što većinu glazbe piše na engleskom.

Stela Rade – Stela mi je stvarno posebna osoba na našoj sceni, surađivali smo u prošlosti i bilo bi mi jako zanimljivo vidjeti s čime bi se mogla predstaviti ljudima na Dori.

Irma Dragičević – Crossover pjevačica i diva naše generacije; prošle godine pojavila se na Dori s Enigmom i rekao bih da je vokalno stvarno izdominirala. Volio bih to vidjeti opet.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Jan Jakovljev (@janjakovljev)