Silvio Vujičić za HELLO!: „Ljepota može nastati i iz osipa, ožiljka ili boli“

Njegovi radovi uvijek balansiraju između estetike i nelagode, otvarajući pitanja o tijelu, identitetu i društvenim konstrukcijama ljepote. Izlagao je u brojnim muzejima i galerijama diljem svijeta, a njegova je umjetnost jednako konceptualna koliko i visceralna, tražeći od publike da aktivno sudjeluje. U svakom projektu Vujičić pomiče granice percepcije, pretvarajući najbanalnije svakodnevne rituale u prostor kritike i otpora.

Upravo se takva energija osjeti i u njegovom novom projektu SKIN(S)CARE, gdje njega kože postaje polje propitivanja granice između nježnosti i nasilja. Ono što obično povezujemo s ljepotom, iscjeljenjem i njegom, u njegovoj interpretaciji dobiva sasvim drukčiji prizvuk – piling, trljanje i skidanje slojeva epitela pretvaraju se u mikro-performanse koji otkrivaju društvene odnose moći i kontrole. Vujičić otvara prostor paradoksa: kozmetika kao obećanje sigurnosti istovremeno nosi u sebi prijetnju, a ljepota, umjesto harmonije, može nastati iz osipa, ožiljka ili boli. Igrajući se jezikom, materijom i iskustvom tijela, on nas tjera da preispitamo vlastite predodžbe o njezi, ružnoći, prirodnom i umjetnom. SKIN(S)CARE tako nije samo izložba, nego i iskustvo koje publiku izvlači iz zone ugode i pretvara svakodnevnu rutinu u kritičku platformu suočavanja.

Skinscare kozmetika

Što Vas je inspiriralo da istražite granicu između njege i nasilja u svojoj novoj izložbi?

Granica između njege i nasilja oduvijek me fascinirala jer se u njoj otvara prostor paradoksa. Nasilje u umjetnosti također je koncept koji mi je zanimljiv i kojem se s vremena na vrijeme vraćam – u smislu onoga što se događa kada umjetnička djela prestanu biti pasivna i bezazlena te počnu aktivno djelovati na promatrača. Kada razmišljamo o njezi, zamišljamo brigu, utjehu i iscjeljenje, no vrlo često upravo u toj brizi leži potencijal za kontrolu, disciplinu i nametanje normi. Inspiraciju sam pronašao u svakodnevnim ritualima njege kože koji, iako djeluju banalno, nose snažnu simboliku moći i društvene uvjetovanosti. Njega kože može biti i samokažnjavanje, i želja za pripadanjem, i pokušaj bijega iz vlastite kože. Ova višeslojnost bila je polazišna točka projekta koji sam razvijao s kustosicom Olgom Majcen Linn. Htio sam pokazati da nešto što se čini nježnim i zaštitničkim može u sebi skrivati nasilne elemente – ne samo na fizičkoj razini, već i na psihološkoj i društvenoj. Svakodnevno trljanje, piling, skidanje slojeva epitela postaje mikro‑performativan čin koji oponaša strukturu društvenih odnosa u kojima uvijek postoji i element agresije. U tom smislu, inspiracija je bila dvostruka: s jedne strane promatranje rituala njege u suvremenom društvu, a s druge moje dugogodišnje zanimanje za transformaciju materije i tijela. Granica njege i nasilja nije samo teorijsko pitanje, nego i iskustveno – i želio sam je prenijeti u prostor izložbe, u ovom slučaju u KONTEJNER – biro suvremene umjetničke prakse.

Vaša kozmetička linija u projektu SKIN(S)CARE ima vrlo specifičan koncept – možete li opisati kako je nastala ideja za nju?

Ideja za kozmetičku liniju SKIN(S)CARE nastala je kao rezultat mog interesa za slikarstvo starih majstora, kemijske procese bilja i povijest kozmetike. Oduvijek me intrigiralo kako nešto što se prodaje kao prirodno i zdravo zapravo može imati snažne, pa čak i destruktivne učinke na tijelo. U društvu vlada uvjerenje da prirodni sastojci nužno znače sigurnost, a zapravo znamo da upravo priroda krije najjače otrove i najmoćnije iritanse. Iz tog razloga odlučio sam stvoriti proizvode koji otvaraju to pitanje – proizvode koji izazivaju reakciju, nelagodu i iritaciju. Linija je oblikovana u suradnji s mojim dugogodišnjim prijateljem i stručnim suradnikom, znanstvenikom Stipicom Tomićem, te laboratorijskim tehničarima, jer mi je bilo važno da iza nje stoji ozbiljan proces, a ne samo metafora. Htio sam da publika osjeti granicu između očekivanja i stvarnosti, između njege i opasnosti. Upravo mi se to čini važnim danas, kada sve može biti virtualno i 3D‑printano – pristupiti ovakvim konceptima tako da postoje na više razina. SKIN(S)CARE nije samo linija proizvoda, nego konceptualni okvir koji spaja svakodnevicu s kritičkom platformom. Njegova bit je u jezičnoj igri: dodavanjem zagrada u riječ skin care dobivamo nešto sasvim drugo – scars i scare – ožiljke i strah, ali i inicijal mog imena kao danas ultimativni branding. Ideja je stoga nastala iz potrebe da kozmetiku, koja se inače veže uz estetiku i uljepšavanje, transformiram u medij otpora i suočavanja.

Silvio Vujičić, portret, foto Ivan Slipčević

Kako Vaša umjetnost propituje normativne predodžbe o ljepoti i ružnoći?

Normativne predodžbe o ljepoti i ružnoći zanimaju me jer su društveno konstruirane i povijesno promjenjive. Ono što je u jednom vremenu i prostoru doživljavano kao privlačno, u drugom može biti smatrano grotesknim ili čak bolesnim. Moji radovi namjerno unose nemir u te kategorije. Kada na koži izazivam osipe, ekceme ili ožiljke, postavljam pitanje može li takva manifestacija tijela postati nova forma ljepote. Time želim destabilizirati ideju da je ljepota uvijek povezana s harmonijom, čistoćom i zdravljem. S druge strane, ružnoća se u mojem radu pojavljuje kao prostor slobode jer nas oslobađa od nametnutih standarda i otvara mogućnost za individualno tumačenje. Umjetnost mi omogućuje da se igram s granicama i stvaram situacije u kojima publika mora preispitati vlastite predrasude. Ljepota i ružnoća nisu suprotstavljeni pojmovi, već fluidne kategorije koje se stalno preklapaju. U SKIN(S)CAREU koristim kozmetiku kao instrument da pokažem tu fluidnost i razbijem fiksirane norme. Propitivanjem tih predodžbi ne želim dati konačan odgovor, nego otvoriti prostor za dijalog i suočavanje s vlastitim pogledom na tijelo.

U projektu koristite prirodne sastojke koji izazivaju iritacije. Što ste željeli postići ovim “negativnim efektima”?

Ti takozvani „negativni efekti” za mene su zapravo pozitivni u umjetničkom smislu. Oni stvaraju situaciju koja publiku izvlači iz zone ugode i suočava je s vlastitom kožom na nov način. Kada koristimo klasične kozmetičke proizvode, obećana nam je – i očekujemo – glađa, ljepša i zdravija koža, a moj projekt nudi suprotno: donosi kontrolirano crvenilo, osip i nelagodu. Time želim pokazati da ljepota nije nužno povezana s bezbolnošću. Štoviše, mnogi povijesni i suvremeni rituali uljepšavanja uključuju bol i disciplinu, od nekadašnjih steznika do današnjih plastičnih operacija i kemijskih pilinga. Iritacije koje izazivaju moji umjetnički radovi – u ovom slučaju proizvodi – simboliziraju upravo taj paradoks. Uvođenjem prirodnih sastojaka koji uzrokuju nelagodu također dovodim u pitanje mit o „prirodnom” kao uvijek sigurnom. Želio sam da ljudi shvate kako je granica između njege i oštećenja tijela vrlo tanka i uvjetovana društvenim očekivanjima. Negativni efekti tako postaju sredstvo otpora i kritike, ali i alat kojim se otvara nova estetska perspektiva. Publika može odabrati hoće li ih prihvatiti kao umjetnički rad, kao oštećenje kože ili kao jedinstveni oblik stila.

Silvio Vujičić, SKIN(S)CARE © Studio Silvio Vujičić _04

Na koji način kozmetika može postati medij otpora i osobnog izraza?

Kozmetika je već dugo više od puke higijene – ona je kulturni i društveni alat. U mom radu postaje medij otpora jer prestaje biti usmjerena na postizanje idealiziranog izgleda i počinje djelovati kao prostor propitivanja identiteta. Kada koristimo kozmetiku koja izaziva osipe ili ožiljke, mi se zapravo suprotstavljamo očekivanom narativu savršene kože. To je gesta odbijanja sudjelovanja u unaprijed zadanim pravilima ljepote. Osobni izraz se u tom trenutku ne ostvaruje uljepšavanjem, već prihvaćanjem i pokazivanjem drugačijeg tijela. Kozmetika tako postaje produžetak performansa, a tijelo prostor bilježenja iskustva. U tom smislu približava se tetoviranju ili drugim oblicima tjelesnih modifikacija, gdje se bol i nelagoda pretvaraju u estetski i identitetski znak. Moje kreacije potiču publiku da razmisli o tome što znači njegovati se u društvu koje stalno postavlja nove, gotovo nedostižne standarde. Umjesto da kožu učini „idealnom”, kozmetika može pokazati njezinu ranjivost, nesavršenost i individualnost. Na taj način postaje i politički čin i intimna osobna gesta.

Kako povezujući „skin care” i „scars” ili „scare” komunicirate dvosmislenost njege kože?

Naziv SKIN(S)CARE ključan je jer u njemu leži sva ambivalencija projekta. Dodavanjem samo jednog slova S, skin care – pojam koji danas simbolizira brigu, disciplinu i samoprezentaciju – transformira se u scars ili scare, ožiljak ili strah. Ta mala jezična intervencija pokazuje koliko je granica između njege i oštećenja tanka i nejasna. Ožiljci su na tijelu zapisi prošlih iskustava, a u mom projektu postaju simbol svjesno izazvane posljedice njege. Strah, s druge strane, proizlazi iz neizvjesnosti – nikada ne znamo kakvu će reakciju koža pokazati. Time se svakodnevna rutina pretvara u eksperiment i u performans. Jezik mi je ovdje jednako važan kao i materija jer upravo kroz igru riječi otkrivam skrivene slojeve kulturnih značenja. Publika se suočava s time da „briga” nije nužno utješna, već može nositi i prijetnju. Dvosmislenost je namjerna jer odražava složenost našeg odnosa prema tijelu – ono je istodobno prostor nježnosti i prostor boli. Ta jezična igra otvara prostor za kritičko promišljanje o tome kako zapravo definiramo pojam njege.

Silvio Vujičić, foto Ivan Slipčević

Vaši radovi često istražuju seksualni identitet i odjevne fetiše – kako se to odražava u SKIN(S)CARE projektu?

Seksualni identitet i odjevni fetiši sastavni su dio mog umjetničkog rada posljednjih 25 godina te kroz njih istražujem način na koji tijelo postaje polje značenja. U SKIN(S)CAREU prisutni su na suptilniji način, ali i dalje imaju snažan utjecaj. Sam čin nanošenja kreme ili proizvoda može se promatrati kao ritual koji ima i erotsku dimenziju – intiman je, često skriven od pogleda drugih i uključuje dodirivanje vlastite i tuđe kože. Uvođenjem sastojaka koji izazivaju iritaciju, taj čin postaje sličan praksama fetišističke discipline, gdje bol i zadovoljstvo dolaze zajedno. Također, estetska dimenzija osipa ili ožiljka podsjeća na tragove koje ostavljaju različite seksualne igre ili tjelesne modifikacije. Seksualnost i identitet nisu odvojeni od pojma njege, već se isprepliću u svakodnevnim gestama. S druge strane, odjevni fetiši u mom umjetničkom radu često se bave granicom između zaštite i izlaganja, a u SKIN(S)CAREU to je preneseno na samu kožu. Projekt pokazuje da kozmetika može biti jednako erotska, subverzivna i politička kao i odjeća ili performans. Time se uspostavlja kontinuitet između mojih ranijih istraživanja i ove izložbe.

Koliko su mediji i tržište oblikovali Vašu percepciju ljepote i identiteta u ovom projektu?

Mediji i tržište imaju ogroman utjecaj na sve nas, pa tako i na moj rad. Današnji kult ljepote oblikuje se kroz reklame, društvene mreže i popularnu kulturu, gdje stalno dobivamo poruke da je vrijednost osobe povezana s njezinim izgledom. U takvom kontekstu njega kože postaje više od higijene – ona je društvena valuta i znak pripadnosti određenoj klasi ili grupi. Upravo ta spoznaja oblikovala je SKIN(S)CARE. Htio sam pokazati koliko je naš odnos prema tijelu uvjetovan vanjskim silama, koliko nas tržište manipulira i usmjerava. S druge strane, kroz projekt sam želio stvoriti prostor otpora tim pritiscima – umjetničke proizvode koji ne obećavaju ljepotu nego problem. Ne uklapaju se u tržišnu logiku, nego je ruše. Moja percepcija ljepote stoga je uvijek dvoslojna: svjestan sam da je oblikovana vanjskim pritiscima, ali je ujedno pokušavam destabilizirati i preoblikovati kroz umjetnički čin. SKIN(S)CARE je zapravo kritički odgovor na tu invaziju medija i tržišta, pokušaj da im se oduzme moć i da se ljepota ponovno shvati kao osobni, a ne komercijalni koncept.

Silvio Vujičić, SKIN(S)CARE © Studio Silvio Vujičić _03

Možete li nam opisati proces kojim stvarate proizvode, od kemijske pripreme do konačne instalacije?

Proces stvaranja SKIN(S)CARE proizvoda bio je dugotrajan i višeslojan. Najprije sam istraživao povijest biljnih sastojaka i njihovih učinaka na kožu, posebno onih koji izazivaju iritaciju ili promjene. Zatim sam krenuo u uzgoj svih kultura bilja koje sam mogao uzgojiti u našoj klimi te sam, u suradnji s kolegom, eksperimentirao s ekstrakcijom, destilacijom i drugim kemijskim metodama kako bih dobio potrebne supstancije. Te su tvari potom oblikovane u umjetničke radove – u ovom slučaju kreme, gelove i pudere. Nakon kemijske pripreme, proizvodi su dizajnirani tako da podsjećaju na klasične kozmetičke artikle, ali s potpuno drugačijom funkcijom. Konačni korak bilo je njihovo uključivanje u izložbenu instalaciju, gdje nisu samo predmeti nego i performativni alati. Posjetitelji su pozvani da ih, nakon potpisivanja ugovora, isprobaju, čime se proces transformacije kože događa u realnom vremenu, ovisno o tipu kože. Važno mi je da cijeli proces, od laboratorija do galerije, odražava ideju spajanja znanosti, umjetnosti i društvene kritike. To nije samo proizvod, nego ritual i iskustvo koje uključuje i tijelo publike.

Na koji način povijest umjetnosti i moda oblikuju Vaš umjetnički izraz danas?

Povijest umjetnosti i moda za mene su neiscrpni izvori inspiracije i kritičkog materijala. Umjetnički kanoni ljepote, od klasične antičke skulpture do modernističke estetike, uvijek su određivali kako doživljavamo tijelo i njegovu vrijednost. Moda je pak oblikovala društvene norme kroz odjeću, krojeve i materijale, često namećući granice između poželjnog i neprihvatljivog. Moj rad naslanja se na tu povijest, ali je ujedno i razgrađuje. SKIN(S)CARE primjer je kako koristim povijesne referencije: njega kože kao ritual ima svoje korijene još u antičkim, renesansnim i baroknim praksama, dok je današnja industrija ljepote tek njihova suvremena – rekao bih, kontroliranija – verzija. Kao modni dizajner, svjestan sam moći odjeće da oblikuje nečiji identitet, i tu logiku prenosim na kožu – ona postaje „najintimnija odjeća” koju možemo preoblikovati. Povijest umjetnosti i mode daje mi kontekst, ali istodobno i materijal za kritiku. Moj umjetnički izraz danas proizlazi iz dijaloga s tim povijestima – one su temelj koji koristim da bih stvorio nove, subverzivne forme i otvorio pitanja o tome što znači biti lijep, moderan i prihvaćen.

Vaša umjetnost često provocira i destabilizira. Kakvu reakciju očekujete od publike?

Ono što očekujem od publike nije jednoznačna reakcija, nego cijeli spektar osjećaja i interpretacija. Moj rad nije osmišljen da pruža utjehu, već da izaziva nemir i potakne na razmišljanje. Kada publika vidi kozmetičke proizvode koji umjesto glatke kože proizvode osip ili crvenilo, dolazi do kognitivne disonancije. Ta nelagoda važna mi je jer upravo ona otvara prostor za kritičko promišljanje. Neki će reagirati znatiželjom, drugi otporom, treći možda humorom ili ironijom. Ne očekujem konsenzus, već želim potaknuti osobno iskustvo koje će kod svakoga biti drugačije. Provokacija u mom radu nije cilj sam po sebi, nego sredstvo da publika izađe iz zone udobnosti i započne dijalog. Destabilizacija pak znači oslobađanje – oslobađanje od čvrstih kategorija ljepote, zdravlja i identiteta. Nadam se da će publika izaći iz susreta s radom s osjećajem da je dodirnula vlastite granice i preispitala ono što je dotad smatrala samorazumljivim.

Kako svakodnevna rutina njege kože postaje kritička platforma u Vašem radu?

Svakodnevna rutina njege kože u suvremenom društvu ima nevjerojatnu moć jer oblikuje našu samopercepciju i našu društvenu prezentaciju. U mom radu postaje kritička platforma jer je premještam iz konteksta privatne higijene u prostor javnog performansa i umjetničkog istraživanja. Nanošenje kreme ili seruma više nije samo banalna radnja pred ogledalom, nego čin kojim se ulazi u dijalog s kulturnim normama. Publika se suočava s pitanjem: zašto uopće njegujemo kožu, zašto težimo glatkoći i savršenstvu? Kada u taj ritual unesem proizvode koji izazivaju iritaciju, rutina se pretvara u politički čin, a koža u mjesto otpora. Time pokazujem da i najintimnije navike mogu postati sredstvo kritike. Njega kože više nije privatna, nego javna gesta, a upravo ta transformacija svakodnevice u umjetnost stvara prostor kritičkog mišljenja. Tako se rutina, umjesto da reproducira norme, pretvara u platformu njihova propitivanja i razgradnje.

Silvio Vujičić, SKIN(S)CARE © Studio Silvio Vujičić

Je li namjerno oštećenje kože u vašem projektu svojevrsni komentar na tetovaže i druge tjelesne modifikacije?

Namjerno oštećenje kože u SKIN(S)CAREU usko je povezano s praksama tjelesnih modifikacija. Tetovaže, piercing, skarifikacija i implantati stoljećima su postojali kao oblici osobnog izraza, ali i pripadnosti određenim zajednicama. Iako se u kontekstu zapadne kulture dugo doživljavalo da je riječ o unakažavanju tijela, danas su mnogi od tih postupaka široko prihvaćeni i normalizirani. Moj projekt ulazi u taj diskurs jer izaziva pitanje: ako možemo prihvatiti tetovažu kao estetski i identitetski izbor, zašto ne bismo mogli prihvatiti i osip ili ožiljak izazvan kozmetikom? Time se granice ljepote dodatno zamagljuju. Važno mi je da publika vidi kako i oštećenje može postati stil, kako i bol može biti estetizirana. SKIN(S)CARE se tu nadovezuje na tradiciju tjelesnih modifikacija, ali je preokreće kroz prizmu kozmetike – medija koji se obično povezuje s uljepšavanjem, a ne sa stvaranjem trajnih ili privremenih ožiljaka. To je komentar, ali i nastavak dijaloga s praksama koje su već duboko ukorijenjene u našem društvu.

Koja su Vaša razmišljanja o fluidnosti kulturno uvjetovanih pojmova ljepote, zdravlja i ružnoće?

Vjerujem da su ljepota, zdravlje i ružnoća fluidni pojmovi koji se stalno mijenjaju u skladu s kulturnim i povijesnim okolnostima. Ono što danas smatramo zdravim tijelom prije nekoliko stoljeća možda bi se doživljavalo kao bolest, a ono što danas slavimo kao ljepotu nekada se smatralo grotesknim. Moj rad koristi tu fluidnost kao polazište. Želim pokazati da ti pojmovi nisu prirodne, objektivne kategorije, već kulturno oblikovani konstrukti. Kada izazovem iritaciju na koži, publika se suočava s pitanjem: je li to znak bolesti, znak ružnoće ili znak jedinstvenog identiteta? Odgovor nikada nije jednoznačan. Fluidnost je važna jer nas oslobađa od fiksnih normi i omogućuje da ljepotu vidimo kao proces, a ne kao stanje. U tom smislu SKIN(S)CARE je eksperiment koji otkriva koliko su naše percepcije uvjetovane društvom i koliko se brzo mogu promijeniti kada se kontekst premjesti.

Silvio Vujičić, SKIN(S)CARE _iz radnog procesa, ekstrakt iz biljaka, © Studio Silvio Vujičić

U kojem trenutku umjetnički koncept prelazi u performans u Vašem radu?

U mom radu granica između koncepta i performansa uvijek je porozna. Koncept nastaje u mozgu, zatim se razvija u laboratoriju – kroz istraživanje sastojaka i proces kemijske pripreme. Prelazi u performans onog trenutka kada se uključi tijelo – bilo moje, bilo tijelo publike. Kada posjetitelj uzme kremu i nanese je na kožu, rad prestaje biti statični objekt i postaje živi proces. Taj trenutak ključan je jer tada nastaje iskustvo koje se ne može do kraja predvidjeti. Reakcija kože postaje dio umjetničkog djela, a performans se odvija u stvarnom vremenu. Konceptualna ideja o granici između njege i nasilja tako se pretvara u fizičko iskustvo koje se može vidjeti i osjetiti. U tom smislu svaki posjetitelj izložbe postaje sudionik performansa, a ne samo promatrač. To je za mene trenutak kada umjetnost postaje potpuno živa i otvorena.

Kako otrovne i psiho‑aktivne supstancije postaju dio Vaše umjetničke naracije?

Otrovne i psiho‑aktivne supstancije prisutne su u mom radu od samih početaka jer me zanima njihov simbolički i fizički potencijal. One nose u sebi ambivalentnost: mogu biti lijek i otrov, iscjeljenje i prijetnja. U SKIN(S)CAREU koristim ih da pokažem koliko su granice između sigurnog i opasnog, prirodnog i umjetnog relativne. Supstancije poput otrovnog bršljana, rute ili divlje mrkve imaju dugu povijest upotrebe u medicini, ritualima i magijskim praksama. Njihovim uvođenjem u kozmetički kontekst naglašavam kako se kulturna percepcija materije mijenja kroz povijest. Psiho‑aktivne tvari dodatno uvode dimenziju promjene svijesti i percepcije umjetničkih radova, pa tako i percepcije tijela. Za mene su one alati kojima se može proširiti naracija izvan okvira vizualnog i taktilnog u prostor introspektivnog i psihološkog. One su simbol opasne ljepote i podsjetnik da umjetnost uvijek uključuje rizik. U mom radu te supstancije nisu samo materijal, nego i metafora za društvene i kulturne napetosti.

Na koji način Vaša struka modnog dizajnera obogaćuje vizualni i konceptualni sloj vaših radova?

Moje obrazovanje i iskustvo u modnom dizajnu duboko su utjecali na moj umjetnički izraz. Moda je područje u kojem se tijelo stalno preoblikuje i stilizira, gdje je estetika neraskidivo povezana s identitetom. Taj pristup prenosim u umjetnost, ali ga pritom radikaliziram i dovodim do krajnosti. U SKIN(S)CAREU koža postaje najintimnija „odjeća”, površina koju možemo oblikovati baš kao što krojimo tkaninu. Konceptualno, moda me naučila razmišljati o materijalima, procesima i detaljima kao jeziku koji brzo komunicira s publikom. Vizualno, iskustvo dizajna daje mojem radu preciznost u formi i – ako je to radu potrebno – osjećaj estetike, čak i kada se bavim temama koje su nelagodne ili groteskne. Moda je također industrija discipline i kontrole tijela, što mi je otvorilo prostor za kritiku tih mehanizama. Na taj način moje modno znanje ne ostaje u sferi estetike, nego postaje oruđe za dekonstruiranje kulturnih normi kroz umjetnost.

Kako povezujete rituale njege s idejom društvene kontrole i manipulacije?

Rituali njege kože na prvi pogled djeluju kao intimni trenuci posvećeni sebi. Međutim, u suvremenom društvu snažno su oblikovani vanjskim pritiscima. Industrija ljepote i mediji stalno sugeriraju kako bismo trebali izgledati i što bismo trebali koristiti. Na taj način njega postaje ritual discipline, a ne slobodnog izbora. U SKIN(S)CAREU želim pokazati da su ti rituali dio šireg sustava kontrole i manipulacije. Kada osoba svakodnevno ulaže sate i novac u njegu kože, zapravo sudjeluje u ekonomiji koja profitira na njezinoj nesigurnosti. Moji proizvodi preokreću tu logiku: ne nude sigurnost i ljepotu, nego nelagodu i pitanja. Time ritual njege postaje alat za osvještavanje i kritiku. Manipulacija prestaje biti nevidljiva, a kontrola se otkriva kao kulturna konstrukcija. Želim da publika pokuša vidjeti kako rituali koje obavljamo iz navike mogu biti i prostor otpora, ako ih transformiramo i preispitamo.

Koja su iskustva iz međunarodnih izložbi najviše utjecala na oblikovanje SKIN(S)CARE projekta?

Međunarodna iskustva za mene su uvijek bila prilika da usporedim različite kulturne kontekste i njihove predodžbe o tijelu i ljepoti. Izlaganja u Aziji, primjerice u Kini i Japanu, otvorila su mi pogled na rituale njege koji su ondje duboko ukorijenjeni u tradiciju, ali istovremeno povezani s modernom industrijom. U Europi sam pak osjetio kako povijest umjetnosti i mode snažno oblikuju percepciju estetike i discipline tijela. Ta usporedba kultura pomogla mi je shvatiti da nijedan koncept ljepote nije univerzalan, već da svaki proizlazi iz specifičnih društvenih i povijesnih okolnosti. Moja međunarodna iskustva učvrstila su ideju da SKIN(S)CARE ne smije biti zatvoren u lokalni okvir, već da mora govoriti univerzalnim jezikom kože i njezinih transformacija. Pokazala su mi da je tema njege i nasilja prepoznatljiva i relevantna globalno.

Ako biste jednom rečenicom opisali svrhu SKIN(S)CARE, koja bi bila?

SKIN(S)CARE je umjetnički projekt koji razotkriva dvosmislenost njege ljudske kože, pretvarajući rutinu uljepšavanja u prostor otpora, identitetskog izraza i suočavanja s granicom između nježnosti i nasilja.