Nećete vjerovati tko se vraća na veliko platno: Daniel Day-Lewis ponovno glumi – i to u filmu vlastitog sina!

U svijetu u kojem su brzi povratci, glasne promocije i instant-karijere postali pravilo, Day-Lewis je odabrao tišinu. Povukao se 2017. nakon Phantom Threada, u trenutku kada je mogao kapitalizirati svoj status ikone. No, umjesto toga izabrao je anonimnost – šetnje daleko od reflektora, život bez uloga i publike. Tek sada, na pragu sedamdesete, odlučio je ponovno se pojaviti, ali u najintimnijem od svih mogućih projekata: u filmu Anemone, koji je režirao njegov sin Ronan.

Već sama činjenica da otac i sin dijele kreativni prostor djeluje gotovo romantično, gotovo literarno. Priča filma – o otuđenoj braći, o nasljeđu nasilja, o lomovima unutar obitelji – čini se kao da je napisana na samoj koži Day-Lewisova života i karijere. Glumac koji je oduvijek tragao za apsolutnom istinom u ulozi sada se suočava s vlastitim nasljeđem, pred kamerom vlastitog djeteta. To nije tek povratak glumi; to je povratak sebi.

Prve fotografije iz filma otkrivaju ga u šumi, u tišini prirode, pogleda uprtog prema nebu. Pored njega je Sean Bean, jednako snažan u svojoj životnoj zrelosti, dok atmosfera priziva osjećaj da prisustvujemo nečemu većem od običnog filma. Kao da se povratak odvija ne samo u kinematografiji, nego i u nama samima – u našem doživljaju glume, umjetnosti, života.

Ono što ovaj trenutak čini još snažnijim jest činjenica da Daniel Day-Lewis nije tipična filmska zvijezda. Njegov opus, krunjen Oscarima i ulogama koje su se urezale u kolektivno pamćenje, govori o čovjeku koji ne pristaje na površnost. My Left Foot, There Will Be Blood, Lincoln – to nisu samo filmovi, to su lekcije iz transformacije, posvećenosti i istinske umjetničke discipline. Njegova odluka o povratku zato ne zvuči kao marketinški trik, već kao rijetka prilika da svjedočimo nečemu autentičnom.

U svijetu koji voli brzinu, Day-Lewis nas podsjeća na vrijednost čekanja. Podsjeća nas da je osam godina šutnje ponekad cijena potrebna za trenutak istine. I zato Anemone nije tek nova filmska premijera; ona je emocionalni događaj. Film o obiteljskim odnosima, ali i priča o umjetničkoj lozi koja se prenosi s oca na sina, o tihoj snazi kreativne krvi koja spaja generacije.

U mjesecu kada će film imati svoju svjetsku premijeru u New Yorku, jedno je sigurno: Daniel Day-Lewis nas još jednom uči kako gluma nije posao, nego životni put. Put koji se ne mjeri godinama pauze ni nagradama, nego trenucima u kojima netko, s pogledom prema nebu, izgovori tišinu umjesto riječi.