Matej Kušević za HELLO!:”Klijenti su često iznenađeni kad shvate što im stvarno treba u domu!”

Za Mateja Kuševića koji vodi M1st design studio, emocija prostora nije apstraktan pojam ili tek puki estetski zahtjev. To je srž svakog projekta i vodič kroz slojeviti proces stvaranja interijera koji odišu osobnošću i smislenošću. Svaki element – boja, materijal, svjetlost, tekstura, proporcija – pažljivo se bira i slaže kako bi se oblikovao jedinstveni „ton“ prostora, kao da stvaramo glazbu koja će skladno pratiti ritam života klijenta. Jer prostor nije samo kulisa života, već njegov suputnik i odraz onoga što jesmo i kako se osjećamo.

Upravo zato, prvi korak u M1st dizajnu nije odabir boja ili namještaja, već razgovor o osjećajima. Što vam daje snagu? Koje vas boje smiruju? Kako zamišljate svoj savršeni dan? Kroz tu iskrenu i duboku razmjenu, dizajneri postaju partneri klijentu, suautori prostora koji pričaju njegove priče i ocrtavaju njegove emocije. Taj proces pomaže otkriti ono što je često skrivano ili neizrečeno – istinsku emocionalnu mapu koja će biti temelj funkcionalnog i estetskog rješenja.

Dizajn interijera prema ovom pristupu postaje više od dekoracije ili trenda. To je stvaranje okruženja koje potiče osobni rast, kreativnost, sigurnost i slobodu. Prirodni materijali poput drva, kamena i tekstila donose taktilnu toplinu, dok umirujuće palete boja i pažljivo oblikovane linije stvaraju harmoniju i „tišinu“ u kojoj misli mogu slobodno teći. Svaki detalj nosi težinu emocije i pažnje prema osobi koja će taj prostor zvati domom.

Na taj način M1st design studio ne stvara samo lijepa mjesta, već prostore sa dušom – prostore koji ne vrište, nego nježno dodiruju i ostaju urezani u sjećanje, kao glazba koja dira srcem, a da ne znate točno zašto. Jer kada prostor postane saveznik, on nas podržava, motivira i umiruje. I upravo to je ono što nazivamo emocijom prostora – tiha, ali snažna nit koja povezuje našu unutrašnjost s mjestom u kojem živimo.

Kako definirate emociju prostora i na koji način je pokušavate pretočiti u konkretna dizajnerska rješenja?

Emocija prostora za mene je ona prva tiha reakcija koju imamo kada zakoračimo negdje – osjećaj ugode, sigurnosti, topline, inspiracije ili čak nelagode. To nije nešto što se može odmah racionalizirati, ali je itekako prisutno i moćno. U dizajnu interijera, ta emocija nije slučajna; ona se gradi svjesno, kroz pažljiv odabir boja, materijala, svjetlosti, tekstura i proporcija. Svaki prostor ima svoj „ton“ – poput glazbe – i moj je zadatak da taj ton uskladim s osobnošću, potrebama i energijom klijenta. Emociju pretačem u dizajn kroz slojevito promišljanje i kombiniranje elemenata koji stimuliraju osjetila – vid, dodir, pa čak i zvuk. Koristim toplinu prirodnih materijala poput drva i kamena, mekanu rasvjetu, taktilne tkanine i pažljivo biranu paletu boja kako bih stvorio atmosferu koja odgovara načinu života klijenta. U tom procesu izuzetno mi je važna naracija – prostor mora „pričati“ priču onoga tko ga koristi. Klijent ne treba znati dizajnirati, ali mora znati kako se želi osjećati u prostoru. Ta emocionalna mapa temelj je svakog projekta. Naposljetku, kada prostor izazove osjećaj doma, mira, elegancije ili energije – ovisno o potrebi – tada znam da sam uspio. Emocija prostora ne stvara se pukom estetikom, već skladom između vidljivog i nevidljivog. To je ono čemu M1st design studio teži – stvaranju prostora koji ne samo da lijepo izgledaju, već i snažno rezoniraju.

Koji je prvi korak u procesu suradnje s klijentom i koliko vam je važno da klijent zna što osjeća, a ne samo što želi?

Prvi korak uvijek je razgovor, ali ne o bojama, stilovima ili budžetu – već o osjećajima. Pokušavam razumjeti klijenta na dubljoj razini: što ga smiruje, što ga pokreće, gdje se osjeća slobodno, kako zamišlja savršeni dan u tom prostoru. Jer tek kada znamo kako se želimo osjećati u prostoru, možemo početi definirati što uopće želimo. Mnogo puta klijenti dolaze s fotografijama interijera koji im se sviđaju, ali kada ih pitam zašto, dolazimo do potpuno drugačije emocionalne potrebe. Taj proces samoproučavanja često ih iznenadi, ali ih i oduševi – jer se osjećaju viđeno i shvaćeno. Emocije su ključ dizajna. Ako želimo prostor u kojem se osjećamo sigurni, slobodni, kreativni ili opušteni – moramo prvo znati kako te emocije izgledaju u svakodnevici. Tek tada možemo odabrati odgovarajuće materijale, boje, teksture i raspored. Suradnja postaje autentična i partnerska. Klijent postaje koautor svog prostora, a ne samo naručitelj. U konačnici, to je ono što razlikuje personalizirani dizajn od estetskih šablona. Meni je važno da prostor ima dušu, a to se može postići samo ako klijent zna tko je i što mu je važno. Emocija je nit vodilja koja nas vodi kroz cijeli proces – od prve skice do zadnje zavjese.

Kada razmišljate o prostoru, kako pristupate ravnoteži između estetike i funkcionalnosti – postoji li formula ili je uvijek riječ o intuitivnom procesu?

Ravnoteža između estetike i funkcionalnosti nije jednostavna formula, ali postoji logika koja mi pomaže u svakom projektu. Krećem od funkcije – kako se prostor koristi, tko ga koristi, u koje doba dana, u kojem ritmu života. Bez toga, estetika gubi smisao. Kad definiramo funkcionalne zone i tijek kretanja, tek tada gradim estetski sloj. Funkcija mi daje kostur, a estetika dušu. Ipak, velik dio tog procesa je intuitivan. Iskustvo mi omogućava da osjetim gdje prostor traži “pauzu”, a gdje “naglasak”; gdje svjetlo treba biti toplo, a gdje reflektivno; gdje materijal mora biti izdržljiv, a gdje mekan i senzualan. Estetika koja ne prati životni stil brzo postaje neupotrebljiva – i to nije dizajn, to je scenografija. S druge strane, prostor koji je samo funkcionalan, bez estetike, lišen je karaktera i energije. Cilj mi je spojiti te dvije dimenzije tako da prostor “diše” s osobom koja u njemu živi ili radi. Koristim palete boja koje vizualno proširuju ili zbijaju prostor, igram se svjetlom kako bih stvorio dinamiku, a sve to ukomponiram unutar precizno postavljenih funkcionalnih okvira. Nema gotove formule, ali postoji iskustvom izgrađen osjećaj za ravnotežu. I najvažnije – svaki prostor je priča za sebe, i taj balans se traži iznova, svaki put.

U projektima M1st design studija vidljiv je snažan autorski pečat. Kako biste opisali svoj dizajnerski rukopis?

Moj dizajnerski rukopis temelji se na spoju suptilne sofisticiranosti, emocionalne dubine i funkcionalne jasnoće. Volim prostore koji ne vrište, ali koji ostavljaju snažan dojam – poput glazbe koja vas dodirne, a da niste sigurni zašto. U svojim projektima često koristim prirodne materijale poput drva, kamena, lana, vune – jer oni donose taktilnu toplinu i bezvremensku ljepotu. Preferiram mirne tonove, zemljane palete, nijanse pijeska, masline, dima, koje prostoru daju eleganciju i mir. Oblikovno sam sklon čistim linijama, ali ih često omekšam organskim oblicima, teksturama ili umjetničkim komadom koji unosi karakter. Svaki prostor koji dizajniram mora imati svoju “tišinu” – zonu u kojoj misli mogu slobodno teći, gdje se energija ne razlijeva kaotično. Volim kombinirati suvremeni minimalizam s toplinom mediteranskog senzibiliteta. Moj rukopis nije nešto što namećem projektu – već ga gradim zajedno s prostorom i klijentom, ali uvijek ostaje jasan potpis kroz atmosferu, ritam i osjećaj. U svakom interijeru koji dizajniram, klijent prepoznaje sebe, ali prepoznaje i M1st estetiku. To je spoj osobnog i profesionalnog – mjesto susreta identiteta i dizajna.

Koliko vas vaše obrazovanje iz krajobrazne arhitekture obogaćuje projektiranje interijera?

Obrazovanje iz krajobrazne arhitekture dalo mi je jedinstvenu dimenziju razmišljanja o prostoru – onu koja povezuje unutrašnje i vanjsko, onu koja gleda na prostor kao na sustav, a ne kao na zatvorenu kutiju. Naučio sam promatrati prostor kroz ritam, protok, orijentaciju, mikroklimu, svjetlo i prirodne materijale. Sve su to elementi koje sada unosim u interijere. Kad projektiram, uvijek razmišljam o pogledu prema van, o povezanosti s prirodom, o tome kako prostor „diše“. To znanje me obogatilo i u razumijevanju korisnika prostora – jer krajobrazna arhitektura polazi od ideje da prostor oblikuje ponašanje ljudi. To znanje mi pomaže da u interijerima kreiram sklad – ne samo vizualni, već i energetski. Često klijentima savjetujem kako urediti terasu, dvorište ili vrt u skladu s interijerom, kako bi prostor djelovao kao cjelina. Također, svijest o održivosti, ciklusima prirode i lokalnim materijalima snažno oblikuje moje odluke u projektiranju. U tom smislu, krajobrazna arhitektura je za mene temelj – a interijer samo jedan dio šire cjeline prostornog identiteta. Moj pristup je uvijek interdisciplinaran i holistički. Vjerujem da prostor mora biti doživljaj – i to onaj koji uključuje sve osjete, ne samo vid.

Što za vas znači “dizajnirati prostor koji osnažuje” i na koji način prostor utječe na psihološko stanje pojedinca?

Dizajnirati prostor koji osnažuje znači stvoriti okruženje koje potiče osobu da bude najbolja verzija sebe – mirnija, kreativnija, sigurnija, slobodnija. Prostor može biti saveznik ili protivnik – može nas podupirati, motivirati, smiriti ili, suprotno tome, iscrpljivati i zbunjivati. Kroz svoj rad primjećujem koliko interijer ima snažan utjecaj na emocije, energiju i mentalnu jasnoću pojedinca. Primjerice, prostor s previše vizualnih podražaja može izazvati napetost i nemir, dok dobro strukturiran prostor, s jasnim zonama i skladnim omjerima, smiruje i donosi osjećaj kontrole. Boje igraju ključnu ulogu – nježne, prigušene nijanse umiruju, dok topli naglasci mogu podići raspoloženje i unijeti optimizam. Svjetlo, prirodno i umjetno, izravno utječe na naše hormone, ritam spavanja i koncentraciju. Osnažujući prostor ne mora biti luksuzan, ali mora biti promišljen. Kada oblikujem takav prostor, promišljam potrebe osobe u svim aspektima: emocionalnim, fizičkim i mentalnim. Klijentima koji prolaze kroz velike životne promjene često preporučujem intervencije koje mijenjaju energiju prostora – reorganizaciju, uvođenje biljaka, tekstura i prirodnih elemenata. Interijer je refleksija nas samih, ali i alat koji može utjecati na našu svakodnevicu – i u tom smislu, dizajn prostora postaje alat osobne transformacije. Zato vjerujem da je važno dizajnirati s empatijom – kako bi prostor ne samo izgledao lijepo, već i pružao podršku.

Koja je najveća zabluda o dizajnerima interijera koju biste voljeli jednom zauvijek razbiti?

Najveća zabluda jest da dizajneri interijera postoje samo zato da „uljepšaju“ prostor. To je površna percepcija koja svodi našu profesiju na dekoraciju, dok je stvarnost daleko kompleksnija. Dizajn interijera je strateški, psihološki i tehnički proces. Mi ne radimo samo s bojama i namještajem – mi planiramo cirkulaciju, analiziramo navike korisnika, surađujemo s građevinskim inženjerima, majstorima, psiholozima prostora. Svaki projekt uključuje desetke detalja koje klijent ne vidi: od rasporeda instalacija, akustike, nosivih zidova do održivosti i ergonomije. Još jedna zabluda je da je angažiranje dizajnera luksuz. Naprotiv – dobar dizajner može spriječiti skupe greške, optimizirati budžet, pronaći rješenja koja klijent sam ne bi znao ni postaviti kao pitanje. Često se dogodi da klijent krene sam, pa se nakon niza pogrešnih odluka ipak javi i kaže: „Žao mi je što vas nisam angažirao odmah.“ Dizajner interijera nije estetski stilist nego projektant koji povezuje funkciju, psihologiju i estetiku u jednu održivu cjelinu. Moj posao je razumjeti klijenta bolje nego što on razumije sam sebe – i pretočiti njegove potrebe u prostor koji mu služi. Dakle, volio bih da javnost shvati dizajn kao ozbiljnu i odgovornu profesiju, a ne kao luksuznu zabavu s Pinterest referencijama.

Na koji način balansirate potrebe, želje i budžet klijenta – pogotovo kada su ta tri faktora u konfliktu?

Balans između potreba, želja i budžeta je jedan od najvećih izazova u svakom projektu, ali i prilika da pokažemo kreativnost i profesionalizam. Prvi korak je iskren i realan razgovor. Klijentu uvijek otvoreno kažem što je moguće u okviru budžeta, što treba redefinirati, a gdje postoji prostor za pametnu alternativu. Pomažem mu da razlikuje nužno od poželjnog – jer nisu sve želje potrebe, a nisu ni sve potrebe skupe. Kada dođe do konflikta, tražim rješenja koja ne kompromitiraju funkcionalnost ni estetiku, ali su financijski održiva. To može značiti da ćemo koristiti pametne zamjene materijala, modularne sustave, višefunkcionalne komade namještaja ili fazirati projekt u više etapa. Važno mi je da se klijent osjeća uključen i informiran – da zna zašto nešto preporučujem i što time dobiva. Dizajn nije natjecanje u trošenju, nego u rješavanju problema na elegantan i smislen način. Klijente često educiram o vrijednosti investicije – primjerice, kvalitetna rasvjeta može promijeniti cijeli dojam prostora, dok skupa sofa neće imati isti učinak ako se nalazi u loše organiziranom rasporedu. Ponekad klijent sam u hodu redefinira prioritete – i to je sasvim u redu. Bitno je da uvijek ostanemo na istoj valnoj duljini. Moj cilj je stvoriti prostor koji je estetski privlačan, funkcionalan i dugoročno održiv – unutar realnih financijskih okvira.

Koliko su vam bitni materijali koje koristite u projektima i birate li ih prvenstveno prema estetici, trajnosti ili održivosti?

Materijali su mi izuzetno važni jer definiraju ne samo vizualni identitet prostora, već i njegov karakter, atmosferu i dugovječnost. Pri izboru materijala uvijek promišljam tri ključna faktora: estetiku, trajnost i održivost – i trudim se da nijedan ne bude zapostavljen. Estetika je važna jer materijal mora vizualno komunicirati s prostorom – boja, tekstura, refleksija svjetlosti, dodir – sve to stvara emocionalnu vezu s korisnikom. Trajnost je presudna jer prostor treba živjeti s osobom, a ne se raspasti nakon godinu dana. Ne koristim materijale koji samo „dobro izgledaju na slici“, nego one koji su testirani u stvarnim uvjetima života – otporni na vlagu, habanje, sunce. Održivost mi je postala sve važnija komponenta – biram lokalne dobavljače kad god je moguće, materijale koji su reciklirani, prirodni, biorazgradivi ili koji se proizvode u etičkim uvjetima. Vjerujem da kao dizajner imam odgovornost prema okolišu, ali i prema budućnosti korisnika prostora. U konačnici, najbolji materijal je onaj koji uspijeva balansirati sve te zahtjeve, i koji ima “priču” – jer prostor bez teksture i sadržaja brzo postaje generički. Kvalitetan materijal dodaje sloj vjerodostojnosti i dubine svakom projektu. To nije samo izbor, to je stav.

U Hrvatskoj još uvijek postoji percepcija da je dizajner interijera luksuz. Kako mijenjate tu percepciju kroz svoj rad?

Svjestan sam da mnogi i dalje misle kako je angažirati dizajnera interijera „luksuz za bogate“, no svakim projektom nastojim tu percepciju mijenjati kroz konkretne rezultate i edukaciju klijenata. Pokazujem da dizajn nije stvar prestiža, nego kvalitete života. Prostor u kojem živimo ili radimo ima ogroman utjecaj na naše raspoloženje, produktivnost, odnose i zdravlje – i to nije luksuz, to je temelj. Kroz svoj rad nastojim dizajn učiniti pristupačnijim – ne u smislu kompromisa u kvaliteti, već kroz fleksibilne modele suradnje, jasnu komunikaciju i transparentnost procesa. Mnogi klijenti mi se vraćaju s komentarima da nisu znali koliko im je dizajn zapravo olakšao život. Vjerujem u moć dokaza – kada osoba iskusi promjenu kroz prostor, onda sama mijenja svoju percepciju. Također, trudim se dijeliti znanje – kroz predavanja, radionice i prisutnost u medijima. Smatram da je dizajner interijera danas sve više savjetnik i edukator, a ne samo autor vizualnog rješenja. U Hrvatskoj postoji ogroman potencijal za razvoj kulture prostora – i moj doprinos je upravo u tome da pokažem kako dizajn može biti pametna, funkcionalna i dugoročna investicija u bolji život, a ne nepotreban trošak. Svaki uspješan projekt je najbolji ambasador te poruke.

Možete li opisati jedan projekt koji vas je emocionalno duboko obilježio i zašto?

Jedan od projekata koji me najviše obilježio bio je redizajn stana u kojem je klijentica odrasla, a koji je naslijedila nakon smrti roditelja. Iako na prvu jednostavan zadatak, projekt je bio tehnički iznimno složen jer smo radili potpunu rekonstrukciju stare građanske zgrade sa svim ograničenjima koje takvi objekti nose – drveni stropovi, neravne zidne plohe, nepostojeća zvučna izolacija i zastarjele instalacije. Emocionalna težina bila je još veći izazov jer je svaki zid imao priču, svaka promjena nosila emotivnu dilemu. Krenuli smo s inženjerskom analizom: statički pregled nosivih zidova, novi projekt elektroinstalacija, plan spuštenih stropova s akustičnim pločama, ventilacijom i indirektnom rasvjetom. Vodio sam cijeli proces – od projektne dokumentacije, troškovnika i komunikacije s izvođačima, do izbora završnih obrada. Klijentici je najteže pao trenutak kad smo morali srušiti staru kuhinju, no objasnio sam joj kako ćemo od istog tog poda napraviti klupu u hodniku – kao trajnu memoriju, ali u novom kontekstu. Emocionalno, ovaj projekt me podsjetio da dizajn nije samo estetika, nego i odgovornost prema povijesti, obitelji, uspomenama. A tehnički – da bez stabilne konstrukcije, dobre infrastrukture i preciznog nadzora, nema kvalitetnog dizajna. Projekt je trajao gotovo godinu dana, ali rezultat je bio prostor koji je nov, suvremen i funkcionalan, a opet nosi sve ono važno iz prošlosti. Takvi projekti ostave trag.

Sudjelovali ste u edukaciji mladih dizajnera. Što vas najviše inspirira u radu s novim generacijama kreativaca?

U radu s mladim dizajnerima najviše me inspirirala njihova otvorenost prema tehnologiji i želja za eksperimentiranjem, no ono što im često nedostaje jest konkretna primjena znanja u stvarnim uvjetima gradilišta. Zato sam im u edukaciji uvijek naglašavao važnost razumijevanja tehničkih detalja: slojevitosti poda, visine parapeta, pravila ventilacije vlažnih prostora, važnosti dilatacija, kao i zakonodavnog okvira u kojem djelujemo. Često bih primjećivao da novi kadrovi jako dobro vladaju vizualnim prezentacijama – moodboardima, renderima, čak i VR alatima – ali im fali razumijevanje onoga što se zaista događa kad se ide u izvedbu. Tu nastupa moja uloga – ne da ih sputam, već da ih naučim kako kreativnu ideju provesti u realan, izvodiv projekt. Kroz mentorstvo sam ih poticao da idu na gradilišta, da pitaju majstore, da nacrtaju detalj spoja zida i poda, pa i da dođu na probno mjerenje elektroinstalacija. Također, inzistiram na tome da znaju čitati projektantske nacrte drugih struka – građevinske, strojarske, elektro – jer bez suradnje nema izvedivog dizajna. Najveći izazov za mlade dizajnere je uskladiti inspiraciju i stvarnost – a meni je upravo to prostor gdje mogu najviše pridonijeti. Kada vidim da netko tko je došao s vizijom nauči i odgovorno projektirati, tada znam da sam ostavio konkretan trag.

Kako se vaš pristup razlikuje kada dizajnirate stambeni prostor u odnosu na javni ili komercijalni interijer?

Razlika u pristupu je značajna, kako u metodologiji, tako i u zakonodavnim, tehničkim i funkcionalnim zahtjevima. U stambenim projektima naglasak je na personalizaciji, privatnosti, emocionalnoj udobnosti i dugoročnoj upotrebljivosti. Klijent je fizički prisutan u prostoru svaki dan, stoga sve mora biti ergonomski prilagođeno njegovim navikama, visini, rutini. Kod javnih i komercijalnih interijera fokus se premješta na protok korisnika, prometnu logiku, trajnost materijala i usklađenost s propisima – poput HZZO standarda, protupožarnih zahtjeva, pristupačnosti osobama s invaliditetom i slično. U poslovnim prostorima posebnu pažnju posvećujem akustici, ambijentalnom osvjetljenju i rješenjima koja podupiru produktivnost tima – npr. akustične kabine, fleksibilne zone rada, pametna rasvjeta, itd. Također, budžeti i rokovi su u komercijalnim projektima često strože definirani, pa su procesi rigorozniji, s jasnom dokumentacijom i kontrolnim točkama. Kod stanova mogu raditi detaljnije i nježnije promjene – poput integracije skrivenih ormara, ručno rađenih elemenata, dok komercijala traži robusna, skalabilna rješenja. Ključ je razumjeti različite uloge prostora: dom gradi intimu, a komercijalni interijer funkcionalnu efikasnost. Dizajnerski alat je isti, ali pristup – potpuno drugačiji.

Koje su tri najvažnije stvari koje interijer mora imati da bi dugoročno “živio” s korisnikom?

Prvo – ergonomija i funkcionalnost. Interijer mora biti prilagođen korisnikovom načinu života i fizičkim navikama. To znači pravilna visina radnih ploha, širina komunikacijskih putova, lako dostupna pohrana, logičan raspored zona. Drugo – kvalitetna osnovna infrastruktura. Bez dobrih instalacija, pravilne ventilacije, pravilno izvedene hidroizolacije i kvalitetne stolarije, niti jedan interijer ne može dugoročno opstati, bez obzira na estetiku. Treće – vremenski otporan dizajn, što znači neutralna baza uz mogućnost nadogradnje. Zidovi i podovi trebaju biti dugovječni, ali detalji – poput rasvjete, tekstila ili dekora – mogu se mijenjati. Važno je dizajnirati prostor koji ima potencijal rasta s korisnikom, umjesto da ga zarobi u trenutnom trendu. Tijekom planiranja uvijek ostavljam prostor za fleksibilnost – primjerice, zona dnevnog boravka je ona koja se kasnije može reorganizirati u radni kutak ili dječju igraonicu. Održiv interijer je onaj koji ne zahtijeva skupe rekonstrukcije svakih pet godina, već pametno predviđa buduće potrebe. Zato pri svakom projektu pitam klijenta: „Kako zamišljate život u ovom prostoru za 10 godina?“ Jer ako to znamo, znat ćemo i kako ga oblikovati da s vremenom ne izgubi na vrijednosti – funkcionalnoj i estetskoj.

Kako gledate na utjecaj trendova u interijerima – jesu li vam smjernica ili izazov?

Trendovi su korisni kao indikator toga kamo se tržište i društvene navike kreću, ali nikada ne smiju biti glavna vodilja projekta. Za mene, trendovi su referentna točka – poput kataloga koji otkriva što je novo u paleti materijala, tehnologija, načina života. Međutim, ako slijepo pratimo trend, riskiramo da prostor vrlo brzo izgubi relevantnost i postane vizualno zastario. Moj pristup je da analiziram trendove kroz prizmu korisnosti – primjerice, ako novi sustavi rasvjete omogućavaju bolju energetsku učinkovitost ili ako modularni namještaj bolje odgovara suvremenim životnim stilovima, tada ih implementiram. Estetske smjernice poput „sve u bež tonovima“ ili „terrazzo posvuda“ uzimam s rezervom – jer ono što funkcionira u Milanu, ne mora funkcionirati u Zagrebu. Trendovi su za mene više izazov – kako ih uklopiti, a da pritom ne kompromitiram osobnost i dugoročnu održivost prostora. Klijentima često kažem: „Možemo uzeti inspiraciju iz trenda, ali prostor mora imati vaš potpis, ne tuđi.“ Također, trudim se biti dva koraka ispred – razumjeti odakle trend dolazi i kamo vodi. Dizajn mora biti trajan, promišljen i autentičan, a ne prolazna slika s naslovnice.

U kojoj mjeri tehnologija (poput 3D vizualizacija ili virtualne stvarnosti) mijenja vaš pristup dizajnu i komunikaciji s klijentima?

Tehnologija je u velikoj mjeri unaprijedila proces dizajna i komunikaciju s klijentima. U M1st studiju 3D vizualizacije koristimo kao standard – one nisu luksuz, već alat koji eliminira nesporazume i pomaže klijentima da donesu sigurnije odluke. Klijenti često nemaju sposobnost “čitanja” nacrta i tehničkih tlocrta, što je potpuno razumljivo, zato su fotorealistične vizualizacije ključne za jasnoću. U zadnje dvije godine sve više koristimo i VR (virtual reality) tehnologiju – pogotovo kod kompleksnijih stanova i komercijalnih prostora. Klijent može “prošetati” prostorom prije nego što se bilo što izgradi – to značajno ubrzava proces odobravanja i smanjuje kasnije izmjene. Tehnologija nam također pomaže kod koordinacije s drugim strukama – svi radimo u istom 3D modelu, što omogućava bolju preglednost i smanjuje greške u izvedbi. Izvođači na terenu sve češće koriste 3D prikaze umjesto klasičnih nacrta, što ubrzava izvođenje i povećava preciznost. Ujedno, kroz softvere poput BIM-a moguće je projektirati prostorne komponente tako da se automatski generiraju količine materijala, što olakšava izradu troškovnika. Tehnologija nije zamjena za kreativnost, ali je moćan alat za komunikaciju i kontrolu kvalitete. Omogućava nam da budemo brži, precizniji i transparentniji – što je, s aspekta klijenta, ključ povjerenja.

Vaš studio surađuje s različitim stručnjacima – kako izgleda taj multidisciplinarni pristup u praksi?

Multidisciplinarni pristup je temelj svakog ozbiljnog projekta. Dizajn interijera nije izolirana disciplina – već sustav koji uključuje arhitekturu, elektroinstalacije, rasvjetu, strojarske instalacije (grijanje, hlađenje, ventilacija), akustiku, projektiranje namještaja, izvođače i često – konzultante za specijalne sustave. U praksi, već pri prvoj fazi idejnog rješenja uključujem inženjere kako bi se sve zamisli odmah provjerile s tehničke strane. Ne dizajniram ništa što se ne može izvesti – i zato je suradnja ključ. Na svakom projektu imamo jasno definirane faze: koncept, projekt za izvedbu, troškovnik, odabir izvođača i nadzor. U svakoj fazi različiti stručnjaci daju svoj doprinos. Redoviti koordinacijski sastanci – online ili na gradilištu – osiguravaju da svi radimo prema istom cilju. Svaki izvođač zna svoje zadatke i rokove. Time se smanjuje rizik od pogrešaka, a projekt se vodi kontrolirano i profesionalno. Dobar dizajn ne ovisi samo o ideji, već o tome koliko je uspješno implementirana u prostoru. Zato gradim mrežu pouzdanih suradnika s kojima dijelim standard kvalitete i profesionalne etike.

U kojem smjeru vidite evoluciju dizajna interijera u sljedećih deset godina – osobito u kontekstu održivosti i digitalizacije?

U sljedećih deset godina očekujem da će dizajn interijera postati još više integriran s tehnologijom, ali istovremeno i snažno vezan uz principe održivosti. S jedne strane, sve više prostora projektirat će se kao “smart” okruženja – s automatiziranim sustavima rasvjete, grijanja, ventilacije i sigurnosti. S druge strane, rast će važnost ekološke odgovornosti – korištenje recikliranih materijala, lokalne proizvodnje, sustava za štednju energije i vode postat će standard, a ne trend. Očekujem da će i zakonodavstvo postati strože po pitanju energetske učinkovitosti prostora. Materijali će se sve češće birati prema LCA (Life Cycle Assessment) metodologiji – koja prati utjecaj proizvoda na okoliš od proizvodnje do reciklaže. Također, vidim rast u prefabriciranim rješenjima i modularnim sustavima, što će ubrzati izvedbu i smanjiti otpad na gradilištima. Digitalizacija će se širiti kroz upotrebu BIM modela, virtualne stvarnosti i automatizirane nabave. Dizajneri će morati vladati softverima jednako dobro kao i materijalima. S korisničke strane, prostor će se sve više prilagođavati životnim promjenama – bit će fleksibilniji, multifunkcionalan i osmišljen s većom dozom „rezilijentnosti“. Ukratko – dizajn budućnosti bit će održiv, prilagodljiv i tehnički izuzetno sofisticiran.

Postoji li prostor ili zgrada (bilo gdje u svijetu) koji vas toliko inspirira da biste ga željeli redizajnirati?

Vjerujem da bi većina dizajnera na ovo pitanje odgovorila s nekom slavnom svjetskom građevinom – možda zgradom Franka Lloyda Wrighta, brutalističkim muzejom u Tokiju, modernističkom vilom negdje u Skandinaviji. I razumijem to. Ali moj odgovor ide potpuno suprotnim putem – ne zato što ne cijenim te monumentalne ikone arhitekture, već upravo zato što ih poštujem toliko da ih ne bih imao potrebu dirati. Te građevine su savršene upravo takve kakve jesu. Njih ne posjećujemo zato što su “prilagodljive”, već zato što su autentične, nedirnute, dosljedne. One su ogledala epoha, ideologija, stavova – i kao takve treba ih ostaviti na miru.

Ja, s druge strane, više težim ideji da dizajnom ne mijenjamo nešto što već funkcionira – nego da se istinski izazov i kreativna vrijednost nalaze u transformaciji onoga što je dotrajalo, zaboravljeno ili čak odbačeno. Najviše me privlače prostori koji nemaju ni svjetsku slavu ni monumentalnu arhitekturu – nego oni koji su zapušteni, zanemareni, emocionalno teški. Prostor koji nosi ožiljke vremena, pogrešnih intervencija ili lošeg planiranja, a ima potencijal ponovno “prodisati” uz dobar koncept, preciznu intervenciju i osjetljiv pristup.

Konkretno, ako moram izdvojiti – rekao bih, hangari. Hangar u Rijeci, napušten, s pogledom na more, s golemim metalnim kosturom, patinom i industrijskim šarmom koji vrišti za novim životom. Ili, primjerice, hangar u Slavonskom Brodu, nekoć logističko srce regije, danas tek tiha sjena prošlosti. Zamislite transformaciju takvog prostora u kulturni centar, atipičnu galeriju, multifunkcionalni kreativni hub ili čak hibridni stambeni/komercijalni kompleks koji poštuje povijest, ali istovremeno donosi novu energiju u grad. To je vrsta izazova koja me pokreće.

To može biti stara kuća u Dalmaciji koju je vrijeme pregazilo, zgrada bivšeg društvenog doma u malom selu, neugledan poslovni prostor u gradskoj jezgri – mjesta koja ljudi zaobilaze jer ih podsjećaju na nešto što više “ne vrijedi”. E upravo tamo vidim priliku. Prava moć dizajna nije u tome da nešto što je već grandiozno učiniš “još boljim”, nego da iz prosječnosti – ili čak potpunog kaosa – stvoriš nešto snažno, funkcionalno i lijepo.

Taj princip nije samo profesionalni stav, već i osobni svjetonazor: ne tražim savršenstvo da bih ga nadmašio, već tražim izazov da ga nadogradim. Ljepota je u transformaciji, ne u dominaciji. Naš ego često želi ostaviti trag, ali istinska snaga dizajna je kad znaš kad ne trebaš intervenirati – i kada shvatiš da nije sve stvoreno da bude “po tvome”.

Stoga ne bih birao ni Louvre, ni Operu u Sydneyju, ni neku utopijsku modernističku građevinu. Umjesto toga, daj mi ruševinu, stari pogon, napuštenu školu, derutnu vilu bez duše – i priliku da joj vratim funkciju, smisao i novi život. To je, za mene, prava vrijednost dizajna.

Kako pristupate redizajnu prostora koji je opterećen emocionalnim ili povijesnim značenjem za klijenta?

Redizajn prostora s emocionalnim nabojem traži visoku razinu takta, ali i vrlo precizno tehničko planiranje. Prvo – slušam. U takvim projektima korisnik ne traži samo estetsku promjenu, već proces koji mu pomaže emocionalno proći kroz transformaciju prostora. To može biti kuća nakon razvoda, naslijeđeni stan nakon gubitka bliskih osoba, ili obiteljska kuća koja mora odgovoriti novim generacijskim potrebama. Prvi korak je mapiranje onoga što se smije dirati, a što ne – doslovno i simbolički. Primjerice, ako klijent inzistira na zadržavanju određenog komada namještaja, integriram ga u novi koncept kao “sidro” koje povezuje prošlost i sadašnjost. Takvi prostori često imaju tehnička ograničenja – zastarjele instalacije, lošu izolaciju, krute zidne rasporede – zato radim precizne studije izvedivosti prije početka. Uključujem i konzervatorske smjernice kad je potrebno. Naglasak je na obnovi kroz respekt, a ne kroz brisanje prošlosti. Materijale i boje biram u skladu s emocijama koje klijent želi zadržati ili promijeniti – npr. zamjena tamnog drva svjetlijim, uvođenje više prirodnog svjetla, reorganizacija prostornih tokova. Ovdje dizajn postaje vrlo osoban, ali ostaje strukturiran: sve se temelji na jasnim planovima, preciznim nacrtima i otvorenoj komunikaciji. Na kraju, cilj je da prostor izgubi teret, ali ne i identitet.

Kakva je razlika u kreativnom pristupu kad radite s privatnim klijentima u odnosu na korporativne naručitelje?

Kod privatnih klijenata, proces je osobniji i intimniji – ulazim doslovno u nečiji životni prostor i navike. To zahtijeva pažljivu komunikaciju, psihološku prilagodbu i mnogo međusobnog povjerenja. Moram prepoznati stvarne potrebe klijenta, često i one neizrečene, te ih prevesti u funkcionalna i estetski usklađena rješenja. S druge strane, kod korporativnih klijenata pristup je više racionalan, analitičan i vođen rokovima, budžetima i korporativnim identitetom. Tamo ne dizajniram za jednog korisnika, već za sustav – zaposlenike, klijente, posjetitelje. To uključuje poštivanje standarda brenda, ergonomskih normi i protoka ljudi u prostoru. Kreativnost se u oba slučaja mora prilagoditi kontekstu. U privatnom prostoru tražim emocionalnu povezanost, dok u korporativnom težim optimizaciji performansi prostora – da bude reprezentativan, ali i produktivan. Ono što ostaje zajedničko jest potreba za jasnoćom, preciznim planiranjem i estetikom koja nosi osobnost – bilo osobe, bilo brenda.

Na što ste posebno ponosni kada pogledate razvoj M1st design studija od 2021. do danas?

Kada pogledam unatrag na razvoj M1st design studija od 2021. do danas, osjećaj ponosa nije vezan samo uz broj projekata ili estetsku prepoznatljivost – već ponajviše uz činjenicu da je studio izgrađen bez prečaca, bez kompromisa i s punom vjerom u viziju koju sam postavio od prvog dana. Ta vizija nije bila samo stvoriti “lijep interijer” – to je bio pokušaj da se oblikuje potpuno novi način razmišljanja o prostoru, gdje se dizajn ne doživljava kao završni sloj, već kao temeljni alat osobne transformacije, funkcionalnog poboljšanja života i estetske jasnoće.

Počeo smo skromno, s velikim snovima i konkretnim znanjem, bez medijske pompe, ali s dubokom vjerom u kvalitetu. I zato je svaki projekt koji je došao bio zaslužen – organski. Riječ po riječ, preporuka po preporuka, projekt po projekt – danas radimo s klijentima koji nas biraju ne zato što nas “prate”, već zato što nas razumiju i žele upravo naš potpis. To je golema potvrda da smo ostali vjerni sebi, a istovremeno rasli.

Ponosan sam i na to što smo se uspjeli etablirati kao studio koji ne bježi od tehnički kompleksnih zahvata – od integracije pametnih sustava, zahtjevnih konstrukcija, rada u izazovnim prostorima – sve do fine detaljizacije koja podrazumijeva suradnju s vrhunskim majstorima i obrtnicima. Svaki nacrt koji izlazi iz M1st studija prolazi kroz rigoroznu internu provjeru – jer iza svakog centimetra stoji konkretna namjera i tehničko rješenje.

Ponosan sam i na tim ljudi oko sebe – suradnike koje nisam birao po simpatičnosti, već po odgovornosti, profesionalizmu i po tome koliko su se spremni dati za ideju veću od njih samih. Iznimno me raduje što smo izgradili suradničku mrežu u kojoj se poštuje i nadopunjuje znanje – gdje nema nadmetanja, već iskrena sinergija stručnosti, estetike i izvedbe.

Ali možda najvažnije – ponosan sam na svaki trenutak kad mi klijent nakon useljenja kaže: “Ovo je više nego što sam očekivao – osjećam se potpuno svojoj u svom prostoru.” Jer tada znam da nismo samo dizajnirali zidove i namještaj – već smo oblikovali životni okvir, podršku, identitet. Tada dizajn postaje nešto dublje, gotovo terapeutsko.

M1st design danas stoji kao rezultat rada iz ljubavi, znanja i strasti – ali i velike osobne discipline, nevidljivih sati, borbi, rizika i učenja. I tek smo na početku. Najbolje tek dolazi.

Koje su tri pogreške koje ljudi najčešće čine prilikom samostalnog uređenja doma – i kako ih izbjeći?

Prva je nerealna procjena prostora i mjera. Ljudi često kupuju namještaj ili uređuju prostor prema slici iz kataloga, a ne prema stvarnim proporcijama svog prostora. Posljedica je gužva, funkcionalna disfunkcija i vizualni kaos. Druga je nedostatak cjelovitog plana. Umjesto da se prostor osmisli kao funkcionalna i estetska cjelina, ide se komad po komad, što vodi do nekonzistentnog dojma. Treća greška je zanemarivanje rasvjete. Rasvjeta nije samo funkcionalna, ona oblikuje atmosferu i dubinu prostora. Loše postavljena rasvjeta može “ubiti” i najskuplji interijer. Kako izbjeći ove pogreške? Prvo – sve precizno izmjerite, idealno digitalno modelirajte prostor. Drugo – osmislite cijelu prostornu priču unaprijed, makar i kroz jednostavne skice i moodboarde. Treće – uložite u više izvora rasvjete: opću, ambijentalnu i akcentnu. I najvažnije – pitajte stručnjaka, barem se konzultirajte. Uštedjet ćete puno vremena, novca i frustracije.

Kako birate suradnike i stručnjake za timski rad na projektima – što vam je najvažnije u profesionalnom odnosu?

Suradnike biram prvenstveno prema kvaliteti rada, ali i prema profesionalnoj odgovornosti. U interijerima nema prostora za improvizaciju kada počne izvođenje – sve mora funkcionirati tehnički i estetski, u zadanim rokovima. Zato radim s ljudima koji razumiju važnost detalja, poštuju projekt kao cjelinu i spremni su komunicirati jasno. Ne toleriram površnost i izgovore. Važna mi je i međusobna fleksibilnost – svatko ima svoju ulogu, ali svi moraju biti spremni surađivati i tražiti rješenja kada naiđu na problem. Dobri suradnici su oni koji razmišljaju dva koraka unaprijed – električar koji pita gdje ide rasvjeta, a ne čeka da mu kažem. Stolari koji mjere po nacrtu, ali imaju oko i za ono što ne piše. Volim ljude koji rade s ponosom, ali bez ega – one koji znaju da radimo za klijenta, ne za vlastiti Instagram. Takvi odnosi traju godinama i grade reputaciju, a reputacija je najvrjednije što studio ima.

Kada biste morali dizajnirati prostor koji definira vašu osobnost – kako bi izgledao i koje bi elemente morao sadržavati?

Dizajnirati prostor koji definira moju osobnost značilo bi stvoriti savršeni balans između sirove snage arhitekture i suptilne ljudske potrebe za udobnošću, inspiracijom i osjetilnim užitkom. To bi bio prostor bez maski – iskren, strukturiran, moćan u proporcijama i definiran snažnim materijalima. Brutalistički u jeziku konstrukcije, s jasno izraženim linijama, velikim ravnim površinama od brušenog betona, antracitne metalne konstrukcije i izraženim teksturama prirodnog kamena, ali u kontrastu s toplinom punog drva, taktilnih tkanina i difuzne svjetlosti.

U tom prostoru ne bi bilo suvišnog – ali bi bilo svega što istinski podržava kvalitetan, cjelovit život. Hedonizam bi bio prisutan, ali ne razmetljiv – više kao suverena tišina luksuza koji ne viče, nego se osjeća. Privatna sauna integrirana u prostor master kupaonice, okružena prirodnim kamenom, intimno osvijetljena. Bazen s tamnim dnom, poput ogledala, položen u eksterijer koji ne umiruje, već potiče introspekciju. Krajolik oko kuće bio bi nemilosrdan, gotovo dramatičan – makija, stijene, borovi izmučeni vjetrom, bez “uređenosti” u klasičnom smislu. To bi bila priroda koja ne pokušava biti pitoma, već snažno komunicira – baš kao i prostor unutar nje.

Unutar doma, zone bi bile jasno definirane – prostor za rad bio bi maksimalno fokusiran: minimalan stol, vrhunska ergonomija, savršeno izolirana tišina. Dnevni boravak bio bi otvoren, ali ne prazan – pažljivo strukturiran tako da podržava duboke razgovore, tihe večeri ili jednostavno promatranje svjetla kako se mijenja na zidovima tijekom dana. Rasvjeta bi bila slojevita, gotovo filmska – kombinacija indirektnog svjetla, refleksija i tamnih sjena koje naglašavaju arhitekturu.

Glazba bi bila tiha, ali prisutna, ugrađena u sam sustav zidova, poput pulsa prostora. Kuhinja bi bila profesionalna – bez kompromisa, ali elegantna – jer kuhanje je za mene ritual. Materijali u prostoru bili bi trajni, istiniti, bez površnih dekoracija. Sve bi bilo dizajnirano za dugoročno – ne za “trenutni wow”, već za mir koji se osjeća i godinama kasnije.

To ne bi bio prostor koji pokušava impresionirati, nego onaj koji snažno reflektira identitet – moj način razmišljanja, rada, bivanja. Prostor u kojem si istovremeno moćan i smiren. Gdje možeš stvarati, misliti, voljeti, boraviti. Ne kao u hotelu, nego kao u arhitektonskom organizmu koji diše s tobom. To bi bio moj prostor – produžetak mene, ali i utočište od svijeta.