HELLO
23 listopada 2024 23:00
HELLO! #HelloItsMe

Kada je riječ o svijetu televizije i novinarstva, naš današnji sugovornik može se pohvaliti dugogodišnjim iskustvom koje ga je oblikovalo ne samo kao profesionalca već i kao osobu. Njegova ljubav prema televiziji rodila se još u djetinjstvu, kada su mu emisije bile neiscrpan izvor inspiracije i igre. S prijateljima iz kvarta igrao se televizije, a svaki pogled na ekrane donosio je novu fascinaciju i želju da jednoga dana bude dio tog čarobnog svijeta. Odrastanje u Šibeniku, gradu bogate kulturne tradicije Međunarodnog dječjeg festivala, dalo mu je priliku da od malih nogu gradi temelje svoga obrazovanja i profesionalnog usmjerenja u gradskom kazalištu i na Radio Šibeniku. Već tada bilo je jasno da će njegovo srce biti posvećeno medijima, jer ga je strast prema novinarstvu vodila kroz godine, oblikujući ga kao izuzetno dinamičnu i višeslojnu osobu.

Svaki projekt na kojem je radio donio je nove izazove, ali i iznimno vrijedna iskustva. Njegova rana karijera bila je obilježena radom na emisijama poput ‘Exkluziv Tabloida’ i ‘Extra Magazina’, koje su ga izgradile kao urednika i dovele u kontakt s talentiranim kolegama. S posebnim zadovoljstvom sjeća se suradnje s Antonijom Stupar Jurkin i Editom Misirić, kao i mnogim sjajnim novinarkama s kojima je dijelio radne dane u jednoj od najpozitivnijih redakcija u kojoj je ikada radio. No, emisija koja mu je donijela najviše smijeha i nezaboravnih trenutaka bila je ‘Top.HR’, koju je stvarao s Anom Miščević. Njihov je rad bio prožet neprestanim humorom i smijehom, toliko da su jedva uspijevali zadržati ozbiljnost pred kamerama.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Dorijan Klaric (@dorijanklaric)

Kroz godine je naučio cijeniti konstruktivne kritike, ali i ignorirati one koje dolaze iz neprovjerenih izvora ili s negativnim namjerama. Njegov krug “kritičara” ostaje uzak, a mišljenja publike filtrira s dozom zrelosti i profesionalnog iskustva. Smatra da danas, u vremenu društvenih mreža, mišljenja dolaze s previše buke i da su izgubila svoju težinu. Ipak, ne osvrće se previše na to jer je naučio vjerovati vlastitim instinktima i savjetima onih kojima vjeruje. Važna lekcija koju je naučio u ovom poslu jest da se ne možeš svidjeti svima, bez obzira na to koliko se trudio.

Iako u njegovoj karijeri nije manjkalo izazova, suočio se i s onima koji su mu pomogli da izgradi čvrsto srce koje danas igra na duge staze. Neke neugodne situacije su ga naučile kako se nositi s ljudima koji nemaju dobre namjere, dok su ga godine rada u svijetu medija učinile manje naivnim. Premda danas smireno prihvaća odgovornost, sjeća se vremena kada je kao mladi urednik nosio teret svake pogreške, bilo svoje ili tuđe.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Dorijan Klaric (@dorijanklaric)

Možete li nam opisati svoj put u televizijskom voditeljstvu? Što Vas je potaknulo da krenete tim putem?

Ako se dobro sjećam, u televiziju sam se zaljubio čim sam je ugledao. Kao dijete sam bio fasciniran tim svijetom, pasionirano sam pratio brojne emisije, s prijateljima iz kvarta se igrao televizije… Imali smo valjda neku lošu antenu početkom devedesetih pa se, recimo, ‘Hit depo’ mogao gledati samo ako se nitko ne približava televizoru, HTV 3 je imao samo jedan susjed pa smo išli kod njega, ukratko, zahtijevalo je praćenje TV programa ponekad i snalaženje, nije sve bilo servirano kao danas. Zvučim si sad kao neki djed, ali bila su to druga vremena. Osim toga, odrastanje u Šibeniku, na Međunarodnom dječjem festivalu, rano mi je u životu dalo priliku da se educiram u šibenskom kazalištu te na Radio Šibeniku, dvjema gradskim institucijama u kojima sam doslovno proveo djetinjstvo. Ukratko, moj neki put nije iznenađenje nikome tko me poznaje iz tih dana, novinarstvo mi je oduvijek bilo fascinantno i bavim se njime doslovno cijeli život. Srećom, dovoljno je dinamično i višeslojno pa su godine proletjele.

Koji su bili Vaši prvi koraci u medijima i kako ste se nosili s izazovima na početku karijere?

Ako ćemo o prapočecima, u osnovnoj i srednjoj školi sam pisao i tiskao časopise, nekakve čudne ‘šoubiz fanzine’, radio na radiju… Bila je to psihofizička priprema za dolazak u Zagreb prije 20 godina. Nekoliko godina na Indexu i deset godina na RTL-u bile su moje životno, poslovno i kojekakvo odrastanje. Bio sam pedantni emotivac, valjda najgora moguća kombinacija, barem mi se sad tako čini, ali odrastanje i je takvo, puno improvizacije i sa svakodnevnim životnim lekcijama. Moj osobni izazov bilo je ispoštovati, ali i ‘ukrotiti’ svoju mladost, a bilo je, naravno, i tržišnih izazova. Sad ću opet zvučati kao neki starac, ali u to je vrijeme medijska scena bujala, a estrada pogotovo. Bilo je puno više medija, šoubiz rubrika, urednika, estradnih poznavatelja, reality zvijezda… Trebalo je to sve pohvatati, zadržati integritet u poplavi žutila i identitet u poplavi mladih talentiranih ljudi u novinarstvu. Zagreb je nekoć, sjetit će se mnogi, imao i do pet društvenih zbivanja dnevno od kojih je barem jedan ‘top klasa’. Kamere su snimale punom parom, članci s fotogalerijama su se slali s terena… Koliko god je bilo uzbudljivo, bilo je i izazovno.

Koji projekti su Vam najdraži i zašto? Možete li podijeliti posebne trenutke koji su vas obilježili?

Svaki mi je projekt donio neko veselje, neko novo znanje, dobre ljude… ‘Exkluziv Tabloid‘ i ‘Extra Magazin’ su, recimo, prve velike emisije koje sam uređivao, a vodile su ih Edita Misirić i Antonija Stupar Jurkin. Ta redakcija, u kojoj su radile sve odreda vrsne šoubiz novinarke i urednice, neću ih sad nabrajati da nekog slučajno ne preskočim, je jedan od najljepših kolektiva u kojima sam ikad radio. Titulu projekta s najviše smijeha ima ‘Top.HR’, emisija koju smo osmislili Ana Miščević i ja. Nikad se u životu nisam toliko smijao, bolio me svaki mišić, mi smo doslovno stalno plakali od smijeha i jedva smo se suzdržavali u eteru, i tako godinama. Projekata s puno smijeha i odličnom ekipom imam stvarno puno. Mislim da je to ono što nas sve i drži u medijima – smijeh i zajedništvo.

Što mislite da Vas razlikuje od drugih voditelja?

Iskreno, nemam pojma jer se ne uspoređujem s drugima, to smatram potpuno beskorisnim. Danas voditelji dolaze iz različitih područja, neki su akademski glumci, neki su se bavili drugim stvarima pa ih je život odveo u ove vode… Moja pozadina je novinarska i uvijek sam se vraćao pisanju, snimanju i montiranju onda kad za mene nije bilo nekih voditeljskih ponuda i potreba. Štoviše, i danas zapravo više radim kao novinar i reporter, ali jasno mi je da se uloga voditelja najviše ‘vidi’. Što me izdvaja od drugih, ako išta, trebali biste upitati te druge (smijeh).

Kako ste se prilagodili promjenama u televizijskoj industriji tijekom godina, posebno s razvojem digitalnih platformi?

Pažnja gledatelja danas je nekako kraća pa mislim da sam s godinama počeo manje okolišati, koristiti se frazama i ‘kupcima vremena’, a više ići ‘u glavu’, posebice u intervjuima. Na neki način, zbog ograničenog vremena koje ti gledatelj povjeri, imaš manje vremena za udariti ‘u sridu’ jer gledatelj naprosto ima previše ponuđenog sadržaja i neće predugo čekati da ‘zakucaš’. Osim toga, linearna televizija možda je sve manje atraktivna, ali naše reportaže iz emisije ‘Kod nas doma’ na društvenim mrežama imaju višemilijunske preglede. To znači da ih ljudi gledaju i vole, samo u drukčijem mediju. Zbog toga se ne bih složio s ustaljenim zaključcima da je ‘televizija mrtva’. Nije mrtva, samo je promijenila ‘aparaturu’.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Dorijan Klaric (@dorijanklaric)

Možete li nam reći više o Vašem trenutnom projektu? Koje su njegove glavne karakteristike i ciljevi?

‘Svijet zabave’ je, na neki način, klasična šoubiznis emisija s formatom koji je nekoć davno bio puno više zastupljen u televizijskom programu. Donosi reportaže s najvećih svjetskih filmskih premijera, raskošnih modnih revija, imamo intervjue s velikim svjetskim zvijezdama, a pratimo, dakako, i domaću estradnu scenu. Puno je prekrasnih koncerata, zanimljivih događaja i talentiranih zvijezda koje teško dobiju minute u televizijskom eteru, a trenutna uprava HRT-a odlučila je to promijeniti, na moje apsolutno zadovoljstvo. A ‘ciljevi’, kako ste to službeno naveli, su u tih pola sata zabaviti gledatelje svih uzrasta i interesa.

Kako se osjećate prema kritikama koje primate kao javna osoba? Kako to utječe na Vas?

Ne čitam komentare, ne znam što se o meni piše, a u životu se nisam baš naslušao nekih negativnih kritika, vjerojatno su izrečene meni iza leđa (smijeh). Ako vam je posao takav da se u njemu obraćate ‘svima’, kao što je najčešće zadatak televizijskog voditelja, prirodno je da se tim ‘svima’ želite i svidjeti, no to je apsolutno nemoguće. Kroz godine sam naučio koga i kada slušati, koga i kada uopće pitati za mišljenje. Imam neki uzak krug ‘kritičara’ i kad tome dodamo moje cijenjene šefove, točnije, šefice, to je sasvim dovoljan broj ljudi, ne treba mi više. Osim toga, zbog ogromne količine izraženih mišljenja o svemu i svačemu na društvenim mrežama, mišljenje mi je kao pojam, na neki način, izgubilo značaj. Svatko ga danas ima i svatko ga želi što glasnije i atraktivnije izreći, uglavnom kroz uvredu, sarkazam, crni humor… Kombinacija zrelosti i nekakvog duhovnog rasta dovela me, valjda, do faze u kojoj mi tuđa mišljenja nisu važna.

Postoje li trenuci u Vašoj karijeri koje biste voljeli promijeniti ili biste danas postupili drugačije? Što ste naučili iz tih iskustava?

Definitivno nisam jedan od onih koji misle da se baš ‘sve događa s razlogom’ i da nam je baš svako svako svako iskustvo potrebno da bismo bili ono što smo danas. Neke se gluposti jednostavno dogode, oduzmu ti vrijeme i energiju. Tako je i u poslu, neka su me iskustva definirala, školovala, ojačala, a neka se, eto, dogodila valjda radi ravnoteže u svemiru (smijeh). Kao dosta mladoj osobi, usudio bih se čak reći dječaku, dodijeljena mi je velika odgovornost uređivanja tada izuzetno popularne i gledane emisije. Sve sam uzimao k srcu, i vlastite greške i greške drugih. Pomogla mi je u to vrijeme rečenica mog tadašnjeg šefa. ‘Televizija je živ organizam’, rekao mi je, valjda u namjeri da s mojih mladih leđa skine taj težak teret odgovornosti za svaki kadar, svaku izgovorenu rečenicu… Recimo, to iskustvo potpisujem i u njemu vidim veliki dar, jer sam s godinama to lavovsko srce ipak uspio naučiti da igra na duže staze. Osim toga, neke neugodne situacije naučile su me da nemaju svi ljudi dobru namjeru (u ovaj posao sam, naime, zakoračio izuzetno, čak i natprosječno naivan) te da se ne možeš u životu svidjeti svima – ma koliko se, ponekad i očajnički, trudio.

Kako balansirate svoj profesionalni i privatni život, s obzirom na to da ste često izloženi javnosti?

Pomirio sam s vremenom ta dva svijeta, privatni i poslovni, nisu toliko udaljeni ni odvojeni. Primjerice, na neka snimanja vodim Klaru, moju prekrasnu mješanku, a često pred kamerom s gostima zasviram i zapjevam. Gitara i Klara su moje najveće ‘privatne suputnice’ i često se nađu na malim ekranima. A kad buka medija i televizije postane preglasna, ugasim mobitel i s Klarom u prirodi tražim vjeverice. To je njezin sport i s godinama sam se i ja zainteresirao, našao u tome neki mir. Tišina šume pomiješana s tim tragačkim ciljem pokazala mi se kao idealno vrijeme za regeneraciju. Osim toga, odabrao sam određeni sat u danu nakon kojeg više ne gledam u mobitel, što se pokazalo kao izvrsna odluka. Preporučujem je svima!

Što mislite o trenutnim trendovima na hrvatskim televizijskim programima? Kako se oni odražavaju na vaš rad?

Jedini istinski trend koji primjećujem u hrvatskom TV eteru je štednja, a onda i kreativnost koja s njom dolazi. Budžeti većine televizijskih projekata su se u odnosu na neka ‘zlatna vremena’ značajno smanjili, a zahtjevi gledatelja – povećali. To znači da s malo moramo odraditi puno i to bez imalo sumnje povezuje sve televizijske ljude u današnje vrijeme. Svojevremeni televizijski trend ‘što glupavije, to bolje’, kojem sam se jako opirao, na moju je ogromnu sreću doživio svoj zalazak. Ljudi lakše i jednostavnije sadržaje vjerojatno traže po internetu, a na televiziji dobivaju nešto drukčije. Čini mi se kao poštena podjela, samo tko zna dokad će trajati.

Kako birate projekte na kojima ćete raditi? Postoje li određeni kriteriji koje slijedite?

Projekti biraju mene, i to nije floskula (smijeh). ‘Kod nas doma’ i ‘Svijet zabave’, emisije u kojima trenutačno radim, su me naprosto pronašle. Sigurno ne slučajno, jer je riječ o dugogodišnjem području mog novinarskog interesa, ali to je neki redoslijed uspostavljanja suradnje koji najviše volim – kad nema trganja, grebanja, moljenja, nego me ponuda na neki način pronađe sama. Iako sam brbljiv, neki bi rekli i glasan, zapravo se ne volim i ne znam menadžerirati na način da idem okolo i nudim se, nešto u mom odgoju mi naprosto ne dopušta da budem takav. I znam da sam zbog toga izgubio neke poslove, angažmane, jer nisam bio ‘dovoljno probitačan’, ali ako je trebalo nešto ‘probijati’, ti projekti zapravo i nisu bili za mene. Uvijek sam obožavao televiziju, ali nikad nisam bio gladan etera na način da bih pristajao na nešto u čemu nisam dobar ili što me na bilo koji način kompromitira. Kad se pojavi pravi projekt, naprosto znaš da je za tebe, osjetiš to u kralježnici, vratu, glavi, naježiš se na jedan poseban način. Barem je kod mene tako.

Koje su Vam najveće prepreke ili izazovi s kojima ste se suočili tijekom karijere i kako ste ih prevladali?

Najvećim izazovom u mom slučaju pokazala se činjenica da Hrvatska ima tri televizije. Svakom televizijom upravlja po jedna osoba. To ponekad znači da ti se čitava karijera, sve što si napravio, naučio, usavršio, svodi na mišljenje samo triju osoba. Kad radiš nekoliko desetljeća ovaj posao, ta spoznaja može biti sablasna. Tržište je toliko malo, minijaturno, da je ponekad nemoguće otrpjeti udarac, naprosto nema sljedećeg poslodavca da te primi, izliječi rane, oporavi… Ta nemilosrdna tržišna računica pokazala se kobnom za brojne izuzetno talentirane novinare i voditelje koji su s medijske scene nestali naprosto zato što su prebrzo potrošili ova tri ‘televizijska jokera’ koja imamo u Lijepoj našoj. Mogu se sjetiti barem pet ljudi koji suvereno vladaju ekranom, a za njih je u jednom trenutku naprosto prestalo biti mjesta. Osjetio sam to itekako na svojoj koži 2017. godine kad sam se pozdravio s jednom televizijom, a nijedna me druga nije htjela jer sam, citiram, ‘previše mirisao’ na onu na kojoj sam proveo čitavo desetljeće. Što napraviti u tako glupoj, ali čestoj situaciji? Spasile su me neke moje druge vještine, strpljenje, obitelj i prijatelji. I valjda ta neka mazohistička zaljubljenost u televiziju.

Kako se pripremate za vođenje emisija? Imate li neki poseban ritual ili rutinu?

Imam neke male rituale, ali toliko su glupi, čista praznovjerja, da sad nećemo o njima (smijeh)! Uveo sam s godinama neka ‘pravila’, kao što je ono da u studio nikad ne ulazim gladan. Kad nisam sit, nisam svoj! Kad trčim, radim i snimam, nemam apetit i nekad se moram prisiliti da pojedem nešto prije emisije. Znam da će mnogima zvučati debilno, ali tako je, meni se u stresu ‘stisne želudac’ i znam cijeli dan provesti bez obroka, dok ne zgotovim sve obveze. Nakon što sam se nekoliko puta u studiju pod reflektorima skoro srušio, uveo sam to pravilo i držim se tog već godinama. Kako puno radim ‘iza kamere’, trudim se da se u studiju pred kamerom taj rad ne vidi previše. Nikoga nije briga što si radio toga dana, svi gledaju kako ‘voziš emisiju’ i sude ti kao da si se probudio pola sata prije, ne uzimajući u obzir jer si prije toga smontirao prilog, imao javljanje uživo… Pola sata prije emisije isključujem se iz svih društvenih i poslovnih tekovina, razmišljam o scenariju, smišljam dosjetke, pijem puno vode.

Koje osobne vrijednosti smatrate ključnima u svom radu kao voditelj?

Fascinirala me svojedobno rečenica legendarnog Massima, i to kad su ga upitali kako se osjećao zbog toga što je gotovo svake godine osvojio nagradu Porin za najbolju vokalnu izvedbu. Sad ću ga parafrazirati, ali rekao je nešto tipa: ‘Porin se ne zarađuje samo na pozornici, Porin znači li lijepa riječ na cesti, pohvala kolegi…’. Kad sam to čuo, pomislio sam – to je to! Da biste zablistali u nekoj televizijskoj emisiji, iza vas stoji čitav tim ljudi, od urednice, stilistice, vizažista, redatelja, ton-majstora, asistenata… Dakle, voditelj nisi samo gledateljima, iza tebe su deseci ljudi i to je ono o čemu se trudim voditi računa. Prvo, uzeti u obzir da su se neki ljudi naradili kako bi ti stajao u studiju savršeno osvijetljen i lijepo odjeven. Drugo, vrednovati te ljude, zahvaliti im, poštovati njihovu stručnost, uzeti u obzir neke loše dane, živčane trenutke. Treće, odraditi svoj posao besprijekorno kako bi svi mogli raditi svoj posao bez da pokrivaju tvoje nedostatke. Evo, to su moji neki postulati s kojima svaki dan idem na posao.

Kako reagirate na uspjehe? Što za Vas znači postizanje važnog cilja u karijeri?

Uspjeh je jako varljiv i izaziva ovisnost! Mislim da je dobro biti ambiciozan, ali stalno željeti neki sljedeći uspjeh, po mom skromnom mišljenju, znači biti osuđen na potraćen i neispunjen život. Govorim to iz prve ruke, u mladim sam danima bio ovisan o uspjehu, misleći da je to mjerilo moje osobe i mog postojanja u ovom životu. Kad su mi svi uspjesi prisilno oduzeti, kad sam bio ogoljen na sebe samoga bez mog portfolija te mojih reportaža, emisija i intervjua, shvatio sam da je uspjeh zapravo privid i da se svi u našim privatnim nesrećama trudimo biti uspješni kako bismo prekrili, sakrili neke demone, traume iz djetinjstva… Uspjeh je kad imaš dan ispunjen smijehom i dobrim ljudima. Uspjeh je kad nakon užasnog dana imaš vremena i energije za teretanu. Uspjeh je kad naučiš lekciju, duhovno narasteš. Sve ostalo je… Ne smijem psovati… Zabluda.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Dorijan Klaric (@dorijanklaric)

Što biste poručili mladim ljudima koji žele krenuti u televizijsko voditeljstvo?

Mladim ljudima bih poručio da nema reda, nema sustava, ništa nije kako su vas učili na faksu. Sve je na neki način kaotično, ali opet sređeno. Nećete napredovati sukladno vašim talentima i sposobnostima, već zahvaljujući vašim društvenim vještinama. Nikoga nije briga što ste na Lidranu osvojili prvo mjesto sa školskim časopisom, jedino što je važno je vaša izvedba – sad i ovdje. Osim toga, u praktičnom novinarstvu gotovo da uopće nema ovog teorijskog novinarstva. Lijepo je znati sve o povijesti Austro-ugarske monarhije, ali novinarstvo u Hrvatskoj znači da se na Vukovarskoj, u kašnjenju na snimanje na Borongaju, ne ispovraćaš zbog stalnog ‘cimanja’ automobila i ne posvađaš sa snimateljem koji umjesto o temi snimanja priča o preniskoj plaći. Novinarstvo u Hrvatskoj znači da ne dobiješ slom živaca kad ti urednik telefonom pošalje zahtjeve koji su na terenu naprosto neizvedivi. Da skratim, u novinarstvu na našim prostorima ima najmanje samog novinarstva, a puno više produkcije, odnosno želje da putujući na snimanje živce očuvate ti i tvoja snimateljska ekipa.

Mislite li da je vrijeme da se na HRT-u napravi smjena generacija te da mladi voditelji napokon dobiju priliku voditi poznate emisije?

Mislim da bi HRT kao javna televizija u svom programu trebao imati voditelje svih životnih dobi. Ako pod ‘smjenom generacija’ mislite na to da se odjednom zahvalimo svim starijim voditeljicama i voditeljima, nikako nisam za to, to mi djeluje čak kao dobna diskriminacija. Potrebne su određene godine da kod gledatelja zadobijete povjerenje i poštovanje, da vas na neki način ‘puste u svoj dom’. Mislim da je u tako velikoj medijskoj kući, starijoj od svih nas, izuzetno teško odjednom ‘pomladiti’ kadar, tamo neki ljudi rade po trideset, četrdeset godina. Mladima svakako treba dati priliku, imam osjećaj da trenutna uprava o tome vodi računa. Na HRT-u svakodnevno susrećem mlade i talentirane ljude, ima ih, tamo su, rade, trude se, uče. Možda sam više za opciju da se mladima daju neki novi formati, projekti, emisije… Nije tajna da u hrvatskom TV eteru nedostaje kvalitetnih zabavnih sadržaja, evo tu možda očekujem mlade snage i svježe ideje neopterećene prošlošću.

Koje su Vam inspiracije ili uzori u industriji i kako su utjecali na vaš stil vođenja?

‘Uzore’ u ovom poslu, po mom skromnom mišljenju, nije dobro imati jer svjesno ili nesvjesno postajete njihova loša kopija i kočite neke vlastite potencijale. Što se inspiracije tiče, kao dijete sam volio Olivera Mlakara i Mirka Fodora, to su neki ‘bazni voditelji’ čije sam emisije obožavao gledati. Kasnije sam upoznao i bio fasciniran američkim late night emisijama, voditeljima kao što su David Letterman, Stephen Colbert… Iako, moram priznati da me iduća generacija late night voditelja malo i razočarala, imam osjećaj da su i oni i njihovi sugovornici dio iste PR mašine, nitko više ne pita ‘prava pitanja’, samo reklamiraju nove filmove, koncerte… No dobro, to je za neku drugu raspravu. Da skratim, od svakog od nabrojenih voditelja, i brojnih drugih, naučio sam nešto, posadio u podsvijest, ali najviše sam ‘profitirao’ kad sam odlučio, ili pronašao snagu, pred kamerama biti – pravi ja.

Kako se nosite s pritiskom koji dolazi s javnim nastupima? Imate li neke tehnike za smanjenje stresa?

Kako se godine nižu, a uzimajući u obzir da javno nastupam od malih nogu, pritisak postaje sve manji. Ponekad ga čak i nema uopće. Kad me uhvati trema pa bude naznaka da bi mogla biti paralizirajuća, sam sebi kažem: ‘Radio si sto godina za ovo i sad ćeš se bojati?’. Ta mi je misao puno puta pomogla i trgnula me iz straha. Stres prije javnog nastupa u mom je slučaju, vjerujem i kod većine kolega, veći ako sam umoran, gladan, živčan… Pa se jednostavno trudim ne biti ništa od toga. Ako se prije emisije nalazim u stresnoj situaciji, naprosto se izoliram, budem malo sam, posložim stvari u glavi. Srce proradi prije svakog javnog nastupa, ali to valjda znači da mi je i dalje stalo.

Gdje se vidite u sljedećih pet godina? Postoje li neki novi izazovi ili projekti koje biste željeli istražiti?

Približavajući se četrdesetoj, prestao sam u glavi krojiti petogodišnje ili ikakve druge projekcije. Nakon dvadeset godina u ovom poslu, vrijeme je da malo uživam, budem neopterećen i iskreno radostan zbog ovog što imam. Ambicija je zeznuta stvar, drži te na životu, tjera naprijed, ali ako se sve svede na ambiciju i ako stalno stremiš ka ‘višemu’, nikad zapravo nisi zadovoljan. U ogromnom sustavu kao što je HRT projekti niču gotovo svakodnevno, vjerujem da će me poneki ‘pronaći’ kao što se nedavno dogodilo i sa ‘Svijetom zabave’. U sljedećih pet godina vidim se kao zdrava, nasmijana i stabilna osoba, a sve drugo će doći!

Možete li nam otkriti koja poznata osoba iz Hrvatske vam je omiljena i zbog čega, a s kojom više zbilja ne biste radili i zašto?

Hahaha, malo žutila za kraj? Stvarno nemam osobu s kojom više nikad ne bih radio, srećom, u svim ovim godinama nisam imao nijedno negativno iskustvo takve amplitude. Sad ide ona floskula da su ‘i poznate osobe samo ljudi’, ako netko ima loš dan i nije najuzvišenija verzija sebe, to apsolutno razumijem i ne vidim u tome ništa problematično. Nekoć davno su me energetski iscrpljivali mladi glazbenici koji nakon dvije objavljene pjesme misle da su novi Mišo Kovač ili Beyonce – ali i to sam s vremenom naučio ‘hendlati’, mladost je naprosto takva. Što se omiljenih zvijezda tiče, naravno da ih imam, ali ih ne želim isticati. Dobar novinar nema omiljene i manje omiljene, dobar novinar mora suvereno, pošteno i domišljato razgovarati i s kamenom ako treba. U današnje vrijeme, u ovoj zaglušujućoj buci mišljenja, ponekad je jako teško zadržati objektivnost, a meni je ona izuzetno važna i smatram je jednim od stupova dobrog novinarstva.

povezano sa: Celebrity News

Oznake:

Dorijan Klarić Dorijan Klarić za HELLO! društvene mreže hello magazin hello magazine HRT Hrvatska radio televizija intervju izazovi karijera novinarstvo razgovor Šibenik svijet zabave televizija televizijski novinar voditelj

druge vijesti