Jelena Veljača jedna je od ikona borbe za prava žena u Hrvatskoj. Glumica, spisateljica, scenaristica, feministica, aktivistica, a odnedavno i glavna urednica hrvatskog izdanja cijenjenog francuskog časopisa ELLE u velikom intervjuu za najjaču svjetsku licenciju u Hrvatskoj u posljednjih trideset godina, HELLO! magazine Croatia, otkriva sve o najvažnijoj borbi koju danas vodi svaka žena u Hrvatskoj i Jelena uz udrugu Spasi me.
“Borba je dugotrajna i sveobuhvatna. Samokontrola, autokorekcija, reakcija, nezatvaranje očiju nad agresijama i mikroagresijama – sve su to naše dužnosti.” – otkriva Jelena Veljača. U velikom intervju na temu feminizma u Hrvatskoj govori o osnaživanju žena i borbi za ženska prava, utjecaju jezika, medija i društvenih mreža, ali i o različitim nijansiranim oblicima dominacije i nasilja koje vlada u društvenim i rodnim odnosima.
Unatoč određenim zakonskim pomacima, regulativama, ali i procesima osnaživanja, koji prvenstveno proizlaze iz sve zastupljenije i vidljivije borbe za ženska prava, društvena pozicija žene (čak i na razini svijesti) je i dalje ‘ukopana’ u patrijarhalnom sistemu… Kao da većina muškaraca još uvijek ne razumije fundament, ono što označava biti ženom danas?
Da bi netko kome privilegija dolazi prirodno (rođenjem, klasom, spolom, bojom kože, seksualnom orijentacijom) mislio na one druge, potrebno je jako puno samopropitivanja (i sebe i vlastite privilegije), osvještavanja, suočavanja s ostatkom svemira i želje za tim istim radom i procesom. Muškarci često ne osjećaju potrebu za tim, ne da im se to, a bogami, nije ni da ih društvo na to prisiljava. A kad i pokuša, što se u posljednje vrijeme zna dogoditi u valovima, često potaknuto nekim tragedijama, ili prosvjedima, naporno im je to. Jer jest naporno. Ali i potrebno. Da mi je euro za svaki put kad sam od muškaraca s kojima se družim i koji su mi dragi čula da „ne postoji pay gap“ ili da „su oni super prema ženama“ a da su „feministkinje i aktivistkinje agresivne“, bila bih milijarderka. Ovako nisam, što je možda za mene i korisno, jer se ne mogu uspavati.
Osnaživanje među ostalim identificira ‘novo doba rodnih ratova’ koje je sve više uvjetovano aktivnom snagom feminizma, ali i snažnim reakcijama na iznova rastuću mizoginiju, ekonomsku potlačenost, socijalnu nejednakost, zlostavljanje i femicid. Možete li objasniti kako su ovi pojmovi počeli karakterizirati rodnu politiku u suvremenom trenutku i kako sagledavate borbu za ženska prava u Hrvatskoj?
Sve borbe na ovom svijetu, čak i one najpotrebnije, imaju prirodne sinusoide. Ljudima je ponekad teško/naporno/pretjerano slušati uvijek iznova o femicidu/rodnoj neravnopravnosti/obiteljskom nasilju. Uvijek ću pamtiti jedan obiteljski ručak tijekom kojeg sam čula rečenicu „dobro, ali ti u svemu vidiš nasilje!“. Nije to do kraja netočno – ja to vidim, da, ali ne jer sam „preosjetljiva“, nego jer sam sad već godinama obrazovana i bridana tako da prepoznajem mikroagresije, da komuniciram s borkinjama koje koriste važan jezik čija bi svakodnevna upotreba znatno pridonijela stvarnim promjenama na terenu. Da, mi smo aktivne, ako pod „mi“ mislite na sve feministkinje, NGO sektor, borce i borkinje za LGBTQ+ prava, zato nas nazivate i aktivistkinjama i aktivisticama (eto, jedna od riječi koja će vašim čitateljima sada biti razložena).
Ja naravno smatram da je pojmovima kao što su grooming, gaslighting, narcizam, hovering, femicid, prisilna kontrola – mjesto u ranoj edukaciji jer je to jedini način da se zaista napravi ogromna promjena u društvu. Govorim dakako o zasebnom predmetu, koji se može zvali spolni odgoj, građanski odgoj, rodni studiji, svejedno mi je, samo da se dopre do djece, da se zaustave rape dates, neželjene trudnoće, stigma, revenge porn videi, nasilne veze u mladoj dobi, idealiziranje ljubomore i kontrole…. I naravno, da se konstantno ponavlja da je jedini način da se žene zaista emancipira njihova financijska neovisnost. Suvremeni feminizam ima veliku pomoć u nečemu što niste spomenuli ali je jako važno: društvene mreže. Da, one imaju mnogo nuspojava koje bi mogle biti toksične, ali njihova ogromna prednost je u vrlo jeftinom i vrlo jednostavnom povezivanju aktivistica i žrtava. Odličan primjer za to je #spasime prosvjed, koji je gotovo u potpunosti organiziran putem Facebooka, i #spasime grupa koja do dana današnjeg funkcionira tako da naše volonterke, stručnjakinje za borbu protiv obiteljskog i seksualnog nasilja, pomažu žrtvama kroz inbox. Sve snažne reakcije koje ste spomenuli su vidljivije jer se možemo umrežiti i komunicirati kad god, odakle god (gotovo). Mediji također onda nemaju izbora nego pratiti taj trend.
Patrijarhalan odnos prema ženama debelo je ukorijenjen u našem društvu, ali i u svakodnevnom ponašanju i govoru. Za primjer, prisjetimo se samo poslovica, idioma, uvreda i uzvika kojima se inače ispuhujemo pri čemu možda ne primjećujemo da je u njihovom sadržaju i etimologiji često riječ o tijelu žene, njezinim seksualnim navikama i drugim oblicima rodne diskriminacije. Koristeći ih nesvjesno, provodimo li seksističku moć šireći daljnje nasilje?
Jezik je jako važan. Odavno mislim o tome kako su slavenski jezici krvoločni („spava kao zaklan“) i patrijarhalni („plačeš kao pičkica“). Vjerujem da će se i jezik umiriti kad se umirimo i mi, da će se promijeniti, kad se promijenimo i mi. Nažalost, ne možemo negirati svoju povijest, koja je i krvava i patrijarhalna, ali budućnost ne mora biti takva.
Govoriti o nasilju nije dovoljno, pogotovo ako se pritom služimo istim diskriminirajućim i neuključivim jezikom koji učvršćuje i legitimira patrijarhalni sustav koji ga pokreće. Kakva su vaša iskustva po tom pitanju – jesu li naizgled nijansiraniji oblici nasilja sadržani u našem svakodnevnom jeziku koji zadržava dosta seksizma? I uočavate li to u odnosima u svom kulturološkom okruženju?
Vraćam se na ono što mi je davno izgovoreno – ali ti u svemu vidiš nasilje! Recimo da su mi pipci za to doista postali izuzetno osjetljivi u proteklih pet do deset godina. Razlog je dakako, svakodnevno komuniciranje sa žrtvama, slušanje tih priča koje su različite, ali opet nekako uvijek iste. Učim, slušam, to sve utječe na mene – i korigiram i sebe. Kako onda da ne vidim te mikroagresije koje su, kako dobro primjećujete, prisutne baš u svemu što nas okružuje? Koliko često muškarci puknu u prometu, psuju, viču, a djeca su na stražnjem sjedalu, kao nehajno zagledana u neku točku vani, ali sve to upijaju?
Truba jer je netko zakasnio na semafor, prostačenje, uvrede, tučnjava oko parkinga, urlanje na pse, djecu, starije. Jednostavniji odgovor na vaše pitanje bilo bi: da, vrag je u detaljima (nijansama). Ja imam snage za borbu protiv svih nijansi, ali razumijem i da je ljudima ponekad potrebno da se prvo riješe „velike stvari“. I sama bih preferirala da, primjerice, silovana maloljetnica ne mora nekoliko puta svjedočiti da bi se podigla optužnica, da žrtve ne moraju u sigurne kuće već da nasilnici moraju napustiti domove… Ali borba je dugotrajna, i sveobuhvatna. Samokontrola, autokorekcija, reakcija, nezatvaranje očiju nad agresijama i mikroagresijama- sve su to naše dužnosti.
I u drugim svakodnevnim situacijama se stalno ponašamo nasilno prema ženama: nenamjerno zlostavljanje jednako je bolno i opasno. Bitno je to uzimati u obzir kako se ono ne bi ponovilo. Razumijevanje može biti teško, ali to je temeljna polazna točka za promjenu. Ako se ne shvaća da i zvižduk prema ženama na ulici dovodi do toga da su žene prisiljene hodati u drugom smjeru ili iz straha mijenjati svoje navike i ponašanje, onda u startu nailazimo na otpor promjeni, zar ne?
Apsolutno ste u pravu. Svakodnevni aktivizam je jednako važan kao i veliki vidljivi prosvjedi. Postoji onaj cliché citat na internetu koji kaže: Ako želiš napraviti promjenu, odi doma i voli svoju obitelj. Naravno, to znači da svaki dan promatramo i korigiramo svoje ponašanje u „vlastitom dvorištu“. Teško je, da, jer je svaka promjena teška, ali je jako rewarding.
Kad stečenim navikama pridodamo cijeli jedan vizualni imaginarij muške dominacije i nasilja nad ženama u sadržaju koje konzumiramo u medijima i na društvenim mrežama, kako je moguće osigurati mehanizme kojima bi se spriječilo ili umanjilo preslikavanje takvog obrasca dominacije muškaraca u realnosti?
Na dobrom smo putu. Vidim to po broju uznemirenih muškaraca koji nemaju pojma što bi sa svojom novom ulogom koja uopće nije loša. „Samo“ trebaju biti ravnopravni sa ženama – jednako plaćeni, jednako vokalni, jednako primijećeni, jednako važni, jednako odgovorni za svoje postupke. Mediji su prisiljeni popravljati način na koji izvještavaju o ženama – činjenica da su tzv „muški“ časopisi pred izumiranjem, a neki od najpoznatijih mačističkih su već ugašeni. Ne znam znači li to da se publika smanjila, ili je kriza u printu spojena s novim saznanjima o političkoj korektnosti dovela do gašenja nekih od najžešćih utvrda pornografskih, mačističkih i šovinističkih poruka koje su bile izuzetno ponižavajuće za žene a smatrale su se „pop kulturom“. Danas se mnogo govori o tome kako u redakcijama mora biti više žena. Govori se o kvotama, koje nikad nije popularno spominjati, ali ja sam velika zagovornica. Novinarke su samim svojim postojanjem garancija da će ženske teme, ženski problemi, ženska pitanja biti u medijima, a to znači u fokusu. Opet – sjajna je stvar što se mediji danas često inspiriraju društvenim mrežama. Jer na društvenim mrežama žene su vrlo glasne. Govore o brojnim temama koje nismo mogli sanjati da će jednom biti mainstream.
Nedavno je objavljeno istraživanje o Tinderu, prema kojem je 22 % njegovih korisnica seksualno napastovao muškarac kojeg su upoznale na ovoj aplikaciji. Što mislite o tome?
Nisam znala za taj podatak, zastrašujuć je. Nisam upoznata s mehanizmima tih aplikacija, ali iskreno se nadam da vlasnici rade na dodatnim metodama sigurnosti. Nešto poput tihog alarma, sigurne riječi za red alert, ili slično. 22 posto je jako puno. Čudno mi je da se ne govori više o tome.
Smatrate li da mediji i društvene mreže izravno utječu na porast nasilja nad ženama i stereotipizaciju te pogoduju li kontinuiranom obnavljanju patrijarhata?
Smatram da mediji imaju izuzetno veliku ulogu u oblikovanju mišljenja i da su dužni konstantno raditi na unaprjeđenju svojih redova odličnim feminističkim glasovima koje će obrađivati važne teme za žene. Izuzetno važne uloge ima i pravosuđe koje u Hrvatskoj smatram ogromnim bazenom patrijarhalne misli i velikim problemom u uvezanom sustavu pomoći žrtvama obiteljskog i seksualnog nasilja. Što se društvenih mreža tiče, sasvim sigurno svijet mora smisliti način da stane na kraj lažnim vijestima, lažnim narativima i naravno govoru mržnje. Svačiji je feed drugačiji, zbog algoritama: ali svjesna sam da postoji i sadržaj koji je izuzetno kritičan prema feminističkoj borbi, koji veliča toksični maskulinitet i koji prepada našu djecu koja još nisu razvila filtere potrebne za shvatiti da svijet često laže zbog koristi.
Nažalost, sve dobre stvari dolaze s nuspojavama. Najčešće su te nuspojave najokrutnije prema najranjivijim skupinama – djeci, starcima, LGBTQ+ zajednici i ženama. Ako promatramo na taj način: sve utječe na kontinuirano obnavljanje patrijarhata. Ne samo mediji i društvene mreže, već i politički diskurs, razne industrije, raspodjela moći i bogatstva, naša zajednička povijest. Zato je borba protiv patrijarhata i toliko teška.
Problem s patrijarhalnim oblicima moći nije samo u tome što oni ne prestaju i iznova se rađaju, već se neprestano transformiraju i time kontinuirano remete stvarnost koja je postala toliko složena i raznolika da misao više nije u stanju razumjeti što je bilo na početku. Kakva bi, prema vašem mišljenju, trebala biti zdrava reakcija na svijet u kojem živimo – a koji sve više nalikuje ludilu? Osjećate li da treba poticati ljutnju ili zbunjenost?
Uvijek sam za to da su žene glasne, da ih se čuje. Od malih su mi se nogu sviđale žene označene kao divlje, lude, neprilagođene. Danas kad se osvrnem, sve su bile u pravu. Teško je biti predvodnica, teško je razbijati patrijarhalne obrasce. Ali osobno inspiraciju pronalazim samo u takvim ženama. Moje su prijateljice uspješne, moje su prijateljice feministkinje, samostalne, single ili u vezi, snažne, samopouzdane, posebne, glasne, lude, drčne, drugačije, njih se ogovara, o njima se šapuće, one su promjena.
Suprotno od muškaraca, ženama koje su ‘glasne’, ili odlučne, hrabre i neustrašive, lijepi se etiketa da su «histerične». Odbacujući tu gnjusnu poveznicu, možemo reći i to da je stanje histerije danas zapravo neizbježna ljudska potreba za djelovanjem, izraz osjećaja nepravde pretočen u ‘glasan’ odgovor na to da se stvari moraju hitno promijeniti. Povezujem to s Naomi Klein, koja u svojoj knjizi This Changes Everything piše o klimatskim promjenama, i o tome kako ljudi skreću pogled. Gledamo neko vrijeme, a onda se izbezumimo i ponovno odvratimo pogled. Slažete li se s tvrdnjom da je biti u kontaktu sa svojom ‘histerijom’ znak da se ne odričemo sposobnosti da skrenemo pogled?
Slažem se. Pokušala sam objasniti da je to za mene oduvijek bila neopisivo privlačna sila. Voljela sam LGBTQ+ profesorice, koje, u doba mog školovanja, nisu živjele otvoreno. Ali osjećala sam i divila se prkosu ‘drugačijosti’. Voljela sam LGBTQ+ šulkolege, voljela sam ljude iz amaterskih teatara jer su bili drugačiji, skloni performansima, propitivanju politika. Iz takvih je društava potekao Oliver Frljić, te moje suborkinje Anica Tomić i Jelena Kovačić. To je tip ljudi s kojima sam odrastala, koji su utjecali na mene. Akademija je bila posve prirodna eksplozija slobodne misli. Tamo nije bilo mjesto licemjerju, sputanosti: zato sam se toliko šokirala i zgrozila kad su studentice s raznih Akademija iz regije pokrenule #nisamtražila. To je dokaz da sam idealizirala „alternativnu“ ili kazališnu, umjetničku scenu. Ni ona, nažalost, nije imuna na predatorstvo i silovanje muške supremacije.
Neminovno je da se skreće pogled sa spoznaja o tome da postoje različiti načini kako biti muškarac i da su svi bolji od tradicionalne, seksističke, hijerarhijske muškosti koja se mnogima čini jedinim mogućim modelom. Koji vas od društveno prisutnih stereotipa stoga najviše smetaju?
Morala sam malo promisliti. Najviše nervoze u meni stvaraju implikacije da je bilo koja žrtva sama kriva za nasilje nad njom. To može ići od onog slavnog „zašto se popela u njegovu hotelsku sobu“, preko „zašto se tako odjenula“, ali može biti i „trebala si paziti s kim imaš dijete“ u sve češćim teškim borbama za skrbništvo između majki i očeva čije motive, priznajem, teško shvaćam. Jednom davno me jedna slavna aktivistkinja naučila da je jedina odgovorna osoba za bilo kakvo zlostavljanje – zlostavljač. Zvuči jednostavno, znam, ali u svakodnevnom životu, primjerice, kad netko urla na vas jer ste napravili minorni prometni prekršaj ili vas pasivno-agresivno abuzira jer ste odbili napraviti i njegov/njezin posao, ili jer ste odbili preuzeti odgovornost za, primjerice, neku obavezu svog partnera – teško je razaznati da vam se uopće događa zlostavljanje.
I sami ste (bili) izloženi stereotipima ? Ranije su ljudi vrlo površno, lijeno ili neutemeljeno ukazivali na vašu privlačnost kao objašnjenje za pažnju koju ste dobili. Govorimo o stereotipnoj društvenoj pojavi gdje se izgled žena postavlja kao isključiva mjera uspjeha.
Nisam sigurna da je moj problem ikad bio izgled. Mislim da je problem bio puno užasniji: ljudi su isprva prihvatili da sam glumica iz sapunice, ali nešto više od toga? Makni se s našeg terena! Svašta sam čula o sebi. U jednoj HTV emisiji izgovoreno je, javno, da ja ne pišem svoje serije. Redatelj jedne od mojih sapunica dočekao me šokiran prvi dan snimanja serije na kojoj sam bila na poziciji kreativne producentice i pitao: „tako si se rano probudila“? Očekivao je, valjda, da ja samo glumim producenticu. Bilo je toliko toga, pa i na počecima #spasime, da mogu napisati priručnik: unatoč svim predrasudama. S druge strane, sada, skoro 20 godina nakon početka moje karijere, mogu samo reći: bilo je sjajno probijati sve te granice i rušiti predrasude.
Feminizam je kao pokret i dalje prisutan i važan: ljudi imaju veći pristup feminističkoj literaturi, mogu se uključiti u feminističke projekte na različite načine, a svjedočimo i feminističkim demonstracijama diljem svijeta. Jeste li uočili značajnu promjenu u prijemljivosti ljudi kad je feministički napredak u pitanju?
Jesam, ali u svojim socijalnim krugovima, pa se bojim da je to zato što se družim s feministkinjama i feministima! (smijeh) Ne znam kako je „vani“, bojim se da je još uvijek džungla. A onda opet, kad se sjetim, primjerice, kako je moja kolumna dočekana kad sam ju prvi put napisala – mislim da je nemoguće, zaista nemoguće, da tako itko tretira mladu autoricu danas. Igdje. Ili se barem nadam. Čak bih rekla da su neke stvari doista integrirane. Barem u medijima u kojima sam ja radila.
Što vas je sve motiviralo da utječete na promjene i da danas budete glas te promjene? Vrijedno je divljenja kako ste u svom aktivizmu ‘spojili’ toliko različitih identiteta. Biste li mogli izdvojiti vama neke bitne dobitke koje ste ostvarili u borbi za ženska prava?
Motivirali su me strašni zločini nad vlastitom djecom. Kao majku, duboko su me uznemirila tri slučaja – Denis Pašić, dječak kojeg je majka utopila u Puli, majka za koju se znalo da se bavi prostitucijom, kojoj je nekoliko djece već sustav oduzeo. Dječak je išao doktoru, u vrtić, dječak je urlao primajući se za noge susjedima – ipak, nitko, NITKO ga nije spasio. Nikada neću prestati misliti o njemu. Prije toga bio je slučaj jedne žene koja se zaletjela u jezero sa svojim također maloljetnim djetetom. Pitam se što je ta žena proživljavala, kako je moguće da nitko nije primijetio njezinu depresiju, psihozu, što god je to bilo. A onda onaj Pag, bacanje djece kroz prozor – tu se nešto prelomilo u meni, i prestala sam patiti u tišini. Napisala sam Facebook status. Svemirska sinkronija je htjela da je i mnogim drugim ženama prekipjelo baš u tom istom trenutku. I onda svim onim tisućama ljudi koji su se okupili na Tomislavcu. Osnovali smo fond #spasime koji je pomogao brojnim žrtvama nasilja. Spojili smo se sa zakladom Solidarna i sad je taj naš fond dio velikog tzv. kišobran fonda za žene. Na to smo izuzetno ponosni. Naš rad na terenu, u već spomenutoj FB grupi, u ovih pet godina je svakodnevan.
A sudjelujemo (i sudjelovale smo) u brojnim radnim skupinama. Zakonodavnih promjena je također mnogo: naša Una Zečević Šeparović je u svim radnim skupinama pri ministarstvu pravosuđa u posljednjih pet godina. Više ne postoji spolni odnos bez privole (sad je to silovanje), svako fizičko nasilje automatski je kazneno djelo, sudjelovale smo aktivno u lobiranju za novi zakon o femicidu, i jedan smo od ključnih, usudit ću se reći, sugovornika u raspravama o socijalnim politikama jer smo shvatile da se i kad žrtva ode iz kruga nasilja nasilje ne zaustavlja, pogotovo ako su žrtva i nasilnik zajedno imali djecu. Tražile smo da se otvori 24-satna linija za pomoć žrtvama nasilja. Tražile smo sigurne kuće u svim županijama.
Tražile smo obiteljske odjele pri sudovima. Žrtve u Facebook grupi #spasime konstantno otvaraju temu institucionalnog nasilja. To je velika, važna i za mnoge moćne igrače i igračice opasna tema. Mi se s njom borimo zbog naših žrtava godinama. Možda je ovo dobar trenutak da spomenem sva imena koja čine #spasime: uz odvjetnicu Unu Zečević Šeparović i mene, tu su Ana Pecotić, marketinška stručnjakinja i savjetnica za oporavak od narcističnog zlostavljanja, Mirsada Begović, urednica na Al Jazeeri English, Anica Tomić, višestruko nagrađivana redateljica i kazališna autorica, i Jelena Kovačić, višestruko nagrađivana dramaturginja, autorica, scenaristica i prevoditeljica.
Postoji mnogo primjera o ljudima koji žive u nehijerarhijskim, ravnopravnim, miroljubivim odnosima ili zajednicama. Mnogi će reći da to nije moguće jer su ljudi sami po sebi nasilni, ali možda nisu i sve je to uvjetovano. Na koje sve načine možemo i trebamo težiti jednakosti i time se oduprijeti onima koji pretpostavljaju kako je jednakost neostvariva te da su muškarci izgrađeni za podjarmljivanje slabijih i za dominaciju?
Ljudi su po svojoj prirodi mnogo toga. Ali prije svega su emotivna, misaona bića koja imaju stalnu glad za spoznajom i napretkom. Mi živimo u najnaprednijoj civilizaciji do sada, a do nje smo došli i uz pomoć ženske inteligencije i radne snage. Vrlo je jednostavno, trik čvrstog držanja za patrijarhat krije se u onom neodricanju od privilegije s početka razgovora. Od kad su žene, za vrijeme drugog svjetskog rata, stupile na tržište rada (da spase ekonomiju), na njemu su i ostale. Ali društvo je onda od nas počelo očekivati i dalje istu ulogu u kući, u obitelji. Danas to zovemo neplaćeni rad. Muškarce sama ta sintagma razjaruje, ali to je tako. Netko tko ti pere čarape ili svaki dan priprema objed, RADI za tebe. A radi i negdje drugdje. To nisu „naše prirodne uloge“, to je ropstvo, emotivna ucjena, ekonomska ucjena, socijalna ucjena. Sve mi koje mirno i staloženo, sliježući ramenima, to kažemo – proglašene smo ludima i histeričnima. Ali istina je uvijek jedna. A ona i dalje glasi da se od većina žena očekuje dvostruki rad za jednu (a i ta je često pogođena pay gapom) plaću. To nije zbog „izgrađenosti“ iz pećine, to je zbog toga što se ljudi teško odriču privilegije.
Pred nama su Europski izbori u lipnju na kojima građanke i građani trebaju odlučiti o tome kome će povjeriti svoj glas. Zašto je izlazak na te izbore važan?
Europa je korektiv a ima i ulogu sigurnosti da socijalne politike i ljudska prava građanki i građana Republike Hrvatske moraju biti poštovane. Važno je tko nas ondje zastupa, i koja su mu polja interesa.
Kako omogućiti ženama da budu uključenije u donošenje društveno važnih odluka, zastupanje svojih interesa, da budu prisutnije u kreiranju politika na EU razini?
Žena u politici polako prestaje biti svjetsko čudo. Imamo sjajnih žena koje su se u posljednje vrijeme uključile u politički život Hrvatske. Osobno bih ih voljela vidjeti i više, pogotovo mladih. S obzirom na to da su ženska pitanja već dugo u fokusu interesa javnosti, nadam se da ćemo dobiti i političku personifikaciju tih potreba.
Na kraju smo mandata Europskog parlamenta koji je bio jako aktivan u pitanjima rodne ravnopravnosti. Doneseni su zakoni o ženama u upravnim odborima, borbi protiv obiteljskog nasilja i slično. Što biste vi izdvojili kao posebno važno u tom kontekstu?
Meni se ipak najvažnije čini ono što se događa doma, a na što je, posve sam sigurna, jako utjecala politika Europskog parlamenta. A to je novi zakon o femicidu.
Na čemu još treba raditi, koje biste konkretne korake ili politike voljeli vidjeti na razini Europske unije, kada je riječ o jačanju ravnopravnosti?
Mi u #spasime dobro poznajemo ključne probleme s terena. Mogu vam odmah izdvojiti dva žarišta – borbe za skrbništvo tijekom kojih se često izjednačavaju žrtve i nasilnici i promatraju kao da su roditelji jednakih roditeljskih sposobnosti, i nekretnine. Žrtve najčešće nemaju kamo – bježe s djecom u sigurne kuće samo kad se bore za vlastiti život, često se vraćaju. Osobno bih voljela pronaći neki model koji bi poticao žensko vlasništvo kad je u pitanju podizanje kredita, kupovina stanova, izgradnja kuća.