Granica između utjecaja i manipulacije: Tko su ključni akteri komunikacije 2025.?

U okolnostima koje su tijekom 2025. godine bile obilježene intenzivnom dinamikom informacija, ubrzanim protokom sadržaja putem digitalnih kanala te sve izraženijim raskorakom između činjenica i percepcije, pitanje kvalitete javne komunikacije nametnulo se kao jedno od ključnih društvenih pitanja, zahtijevajući pritom sustavno promišljanje standarda, odgovornosti i utjecaja koje javno izgovorena riječ ima na oblikovanje kolektivnog povjerenja.

Upravo u takvom kontekstu, Hrvatska udruga za odnose s javnošću, kao nacionalna strukovna organizacija koja okuplja komunikacijske profesionalce i aktivno sudjeluje u razvoju i afirmaciji komunikacijskih standarda, kroz 19. izdanje nagrade Grand PRix HUOJ-a ne ograničava se isključivo na vrednovanje projektne izvrsnosti, već dodatno naglašava važnost individualne odgovornosti u javnom prostoru dodjelom priznanja za Komunikatora, odnosno Komunikatoricu 2025. godine, kao i antipriznanja za Antikomunikaciju godine, čime se uspostavlja jasan normativni okvir koji istodobno afirmira pozitivne i upozorava na negativne komunikacijske obrasce.

Takav pristup proizlazi iz svijesti o činjenici da javni istupi pojedinaca, osobito onih koji djeluju u sferi društvenog, kulturnog, obrazovnog ili političkog utjecaja, nadilaze razinu osobnog izražavanja te izravno sudjeluju u oblikovanju percepcije institucija, medija i društva u cjelini, pri čemu kvaliteta komunikacije postaje ključan čimbenik u izgradnji ili narušavanju povjerenja, stabilnosti i društvene kohezije.

U okviru selekcijskog procesa, stručni žiri izdvojio je pojedince čije komunikacijske prakse odražavaju visoku razinu profesionalne odgovornosti, jasnoće izražavanja i društvene osviještenosti, pri čemu se posebno ističe doprinos onih koji kroz svoje javne nastupe uspijevaju kompleksne, osjetljive ili potencijalno polarizirajuće teme artikulirati na način koji potiče dijalog, razumijevanje i smirivanje društvenih tenzija, umjesto njihova produbljivanja.

U tom smislu, komunikacijski doprinos Marijana Gubine prepoznat je kroz njegovu sposobnost da osobno traumatično iskustvo iz Domovinskog rata, interpretirano i kroz filmski projekt „260 dana“, transformira u platformu za promicanje oprosta, pomirenja i konstruktivnog dijaloga, pri čemu njegov javni diskurs karakterizira dosljedno izbjegavanje retorike podjela te naglasak na individualnoj i kolektivnoj odgovornosti, osobito u komunikaciji s mlađim generacijama.

Slično tome, javno djelovanje Vedrane Pribičević potvrđuje kako stručna kompetencija, kada je popraćena osobnom autentičnošću i hrabrošću, može značajno doprinijeti kvaliteti javne rasprave, budući da njezini nastupi ne samo da kompleksne ekonomske teme čine dostupnima široj publici, već i otvaraju prostor za raspravu o društveno relevantnim pitanjima poput stigmatizacije, govora mržnje i mentalnog zdravlja, čime komunikacija prelazi granice profesionalnog i ulazi u domenu društvene odgovornosti.

Dodatno, primjer Ranka Rajovića ilustrira važnost sposobnosti prevođenja stručnih i znanstveno utemeljenih sadržaja u razumljiv i primjenjiv komunikacijski oblik, pri čemu njegova interpretacija neuroznanstvenih i pedagoških koncepata omogućuje širem krugu građana aktivno sudjelovanje u raspravi o obrazovanju i razvoju djece, čime komunikacija postaje alat za društveno osnaživanje i informirano donošenje odluka.

U kontekstu javnog utjecaja i vidljivosti, komunikacijski angažman najveće regionalne zvijezde Severine Vučković dodatno potvrđuje kako popularnost, kada se koristi promišljeno i odgovorno, može postati relevantna platforma za artikulaciju društvenih stavova, pri čemu njezin istup u okviru međunarodnih inicijativa i javnih rasprava o pravima žena predstavlja primjer svjesnog preuzimanja komunikacijskog rizika u svrhu zagovaranja vrijednosti, čime se redefinira uloga javnih osoba u suvremenom društvu.

Suprotno navedenim primjerima, kategorija Antikomunikacije godine usmjerena je na identifikaciju i analizu komunikacijskih praksi koje su tijekom promatranog razdoblja negativno utjecale na kvalitetu javnog diskursa, pri čemu se posebno problematiziraju obrasci koji uključuju izostanak odgovornosti, nedostatak empatije, nejasnoću izražavanja ili svjesno širenje netočnih informacija, a čije posljedice nadilaze pojedinačne situacije te se reflektiraju na razinu društvenog povjerenja i sigurnosti.

U tom kontekstu, način javnog obraćanja Dalibora Matanića u kriznoj situaciji ocijenjen je kao komunikacijski neadekvatan zbog nedostatka jasnoće, fokusiranosti i empatije, pri čemu izostanak nedvosmislenog preuzimanja odgovornosti ukazuje na neispunjavanje temeljnih standarda krizne komunikacije, koja u takvim okolnostima mora biti precizna, transparentna i usmjerena na one koji su neposredno pogođeni.

Komunikacijski pristup Josipa Dabre dodatno ilustrira problem izbjegavanja odgovornosti u političkom kontekstu, budući da način na koji je javno komunicirao nakon skandala, uključujući objavu ostavke putem društvenih mreža bez jasnog distanciranja od vlastitih postupaka te naknadne pokušaje relativizacije situacije, ostavlja dojam nedosljednosti i umanjuje vjerodostojnost političke komunikacije.

Posebno značajan primjer predstavlja slučaj Borivoja Vincetića, koji ukazuje na ozbiljne posljedice širenja dezinformacija u digitalnom okruženju, gdje brzina distribucije sadržaja često nadmašuje mogućnost njihove provjere, pri čemu objava netočne i izmišljene informacije o navodnom sigurnosnom incidentu nije samo narušila informacijski integritet javnog prostora, već je potaknula širenje straha i nepovjerenja, čime se potvrđuje kako odgovornost u komunikaciji ne može biti relativizirana tehnološkim okolnostima.

U konačnici, priznanja za Komunikatora godine i Antikomunikaciju godine nadilaze razinu simboličkog vrednovanja te predstavljaju instrument profesionalne i društvene regulacije komunikacijskih standarda, jasno ukazujući na to da komunikacija nije isključivo tehnička ili retorička vještina, već odraz vrijednosnog sustava pojedinca i zajednice, pri čemu izbor načina na koji komuniciramo ujedno definira i društvo kakvo gradimo.