“Zabavno mi je snimati filmove, ali ne toliko i pričati o njima”, rekao je u uvodu, no ubrzo je publiku osvojio šarmom i britkim humorom. Sorrentino je otvoreno priznao da je u svijet filma ušao iz – lijenosti i depresije. “Kad sam imao 18 godina, bio sam potpuno izgubljen. Nisam znao što bih sa sobom, gledao sam filmove i pomislio: to je posao u kojem ne radiš puno. Kupio sam dvije knjige – kako napisati scenarij i kako snimiti film – i bio sam u pravu.”
Njegova iskrenost nije stala tu. Priznao je da ga set nikad nije previše oduševljavao. “Brzo snimam jer jedva čekam otići kući gledati nogomet. Producenti me obožavaju jer završim snimanje nekoliko dana prije roka – a ja samo želim slobodno vrijeme.”
Publika je doznala i da je njegov kreativni proces uvijek vezan za ljude i emocije. “Moji filmovi nisu o zombijima ili katastrofama, nego o osjećajima i unutrašnjem svijetu. Film je iluzija, a redatelj je poput mađioničara. Trikove ne učite iz knjige, morate ih osjećati.”
Naravno, nije izostalo ni spominjanje Napulja i Maradone. “Nogomet mi nije bio bitan, Maradona jest. On je prvi koji mi je pokazao što je to spektakl. U filmu sam pokušao prenijeti istu tu magiju.”
U svom prepoznatljivom stilu, Sorrentino je priznao da filmove zapravo ne voli pretjerano gledati. “Dva sata su previše. Kao i pjesme koje ne smiju trajati dulje od tri minute, film ne bi trebao biti predugačak.”
I dok je publika upijala svaku riječ, redatelj je zaključio kako ne planira unaprijed. “Skeptičan sam prema ljudima koji stalno imaju ciljeve. Ja ostajem kod kuće, ništa ne radim, i čekam da mi se rodi nova opsesija. Tek tada odlučim snimiti film.”
Treći dan SFF-a osim Sorrentina obilježile su i regionalne i svjetske premijere filmova poput “Vjetre, pričaj sa mnom” Stefana Đorđevića, “Fantasy” Kukle, “Snovi” Michela Franca i drugih, čime je festival još jednom potvrdio status najvažnijeg filmskog događaja regije.
