Najpoželjniji domaći neženja otkrio ljubavni status i što ga ispunjava izvan pozornice: “Zna se dogoditi da turniri traju po nekoliko sati”

Još kao dijete znao je da je glazba njegov put. Iz rodnog Međugorja u Zagreb je stigao sa samo četrnaest godina, vođen neobičnom zrelošću i odlučnošću. „Nije me bilo strah, znao sam što želim. Samo sam znao da moram sjesti na tramvaj broj 17 i stići do škole“, prisjeća se s osmijehom. Od tada do danas, mnogo se toga promijenilo – ali njegova upornost ostala je ista.

U razgovoru o današnjoj glazbenoj sceni osvrnuo se i na tempo koji umjetnici danas moraju pratiti: „Danas svatko može objaviti pjesmu, što je divno jer omogućuje kreativnost, ali istovremeno stvara pritisak. Vjerujem da glazbi treba dati prostor i vrijeme, kao i svakoj umjetnosti.“ Riječi su to nekoga tko zna koliko je teško ostati vjeran sebi u svijetu koji traži brze rezultate.

No Frano ne živi samo od glazbe – vodi i obiteljsku tvrtku u Zagrebu. Ta poslovna dimenzija, kako kaže, pruža mu osjećaj ravnoteže i discipline. „Vjerujem da čovjek mora biti ispunjen radom. U radu je mir, ali i smisao.“ Upravo ta životna filozofija prožima sve što radi – od studentskih dana do slobodnih trenutaka koje provodi s prijateljima.

U slobodno vrijeme voli ostati aktivan – trenira boks, odlazi u teretanu, a nerijetko s prijateljima organizira maratonske turnire u društvenim igrama. „Zna se dogoditi da partija ‘Čovječe, ne ljuti se’ potraje satima. Takve male stvari me vesele, one vraćaju energiju“, priznaje.

Kad je riječ o ljubavi, na pitanje o svom statusu odgovorio je bez zadrške, ali s dozom šarma: „Nisam slobodan, to mogu otkriti. U Hercegovini čim napuniš osamnaest pitaju ‘kad će ženidba’, ali mene to ne živcira. U životu ništa ne forsiram – kad se dogodi, dogodi se.“