Gotovo trećina njih nikad se prije nije testirala na HIV. Ovaj hrvatski projekt mogao bi to promijeniti

Podaci daju prvi konkretniji uvid u mogućnosti nacionalne distribucije testova za samotestiranje u Hrvatskoj. Program je bio namijenjen gej i biseksualnim muškarcima, drugim muškarcima koji imaju spolne odnose s muškarcima, odnosno MSM populaciji, te trans osobama koje dosad nisu imale HIV-pozitivan rezultat. Testovi su korisnicima bili dostupni besplatno na području cijele države. Sam test izvodio se iz uzorka krvi dobivenog ubodom u prst, a rezultat je bio dostupan za približno 15 minuta.

Upravo podatak o osobama koje se nikada nisu testirale izdvaja ovaj pilot-projekt od uobičajenih programa testiranja u zajednici. Tijekom Europskog tjedna testiranja u studenome 2025. godine udio osoba bez prethodnog iskustva testiranja iznosio je 7,1 posto, dok je među korisnicima samotestiranja dosegnuo 30,7 posto. Udio je, dakle, bio više od četiri puta veći. Izravna usporedba tih dvaju programa ipak zahtijeva određeni oprez jer nije riječ o istovjetnom načinu uključivanja korisnika niti nužno o potpuno jednakoj populaciji. Rezultat unatoč tome daje osnovu za zaključak da kućno samotestiranje može privući dio ljudi koji ne dolaze u postojeća mjesta za testiranje.

Razlozi zbog kojih se osoba ne testira mogu biti vrlo različiti. Nekome je mjesto testiranja predaleko, netko teško može organizirati dolazak tijekom radnog vremena, a nekome odlazak u zdravstvenu ustanovu ili centar za testiranje izaziva nelagodu. Kod HIV-a dodatnu prepreku mogu predstavljati strah od rezultata, zabrinutost zbog povjerljivosti i stigma povezana s HIV-om, seksualnom orijentacijom ili seksualnim ponašanjem. Samotestiranje dio tih prepreka uklanja jer korisnik sam bira mjesto i vrijeme testiranja te test može obaviti bez fizičkog dolaska u ustanovu. WHO upravo zbog takvih karakteristika samotestiranje preporučuje kao dodatni pristup postojećim uslugama testiranja.

Hrvatski rezultat posebno je zanimljiv zbog zemljopisne raspodjele narudžbi. Čak 57,2 posto narudžbi došlo je izvan Zagreba. To je relevantno u sustavu u kojem dostupnost specijaliziranih usluga seksualnog zdravlja nije jednaka u svim dijelovima države. Europski tjedan testiranja koji je Iskorak organizirao u studenome 2025. provodio se u Zagrebu, Osijeku, Rijeci i Splitu, dok je pilot samotestiranja omogućio slanje testa na području cijele Hrvatske. Osoba koja živi daleko od jednog od tih gradova više nije morala organizirati putovanje samo radi testiranja.

Takav model ne zamjenjuje postojeća mjesta za testiranje. Njegova je funkcija drukčija. Osobi koja želi neposredan razgovor sa zdravstvenim djelatnikom ili savjetnikom i dalje više odgovara testiranje u zdravstvenoj ustanovi ili zajednici. Osobi kojoj su udaljenost, privatnost ili nelagoda prepreka može više odgovarati samotestiranje. WHO zato HIV samotestiranje definira kao dodatnu mogućnost unutar šireg sustava testiranja, a ne kao potpunu zamjenu laboratorijske dijagnostike i stručne zdravstvene skrbi.

Ta razlika posebno dolazi do izražaja kod reaktivnog rezultata samotesta. Reaktivan samotest nije konačna dijagnoza HIV infekcije. Takav rezultat mora se potvrditi odgovarajućim dijagnostičkim postupkom u zdravstvenom sustavu. WHO navodi da osobe s reaktivnim rezultatom samotesta trebaju pristupiti potvrdnom testiranju kod osposobljenog pružatelja zdravstvene usluge.

Hrvatski pilot u tom je dijelu dao praktičan primjer funkcioniranja cijelog postupka. Tijekom projekta zabilježen je reaktivan rezultat, nakon čega je osoba povezana sa zdravstvenom skrbi radi daljnje dijagnostike. Taj slučaj pokazuje što program samotestiranja mora imati osim samog testa. Korisniku mora biti jasno što rezultat znači, kome se može javiti i gdje može napraviti potvrdno testiranje. Bez te veze samotestiranje bi završavalo očitanjem rezultata, iako medicinski postupak kod reaktivnog testa time ne završava.

Potreba za dostupnijim testiranjem u Hrvatskoj vidi se i iz nacionalnih epidemioloških podataka. Prema podacima Registra za HIV/AIDS Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, od prvih registriranih slučajeva 1985. do kraja 2025. godine u Hrvatskoj je evidentirano ukupno 2320 osoba kojima je dijagnosticirana HIV infekcija. Od njih je 679 oboljelo od AIDS-a. Tijekom 2025. evidentirano je 110 osoba s dijagnosticiranom HIV infekcijom i 26 osoba novooboljelih od AIDS-a. Hrvatska se prema stopi dijagnoza i dalje nalazi među europskim zemljama s relativno niskom učestalošću HIV infekcije.

Niska stopa novih dijagnoza, međutim, nije isto što i nepostojanje problema s pravodobnim otkrivanjem infekcije. HZJZ je za 2025. naveo da se oko 60 posto zaraza otkriva u kasnom stadiju HIV infekcije ili u trenutku kada je osoba već oboljela od AIDS-a. To znači da problem hrvatskog odgovora na HIV nije moguće procjenjivati samo prema godišnjem broju evidentiranih slučajeva. Vrijeme koje prođe od infekcije do dijagnoze također je relevantno jer osoba koja godinama ne zna svoj status kasnije započinje liječenje.

Kasno dijagnosticiranje nije specifično samo za Hrvatsku. ECDC i Regionalni ured WHO-a za Europu objavili su da je tijekom 2024. godine u 49 zemalja europske regije prijavljeno 105.922 dijagnoza HIV-a, od kojih 24.164 u Europskoj uniji i Europskom gospodarskom prostoru. U cijeloj europskoj regiji 54 posto dijagnoza postavljeno je u kasnom stadiju infekcije, dok je u EU/EEA taj udio iznosio 48 posto. Europske zdravstvene institucije zbog toga preporučuju širenje dostupnosti različitih oblika testiranja, uključujući samotestiranje i programe testiranja u zajednici.

Hrvatski epidemiološki podaci također objašnjavaju zašto je pilot Iskoraka bio usmjeren prvenstveno prema MSM populaciji. Od ukupno 2320 slučajeva HIV-a evidentiranih u Hrvatskoj od početka praćenja do kraja 2025. godine, 88 posto odnosilo se na muškarce. Među slučajevima za koje postoji podatak o vjerojatnom načinu prijenosa, kumulativno je najčešće zabilježen spolni odnos između muškaraca ili biseksualni kontakt, s udjelom od 70 posto. Tijekom 2025. taj je put prijenosa naveden kod 58 posto evidentiranih slučajeva. Heteroseksualni prijenos činio je 32 posto slučajeva evidentiranih te godine.

To ne znači da je HIV infekcija ograničena na jednu populaciju. HIV se prenosi određenim načinima izlaganja virusu, a epidemiološki programi usmjeravaju resurse prema skupinama u kojima podaci pokazuju veći udio infekcija ili slabiji pristup testiranju. U hrvatskom slučaju podaci o prijenosu objašnjavaju zašto su gej i biseksualni muškarci, drugi MSM te trans osobe bili ciljana skupina pilot-projekta.

Samotestiranje ima još jednu praktičnu osobinu koja ga razlikuje od klasičnog testiranja. Osoba sama provodi cijeli postupak i sama prva vidi rezultat. Time dobiva visoku razinu privatnosti, ali istodobno na sebe preuzima dio postupka koji bi u centru za testiranje vodio zdravstveni djelatnik ili educirani savjetnik. Zbog toga upute moraju biti razumljive, a sustav podrške dostupan ako korisnik ne zna pravilno provesti test, nije siguran kako protumačiti rezultat ili dobije reaktivan nalaz.

WHO navodi da se za samotestiranje mogu koristiti testovi iz oralne tekućine ili testovi iz krvi dobivene ubodom u prst te da je rezultat, ovisno o testu, uglavnom dostupan za deset do dvadeset minuta. Organizacija samotestiranje preporučuje još od 2016. godine, a kasnije je preporuke proširivala kako su se prikupljali novi podaci o njegovoj primjeni. U smjernicama iz 2024. samotestiranje se razmatra i u povezivanju s prevencijom HIV-a, uključujući pristup predekspozicijskoj profilaksi, poznatoj kao PrEP.

Takav razvoj pokazuje da samotestiranje više nije eksperimentalna ideja ograničena na nekoliko nacionalnih programa. WHO je 2025. objavio i poseban provedbeni priručnik za samotestiranje na HIV, hepatitis C i sifilis namijenjen državama i organizacijama koje takve programe žele uvesti ili proširiti. Preporučeni pristup uključuje prilagodbu epidemiološkoj situaciji pojedine zemlje, organizaciju distribucije, povezivanje korisnika sa zdravstvenim i društvenim sustavima te praćenje provedbe programa.

Prvi hrvatski pilot istodobno je otkrio vrlo konkretan problem koji nema veze s medicinskom pouzdanošću testa, nego s dostavom. Od 290 poslanih testova 57 pošiljaka, odnosno 19,7 posto, vraćeno je kao neuručeno. Praktično, približno svaka peta poslana pošiljka nije stigla do primatelja. Takav udio povrata predstavlja trošak programa i smanjuje stvarni broj ljudi do kojih test dolazi. Ako bi se model proširio na veći broj korisnika, način adresiranja, pakiranja, obavještavanja o dostavi, preuzimanja i eventualnog korištenja paketomata ili drugih diskretnih kanala dostave morao bi biti dio organizacije programa.

Drugo pitanje odnosi se na povratnu informaciju o rezultatima. Kod samotestiranja korisnik rezultat dobiva privatno i nema automatske obveze da ga prijavi organizaciji koja mu je poslala test. To štiti privatnost, ali organizatoru otežava procjenu stvarnog broja provedenih testova, broja reaktivnih rezultata i udjela osoba koje su nakon reaktivnog nalaza doista obavile potvrdnu dijagnostiku. Zato bi budući program morao pronaći ravnotežu između anonimnosti korisnika i prikupljanja dovoljno podataka za procjenu učinkovitosti programa. Iskorak nakon pilota upravo navodi potrebu razvoja dodatnih načina kojima bi se korisnike potaknulo na dobrovoljnu dojavu rezultata.

Rezultati također otvaraju pitanje trajne dostupnosti usluge. Pilot je završen krajem veljače 2026. godine, a Iskorak na svojim mrežnim stranicama navodi da će informacije o eventualnom nastavku programa objaviti naknadno. Organizacija na temelju pilot-projekta zagovara nastavak i širenje nacionalne distribucije, poboljšanje logistike, regionalno usmjerenu promociju te stabilnije financiranje.

Program je financijski podržala Elton John AIDS Foundation, dok su u promociji i dosezanju ciljane populacije sudjelovali Grindr for Equality i Building Healthy Online Communities. Iskorak s fondacijom surađuje i kroz šire programe vezane uz testiranje, prevenciju HIV-a, smanjenje stigme i potrebe MSM populacije. Iskorak među svojim aktivnim međunarodnim suradnjama navodi onu s Elton John AIDS Foundation, a prethodni izvještaji udruge bilježe i projekt TestUP usmjeren na povećanje dostupnosti testiranja i prevencije.

Iskorak djeluje od 2002. godine i provodi programe povezane sa seksualnim zdravljem, pravima LGBTI+ osoba i podrškom osobama koje žive s HIV-om. U području seksualnog zdravlja organizira dobrovoljno, besplatno, anonimno i povjerljivo testiranje te surađuje s Hrvatskim zavodom za javno zdravstvo, Klinikom za infektivne bolesti „Dr. Fran Mihaljević“ i županijskim zavodima za javno zdravstvo.

Četveromjesečni pilot s 290 poslanih testova nije dovoljan za zaključke o tome kako bi trajni nacionalni program izgledao na razini cijelog stanovništva. Ciljana skupina bila je unaprijed definirana, broj sudionika relativno malen, a dio pošiljaka nije uručen. Usporedba s korisnicima Europskog tjedna testiranja također nije rezultat randomiziranog istraživanja dvaju modela. Te granice treba uzeti u obzir pri tumačenju postotaka.

Ipak, rezultat od 30,7 posto korisnika koji se nikada prije nisu testirali daje vrlo konkretan odgovor na jedno od osnovnih pitanja pilota. Kućna distribucija uspjela je doći do ljudi bez prethodnog iskustva testiranja u većem udjelu nego promatrani program testiranja uživo. Istodobno je više od polovice narudžbi stiglo izvan Zagreba, a jedna osoba s reaktivnim rezultatom povezana je s daljnjom zdravstvenom skrbi. S druge strane, gotovo petina pošiljaka vratila se pošiljatelju. Upravo ta četiri podatka, 290 poslanih testova, 30,7 posto prethodno netestiranih korisnika, 57,2 posto narudžbi izvan Zagreba i 19,7 posto neuručenih pošiljaka, daju najjasniju sliku onoga što je hrvatski pilot postigao i onoga što bi prije većeg programa trebalo popraviti.

U zemlji u kojoj se oko 60 posto HIV infekcija još uvijek otkriva kasno, pitanje više nije postoji li samo jedno mjesto ili jedan način na koji bi se ljudi trebali testirati. Hrvatski podaci upućuju na potrebu da uz postojeće testiranje u zdravstvenim ustanovama i zajednici postoji mogućnost koja do korisnika može doći poštom i koju može obaviti u privatnosti vlastitog doma. Prvi nacionalni pilot dao je početne podatke da za takvu uslugu postoji interes i da dio njezinih korisnika čine upravo ljudi koji prije nje nisu koristili postojeće mogućnosti testiranja.