Da danas ponovno krećem na fakultet, jednu bih stvar napravio potpuno drugačije

Zbog prirode posla jako puno putujem i godinama gledam istu scenu po aerodromima. Ljudi otvaraju laptope, vade punjače, traže utičnice, sele se s jednog mjesta na drugo jer im je baterija pri kraju, pokušavaju uhvatiti Wi-Fi i usput odraditi još dva maila prije ukrcaja. Gledao sam ih, ali zapravo sam gledao i sebe jer sam godinama radio potpuno istu stvar. Laptop u torbi, punjač uz njega, još nekoliko stvari bez kojih navodno ne mogu i onda sve to vučem sa sobom kroz pola Europe.

I nije stvar samo u putovanjima. Sastanci po gradu izgledali su gotovo jednako. Poneseš laptop jer ti treba, izvadiš ga, tražiš gdje ćeš sjesti, ponovno spajaš sve što treba spojiti i nakon sastanka ponovno sve spremaš u torbu. Onda ideš na drugo mjesto i ponavljaš cijelu priču. Nije to nikakva tragedija, naravno, ali nakon dovoljno godina počne ti ići na živce. Pogotovo kada shvatiš koliko vremena i energije trošiš na stvari o kojima zapravo uopće ne bi trebao razmišljati.

Zato cijelu ovu priču i mogu ispričati samo iz vlastite perspektive. Prošao sam sve to. Godinama.

Kada je Apple predstavio novi MacBook Neo, priznajem da sam ga neko vrijeme samo gledao. Gledao, čitao, razmišljao i opet odgađao odluku. Pritom je cijela situacija bila još apsurdnija jer sam već godinama ozbiljan Apple korisnik. Imao sam njihove uređaje, koristio ih svakodnevno i cijeli taj sustav mi je odavno bio poznat, ali nikako nisam mogao napraviti posljednji korak i svoje klasično računalo zamijeniti Macom.

PROČITAJTE: Novi iPhone u burgundy boji privlači poglede, a evo što sve donosi –  Zavirite s nama na iSTYLE predstavljanje

Danas mi je to prilično smiješno. Nije tu zapravo bilo ničega posebno kompliciranog. Trebao sam samo prebaciti onu malu sklopku u glavi i reći sebi: dobro, od danas radim ovako. Meni je to ista stvar kao s trčanjem. Možeš mjesecima razmišljati kako bi trebao početi, kupovati tenisice, gledati rute i govoriti da ćeš krenuti u ponedjeljak. A onda jednog dana jednostavno izađeš van i potrčiš. Nakon toga više ne razumiješ zašto si toliko dugo čekao.

S MacBookom Neo dogodilo mi se upravo to.

Sad kada sam stariji često razmišljam koliko bi mi neke stvari privatno, a pogotovo poslovno, bile jednostavnije da sam taj prijelaz napravio ranije. Ili još bolje, da je tada postojao Neo. Da, baš ovaj Neo koji danas bez previše razmišljanja uzmem u ruku i izađem iz kuće.

Nedavno sam tako hodao aerodromom i sjetio se svojih studentskih dana. Ljudi dragi, gdje bi meni bio kraj da je ovakav laptop tada postojao. Meni bude vruće već kada se sjetim što smo sve teglili sa sobom. Laptop je bio ozbiljan komad opreme. Nisi ga baš usput ubacio među stvari i zaboravio da ga nosiš. Znao si vrlo dobro da je s tobom, pogotovo nakon nekoliko sati hodanja.

Danas Neo nosim gotovo kao da nosim bilježnicu. Nekad ga čak ni ne stavim u posebnu torbu. Uzmem ga pod ruku, odem na avion, sjednem u kafić, odradim sastanak, otvorim ga gdje mi odgovara i nastavim raditi. Tek kada ti takav način rada postane normalan shvatiš koliko smo se godinama nepotrebno maltretirali s računalima.

PROČITAJTE: Kad posao traje 24 sata dnevno, neke odluke su vrlo jednostavne. Ovo je jedna od njih.

A onda je tu baterija. Mislim da mi je upravo ona potpuno promijenila onu staru naviku da prije izlaska iz kuće provjeravam što sve moram ponijeti. Danas više ne nosim torbu punu stvari „za svaki slučaj“, ne vučem punjač sa sobom i ne razmišljam gdje ću pronaći utičnicu. Baterija na Neu traje toliko dugo da sam jednostavno prestao organizirati dan oko laptopa. Uzmem ga i idem. Ne razmišljam hoću li završiti tekst u avionu, hoću li imati dovoljno baterije za sastanak nakon slijetanja ili gdje ću ga priključiti između dvije obaveze. Isto je i s internetom. Više nemam osjećaj da prije svakog posla moram pripremiti malu logističku operaciju da bih mogao normalno raditi. Neo mi je omogućio upravo ono što sam godinama pokušavao postići sa svim tim torbama, kabelima, punjačima i spajanjima: da mogu raditi gdje god se nalazim, bez razmišljanja o svemu što ide uz računalo.

Meni osobno najveća promjena nije jedna funkcija niti neka specifikacija koju mogu prepisati iz tehničke tablice. Promijenilo se to koliko razmišljam o samom računalu dok radim. Sve manje. Otvorim ga i napravim ono zbog čega sam ga otvorio. Za posao kojim se bavim to često znači tekstove, fotografije, mailove, društvene mreže, prezentacije i sto sitnica koje se pojave tijekom dana. Često sve to radim između dva sastanka ili dok čekam avion.

Neo sam na kraju kupio i nećacima. Njima, naravno, moja velika poslovna filozofija oko računala ne znači apsolutno ništa. Oni žele gledati crtiće i raditi svoje stvari. Ali upravo sam tada počeo razmišljati koliko je zapravo neobično da za taj novac možeš dobiti Mac koji može biti prvo ozbiljno računalo klincu, studentski laptop, ali i računalo na kojem netko poput mene sasvim normalno može odraditi velik dio svog posla.

A ja sam ga stvarno stavio na posao.

Tek tada sam počeo shvaćati koliko sam godina sam sebi komplicirao život. Kada vidim koliko toga danas napravim na Neu, koliko brzo mogu početi raditi i koliko ga bez razmišljanja nosim svugdje sa sobom, priznajem da sam nekoliko puta ozbiljno preispitivao svoje životne odluke posljednjih desetak godina. Dobro, barem one tehnološke.

Najsmješnije je što se promjena možda najbolje vidi na mojem Instagramu. Tamo je Neo završio na mjestima na koja nekada laptop vjerojatno ne bih ni nosio. U avionu je sa mnom, po kafićima je sa mnom, na sastancima je sa mnom i vrlo često je otvoren negdje između svega toga. Postao je uređaj koji više ne planiram nositi. Jednostavno ga uzmem.

Možda zato imam osjećaj da me MacBook Neo preporodio. Ne zato što je računalo odjednom promijenilo moj život, nego zato što mi je maknulo gomilu malih gnjavaža koje sam godinama prihvaćao kao normalan dio posla. Nakon gotovo 18 godina ovog posla, dosta aerodroma, sastanaka, hotela, kafića i previše nošenja laptopa na leđima, meni je to sasvim dovoljan razlog da se pitam samo jedno: gdje si bio prije?

I baš mi se ta misao, gdje bi meni bio kraj da je Neo postojao dok sam studirao, posljednjih dana nekoliko puta vratila u glavu. Vjerojatno zato što kreće nova akademska godina i ponovno gledam tu neku novu generaciju koja se priprema za fakultet. Kupuje se sve što navodno treba, slažu se rasporedi, planira život u novom gradu, traže stanovi, upoznaju novi ljudi i svi imaju osjećaj da odjednom počinje nešto potpuno novo.

I počinje.

Samo što bih ja danas, s ovom glavom i ovim iskustvom, neke stvari napravio potpuno drukčije.

Kada se sjetim svojih studentskih dana, nevjerojatno mi je koliko smo vremena gubili na samu organizaciju svega. Imaš predavanje na jednom kraju grada, poslije moraš nešto napraviti s kolegama, onda imaš dva sata prazno pa završiš u kafiću ili knjižnici, navečer shvatiš da sutra moraš predati nešto što, naravno, još nisi završio. Studentski život nikada nije bio uredan raspored od osam do četiri. I možda je upravo zato laptop studentu toliko bitan. On nije računalo koje stoji doma na stolu. Ide s tobom.

Tu se opet vraćam na Neo jer mi je, otkad ga koristim, nekoliko puta palo na pamet koliko je zapravo napravljen upravo za takav život.

Malen je, lagan i ja ga danas nosim bez torbe. To sam već rekao, ali studentu ta stvar ima još više smisla. Ako cijeli dan ideš s predavanja na predavanje, iz knjižnice na kavu, pa možda na trening, studentski posao ili navečer kod nekoga raditi zajednički projekt, zadnje što ti treba jest još jedan komad opreme koji ćeš cijeli dan osjećati na ramenu. Neo uzmeš i ideš.

I ono što bih ja kao student najviše volio jest da ne moram razmišljati o punjaču.

Danas mi je to jedna od najboljih stvari kod njega. Baterija je toliko dobra da sam potpuno izgubio onu staru naviku traženja utičnice čim negdje sjednem. Sjećam se vremena kada je prvo pitanje u kafiću bilo gdje je utičnica, a tek onda što ćemo popiti. Danas otvorim Neo gdje god jesam i radim. Upravo to mi se čini idealnim za fakultet. Ujutro predavanje, poslije seminar, nekoliko sati u knjižnici, navečer Netflix ili što god već studenti danas gledaju i ne provodiš dan s punjačem u ruksaku i postotkom baterije negdje u stražnjem dijelu mozga.

A studenti danas na računalu rade puno više nego što smo mi radili. Pišu seminare, rade prezentacije, uređuju fotografije i video, komuniciraju s profesorima i kolegama, imaju online predavanja, istražuju, koriste AI, rade studentske poslove i vrlo često paralelno pokušavaju pokrenuti nešto svoje. Granica između računala za fakultet i računala za sve ostalo praktički više ne postoji.

Zato mi se kod Nea sviđa što ga ne moraš prerasti nakon prve ili druge godine fakulteta. Može krenuti s tobom od prvog seminara, a onda jednog dana na njemu možeš napraviti prvi ozbiljan projekt, portfolio, prezentaciju za posao ili poslati prvi CV. Ja danas na njemu radim posao glavnog urednika i to mi je možda najjednostavniji odgovor na pitanje koliko jedno ovako malo računalo stvarno može.

Tu je i ona stvar koju sam ja godinama nepotrebno odgađao, a to je prelazak na Mac. Ako već imaš iPhone, cijela priča vrlo brzo postane prirodna. Fotografije, dokumenti i stvari koje radiš tijekom dana više nisu razbacani po uređajima i ne razmišljaš stalno kako ćeš nešto prebaciti s jednog mjesta na drugo. Meni je trebalo smiješno dugo da napravim taj prijelaz. Današnjim studentima bih tu barem mogao poslužiti kao primjer što ne treba raditi.

I onda dolazimo do dijela koji bih ja kao student itekako gledao, a to je cijena.

iSTYLE za početak nove akademske godine ima studentski program u kojem MacBook Neo dolazi uz dodatnih 50 eura popusta, uz odgovarajuću potvrdu, pa početna cijena modela s 256 GB SSD-a iznosi 709,99 eura. Kada sam vidio tu cijenu, ponovno sam pomislio na svoje studiranje. Jer nije isto kupuješ li nešto što ćeš koristiti povremeno ili uređaj koji ćeš sljedećih nekoliko godina gotovo svaki dan nositi na fakultet, doma, na putovanja i vrlo vjerojatno na svoj prvi posao.

Meni je Neo upravo to. Nije laptop koji stoji na jednom mjestu i čeka da mi zatreba. On je stalno sa mnom. Zato sam ga na kraju i kupio nećacima. Znam da će danas na njemu gledati crtiće, sutra nešto raditi za školu, a za nekoliko godina možda na istom tom računalu raditi stvari koje im danas uopće nisu na pameti.

Studentski popust pritom nije neka komplicirana priča zbog koje ćeš tri dana skupljati papire. Student ili nastavnik na obrazovnoj ustanovi odobrenoj od Ministarstva obrazovanja može se prijaviti u program i potvrditi svoj status studentskom iskaznicom ili odgovarajućom potvrdom, nakon čega se popust primjenjuje pri kupnji. Za roditelje koji kupuju računalo studentu postoji i mogućnost financiranja na 12 mjeseci bez kamata.

Ali meni je puno zanimljivija ona svakodnevna računica.

Ako ujutro uzmeš Neo i odeš na fakultet bez torbe pune kabela, ako ne tražiš utičnicu nakon drugog predavanja, ako između dva predavanja možeš sjesti bilo gdje i završiti ono što moraš, ako isto računalo navečer koristiš za film, sutra za prezentaciju, a za nekoliko godina poneseš na prvi posao, onda vrlo brzo prestaneš razmišljati o njemu kao o još jednom komadu tehnologije koji si kupio za fakultet.

Postane dio života.

Ja sam do toga došao s gotovo 18 godina radnog staža iza sebe. Današnji studenti imaju sreću da ne moraju čekati toliko dugo.

I da se mogu vratiti na početak vlastitog studiranja s ovim što danas znam, među svim stvarima koje sam tada smatrao neophodnima jedna bi odluka bila vrlo jednostavna. Uzeo bih Neo, stavio ga pod ruku i otišao na fakultet.

Bez torbe. Bez punjača. I, poznavajući sebe u tim godinama, vjerojatno pet minuta prije početka predavanja.