Pronalaženje prave metode za sušenje suđa nije jednostavno. Ono se može svesti na niz čimbenika, od kojih većina ovisi o vremenu i prostoru, a to dvoje mnogima od nas nedostaje.
“Većina nas vjerojatno dopušta da udobnost vodi naše navike sušenja posuđa, ali postoji još jedan čimbenik koji treba uzeti u obzir: čistoća odabrane tehnike” kaže Myhanh Truong, specijalistica u tvrtki 3M Home Care, Auto, and Workspace.
Perilica posuđa može biti siguran i učinkovit način za izbjegavanje prijenosa bakterija prilikom sušenja posuđa, osobito ako se koristi ciklus dezinfekcije. Bree Lemmen, voditeljica brenda kuhinja Whirlpool, objašnjava zašto je tako: “Ciklus dezinfekcije obično će povećati toplinu tijekom glavnog pranja i završiti još toplijim završnim ispiranjem“. Ali ako ima vode koja se zadržava na vrhovima naopako okrenutih šalica, pukotinama u posuđu i drugim mjestima, pronalaženje alternativne metode sušenja moglo bi biti ključno.
Najbolji načini za sušenje suđa
Svi znamo da je cilj sušenja posuđa ukloniti vodu, no pravo je pitanje kako postići optimalne rezultate. Prema Truongu, najbolji način za to, i sa stajališta higijene i praktičnosti, je sušenje na zraku. “Nakon što se posuđe opere i stavi na stalak za sušenje, puštate prirodu i gravitaciju da idu svojim tokom”, objašnjava ona. “To se obično radi pomoću rešetke za sušenje“.
Nastavite čitati nakon oglasa
Postoje trenuci kada sušenje na zraku jednostavno neće pomoći – ili zato što nemate vremena ili zato što nemate prostora. Iz tog razloga ona i Lemmen predlažu dvije zamjenske mogućnosti.
Sušenje suđa pomoću krpe
Iako može biti sigurno koristiti ručnik za sušenje posuđa, postoje određeni čimbenici koje treba imati na umu, posebno kada je u pitanju odabir materijala i čistoća ručnika. “Tkanina od mikrovlakana smatra se najboljim materijalom za krpe za posuđe” kaže Truong. “Ako je posuđe mokro i nemate vremena ostaviti da se osuši na zraku, obrišite ga novom krpom od mikrovlakana prije nego što ga odložite”.
Izbjegavajte slaganje tanjura ili posuđa kada su mokri, jer Truong kaže da je to siguran način za razmnožavanje bakterija. “Ako morate koristiti krpu za posuđe za predmete koji se ne mogu sušiti na zraku, pokušajte prati ručnike što je češće moguće, idealno koristeći čisti ručnik svaki dan“, kaže Truong. “Također, ostavite ga da se osuši između dva korištenja“.
Nastavite čitati nakon oglasa
Korištenje krpe za suđe koja je mokra ili zaprljana može ponovno unijeti bakterije i druge nečistoće, dok čak i čiste krpe koje nisu od mikrovlakana mogu ostaviti za sobom vlakna i potencijalno druge elemente koje vjerojatno ne želite na svome suđu.
Najbolji način za sušenje posuđa u perilici posuđa
Stvari se mogu malo zakomplicirati kada je u pitanju određivanje najboljeg načina sušenja posuđa u perilici posuđa. “Iako je Heat Dry ciklus obično preferirana metoda, isti ciklus ne bi se trebao koristiti za svaku količinu suđa“, objašnjava Lemmen.
“Na primjer, ciklus dezinfekcije izvrstan je za velike količine suđa i povremeno dubinsko čišćenje, ali nije dobar za svakodnevno korištenje zbog dodatnog vremena, energije i vode koju troši“.
Nastavite čitati nakon oglasa
Metode za sušenje suđa koje treba izbjegavati
Ako vam vrijeme ili prostor ne dopuštaju, možda ćete morati ručno sušiti posuđe ili ga u kratkom roku staviti u perilicu posuđa. U tom slučaju postoje određene stvari koje treba izbjegavati, a to su prije svega papirnati ručnici.
Kao što Truong objašnjava, korištenje papirnatih ručnika bila bi rasipna opcija, osobito ako imate cijeli ormar suđa za obrisati.
Također, korištenje perilice može dovesti do manje nego idealnih rezultata – na primjer, unatoč velikoj potrošnji energije vaše suđe ipak može ostati mokro.
Davor Bruketa, osnivač i kreativni direktor agencije Bruketa&, ove će godine kao jedini hrvatski predstavnik sudjelovati u Global Grand Juryju Best of the Best Effie Awards u Londonu. U središtu njegova pogleda na industriju nije pitanje koliko je neka kampanja atraktivna, nego koliko je precizno povezala poslovni problem, strategiju, kreativno rješenje i mjerljiv učinak.
U svijetu vrhunskog sporta medalje se na kraju pretvaraju u brojke, rezultate i mjesta na ljestvicama, ali iza svakog odličja postoji priča koju nijedna statistika ne može u potpunosti obuhvatiti. Iza zlata su godine treninga, ponavljanja, odricanja, pogrešaka, ozljeda i trenutaka kada tijelo i samopouzdanje posustanu, ali i ona posebna ljubav prema sportu koja sportaša uvijek ponovno vraća u dvoranu. Upravo se u toj poveznici između talenta, rada, discipline i ustrajnosti susreću dvije hrvatske državne prvakinje, osmogodišnja Isabel Serdarušić i Tina Zelčić, rođena 2002. godine, dvije gimnastičarke različitih generacija i iskustava koje povezuje ista želja da budu bolje nego jučer.
U vremenu u kojem gotovo sve što nas okružuje prolazi kroz neku vrstu digitalne korekcije, estetskog filtriranja i industrijskog usavršavanja, zanimljivo je da se naš pogled sve češće zaustavlja upravo na onome što nije savršeno. Privlače nas izlizani rubovi starog drvenog stola, nepravilna glazura na keramičkoj zdjeli, fasada na kojoj se vidi nekoliko desetljeća kiše i sunca, kožna torba čija je površina potamnila na mjestima gdje ju je netko godinama dodirivao, fotografija čije zrno nije potpuno čisto i odjevni predmet na kojem se vidi da nije nastao kao bezlična kopija stotina drugih identičnih komada. Takve stvari ne djeluju dovršeno u klasičnom smislu riječi, ali upravo zbog toga često djeluju potpunije, jer osim oblika posjeduju i vrijeme, iskustvo, kontekst i trag ljudske prisutnosti.
Postoji nešto gotovo paradoksalno u načinu na koji koristimo umjetnost: u vremenu u kojem nam je dostupno više filmova, serija, knjiga, glazbe i drugih sadržaja nego ikada prije, često se iznova vraćamo upravo onome što već poznajemo. Ponovno gledamo film čiji znamo gotovo svaki prizor, ponovno otvaramo roman čiji kraj odavno znamo, a pjesmu koju smo mogli čuti stotinu puta ponovno puštamo kao da u njoj još postoji nešto što nismo do kraja razumjeli. Na prvi pogled takvo ponašanje može izgledati kao jednostavna posljedica navike ili nedostatka interesa za novo, ali psihologija pamćenja, emocija i odnosa prema umjetnosti pokazuje da je stvar znatno složenija. Kada se vraćamo poznatom djelu, vrlo često ne vraćamo se samo priči, melodiji ili likovima, nego vlastitom iskustvu koje je s tim djelom tijekom vremena postalo povezano.
U kreativnim industrijama talent je važan, znanje je nužno, iskustvo se s vremenom pokazuje neprocjenjivim, a tehnička izvedba često predstavlja osnovu bez koje je teško uopće ući na tržište, no ono što dugoročno razlikuje jednog kreativca od drugoga najčešće nije količina vještina koju može ponuditi, nego sposobnost da razvije prepoznatljiv način razmišljanja, rada i izražavanja. Vlastiti stil nije samo estetska karakteristika niti nešto što se može svesti na nekoliko vizualnih ili jezičnih elemenata po kojima će publika prepoznati nečiji rad, nego je riječ o mnogo dubljoj profesionalnoj vrijednosti koja nastaje iz kombinacije iskustva, ukusa, znanja, osobnih interesa, kulturnih utjecaja, profesionalne discipline i načina na koji pojedinac promatra svijet. Upravo zato vlastiti potpis s vremenom može postati jedan od najvrjednijih oblika kapitala koji kreativac posjeduje, jer ga je teško kopirati, teško zamijeniti i gotovo nemoguće izgraditi preko noći.
U svijetu koji je gotovo opsjednut novim, starost je postala pomalo neobičan oblik luksuza. Svakoga dana pojavljuju se novi proizvodi, novi brendovi, novi restorani, nove kolekcije, novi koncepti interijera, nove tehnološke platforme, nove pjesme i nove poslovne ideje koje u kratkom vremenu uspijevaju privući pažnju javnosti, algoritama i tržišta, ali samo rijetke među njima uspijevaju napraviti ono što je u suvremenoj ekonomiji zapravo mnogo teže od samog lansiranja: ostati relevantne. Novost može proizvesti interes, može stvoriti promet i može osigurati naslovnicu, ali sama po sebi ne predstavlja dokaz vrijednosti. Povijest kulture, dizajna, mode, gastronomije i poduzetništva iznova pokazuje da između nečega što je trenutačno popularno i nečega što će za dvadeset ili pedeset godina još uvijek imati smisla postoji velika razlika.
Pojam pasivne agresije posljednjih je desetljeća postao toliko prisutan u svakodnevnom jeziku da se danas susreće u gotovo svim oblicima međuljudske komunikacije, od partnerskih odnosa i obiteljskih konflikata do poslovnih odnosa, prijateljstava i komunikacije na društvenim mrežama, pri čemu je njegova učestalost upotrebe u velikom broju slučajeva nadmašila njegovu stvarnu sadržajnu vrijednost, jer se termin sve češće koristi kao opća oznaka za ponašanje koje je drugoj osobi neugodno, iritantno, hladno, neobzirno ili jednostavno neprihvatljivo, iako između takvog ponašanja i stvarne pasivne agresije postoji značajna psihološka i komunikacijska razlika.
Postoje obitelji u kojima se o budućnosti djece govori mnogo prije nego što djeca uopće mogu razumjeti što budućnost znači, pa se tako kroz sasvim obične razgovore, obiteljske ručkove, fotografije s vjenčanja, priče o djedovima i bakama i planove za neke daleke godine polako stvara slika života koji se čini gotovo unaprijed određenim: jednog dana sin će imati djevojku, kći će imati dečka, zaljubit će se, vjenčati, možda imati djecu i nastaviti neku vrstu obiteljske priče koja se prenosila generacijama, često bez potrebe da je itko posebno objašnjava ili propituje.
Poznata domaća glumica i jedna od najprepoznatljivijih dama hrvatskog kazališta, Bojana Gregorić Vejzović, ovih je dana svojoj obitelji poželjela dobrodošlicu novom članu, preslatkom psiću Duxu, koji je u njihov dom stigao nakon što je jedan oglas bio dovoljan da osvoji srca cijele obitelji.
Nataša Janjić Medančić posljednje je dane ljeta odlučila pretvoriti u mali predah prije početka nove, radno intenzivnije sezone. Poznata domaća glumica otputovala je sa suprugom u Barcelonu, gdje je nekoliko dana posvetila odmoru, zajedničkom vremenu i upoznavanju grada koji gotovo u svako doba godine uspijeva zadržati prepoznatljivu mediteransku energiju.
Amar Bukvić tijekom godina izgradio je zapaženu glumačku karijeru, ali iza profesionalnog ritma koji podrazumijeva predstave, snimanja, putovanja i brojne obaveze uvijek ostaje prostor za ono privatno, mirnije i jednako važno. Obitelj zauzima posebno mjesto u njegovoj svakodnevici, a upravo je s najbližima proveo ovogodišnji godišnji odmor na sjeveru Europe, u Norveškoj, gdje je nakratko zamijenio poznati zagrebački ritam drugačijim krajolicima, svježijim zrakom i vremenom posvećenim zajedničkim trenucima.
Poznata hrvatska dizajnerica i supruga nogometaša Matea Kovačića, Izabel Kovačić, već je godinama prepoznatljiva po estetici koja se oslanja na jednostavnost, kvalitetne materijale i komade koji ne ovise previše o kratkotrajnim trendovima. Upravo je takav pristup prenijela i na novu kolekciju traperica svog brenda, a sudeći prema velikom interesu i činjenici da su pojedini modeli vrlo brzo postali teško dostupni, čini se da je pronašla formulu koja odgovara ženama koje od trapera očekuju nešto više od još jednog sezonskog komada.
Dino Drpić već je godinama izvan profesionalnog nogometa, no njegovo ime nije nestalo iz javnog prostora. Povremeno se pojavi u pričama koje više nemaju veze s rezultatima, transferima i utakmicama, nego s privatnim životom i ljudima koji su mu najbliži. Posljednjih godinu dana upravo su takvi trenuci ponovno privukli pažnju javnosti, dok je nekadašnji nogometaš uglavnom ostao vjeran mirnijem životu daleko od svakodnevne sportske buke.