’Moda nije natjecanje, nego zajedništvo’: Studentica koja je reinterpretirala eNVy room vjenčanicu otkriva svoj tajni modni potpis

Eksperimentiranje je ono što je najviše pokreće: granice vlastite kreativnosti testira poput slagalice, otkrivajući uvijek nove mogućnosti i dimenzije vlastitog izraza. Upravo zato svoj rad opisuje trima riječima – eksperimentalan, psihološki i raznovrstan. Svaki komad koji stvori ostaje trajni zapis njezinih emocija i trenutka u kojem je nastao. Upravo ta iskrenost čini je posebnom i prepoznatljivom.

Posebno ju je oblikovalo iskustvo suradnje s renomiranim brendom eNVy room, koje je opisala kao dijalog između vizija – reinterpretaciju njihovih bridal modela u kojoj je istaknula vlastiti potpis, zadržavajući pritom temeljnu eleganciju originala. Asimetrija i drapiranje, elementi kojima se uvijek vraća, postali su njezin zaštitni znak i most između inspiracije i osobnog rukopisa.

Za Doris moda nije natjecanje, već zajedništvo i stvaranje novih prilika. Ne vjeruje u konkurenciju, već u suradnje koje izgrađuju cijelu scenu. Upravo zato ulogu fakulteta vidi kao ključnu – on ne stvara samo stručnjake, već povezuje mlade dizajnere s industrijom i otvara vrata prema budućnosti.

Svoje radove imala je priliku predstaviti u Muzeju suvremene umjetnosti, što doživljava kao veliku čast i potvrdu da “neki novi klinci” donose svježu energiju na hrvatsku modnu scenu. Iako je svjesna da domaće tržište još uvijek traži put prema većoj podršci domaćim dizajnerima, vjeruje u potencijal i u to da zajedništvo može donijeti promjenu.

U njezinim mislima budućnost je već iscrtana: vlastiti atelje u srcu Zagreba, zvuk tramvaja u pozadini i glazba koja diktira ritam nove kolekcije. Dok iz snova pretače krojeve u stvarnost, Doris jasno pokazuje da njezino modno putovanje tek počinje – a svaka nova kreacija priča je koja čeka da bude ispričana.

Možete li se ukratko predstaviti i reći nam što Vas je dovelo do svijeta mode?

Ime mi je Doris, studentica sam (uskoro) 5. godine diplomskog studija modnog dizajna na Tekstilno-tehnološkom fakultetu, a za svijet mode sam kako volim reći, bila jednostavno rođena. Od malih nogu sam imala afiniteta prema umjetnosti i modi, djetinjstvo sam provela okružena umjetnicima, pa nije čudno da sam i sama u tome završila. Za mene je odjeća i odijevanje oduvijek bio način komunikacije, koji se s godinama izoštravao.

Što Vas osobno najviše pokreće u procesu stvaranja – emocija, forma, materijal ili nešto drugo?

Kako kad. Generalno, emocija uvijek ima poveznicu, ali nije uvjet, inspiraciju sam kroz život pronalazila u različitim stvarima. Svakako mislim da niti jedan rad ne može ispasti dobro bez emocije, emocija je kao začin, hrana bez začina je samo hranjivo sredstvo, ali ne podiže dopamin. To vrijedi i za dizajniranje i umjetnost općenito, barem ja to tako gledam. Kada izabirem odjevne kombinacije, materijal ili sredstvo s kojim se bavim, mora biti po nečemu poseban, teksturi, boji, strukturi ili izgledom. Sam materijal ili sredstvo mi mora ispričati priču za sebe i prije no što ga ja pretvorim u cjelinu. Treba komunicirati s tehnikom koja se nalazi u rukama, na taj ga način oživim, možda baš zato emocija i bude bitna, taj začin ga čini pričom za sebe.

Kada biste morali svoj dosadašnji rad opisati u tri riječi, koje bi to bile?

Eksperimentalan, psihološki i raznovrstan.

Moje je putovanje tek započelo, smatram da još nisam pokazala što zapravo želim, ali i za to će doći vrijeme, zato bih rekla da je za sad eksperimentalan, guram vlastite granice da shvatim vlastite mogućnosti, to ga također čini i raznovrsnim. Imam mnogo različitih interesa, hobija i strasti, volim kombinirati tehnike i interese i mislim da se to lako može pročitati iz mojih radova. Upravo zato bih rekla da je moj rad psihološki, svakom svom radu se predam emocionalno i iz svakog rada učim o sebi, o vlastitim emocijama te sjećanjima koje izvlačim iz rada. Svaki moj dosadašnji rad je bio zapis vremena i osjećaja koje povezujem s njim, ne znam je li to zbog motorike ili načina izrade, ali svakako je svaki moj rad dio mene, čak i kada ga više ne držim u rukama.

Kako ste reagirali kada ste saznali da ste odabrani da budete dio ovog projekta uz eNVy room?

Prednost studiranja na TTF-u su upravo suradnje koje stvaramo tijekom studiranja. Envy room mi je osobno uvijek bio zanimljiv i zaista mi je drago bilo imati priliku surađivati s nekim čiji rad poštujem. Prije nego što sam upisala diplomski studij znala sam da će se neka od suradnji ostvariti, naravno nismo mogli znati koja i s kime, no izrazito sam sretna što se u mom slučaju ostvario baš eNVy room. Velika je čast surađivati s poznatim dizajnerima i brendovima poput eNVya, posebno kada se radi o zadatku kao što je reinterpretacija njihova dizajna. Upravo takve zadatke volim, zaista sam uživala u izradi skica, jer takvim zadacima pristupam kao rješavanju križaljke ili sudokua, čitanje nečijeg dizajna je poput rebusa, razbijanje koda kako biste stvorili novi.

Koja je bila Vaša početna ideja pri odabiru bridal modela i što Vas je u njemu privuklo?

Uglavnom naginjem asimetričnim modelima, ili modelima odjevnih predmeta koji imaju vizualnu težinu na nekom dijelu. Tim više što je ta težina bilo drapiranje na gornjem dijelu haljine, koje inače jako volim i često koristim u vlastitim dizajnima. Volim tu likvidalnost tekstila. Listajući album ponuđenih bridal modela, izabrala sam ih nekoliko, međutim stalno sam se vraćala na isti, valjda sam se i sama pronašla u njemu na neki način. Drapiranje polako postaje moj potpis, često ga koristim i često nosim velike marame preko drugih komada odjeće, upravo zbog te likvidalnosti koju pruža. U svom sam dizajnu tu likvidalnost dovela do kraja, posve sam je naglasila i pretvorila u glavni detalj odnosno karakter samog odjevnog predmeta.

Na koji ste način reinterpretirali odabranu vjenčanicu i koliko ste u nju unijeli svog osobnog rukopisa?

Zaista sam sretna što su nam dizajneri prepustili slobodu u dizajnu, te iako sam iskoristila komponente haljine te siluetu, posve sam odvojila haljinu od mog dizajna. Prekrasno mi je proučavati kako dvoje ljudi vidi jednu stvar na dva različita načina. Zadržala sam sve bitne komponente, kao što je silueta, drapiranje, vezanje na leđima te visina struka. Iako sam zadržala te komponente, posve sam promijenila karakter i priču samog bridal modela. Naš je zadatak svakako bio reinterpretacija, pa sam mu tako i pristupila.

Koliko je za Vas bilo izazovno balansirati između poštovanja estetike eNVy rooma i stvaranja nečeg potpuno novog?

Smatram da ne postoje granice u ”poštenju”. Dizajneri su umjetnici i inženjeri, naš je zadatak stvoriti novi proizvod ili umjetnost. Ako poštuješ nečiji rad, onda su granice subjektivne. Ja sam dizajnu prišla s ”poštenjem” ali nisam se bojala izaći izvan okvira, upravo zato je rečeno da je ova suradnja dijalog. U nekom se kontekstu može izvući pogrešna poruka, no dizajneri eNVy rooma su od nas tražili reinterpretaciju, taj spomenuti dijalog. Poštovanje se podrazumijeva te sam mu tako i prišla.

Možete li nam otkriti neki detalj ili tehnički postupak u Vašem radu na koji ste posebno ponosni?

Možda ne bih upotrijebila riječ ”ponosna” ali svakako sam se jako zabavila s gužvanjem vezica. Prvi put sam to radila i postigla sam što sam zamislila, a k tome sam se i zabavila. Opisala sam svoj rad psihološkim i eksperimentalnim, i ovo je jedan od tih trenutaka, volim si zadati zadatke koje nisam prije radila, barem ne na taj način, iako sam imala strah na početku, taj je proces na kraju bio pozitivan i iz njega sam nešto naučila, a na kraju se i ohrabrila.

Što za Vas znači činjenica da će Vaši radovi biti prikazani u Muzeju suvremene umjetnosti, pred publikom i industrijom?

Vrlo sam zahvalna na prilici da moji rad bude izložen u jednom od meni najdražih mjesta u Zagrebu. Naša publika i industrija će imati priliku vidjeti rad i talent novih mladih dizajnera, ”neki novi klinci” su stigli i nećemo vas razočarati! Svaka je promocija dobra, a posebno kada je ta promocija smještena na jedno od kulturno bitnih mjesta. MSU mi je jedno od najdražih muzeja u Hrvatskoj i često ga posjećujem, vrlo sam zahvalna što mi je pružena ova prilika te se veselim izložbi i reviji.

Kako gledate na ulogu Tekstilno-tehnološkog fakulteta u formiranju mladih dizajnera u Hrvatskoj?

Smatram da mu je to i funkcija, hipotetski gledano; fakultet bi bio neuspješan ako nije plasirao niti jednog studenta na tržište. A prema onome što vidim, TTF ih je plasirao dosta, puno alumnija sada radi i živi od svoje diplome te prilika koje su bile pružene, upravo zato sam sretna što imam i ja priliku biti među njima. Jedna od možda najbitnijih manifestacija koje se pružaju studentima je DIPMOD revija, koja prezentira diplomante hrvatskoj modnoj industriji. I sama joj se veselim.

Koji je, po Vašem mišljenju, najveći doprinos brenda eNVy room hrvatskoj modi i koliko Vas je njihova estetika inspirirala?

S obzirom na to da je naša modna scena (još uvijek) mala, svaki modni brend i dizajner stvaraju budućnost kojoj se mladi budući dizajneri i studenti nadaju, dokle god se imamo u koga ugledati, znamo da scena postaje jača. Njihov je utjecaj i doprinos svakako zamjetljiv te cijenjen. Ono što jako poštujem kod eNVya je upravo ta elegancija koju pruža klijenticama bez pretjerivanja.

Kako biste opisali aktualnu modnu scenu u Hrvatskoj – što je ono što Vas veseli, a gdje vidite prostor za napredak?

Nažalost činjenica je da je naša modna scena nemjerljiva s jednim Milanom ili Parizom, rijetko i malo se kupuje od malih dizajnera i proizvođača, dok se troši puno novaca u fast fashion dućanima. Hrvatima definitivno nedostaje navika kupovanja nečeg vrijednog, bilo to kvalitetom ili pričom iza predmeta. U Hrvatskoj ima puno modnih dizajnera i kreativaca, no premalo publike za te stvari. Imamo velik potencijal i fali nam još malo realizacije. No s druge strane, moram reći da su Hrvati generalno dobro odjeveni. Puno ljudi drži do toga kako ih se percipira. Očigledno je da volimo modu, te da se prate trendovi. Mene to osobno ne usrećuje, ali barem znam da ljudi biraju kako će se prezentirati.

Što mislite da je presudilo da baš vi budete izabrani među studentima koji će sudjelovati u ovom projektu?

Diplomski studij nudi različite suradnje gotovo svake godine, ove godine sam se ja našla u ovoj te sam vrlo zadovoljna da se radilo baš o eNVy roomu s obzirom na to da pratim njihov rad mnogo godina.

Na koji način vidite svoju buduću suradnju s modnim brendovima i koliko Vam je važna ta poveznica između akademskog i profesionalnog svijeta?

Suradnje među dizajnerima na modnoj sceni su bitne, scena je mala i upravo zato se moramo međusobno podržavati kako ne bi zauvijek ostala mala. Ne volim čuti riječ ”konkurencija”, smatram da je to tupo oružje nesigurne osobe. Suradnje su bitne kako bi se stvorila zajednica istomišljenika te konekcije koje nas zajedno pomiču prema onakvoj modnoj industriji o kakvoj svi sanjarimo. Nije nemoguće i upravo zbog toga zahvaljujem eNVy roomu na prepoznavanju toga. Mislim da je ovo samo jedna od mnogih suradnji koje me očekuju u daljnjem razvoju i karijeri i to me iskreno veseli.

Kad zamislite sebe za deset godina, gdje biste voljeli biti – na kojoj modnoj pisti, u kojem ateljeu ili s kakvim projektom?

Uvijek se zamišljam u svom ateljeu, a dok hodam i slušam glazbu uglavnom razmišljam kakva kolekcija bi odgovarala uz glazbu koja trenutno svira. U glavi uvijek odlazim na svoje ”sretno mjesto” bio to moj atelje ili priprema za reviju. Jedva čekam sve što će mi život TEK pružiti. Nadam se da ću kroz tih deset godina imati priliku surađivati s još dizajnera, možda proputovati Europu i sudjelovati na mnogim drugim eventima i kolaboracijama, pa me možda to i odvede u neko drugo mjesto pod suncem, no u idealnom svijetu, u svojim maštanjima, ideal mi je šivati neko odijelo ili haljinu u svom ateljeu negdje u centru Zagreba dok u pozadini svira muzika koju tu i tamo prekine zvuk tramvaja.