Hrvatski dizajn ponovno je zasjao na svjetskoj modnoj sceni. Lily Collins pozirala je za naslovnicu časopisa Elle u upečatljivom dugom crnom kožnom kaputu iza kojeg stoji hrvatska dizajnerica Izabel Kovačić. Fotografija, snimljena još u svibnju 2025., ovih je dana ponovno privukla pažnju nakon što ju je brend podijelio na društvenim mrežama.
Riječ je o modelu iz kolekcije brenda Izakova, koji posljednjih sezona gradi reputaciju luksuznog, ali održivog modnog imena. Kaput od crne kože krojen je u dugoj, elegantnoj silueti koja prati liniju tijela, dok naglašena ramena i čiste, precizne linije stvaraju dojam samouvjerenosti i suptilne dramatičnosti. Minimalistički pristup bez istaknutih logotipa dodatno naglašava filozofiju brenda – luksuz koji govori krojem i kvalitetom, a ne oznakama.
Izakova, pokrenuta 2023. godine, temelji se na konceptu limitiranih kolekcija i pažljivo biranih materijala, s naglaskom na dugotrajnost i bezvremenski dizajn. Komadi su osmišljeni kao investicija u garderobu – namijenjeni ženama koje traže snažnu siluetu i sofisticiranost bez pretjerivanja.
Da brend sve snažnije osvaja međunarodnu scenu potvrđuju i druga poznata imena. Kreacije Izabel Kovačić nosile su i Barbara Palvin te Shay Mitchell, dok je jedan od zapaženijih trenutaka bio i oglas brenda prikazan na Times Square u New Yorku.
Posebnu pažnju izazvao je i trenutak kada je Sharon Stone za intervju u emisiji Extra odabrala model EMA iz kolekcije jesen–zima 2025. Riječ je o dugom vunenom kaputu s naglašenim ramenima i definiranom strukom, koji je ubrzo rasprodan, a prodavao se po cijeni od 1400 eura.
Osnovu kombinacije čine bijela majica kratkih rukava s reljefnim natpisom „BERBA 1971” u svijetloplavoj boji i crne traperice visokog struka, blago suženog kroja
Pisanje poezije u kontekstu muške emocionalne ekspresije sve se češće promatra kao prostor u kojem se razgrađuju dugotrajni kulturni obrasci šutnje, emocionalne suzdržanosti i društveno uvjetovane ideje o tome što znači biti „jak“, pri čemu se snaga tradicionalno pogrešno poistovjećivala s potiskivanjem osjećaja, umjesto s njihovim razumijevanjem i svjesnim izražavanjem. U suvremenom psihološkom i kulturnom diskursu poezija se tako ne pojavljuje samo kao književna forma, nego i kao alat introspekcije, samoregulacije i kreativne obrade unutarnjih stanja, osobito kod muškaraca koji su odrastali u okruženjima u kojima emocionalna artikulacija nije bila poticana ili je bila doživljavana kao slabost.
U suvremenom društvu, u kojem se granice između fizičkog i digitalnog prostora sve brže brišu, terapijski pristupi mentalnom zdravlju doživljavaju duboku transformaciju, a među najintrigantnijim i najperspektivnijim inovacijama ističu se tehnologije proširene stvarnosti (AR) i virtualne stvarnosti (VR). Njihova primjena u području mentalnog zdravlja, osobito kada je riječ o muškoj populaciji, otvara sasvim novu dimenziju razumijevanja stresa, anksioznosti i emocionalne regulacije, ali i redefinira načine na koje se uopće pristupa psihološkoj podršci u 21. stoljeću. Važno je pritom naglasiti da svaka primjena ovakvih terapijskih pristupa mora biti shvaćena isključivo kao komplementarna medicinskim postupcima, te da je uvijek i isključivo obavezna konzultacija, pregled i procjena kod doktora i u bolnici ili drugoj ovlaštenoj zdravstvenoj ustanovi prije bilo kakvog uključivanja u terapijske protokole.
U vremenu koje neumoljivo diktira brzinu, učinkovitost i površnost, čin brijanja gotovo je neprimjetno sveden na rutinski zadatak, lišen pažnje, značenja i osobnog doživljaja. Ipak, iza tog svakodnevnog pokreta, koji mnogi obavljaju mehanički i bez razmišljanja, skriva se potencijal za nešto mnogo dublje i suptilnije — prostor introspekcije, ritual koji nadilazi fizičku potrebu i prelazi u sferu svjesnog postojanja. Umjetnost ritualnog brijanja nije tek povratak tradiciji, nego svjesna odluka da se vlastitom tijelu, vremenu i umu pristupi s pažnjom kakvu rijetko njegujemo u suvremenom životu.
U suvremenom životu, koji je obilježen ubrzanim ritmom, stalnom izloženošću informacijama i gotovo neprekidnom potrebom za reakcijom, sve se češće javlja potreba za praksama koje ne služe produktivnosti, nego unutarnjem smirenju, promatranju i povratku sebi. U tom se kontekstu fotografija, i to ne kao tehnički ili profesionalni alat, nego kao osobni, gotovo intimni ritual, sve snažnije pozicionira kao oblik introspektivnog samoproučavanja. Ona pritom prestaje biti samo sredstvo bilježenja stvarnosti i postaje prostor susreta s vlastitim mislima, emocijama i unutarnjim stanjem, pri čemu objektiv kamere ne funkcionira kao distanca od svijeta, nego kao suptilan most prema vlastitom unutarnjem iskustvu.
Razvoj nosivih tehnologija u posljednjem desetljeću otvorio je sasvim novo poglavlje u području muškog zdravlja, osobito kada je riječ o preventivnoj medicini i ranom otkrivanju promjena na prostati, organu koji je zbog svoje anatomske pozicije i osjetljivosti često izložen kasnom dijagnosticiranju, pri čemu je važno odmah naglasiti da se sve što se u nastavku opisuje odnosi na tehnološke sustave potpore i praćenja koji ne mogu zamijeniti pregled kod doktora, nego isključivo služe kao pomoćni alati u svakodnevnom praćenju stanja organizma.