Taylor Swift ovo sigurno nije očekivala: Njezin novi album dobio je poražavajuću ocjenu, evo što mu kritičari najviše zamjeraju

“The Life of a Showgirl: The Encore”, objavljen 25. rujna 2026., na Metacriticu je nakon prvih objavljenih kritika imao prosječnu ocjenu 43 od mogućih 100, što ga je smjestilo duboko u područje mješovitih i negativnih recenzija te otvorilo raspravu o tome je li Swift, nakon razdoblja gotovo nedodirljive komercijalne dominacije, došla do točke u kojoj njezina golema popularnost više ne prati jednako uvjerljiv kritičarski prijem. Tvrdnja koja se posljednjih dana proširila medijima, prema kojoj je „The Encore” drugi najlošije ocijenjeni pop album desetljeća, potječe iz sekundarnih usporedbi Metacriticovih rezultata, a ne iz službene Metacriticove rang-liste takvog naziva, pa je treba čitati s određenom rezervom. U trenutku kada je tvrdnja objavljena rezultat se, osim toga, temeljio na malom broju kritičarskih ocjena i mogao se mijenjati dolaskom novih recenzija.

Ipak, sama brojka 43 nije izmišljena niti je negativan prijem proizvod jednog posebno neprijateljski raspoloženog kritičara. Više vodećih glazbenih publikacija i dnevnih novina neovisno je došlo do sličnih zamjerki, prije svega u vezi s tekstovima, ponavljanjem već poznatih tema, neujednačenošću četiriju novih pjesama i dojmom da prošireno izdanje nema dovoljno snažan umjetnički razlog za postojanje. Album of the Year, zasebni agregator glazbenih recenzija, 27. rujna prikazivao je kritičarski prosjek 50 od 100 na temelju pet recenzija, dok je korisnička ocjena iznosila 43 na temelju više od 2300 glasova. Brojke se, dakle, razlikuju ovisno o agregatoru i izboru publikacija, ali u oba slučaja govore o neuobičajeno hladnom prijemu za izvođačicu čija nova izdanja obično postaju globalni kulturni događaji prije nego što ih kritičari uopće stignu temeljito obraditi.

„The Encore” nije potpuno novi studijski album nego proširena verzija Swiftina dvanaestog albuma „The Life of a Showgirl”, objavljenog 2025. godine. Izvornih dvanaest pjesama sada je dopunjeno skladbama „Patient Zero”, „Cleveland!”, „Pink Clouding” i „Babylon”, pa novo izdanje ukupno sadrži šesnaest pjesama. Swift je objasnila da su dodatne skladbe nastale nakon što je otputovala u Švedsku s Maxom Martinom i Shellbackom, producentima s kojima je tijekom karijere napravila neke od svojih najpoznatijih pop pjesama. Putovanje je prvotno trebalo biti svojevrsna proslava golemog komercijalnog uspjeha albuma, no završilo je povratkom u studio i pisanjem novog materijala. Universal Music je pri objavi potvrdio i da je „Patient Zero” odabran za singl, dok su ostale tri skladbe predstavljene kao dodatak postojećem albumu.

Upravo je taj dodatak izazvao pitanje koje se ponavlja kroz velik dio kritika: jesu li četiri nove pjesme doista proširile ideju „The Life of a Showgirl” ili su jednostavno produžile album čiji su problemi već bili vidljivi u izvornoj verziji. Michael Savio u Slant Magazineu smatra da nove skladbe uglavnom ostaju unutar istih tekstualnih i produkcijskih ograničenja te da proširenje ne daje projektu novu perspektivu. Posebno zamjera produkciji Maxa Martina i Shellbacka što na pojedinim mjestima ostaje previše uglađena i predvidljiva, dok se emocije o kojima Swift piše ne prenose uvijek jednako uvjerljivo kroz samu glazbu. „Patient Zero” opisuje kao pjesmu čija ideja ima potencijala, ali čiji aranžman i melodijske asocijacije djeluju previše poznato, dok mu „Cleveland!” predstavlja još jedan povratak Swiftinu obračunavanju s kritikama na vlastiti račun.

Laura Snapes u Guardianu također je izdvojila neobičan odnos između Swift i njezinih kritičara. Problem za dio recenzenata nije to što pjevačica piše o javnim napadima, tabloidima ili negativnim komentarima, jer je takve motive koristila gotovo od početka karijere, nego činjenica da im se vraća i u trenutku kada se nalazi na položaju kakav u suvremenoj glazbenoj industriji ima vrlo malo izvođača. Guardian smatra da četiri nove pjesme zvuče kao djelomična reakcija na zamjerke upućene originalnom albumu. Tekstovi su mjestimice jednostavniji, refreni izravniji, a struktura pjesama više usmjerena prema klasičnom popu, no rezultat ostaje izrazito neujednačen. „Patient Zero” i „Pink Clouding” dobile su povoljniji tretman, dok je „Cleveland!” izazvao daleko oštriju reakciju.

Sličan problem prepoznao je i Pitchfork, koji je zasebno recenzirao „Cleveland!” i opisao pjesmu kao najnižu točku novog izdanja. Kritika se posebno usredotočila na paradoks Swiftina sadašnjeg položaja. Motivi sukoba s ljudima koji je omalovažavaju imali su drukčiju težinu kada je bila mlada country-pop autorica koja se pokušavala izboriti za mjesto u industriji. Danas govorimo o izvođačici koja iza sebe ima jednu od komercijalno najvećih koncertnih turneja u povijesti, desetke globalnih hitova i publiku dovoljno veliku da svako njezino izdanje odmah postane međunarodna vijest. U takvim okolnostima pjesme o internetskim komentarima i ljudima koji je smatraju iritantnom pojedinim kritičarima više ne zvuče kao priča autsajdera koji uzvraća udarac, nego kao neobično velika količina energije posvećena relativno sitnim provokacijama.

„Cleveland!” pritom je ljubavna pjesma povezana s Travisom Kelceom, ali njezina središnja ideja ponovno prolazi kroz odnos Swift prema vanjskim kritikama. Los Angeles Times primijetio je da pjesma ljubavnu vezu koristi kao svojevrsni odgovor ljudima koji pjevačicu ne vole, zbog čega romantična priča ostaje opterećena prisutnošću publike i njezinih komentara. Isti je kritičar mnogo bolje reagirao na „Babylon”, akustičniju i emocionalno suzdržaniju pjesmu u kojoj je pronašao ono što smatra uvjerljivijom verzijom Swift kao autorice. „Pink Clouding” također je prošao bolje zbog teme žaljenja i naknadnog shvaćanja da je druga osoba u vezi možda platila cijenu emocionalnog stanja u kojem se pripovjedačica tada nalazila.

The Independent bio je podjednako rezerviran i cijelu četvorku opisao kao skup u kojem se jedna pjesma izdvaja iznad preostalih. Roisin O’Connor piše da nove skladbe teško dosežu najbolje trenutke Swiftina ranijeg kataloga, a posebno problematičnim smatra „Cleveland!”. Takve kritike zanimljive su upravo zato što ne tvrde da je Swift izgubila sposobnost pisanja pjesama. Naprotiv, gotovo sve ozbiljnije recenzije pronalaze barem pojedine melodije, stihove ili ideje koje funkcioniraju. Spor se vodi oko konzistentnosti i kriterija prema kojima izvođačica s tolikim iskustvom odlučuje što će objaviti.

Postoje i bitno drukčije ocjene. Ed Power iz Irish Timesa dao je izdanju četiri od pet zvjezdica te tri od četiri nove pjesme ocijenio vrlo pozitivno. Za njega „The Encore” funkcionira kao presjek različitih razdoblja Swiftine pop karijere, a dodatne pjesme udaljavaju se od nekih osobina izvornog albuma koje su izazvale negativne reakcije. Irish Times pritom priznaje da je njegova prvotna vrlo visoka ocjena „The Life of a Showgirl” možda bila pretjerano entuzijastična, ali odbacuje ideju da je album zaslužio gotovo jednoglasno odbacivanje koje je doživio u dijelu glazbenog tiska.

Variety također nudi znatno blaže čitanje novih pjesama. Chris Willman smatra zanimljivim to što se Swift, unatoč novoj životnoj fazi i javnoj slici bračne sreće, nije odrekla pjesama o prošlim vezama, žaljenju i emocionalnim ostacima starih odnosa. Tri od četiri nove skladbe vraćaju se upravo tom području, dok se „Cleveland!” okreće sadašnjoj vezi. Time „The Encore” više nalikuje kratkom zasebnom EP-ju pridodanom albumu nego organskom nastavku njegove početne koncepcije. Takvo tumačenje ujedno objašnjava zašto se kritičari toliko razlikuju u procjeni izdanja: četiri pjesme ne nude jednu čvrstu temu ili zvuk koji bi se mogao jednostavno ocijeniti kao uspješan ili neuspješan.

Najzanimljiviji dio cijele priče zato možda nije sama Metacriticova brojka nego golemi raskorak između komercijalnog položaja Taylor Swift i načina na koji je dio kritike počeo reagirati na njezin noviji rad. Originalni „The Life of a Showgirl” imao je najveći američki prodajni tjedan zabilježen za album, a medijski izvještaji navode 4,002 milijuna albumskih ekvivalenata u prvih sedam dana. Swift je upravo taj rezultat spomenula kada je objašnjavala nastanak novih pjesama, rekavši da je sa suradnicima otišla u Švedsku proslaviti uspjeh albuma prije nego što su ponovno završili u studiju.

Takva komercijalna snaga znači da loše kritike više nemaju isti neposredni učinak kakav bi imale na izvođača čija prodaja ovisi o preporukama medija. Taylor Swift može dobiti izrazito negativnu recenziju i istodobno prodavati milijune primjeraka, puniti stadione i dominirati streamingom. Zbog toga je „The Encore” zanimljiv slučaj u kojem tržišni uspjeh i kritičarski konsenzus mogu postojati gotovo neovisno jedan o drugome. Ocjena 43 na Metacriticu ne govori da publika album ne sluša niti da je projekt komercijalno propao. Ona govori samo o tome kako je skup profesionalnih recenzenata uključenih u Metacriticov izračun ocijenio izdanje, a u ovom slučaju taj je skup u prvim danima bio malen.

Usporedba s albumom „143” Katy Perry dodatno je pojačala naslovnice. „143”, objavljen 2024., na Metacriticu je završio s izrazito niskim rezultatom od 35, pa se u tekstovima o Swift počela pojavljivati formulacija da je njezinih 43 drugi najgori rezultat među velikim pop izdanjima ovog desetljeća. Problem je u tome što kategorija „pop album velike zvijezde” nema preciznu, službenu granicu. Ovisi o tome koga se smatra pop zvijezdom, računaju li se deluxe izdanja i reizdanja odvojeno od originalnih albuma, koliki broj recenzija album mora imati i koja se izdanja uopće uključuju u usporedbu. Express Tribune zato i pripisuje tu tvrdnju TV Fandom Loungeu, umjesto samom Metacriticu. Preciznije je reći da se „The Encore” s početnom ocjenom 43 našao među vrlo loše ocijenjenim velikim pop izdanjima 2020-ih nego tu brojku pretvarati u definitivnu povijesnu rang-listu.

Ni sve četiri pjesme nisu doživjele isti prijem. „Pink Clouding” u više se recenzija pojavljuje kao jedan od boljih trenutaka izdanja. Pjesma se bavi vezom u koju je pripovjedačica ušla prije nego što je emocionalno bila spremna za nju te naknadnim osjećajem krivnje prema osobi koju je povrijedila. Guardian ju je izdvojio kao jedan od trenutaka u kojima se pojavljuje uvjerljivija ljudska ranjivost, dok je Los Angeles Times pozitivno reagirao na njezin spoj žaljenja i elektro-pop produkcije. „Babylon” je također prikupio dio pozitivnih reakcija, ponajprije zbog suzdržanijeg pristupa i teme gubitka koji se potpuno razumije tek nakon što je odnos završen.

„Patient Zero” izazvao je podijeljenije reakcije. Polazište pjesme je razgovor s novom partnericom bivšeg ljubavnika koja sada prolazi kroz iskustvo poznato pripovjedačici. To je vrsta narativne situacije na kojoj je Swift tijekom karijere često gradila najbolje pjesme, jer joj omogućuje kombiniranje konkretne priče, retrospektive i promjene perspektive. Dio kritičara pohvalio je melodiju i produkcijske detalje, dok su drugi zaključili da tekst ne razvija početnu ideju dovoljno daleko. Slant Magazine dodatno je upozorio na melodijske sličnosti s drugim djelima, dok je Guardian pjesmu smjestio među uspjelije trenutke cijelog dodatka.

Najveći teret negativnih kritika tako je završio na „Cleveland!”, pjesmi koja je trebala biti jedan od najsvjetlijih i najromantičnijih trenutaka izdanja. Problem koji kritičari ponavljaju nije sama činjenica da Swift piše o Kelceu, nego način na koji u ljubavnu pjesmu ponovno ulaze anonimni komentatori, stari napadi i potreba da se sreća predstavi kao odgovor protivnicima. Kada isti motiv postoji u više pjesama i na više albuma, dio kritike počinje ga doživljavati kao ponavljanje formule. Pitchfork, Guardian, Independent i Los Angeles Times različitim su riječima došli do slične zamjerke, premda se njihove procjene ostatka izdanja razlikuju.

Sve to dolazi u neobičnom trenutku Swiftine karijere. Malo je izvođača kojima četiri bonus pjesme mogu proizvesti ovoliku količinu međunarodnog medijskog prostora, zasebnih recenzija i rasprava o stanju njihove karijere. Upravo zato ocjena 43 privlači više pozornosti nego što bi privukla kod gotovo bilo kojeg drugog glazbenika. Ona stoji nasuprot veličini Swiftina tržišnog uspjeha i pokazuje koliko su se dvije vrste mjerenja uspjeha udaljile jedna od druge.

Metacriticov rezultat pritom nije konačna presuda o kvaliteti albuma, niti je zamišljen kao takva presuda. Riječ je o agregiranom rezultatu profesionalnih recenzija, a kod svježeg izdanja s malim brojem uključenih kritika jedna nova visoka ili niska ocjena može osjetno promijeniti prosjek. Zato je tvrdnja o „drugom najgorem pop albumu desetljeća” privlačan naslov, ali slabija činjenica od same informacije da je „The Encore” krenuo s ocjenom 43 i da su ga Guardian, Independent, Pitchfork, Slant i drugi dočekali s ozbiljnim zamjerkama. Istodobno su Irish Times, Variety i pojedini drugi kritičari pronašli dovoljno dobrog materijala da odbace ideju o potpunom kreativnom promašaju.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Taylor Swift (@taylorswift)

Za Swift je možda neugodnije to što se kroz negativne recenzije ponavlja vrlo konkretna primjedba. Kritičari uglavnom ne tvrde da više ne zna napisati melodiju, da nema prepoznatljiv autorski glas ili da su četiri nove pjesme potpuno bez vrijednosti. Zamjeraju joj selekciju materijala, ponavljanje sukoba s kritičarima, povremeno nezgrapne stihove i produkciju koja se prečesto oslanja na već poznate obrasce. To je bitno drukčija vrsta kritike od tvrdnje da je izvođačica jednostavno ostala bez ideja. „Pink Clouding” i „Babylon” za više su recenzenata dokaz da uvjerljivijih ideja još ima, dok „Cleveland!” za iste kritičare predstavlja upravo onu vrstu pisanja zbog koje smatraju da je Swift trenutačno previše zaokupljena vlastitom javnom slikom.

„The Life of a Showgirl: The Encore” tako je u prvim danima nakon izlaska postao rijedak Taylor Swift projekt kod kojeg glavna priča nije novi prodajni rekord nego loš kritičarski rezultat. Ocjena 43 može se promijeniti kako Metacritic bude uključivao dodatne recenzije, a tvrdnju o drugom najlošije ocijenjenom pop albumu desetljeća treba tretirati kao medijsku usporedbu, a ne službenu titulu. Ono što je već sada jasno iz objavljenih kritika jest da negativna reakcija nije vezana uz jednu publikaciju ili jednu pjesmu. Više autora neovisno je prepoznalo iste slabosti, dok su drugi u istom materijalu pronašli pjesme koje smatraju vrijednim dodatkom Swiftinu katalogu. Upravo taj nesrazmjer između milijunske publike, golemih prodajnih rezultata i izrazito podijeljenog kritičarskog prijema trenutno je konkretnija priča od bilo koje bombastične etikete o „najgorem albumu desetljeća”.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Taylor Swift (@taylorswift)