Otkrivamo vam o čemu govori pjesma “Andromeda” grupe Lelek – između kolektivne memorije, ženskog nasljeđa i rituala sicanja
Pjesma Andromeda, s kojom se grupa Lelek ove godine predstavlja na Dori, na prvi pogled djeluje kao suvremena etno-pop kompozicija snažne emocionalne gradnje i hipnotičkog refrena. Međutim, već nakon prvog slušanja postaje jasno da se iza njezina zvuka ne krije tek estetska igra tradicijom, nego duboko promišljena naracija o identitetu, pamćenju, ženskom iskustvu i povijesnom teretu koji se prenosi s koljena na koljeno. Andromeda je pjesma koja ne traži brzu reakciju, nego strpljivo slušanje i razumijevanje konteksta iz kojeg je proizašla.
Grupa Lelek, sastavljena od pet vokalistica koje se oslanjaju na višeglasje i tradicijske obrasce pjevanja, ovim se nastupom jasno pozicionira kao projekt koji tradiciju ne koristi dekorativno, nego kao polazište za suvremenu interpretaciju povijesnih i društvenih tema. Njihova glazba ne pokušava rekonstruirati prošlost, nego je prevesti u jezik današnjeg vremena – zvukom, emocijom i simbolima koji su i dalje razumljivi, ali često potisnuti.
“Andromeda” kao simbol žrtve, pamćenja i oslobađanja
Naziv pjesme nije slučajan. Andromeda, u mitološkom smislu, simbolizira ženu koja je vezana, izložena pogledu, osuđena na kaznu zbog odluka koje nije sama donijela. U tom arhetipu prepoznaje se snažna paralela s povijesnim iskustvom žena na ovim prostorima, osobito u razdobljima političkih i vjerskih sukoba, ratova i okupacija, kada su ženska tijela često bila mjesto na kojem se lomila povijest.
U pjesmi Andromeda ta simbolika nije izravno ispričana, nego suptilno utkana u stihove koji govore o strahu, naslijeđenoj boli, razgovorima s majkama i bakama, o tišini koja traje dulje od samih događaja. To je pjesma o pamćenju koje ne pripada samo pojedincu, nego čitavim generacijama. O sjećanjima koja se ne zapisuju u knjige, nego u tijelo, glas i obiteljske priče.
Žensko iskustvo i tijelo kao nositelj identiteta
U tom kontekstu Andromeda se može čitati i kao pjesma o ženskom tijelu – ne kao objektu, nego kao nositelju identiteta i povijesne memorije. Upravo tu se otvara snažna veza s gotovo zaboravljenom, ali iznimno važnom tradicijom sicanja, ritualnog tetoviranja koje je stoljećima bilo prisutno među Hrvatima katolicima u Bosni i Hercegovini, ali i u dijelovima Dalmacije, Hercegovine i kontinentalne Hrvatske.
Sicanje, poznato i kao križićanje ili bocanje, nije bilo estetsko ukrašavanje, nego čin otpora i zaštite. U razdoblju osmanske vlasti, kada su otmice djece, prisilna islamizacija i nasilje nad ženama bile realna prijetnja, tetoviranje križeva i drugih simbola na tijelu djece predstavljalo je pokušaj da se identitet učini trajnim, neizbrisivim i vidljivim čak i u slučaju odvajanja od obitelji.
Tetoviralo se vrlo rano, često već u djetinjstvu, i to u posebnim razdobljima crkvene godine, što jasno pokazuje koliko je taj čin bio duboko povezan s vjerom, ali i s kolektivnim strahom od nestanka i gubitka vlastitog identiteta.
Simbolika sicanja: križ, zvijezda i krug
Motivi koji su se koristili u sicanju dodatno pojašnjavaju njegovu simboličku težinu. Križ je bio središnji znak – jednostavan ili razrađen, često kombiniran s krugovima, zvijezdama, polumjesecom ili biljnim ornamentima.
Ti simboli nisu pripadali isključivo kršćanskoj ikonografiji, nego su u sebi nosili i tragove starijih, pretkršćanskih vjerovanja, čime se stvarao slojevit vizualni jezik identiteta.
Zvijezda, Danica ili večernja zvijezda, u tom je smislu posebno zanimljiva. Ona se pojavljuje i u pjesmi Andromeda kao metafora vodilje, nade i nečega što nadilazi zemaljsko iskustvo. Kao što je zvijezda u tetovaži označavala pripadnost i orijentir u svijetu punom opasnosti, tako i u pjesmi postaje simbol izlaza, uzdizanja i oslobađanja povijesnog tereta.
Ritual boli i trajanja
Sam proces sicanja bio je bolan, spor i ritualiziran. Izvodio se ručno, iglom, uz prirodne pigmente, a bol se nije doživljavala kao nešto što treba izbjeći, nego kao dio smisla samog čina. Tijelo je kroz bol postajalo svjedok, a tetovaža trajni podsjetnik na pripadnost i izdržljivost.
U tom smislu, sicanje i Andromeda dijele istu temeljnu ideju: identitet nije nešto što se bira lako, niti nešto što dolazi bez cijene. On se nasljeđuje, trpi, nosi i prenosi dalje – kroz glas, kroz tijelo, kroz pjesmu.
“Andromeda” kao suvremeni nastavak stare priče
Pjesma grupe Lelek ne govori izravno o sicanju, ali njegova simbolika snažno rezonira u njezinoj strukturi i temama. Andromeda je suvremeni nastavak iste priče – priče o tome kako se povijest upisuje u ljude, osobito u žene, i kako se taj zapis može pretvoriti u umjetnost, a ne u šutnju.
U vremenu u kojem se tradicija često svodi na folklorni ukras, Lelek nudi drugačiji pristup: ozbiljan, promišljen i emotivno zahtjevan. Andromeda nije pjesma koja se sluša usput, nego djelo koje traži kontekst i razumijevanje.
Upravo zato ona nadilazi okvire natjecanja i funkcionira kao snažan kulturni komentar – o prošlosti koju ne možemo promijeniti, ali je možemo ispričati na nov način.
Postoje koncerti koji se pamte po glazbi, oni koji se pamte po atmosferi, ali i oni rijetki koji ostaju upisani u kolektivno sjećanje publike kao snažno emotivno iskustvo. Upravo takvu večer Zagreb je doživio u velikoj dvorani Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog, gdje je umjetnik Božo Vrećo još jednom potvrdio zašto se njegovo ime danas izgovara s posebnim poštovanjem kada je riječ o suvremenoj interpretaciji sevdaha.
U prepunoj dvorani Arena Zagreb održan je veliki koncert jednog od najvoljenijih regionalnih pjevača – Hari Mata Harija – kojim je obilježio impresivnih četrdeset godina svoje bogate glazbene karijere. Večer prožeta emocijama, nostalgijom i zajedničkim pjevanjem tisuća glasova bila je više od koncerta; bila je svojevrsno putovanje kroz desetljeća glazbe koja je obilježila živote mnogih generacija.
U vremenu kada se glazba sve češće konzumira brzo i površno, a emocije se svode na kratke digitalne trenutke, mladi hrvatski glazbenik Josip Čolić odlučuje krenuti suprotnim putem – onim koji vodi prema introspekciji, iskrenosti i dubokoj emotivnoj priči. Nakon što je publiku već zaintrigirao singlovima “Iluzije” i “Mogao sam”, pjesmama koje su otvorile prostor za osobne ispovijedi i promišljanja o odnosima, Čolić sada predstavlja svoj treći singl “Niko k'o ja”, novu glazbenu etapu koja najavljuje nadolazeći album “San”, čije je objavljivanje planirano tijekom ljeta.
Jedan od najtraženijih DJ-eva i producenata današnje house i tech - house scene, Joseph Capriati, dolazi u Zagreb 18. travnja, na prvi ovogodišnji BSH open air događaj koji će se održati na centralnom terenu Tenis centra Maksimir. Njegov nastup predstavlja jedno od najvećih gostovanja do sada na BSH eventima u Zagrebu. Ovo je prvi open air BSH događaj u 2026. godini, a sudeći po početku, bit će ovo najbogatija sezona, Ujedno, ovo je nemjerljiva promocija Hrvatske kao destinacije koja je dom nekima od najboljih glazbenih evenata u svijetu.
Zagrebački koncertni prostor Peti kupe bio je poprište posebne glazbene večeri u kojoj je mladi i već nagrađivani glazbenik Filip Rudan publici predstavio svoj dosad najveći i produkcijski najambiciozniji samostalni koncert. U atmosferi ispunjenoj snažnom energijom i vidljivim uzbuđenjem publike, ovaj je nastup potvrdio njegov status jednog od najzanimljivijih predstavnika nove generacije domaćih glazbenika.
U trenutku kada se domaća pop scena sve snažnije okreće autorskoj iskrenosti i zvuku koji briše granice između žanrova, nova pjesma Nika Turković dolazi kao logičan, ali i uzbudljiv nastavak njezina dosadašnjeg kreativnog puta. Singl Samo ljubili otvara novo poglavlje u njezinu stvaralaštvu i istodobno predstavlja prvi jasniji pogled prema trećem studijskom albumu na kojem umjetnica intenzivno radi posljednjih mjeseci.
Novi singl Luke Nižetića, „Za jubav“, predstavlja peti glazbeni iskorak s njegovog nadolazećeg kantautorskog albuma, a već pri prvom slušanju jasno je da se radi o pjesmi koja otkriva njegovu najintimniju i najiskreniju stranu. Luka, koji potpisuje tekst, udružio je snage s Markom Mihaljevićem, autorom aranžmana i produkcije, kako bi stvorili sklad koji spaja jednostavnost i duboku emocionalnu iskrenost, čineći ovu pjesmu pravom meditacijom o ljubavi i intimnosti.
Pjevačica Andrea Šušnjara predstavila je svoju novu pjesmu, snažnu i emotivno nabijenu baladu pod nazivom “Ljubavni kockari”, koja je posebna ne samo po svojoj glazbenoj snazi već i po činjenici da se Andrea prvi put okušala kao autorica i glazbe i stihova, otkrivajući publici dijelove svoje duše koje dosad nije dijelila ni s kim. Dugo je ovu pjesmu čuvala samo za sebe, skrivajući skicu u ladici svojih osobnih zapisa i bilježnica, a onda je jedan tragičan događaj, gubitak njezinog voljenog psa Koka, probio sve emocionalne barijere i potaknuo je da u vrlo kratkom vremenu dovrši pjesmu, pretvarajući bol u stvaralačku snagu koja je djelovala gotovo terapeutski.
Sinoćnja dodjela Oscara bila je ponovno večer u kojoj su se susreli glamur, napetost i humor, no jedna scena posebno je privukla pažnju javnosti i medija – reakcija mladog glumca Timothéea Chalameta na šalu voditelja, Conana O’Briena, koja se referirala na njegovu nedavnu izjavu o operi i kazalištu. Chalamet, koji je poznat po svojoj ozbiljnosti i umjetničkoj senzibilnosti, nekoliko je tjedana prije ceremonije izazvao polemike kada je, u intervjuu za jedan kulturni časopis, iznio komentar da „nitko više ne mari za operu ili balet“, misleći pritom na smanjenu vidljivost i publicitet tih umjetničkih formi u suvremenom društvu.
Sinoć, na glamuroznoj ceremoniji dodjele Oscara, pažnju javnosti privukao je i mladi glumac Timothée Chalamet, čije je ime bilo među nominiranima za nagradu za najboljeg glavnog glumca. Od trenutka kada je ušao na crveni tepih u društvu svoje partnerice, publika je mogla osjetiti kombinaciju očekivanja, napetosti i profinjenog šarma koji Chalamet od početka svoje karijere uspješno projicira. Njegov odabir odjevne kombinacije bio je elegantan, nenametljiv, ali dovoljno sofisticiran da naglasi njegov status jednog od najvažnijih mladih glumaca današnjice, dok su fotografske bljeskalice neumorno bilježile svaki njegov pokret i svaki njegov osmijeh.
Dodjela Oscara 2026. nije bila samo glamurozna proslava filmske umjetnosti i holivudskog sjaja; bila je to večer u kojoj su se sudarili politički aktivizam, tehnički propusti, kontroverzni nastupi i crveni tepih koji je zapalio društvene mreže, a sve zajedno stvorilo dojam ceremonije koja je više podsjećala na kaotični performans nego na elegantnu proslavu filma. Od samog početka, trenutak po trenutak, sinoćnja večer bila je ispunjena događajima koji su gledatelje širom svijeta ostavili zapanjenima i gotovo šokiranima, dok su fanovi i kritičari neumorno raspravljali o tome je li Hollywood izgubio kontrolu nad vlastitom ceremonijom ili je jednostavno otvorio vrata slobodi izražavanja i kaosu.
Sinoć je u prestižnom Dolby Theatreu u Los Angelesu održana 98. dodjela nagrada Oscar, događaj koji svake godine okuplja najistaknutije glumce, redatelje i filmske stvaratelje iz cijelog svijeta, ali večer je ostala upamćena i po jednom neočekivanom detalju – izostanku Seana Penna, renomiranog i višestruko nagrađivanog glumca, koji je te večeri osvojio svoj treći Oscar, i to za ulogu u filmu One Battle After Another. Ono što je dodatno zaintrigiralo medije i publiku jest činjenica da Penn nije bio prisutan u dvorani da preuzme nagradu, a ceremoniju su umjesto njega popratili komentari i šale drugih sudionika, uključujući i prezenterku Kieran Culkin, koji je s duhovitom opaskom naglasio da Sean “nije mogao ili nije želio biti prisutan”.
Sinoć je svijet filmske umjetnosti ponovno stao kako bi svjedočio trenutku slave koji je, svojim značenjem i simbolikom, nadmašio same granice crvenog tepiha. Na svečanoj dodjeli Oscara 2026., u atmosferi koja je istodobno vibrirala uzbuđenjem i tišinom iščekivanja, nagradu za najbolju mušku sporednu ulogu osvojio je neponovljivi Sean Penn, glumac čije ime već desetljećima označava sinonim za profesionalnu izvrsnost, glumačku dubinu i umjetničku predanost.
